svismoisti

nedjelja, 12.07.2009.

izgnanstvo


vratila sam se odakle nisam nikad ni otišla.
nitko nije vidio niti znao gdje sam bila sve ovo vrijeme
nitko nije znao da je netko neprestano bio pored mene,
u svakoj misli pokretu pogledu

sada
moj je smješak samo nacrtan na mom licu
moji pokreti podsjećaju na kretnje lošeg glumca na sceni
i nekako sam prazna, tiha i bez sjaja

ali sve se izvana čini sasvim dobro
sve je uredno čisto i glatko kao i uvijek
oni su sretni siti i zadovoljni
i ništa se ne pitaju



ono što je nemoguće ostvariti
ono što je nemoguće voljeti
ono što je nemoguće imati

postaje i ostaje trajna želja i i čežnja





- 00:10 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 07.07.2009.

halo

uskraćeni broj, pisalo je
tišina je s druge strane
govorim uobičajene riječi
tišina
glas mi postaje dublji, poprima neku drugu boju
pun je nade
još nekoliko riječi koje se uobičajeno govore
tišina je i dalje druge strane
je si li to ti mislim ali ne govorim to
može biti bilo tko
je si li to ti šapuče srce lupajući
i govorim dalje uobičajene fraze
samo neki udaljeni zvuci
nema glasa


prekidam vezu
a srce je beskrajno sretno i beskrajno tužno
jer ne zna a zna čiji je dah bio s druge strane, u tišini






- 20:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2009.

iz -srce tako bijelo- xavier marias


"zašto postupamo ovako ili onako, zašto pristajemo ili odbijamo, zašto se zamaramo s jednim možda
ili vjerojatno, zašto govorimo, zašto šutimo, zašto poričemo, zašto priznajemo, ako zapravo ništa
nije stvarno jer uvijek postoje prekidi, ništa nije stalno ni vječno, niti je naše sjećanje neiscrpno, ono
što se zbilo, naposljetku kao da i nije bilo, svejedno je jesmo li nešto odbacili, propustili ili uzeli i prigrlili,
ono što smo proživjeli kao da i nismo iskusili, uprežemo inteligenciju i osjetila u nadi da ćemo uspjeti
razlučiti ono što će se naposljetku ionako izjednačiti, ili je već isto, i zato smo opterećeni razočaranjima,
propuštenim prilikama, a patimo i zato što su se naše sumnje ostvarile, potvrdile, kao i zbog prilika koje
smo iskoristili, a zapravo ne dobivamo ništa i sve uvijek gubimo."

ovaj španjolac zaista je puno rekao u samo jednoj rečenici.
sveo je naše živote na jednostavno nizanje
glagola, predikata, radnji koje činimo, ne činimo ili nam se čine.
osjeća se uzaludnost svega na njenom kraju. puno strke ni za šta.
tako malo ostaje za nama, pojedincima. tako malo dokaza o našem postojanju, mislima, stanjima.

toliko toga mi ovdje pišemo, pokretom prsta sve može nestati u nepovrat.
nije li to zapravo strašno?

- 21:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2009.

na zaslonu

neka se završi ovo ludilo. kažeš
ne želim biti TO. kažeš
muči me savjest.

kažeš: previše te poštujem.
tako mora biti. tako je najbolje.

neka bude tako. kažem. lažem.
laknulo mi je u stvari sada. kažem. lažem.

ne vidim ti oči,
ne čujem ti glas,
ne vidim ti izraz lica
dok izgovaraš te riječi.

samo taj aparat .
koji je bio svjedok posrednik sredstvo i mogući izdajnik.
sada je tvoj glasnik.

i sada,
hoćemo li ovaj put biti čvršći, jači i otporniji
na sve impulse, niti i čestice koje nas privlače svojim silama

da li će naša tijela moći ostati zauvijek odvojena
naše oči da se ne gledaju
naše duše da se ne dodiruju


- 17:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 27.06.2009.

