svismoisti

puno svi ovdje pišemo o ljubavi.
jedna riječ koju svi razumijemo, zastava kojom svi mašemo, himna koju svi u glas pjevamo, torta čiju krišku svi želimo, nemoralna ponuda koju nitko ne bi odbio.
i još uvijek nisam sigurna o čemu se tu radi.
o vječnoj ljubavi? abstraktnog li pojma. za nju sam čula iz literature..
o mirnoj, tolerantnoj ljubavi, s puno razumijevanja i uvažavanja? to bi onda moglo biti neka vrsta drugarstva,
kompanjonstva, to ne može biti ljubav o kojoj pričamo.
o strasnoj ljubavi i žudnji kad svaki djelić tijela vrišti od čežnje za predmetom žudnje? takva je ljubav tako intetnzivna
da ne može trajati više od nekoliko mjeseci ili koju godinu. kada se razotkrijemo i postanemo ono što jesmo, a ne
idealna slika, malo ostane od te silne ljubavi.
o dugogodišnjoj bračnoj ljubavi gdje se sve zna i po navici čini, tako da se više ne treba ni slušati ni gledati ni boriti
jedno za drugo? ima li je tu više?
o roditeljskoj ljubavi? o da, to je bezgranična, bezuvjetna i stvarna ljubav, i o njoj sve znam, ali o tome uglavnom ne govorimo u našim postovima, jer kao roditelji takvu ljubav ne dovodimo u pitanje.
o prijateljskoj? volimo naše prijatelje i prijateljice, ali kad naiđe "ona" - ljubav, prijateljska se ljubav povlači u sjenu, i
dobro je došla, ali i nije tako neophodna.
uopće ne znam o kojoj to ljubavi pričamo, samo znam da me guši u grlu i neka plima tuge me prekrije kao val
kad se prisjetim svega što je bilo i kad pomislim što je od tog preostalo.

nalazimo se na suprotnim obalama rijeke i dozivamo se, ali nečujemo se i ne razumijemo.
vidim otvaranje tvojih ustiju i znam da mi želiš nešto reći, ali šum vode je sve jači, a rijeka postaje
sve šira i mi smo sve dalje, i dalje, više ne vidim ni tvoja usta ni tvoje oči, samo lik u daljini.
vrijeme je da ti okrenem leđa i udaljim se od tvoga obrisa koji nestaje. i ti učini isto tako, molim te.
treba hodati, trčati, možda i zastajkivati na svom putu, ali moramo ići svatko u svom
smjeru. znam da ćemo se udaljiti zauvijek. i mora biti tako.
a ja, kao da se vraćam kući. tu me željno čekaju, a nisu ni znali da me nema. samo ja znam da sam
bila negdje na dalekom putu koji je predugo trajao.
i uskoro će moji pokreti, moje radnje, moj smješak i zagrljaj biti onaj stari, od prije putovanja,
neće biti samo vanjski, odigrani, poput lutkini pokreti na koncu, bez unutarnjeg impulsa.
uskoro će se moje misli i moja koža odviknuti od konstante kojom su bili opsjednuti toliko dugo.

i taman kad pomisliš da se sve posložilo u jedan miran i utišan kutak, i da će to moći potrajati, ponovo
se priča ponavlja, ponovo se vraća, i uzdigne te, da bi te onda nemilosrdno bacilo u ponor.
ono, to, nešto ima takvu moć. koliko se može podnjeti, koliko može daleko ići, čini se nema kraja,
očito nemaš granicu do koje možeš dopustiti da te nosi i valja.
unutra negdje nešto tako gusto i neumoljivo te stišće da svaki udisaj ima težinu i najradije bi zaustavila
to izmjenjivanje zraka izvana prema unutra.
niže, u želucu se nešto stislo i drži te čvrsto i osjećaš se kao da je ti kamen unutra.
u ogledalu vidiš lice s crtom povučenom duboko između očiju, kao da je dublja od jučer.
ruke su sitne i pune žila, nisi ih primjećivala jučer.
zaista se poružnimo kad smo u bedu.
pa to je vječito ponavljanje istog filma na ekranu, sve si to mogla predvidjeti i sve si to odavno znala, ali opet,
kao zombi ponavljaš iste poteze, činiš iste greške, trčiš ponesena i padaš podkrešena.