među zidovima

opet smo na suprotnim stranama
kao neprijateljske vojske spremne za napad
tišina je među nama sada
želim da tako ostane

ipak smo mi ljudi vuci jedni drugima

pitaš da li te mrzim

kako da te mrzim
bojim se onog drugog u tebi, onog koji razara prijeti ucjenjuje
i pun je gnjeva

bojim se noći kada popusti tvoja kontrola nad njim
tvojih riječi koje mi šalješ tada
tvojih prijetnji i ucjena

želiš osjetiti moj strah
želiš biti gospodar moje volje i mog tijela
želiš da ti ispunjavam tvoje najskrovitije želje

ne voliš kad ti kažem ne

tada si poput zmije koja je izvela svoj brz i opak napad

ja ostajem zgranuta ugrižena

- 17:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2009.


zvuci glazbe ponavljaju se unedogled, sati odmiču.
uredno se sve obavlja, dobro uređeni život sam se, bez puno napora može odvijati.
ne znaju ništa, niti slute.
da li je moguće da se sve ovo raspadne uništi nestane?
ima li uopće netko pravo na to?
tko će biti odgovoran
tko je krivac
tko izvršitelj?
sve uloge su podijeljene već odavno.

zvukovi violine oštro odjekuju negdje unutra u sredini tijela do bola.
na trenutak sve zaboravim, a onda ponovo zaronim u ljepljivu crnu masu sastavljenu
od straha, panike i krivnje.

slijedeći koraci, što će biti.
u vlasti sam, u šaci, u zamci.
ako budem dobra bit će ok., kaže.

ne znamo nikad što se krije iza pogleda koji nas razotkriva i vuče neodoljivom silom k sebi.

stvorili smo sliku, viziju i za njom trčimo bezglavo ne obazirući se na znakove upozorenja.

može li se sprati ljaga s naših postupaka opravdanjem, tj. reći da su intenziteti naših osjećaja odgovorni
za sve što činimo?


- 17:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #


jučer i danas, dva svemira.
nalazim se pred zidom, priklještena, stisnuta, nema izlaza ni spasa.
mogu li se obraniti od onog što mi prijeti,
zmija se opet uzdigla, zapalucala jezikom i ugrizla.
prijetnje izgovorene.
učini što kažem i biće sve ok reče.
mi nismo iz istog svijeta, kažem.
u mome svijetu nitko nikog ne zloupotrebljava.

kako se brzo zaboravi, a kako se lako opet vrati ono što smo mislili da se neće više ponoviti.
u zamci sam vlastitog izbora, svoje smjelosti, ludosti.
neću pokazati strah, jer on daje krila onom tko želi vladati
suočiti se s sobom i svojim djelima.
uvijek na kraju to predstoji.
pritom nismo zaštićeni ni od čega.





- 08:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 23.06.2009.



"život nam odlazi i prolazi u odabiranju, odbijanju i izboru, u povlačenju crte koja bi trebala razdvojiti te istovjetnosti i
od našeg života učiniti jedinstvenu priču koje ćemo se sjećati i moći ispričati."
xavier marais - srce tako bijelo

biramo li ili samo bivamo odabrani, pitam se.
u određenom trenutku jedne oči ukopaju se negdje u nama, duboko.
tada je samo pitanje hoćemo li uzmaknuti pred njima ili im se prepustiti.
predajemo se toj plimi koja nas obuzme, odvlači od sveg dotad bitnog, baca, postajemo potpuno nemoćni pred vlastitim predavanjem
tom čudu.
i sve što slijedi podređeno je tom čudu. robovi postajemo svoga tijela, robovi svojih misli i čežnji. u tamnici smo
svojih opsesije i želja.
i činimo stvari koje nikad nismo i samima sebi smo enigma, ali istovremeno se osjećamo kao da smo stigli na neko dobro poznato mjesto iz djetinjstva, kao povratak kući.
i onda to postaje priča koja traje i još se uvijek ne nazire kraj, a znamo da svaka priča mora imati svoj kraj,
jer sve prolazi, mijenja se, blijedi, zaboravlja se.
prije ili kasnije nismo više ono što smo bili jedni drugima.



@__,la boite noire___, tu si negdje, vjerujem.
- 17:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 20.06.2009.

tko sam

ne poznajem sebe jer da nije tako ne bih se čudila samoj sebi.
jer mislila sam da sam onakva kakva trebam biti.
zašto netko mora doći u naš život da nam otkrije tko smo i kakvi smo zapravo?
i strah me kazne
i krivica me guši
i noću se uvlači neki ledeni crv u moje misli.
hodnici koje stvara tako su mračni i hladni.

ja dalje ostajem ona druga.



nedjelja

ovo dolje pročitah jutros. to je komentar koji je @_bezšavova_ uputio na jedan post
@oči su ogl. duše.
nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njegovim riječima, tj. njegovim mislima.
tko bi im mogao odoljeti i ne poslužiti se njima, toliko se nadovoezuju, nadopunjuju, pomažu
u pokušaju da se dokuči samog sebe?


"Ponekad je najteže dosegnuti sebe u razmišljanjima koja su naučena. Uvijek tražimo neku poredbenu matricu preko koje ćemo se oslikavati. Je li to ono što želimo biti, a ne usuđujemo se sami sebi priznati; je li to ono što smo u očekivanjima drugih, pa se trudimo ne iznevjeriti, je li to ono što stvarno jesmo, toliko poznato, a nikad mjerljivo, ili ono što smatramo da u nekom okruženju moramo biti? Imje a ih mnogo, a samo je jedno bezuvjetno naše."


ponedjeljak

@ _la boite noire_ ??? bez riječi? bez teksta? bez stiha?



- 18:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.06.2009.

samoj sebi, pitanja

što znači sve ovo, pitam se. te silne riječi koje izlaze iz nas i okupljaju se iz dana u dan oko tih naših imena,
nadimaka, sličica.
duše koje iza njih stoje, što govore, što želimo reći jedni drugima, što poručiti?
bojimo li se vlastite tišine, vlastitih života, naše stvarnosti kao i stvarnih bića oko nas pa ovdje nalazimo
surogate za prijateljstva, ljubav, inspiraciju, nadahnjuća.
vidim sebe i svoje vrijeme koje posvećujem ovome, i vidim propuštene stvari koje ne činim jer ovdje svako malo
nešto tražim, išćekujem, opuštam se, lutam ili tražim utjehu.
kako dugo to može trajati?
kako daleko to može otići, i što to sve može s sobom donijeti?
odbijam li nešto sagledati ili priznati sama sebi, pa je idealno brbljati ovdje i tako "ubiti" vrijeme koje bih
trebala provoditi u svom vlastitom unutarnjem prostoru, u tišini?
uvijek sam voljela puno gruntati i analizirati, i zbog toga i uništiti nešto što mi je bilo
važno, jer onaj nemirni dio mene ne miruje.
to je to, govorim sama sebi tada, ruješ i kopaš po nečemu što je bolje ostaviti na miru. pustiti da bude
tamo gdje i je, da živi svojim životom.


- 18:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 10.06.2009.



pomičem granice, kršim zakone i pravila,
u suprotnosti sa svojom prirodom koja se uvijek opire,
ja činim sve što želi i traži od mene.
kako da protumačim samoj sebi o čemu se tu radi, i
kako se to zove, kada jedno ljudsko biće bude pokretač sveg dobrog i ono manje dobrog u tebi.
- 00:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2009.

odemo i vratimo se, mislimo da se nešto dogodilo bez nas,
mislimo da se nešto možda promijenilo.
ali nije se dogodilo baš ništa,
nismo ništa propustili, ništa nije nestalo ni prestalo.
sve je teklo svojim tokom, i bez nas. mislimo da smo nezamjenjivi, ali u zabludi smo.

stvari koje volimo i koje nas okružuju ostaju i žive svojim mirnim tihim životom i bez nas.
oni za koje mislimo da ne mogu bez nas čine se sretni i zadovoljni, preživjeli su naše odsustvo sasvim
dobro, čini se.
jednom će tako i čitav svijet koji sada gledamo i kojeg smo dio, živjeti bez nas sasvim dobro i samo će možda ponekom nedostajati naš glas, naš lik i toplina naše ruke.
- 17:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.05.2009.

iz drugog nekog mjesta, iz druge neke zemlje, s nekim drugim ljudima, govoreci drugim jezikom, nalazim malo
vremena navratiti ovdje. obracanje sebi, vama, njima, svima, ne znam.
maknuti se malo od svih i svega, dobro je ponekad.
- 21:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.05.2009.