i dalje mi je zima, i dalje uživam u tome. zaleđena sam ne samo zbog stanja u atmosferi,već i unutar sebe.
podhlađena, umirena, kratkog daha, u zatišju, u zimskom sam snu.
ne želim da se išta sada događa, neka stvari ostanu odškrinute, niti zatvorene do kraja, ali
i bez širom otvorenih vrata. znamo sve i sve je nekako jasno, ali bolje da to sad ostavimo tu,
gdje je sve utišano, zaglađene površine i u nekom kutu neka miruje.
zamišljam da sam u snježnom pejzažu, gdje je sve prekriveno debelim slojem snijega,
zastrto čistom bjelinom i apsolutnom tišinom, bez tragova stopa, bez svjetla u prozorima,
bez dima iz dimnjaka.
samo bijelo noćno nebo iz kojeg satima pada živa, gusta, bijela koprena koja prigušuje sve
zvukove koji se inače mogu čuti i zaklanja sve ono što se inače može vidjeti.
tako nekako je sada u krajoliku unutar moje duše.

volim kad je sve ovako smrznuto, zaustavljeno. grad ima poseban izgled. nekako je bijel iako nema baš snijega.
osjećam ozračje iz djetinjstva, kad ovakva hladnoća nije bila senzacionalana vijest. još samo nedostaju one krasne
ledene crtarije po prozorima. beskrajno sam zimogrozna, ali ipak volim ovakvu zgb zimu.

može li se s mislima boriti, braniti se od njih i upravljati njima? može li se protjerati
neke od nadolazećih, a za neke se čvrsto uhvatiti?
postoji li snaga u čovjeku koja može svladati te silne pritoke, bujice, slivove, vodopade
misli koje se neprekidno ulijevaju u našu svijest? postoje i one iznenadne, koje ti
poput uboda insekta zarinu svoj žalac duboko i bolno.
kako učiniti selekciju, i prihvaćati samo one koje pridonose našem dobrom stanju i
potiču nas, a one koje nas guraju negdje dolje i kvare ono što smo tako dobro posložili
u sebi, kako njih jednostavno i brzo eliminirati?
može li se to uopće?

slabost bi se mogla zvati mojim imenom. slabost koja me čini i bijesnom, jadnom, ovisnom i nesretnom,ali koja mi daje i krila, nadahnjuje, pokreće, čini život ispunjenim, čini sve lakšim i svjetlijim.
pa što da radim, kako da to riješim. ta moja slabost čini me nesređenom, ambivalentnom, daje samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnosti. kako se može s tim živjeti, kako nositi. odluke koje donosim, poteze koje činim u vezi s njom su van moje kontrole i tako lako mijenjam ono što sam još nedavno čvrsto odlučila. sva moja raspoloženja ovisna su i podređena njoj.život koji vodim privid je, jer sve to što se u meni zbiva vješto prikrivam.
na trenutke bih da mogu sve to od sebe skinuti, zguliti, očistiti, izbljuvati, oderati, počupati i baciti u kantu za smeće i da završi na odlagalištu, da ode u ropotarnicu prošlosti.
toliko emocija u meni se nakupi, svih vrsta i ponekad mi se čini da ću se raspuknuti, ništa se nije promijenilo, stalno se vraćaju. kao da sam se zakačila s nekom nevidljivom kukom za nju i svaki put kad pomislim da je možda tome kraj, ta se kuka još čvrsće uhvati za mene.
da li je to sve samo jedan veliki nesporazum između mojih živaca, mozga, hormona i onog što se nalazi negdje u srednjem dijelu tijela, što zovemo dušom? da li je to što se nalazi negdje duboko unutra ili je moja anatomija ta koja je tako slaba na jedno obično ljudsko biće,
ja to stvarno ne znam.