čitam:

u potrazi za čudesnim - p.d.ouspensky

čovjek nema postojano i nepromjenjivo JA. svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjećaj
kaže "Ja". .. svake minute, svakog trenutka, čovjek misli i kaže "Ja". i svakog trenutka njegovo Ja je različito.
u ovom trenu bila je to misao, zatim želja, pa osjećaj, pa opet misao i tako redom bez kraja.
čovjek je mnoštvo. čovjekovo ime je legija.
zamjenu tih mnogobrojnih ja, njihovu očiglednu borbu za prevlast kontroliraju slučajni vanjski utjecaji.
toplina, sunčev sjaj, lijepo vrijeme, odmah pozivaju cijelu jednu grupu Ja. hladno vrijeme, magla, kiša,
prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osjećanja izazivaju druge radnje. u čovjeku ne postoji ništa
što bi moglo konrolirati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovjek ne primjećuje ili ih ne zna; on uvijek
živi s posljednjim ja.
i svako to izdvojeno Ja je sposobno da sebe naziva imenom Cjeline, da djeluje u ime Cjeline, da se složi
ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Cjelina morati suočiti. to je
objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih rijetko sprovode.

nalazim li ovdje odgovore na neka svoja pitanja o sebi samoj, svojim raspoloženjima, odlukama i postupcima?
čitam dalje.
- 01:25 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2009.

"ljubiti znači ostati kad svaka stanica u tijelu viče: "bježi!" /clarissa pinkola estes-žene koje trče s vukovima/

noćas

nema granica koje se ne mogu prijeći,
nema prepreka koje se ne mogu preskočiti.
i kada ih prijeđeš, kad si usred toga, ne bojiš se.
i znaš da moraš lagati
i znaš da ćeš lagati kao da govoriš o vremenu ili poslu.


trčiš nazad, mozak radi kao stroj i smišlja
trčiš i pjevaš bez glasa
plačeš bez suza
i smiješ se bez hihota


- 20:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.05.2009.



nosi me, uzbuđuje i uzdiže ovakva glazba. volim njih. osjetim punoću života,
kao da mi se pluća pune nekim posebno opojnim zrakom kad ih slušam.
- 22:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2009.

"naposljetku volimo svoje žudnje, a ne ono za čime žudimo" Nietzsche

te ljubavi, ti osjećaji.
volimo li u stvari više to, to stanje u koje nas dovode objekti naših žudnji?
ne želimo da ikad završi, pa čak i onda kad oni za kojima smo uzdisali tako
dugo i ustrajno, postaju obični, kao da su se spustili s neke bolje i ljepše planete i postali
isti kao i svi ostali.
ostajemo li tada uz njih i dalje zbog refleksa, reakcije svog bića na njih,
kao što i pavlovljev pas?
sve više razmišljam i u tom smjeru ne bi li objasnila i shvatila neke pojave i emocije.



- 22:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.05.2009.


dobro je maknuti se, promijeniti krajolik oko sebe, prošetati novim nepoznatim ulicama, diviti se ljepotama
prirode ili arhitekture, biti negdje drugdje.
približimo se onom kojeg gotovo ne primjećujemo u svom dobro poznatom okruženju čineći
svakodnevne aktivnosti i dužnosti, prolazeći pored njega kao i pored fotelje ponekad.
ležeći kraj njega u nekom drugom krevetu, u stranoj sobi osjetila sam
nježnost, blagost. vraćam li se?.
završiti zauvijek s pričom kojoj se činilo da nema kraja. razum je donosio odluke već dugo, ali ništa se
nije mijenjalo. kao uvjetovani refleks, reagirala sam i dalje na svaki, pa i najmanji podražaj.
ali odluka od te noći kao da je se saživljuje samnom, kao da je ušla u sva ona osjetilna tjelešca
koja su uvijek onako burno reagirala na svaki odaslani impuls, riječ, poruku.
i neću se obazirati na san koji sam sanjala u toj noći odluke. a ne sanjam već godinama: spavam bez slika,
bez priča, budim se bez sjećanja. koji sat nakon odluke donešene neposredno prije padanja u san budi me
mora, ružan san, strah. odrezano je nešto. pola tijela je odrezano. ne znam čijeg, je li mojeg ili nekog drugog.
poručuje li mi nešto ova noćna mora?



- 23:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2009.

iz bilježnica

tonem u ponor
u bezdan
guši me, steže, stišće,
potonula sam u prostor bez svjetla
hodam gradom
i ne vidim ništa, ne vidim nikoga.
ne znam kako ću izdržati sljedeći korak
sljedeći udisaj
ne znam kako ću podnjeti sljedeći sat
večer
noć
sutra.


tako je to bilo. čitam i prisjećam se vremena dok sam pisala, puno pisala i tako preživljavala teške momente.
sad su sklonjene.
znam kako mi može biti. blizak je to osjećaj još uvijek.
pristajem na sve što traži od mene, i pristajem na ono malo što mi daje jer ne mogu zamisliti
više da ponovo tako duboko potonem u hladni i mračni dio sebe.
pobunim se tu i tamo, zahtijevajući više, odbijajući ono što ne želim, ali se i brzo povučem pred neumoljivim saznanjem da nema pomaka.
sad sam pomirena sa sobom jer vidim da ne mogu otjerati od sebe to za što se moje biće tako vezalo,
to u što se ulovilo, to što je tako važno i snažno da ne mogu, jednostavno ne mogu se boriti više s tim,
ni protiv toga.


- 20:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2009.

tango

tango nije samo ples, već predstavlja vječnu igru između muškarca i žene, njihovih tijela i njihove želje.
ta igra postoji oduvijek i uvijek će se igrati.


<


- 23:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2009.

odlazak i povratak

Svaki put kad sam osjetio bol, ja sam pokušao nekud pobjeći, u neko utočište u visokoj planini, jer ta je planina bila neranjiva;
pokušavao sam pobjeći uvijek kad me je smeće počelo gušiti, jer ta je planina bila prozračna;
svaki put kad me je prolaznost vremena mučila, jer na toj je visini vladala vječnost.
Ali ljudska me je buka stalno dostizala, provlačila se u međuprostore i izranjala iz moje vlastite nutrine.
Jer svijet nije samo vani nego je i skriven duboko u našem srcu.
I prije ili poslije, ta visoka nepotkupljiva planina ipak počinje sličiti na tužni kip, na bijeg, jer svijet za koji smo odgovorni je ovaj ovdje: jedini koji nam nanosi bol i nesreću,
ali također jedini koji nam daje punoću postojanja, ovu krv, ovaj žar, ovu ljubav, ovo išćekivanje smrti.
Jedini koji nam nudi vrt u suton, dodir ruke koju ljubimo.

Ernesto Sabato


prije puno godina, na ovaj dan, kupila je kartu u jednom smjeru za jedan veliki grad u europi i otišla u nepoznato.
ne rekavši nikome.

marquet - the pont neuf in the snow

albert marquet


- 22:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.04.2009.

možda

ponekad pomislim da bih trebala pustiti sve.
stati, umiriti se, samo disati i ne činiti ništa. ni ono što trebam činiti,
ni ono što nisam i ne bih smjela.
prestati govoriti više od najneophodnijeg, prestati bilo što željeti ili pokušavati.
pustiti se, prepustiti, pa neka to nazvali bilo kako i odveli me bilo gdje.
zvalo bi se to odustajanje od života, nesposobnost suočavanja s životom, bijeg od problema.

mogla bih lako tako prepustiti se, tako malo nedostaje, još malo prostora ima i želje za ostati tu.
mogla bih samo beskrajno dugo slušati samo jedan cd i ponavljati iste misli pritom.
mogla bih samo čitati istu knjigu satima i danima i tražiti odgovore na uvijek ista pitanja.

željela bih da mogu prestati izgovarati sve lako izgovorene riječi, a koje nisu bitne i važne i ništa ne mogu promijeniti.
željela bih da mogu prestati misliti o nečemu na što ne mogu svojim mislima utjecati.
željela bih da mogu prestati razmišljati o nekom ili nečem i pri tom beskrajno mnogo umišljati i zamišljati.
željela bih da mogu odrediti što je to bitno u mom životu i za što se vrijedi boriti.

možda bi tada bilo lakše živjeti.

bonifa<br />
i bojan

foto bonifačić bojan

- 14:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 08.04.2009.

kad se ne javljaš

kad si daleko
kad šutiš
kad ne znam ništa o tebi,
tada uzdišem za tobom.
(uvijek su nam draži oni daleki).

ti si planina koja me privlači i vabi k sebi
ali koliko god se pokušavala uspeti, ne mogu stići do vrha
ostajem vječito u njenom podnožju.

zagonetka si koju pokušavam riješiti,
ali ne mogu pronaći ključ za riješenje
uvijek zapnem na istom mjestu.

ostajem tamo, s uvijek istim okusom u ustima
u tom hladnom vlažnom mračnom prostoru u svojoj unutrašnjosti, sama.

- 22:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.04.2009.

o sudbini

Ernesto Sabato kaže:
"Ni ljubav, ni istinski susreti, čak niti duboka neslaganja nisu posljedica slučajnosti nego su na tajanstveni način sačuvani za nas.
Koliko sam se puta u životu iznenadio što, među mnoštvom osoba koje postoje na svijetu, nailazimo na one koje su na neki način posjedovale kazalo naše sudbine, kao da smo pripadali nekoj istoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima iste knjige.
Sudbina se ukazuje u znakovima i dokazima koji izgledaju beznačajni, ali koje kasnije prepoznajemo kao
odlučujuće.
Tako da u životu čovjek puno puta misli da je izgubljen, iako zapravo uvijek idemo u određenom smjeru;
u nekim prigodama obilježeni smo našom vidljivom voljom, ali drugim, možda više odlučujućim za našu egistenciju,
obilježeni smo voljom koja je nepoznata čak i nama samima, ali je bez sumnje moćna i nemoguće je njome upravljati,
ona nas potiče da krenemo prema mjestima na kojima se moramo susresti s bićima ili stvarima koje jesu,
bile su ili će biti na jedan ili drugi način, veoma važne za našu sudbinu,
dajući prednost našim očiglednim željama ili zatomljujući ih, pomažući ili priječeći naše strepnje,
i, ponekad, što je još više zapanjujuće, pokazujući da su dugoročno one budnije od naše svjesne volje."

ove duge rečenice koje ovaj argentinski pisac slaže i niže pišući o čovjeku, smislu postojanja, samoći, današnjici,
nisu ništa novo, svi mi razmišljamo o tim temama, razgovaramo, ili sami pišemo, ali čarolija riječi
je nepresušna inspiracija i nadahnjuće.

Photobucket

karl sirovy, malo poznati hrv. slikar
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2009.

težina

ponekad susret bude tako težak.
osjetim, kad mi to dopustiš, tu tvoju duboku tugu, nagomilanu bol i terete koje tegliš sa sobom.
osjetim nelagodu tada, jer me strah. što ako će te to udaljiti ?
(nitko ne želi pokazati ono najdublje i najtamnije u sebi).
bojim se tada i tužna sam jer ne mogu s tobom biti u trenucima kad si u tami.
ja odlazim, ti ostaješ s tim svojim raspoloženjem, meni bude tako teško.
ne mogu ništa učiniti, ništa promijeniti. samo pustiti neka se sve odvija
kako jedino može.
ne mogu te slijediti ni pratiti; ni sudjelovati, ni spriječiti ni zaustaviti ništa što se može dogoditi u tvom životu,
samo mogu željeti da ti što dulje ostanem važna.

Photobucket

gustav klimt
- 21:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.03.2009.

Photobucket

rene magritte


taman pomisliš: evo, zabavljaš se, gomila je oko tebe, dio si publike, poneslo te je, prošli su sati da
nisi usmjerila misli u uvijek istom smjeru
pomisliš: to je početak oslobađanja, zaboravljanja, oporavka, povratka onoj staroj sebi.
i usred toga zaborava: gdje si
i ruke se počinju tresti, srce lupa kao ludo, lebdiš iznad odbačenih boca, tražiš tihi kutak kojeg nema
i sve se opet vrati, i sve je opet isto


- 09:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 25.03.2009.

"vrijeme je samo rječica na koju idem pecati.ona mirno protječe dalje, vječnost ostaje"


"moramo naučiti kako se iznova probuditi i budnima održati, ne mehaničkim pomagalima, nego beskrajnim
iščekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najčvršćem snu. ne znam ništa što ohrabruje više od neupitne
sposobnosti čovjekove da uzdigne svoj život svjesnim nastojanjem.
već je nešto biti kadar naslikati određenu sliku ili isklesati kip i tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko
je uzvišenije klesati i slikati samo ozračje i medij kroz koji gledamo, za što smo moralno kadri.
utjecati na kakvoću dana, to je najviša umjetnost.
zadaća je svakog čovjeka učiniti svoj život, čak i u pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svom najuzvišenijem i
najkritičnijem času. kad bismo odbacili, ili radije iscrpli, tričave obavijesti koje dobivamo, proročišta bi nas
razgovjetno obavijestila kako to činiti."
henry david thoreau - walden

američki književnik, filozof i naturalist h.d.thoreau, 1845 g s diplomom s harwarda, s 27 godina, napustio je obitelj, i posao i povukao se u šumu na obali jezera walden, sagradio kolibu i živio tako u skladu s prirodom, razmišljao, čitao, i unosio u svoj dnevnik svoja razmišljanja i aktivnosti.
pitanja koja postavlja kao da su danas pisana, a ne prije 150 godina. "otići u šumu" predstavlja potragu za odgovorima na pitanja kako živjeti kvalitetno, duhovno i u skladu s prirodom, neovisno od diktata društva i raznih autoriteta, iznad materijalizma i konformizma koji konstantno se nameće.
"u šumu sam otišao jer sam želio živjeti sporo i promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti
mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti okrijem kako nisam živio."
tako nezavisno od društva, s prirodom, i od nje, lišen materijalnih užitaka živio je dvije godine, dva mjeseca i dva dana. knjiga walden ili život u šumi prekrasno, veliko i nezaboravno djelo, prati me i uvijek je samnom.
- 20:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.03.2009.

bez naslova ikakvog - vidi video kao pogovor

kako izbaciti ispljunuti
odstraniti iz sebe
kako otkinuti zguliti odljuštiti
oderati sa sebe
kako otjerati odbaciti
odgurnuti od sebe
tog mučitelja krvnika,
zlostavljača moje duše i srca

kako da postanem otporna imuna
jer on kao da je virus na koji nemam imunitet
a nema cjepiva

kako da budem mirna hladna
indiferentna pametna

kad baci na mene svoju mrežu
ja se opet kao i uvijek
tako lako uhvatim u nju

- 08:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 21.03.2009.

- 22:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 18.03.2009.

osjećam se otuđeno danas. od svih i od svega.
kao da ne pripadam nigdje.
ni ovdje.
ni doma
ni tamo
ni na poslu
jesam li čovjek ili samo žena
jesam li stara ili sam još mlada
jesam li stravstvena ili samo izgubljena
volim li svoj posao ili bih radije sjedila doma
jesam li dobra majka
jesam li duhovna ili ipak želim samo što više
stvari
volim li šutjeti ili nemam što za reći
ne znam danas odgovore
- 12:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se