nedjelja, 12.07.2009.
izgnanstvo
|
vratila sam se odakle nisam nikad ni otišla. nitko nije vidio niti znao gdje sam bila sve ovo vrijeme nitko nije znao da je netko neprestano bio pored mene, u svakoj misli pokretu pogledu sada moj je smješak samo nacrtan na mom licu moji pokreti podsjećaju na kretnje lošeg glumca na sceni i nekako sam prazna, tiha i bez sjaja ali sve se izvana čini sasvim dobro sve je uredno čisto i glatko kao i uvijek oni su sretni siti i zadovoljni i ništa se ne pitaju ono što je nemoguće ostvariti ono što je nemoguće voljeti ono što je nemoguće imati postaje i ostaje trajna želja i i čežnja |
utorak, 07.07.2009.
halo
|
uskraćeni broj, pisalo je
tišina je s druge strane govorim uobičajene riječi tišina glas mi postaje dublji, poprima neku drugu boju pun je nade još nekoliko riječi koje se uobičajeno govore tišina je i dalje druge strane je si li to ti mislim ali ne govorim to može biti bilo tko je si li to ti šapuče srce lupajući i govorim dalje uobičajene fraze samo neki udaljeni zvuci nema glasa prekidam vezu a srce je beskrajno sretno i beskrajno tužno jer ne zna a zna čiji je dah bio s druge strane, u tišini |
nedjelja, 05.07.2009.
iz -srce tako bijelo- xavier marias
|
"zašto postupamo ovako ili onako, zašto pristajemo ili odbijamo, zašto se zamaramo s jednim možda ili vjerojatno, zašto govorimo, zašto šutimo, zašto poričemo, zašto priznajemo, ako zapravo ništa nije stvarno jer uvijek postoje prekidi, ništa nije stalno ni vječno, niti je naše sjećanje neiscrpno, ono što se zbilo, naposljetku kao da i nije bilo, svejedno je jesmo li nešto odbacili, propustili ili uzeli i prigrlili, ono što smo proživjeli kao da i nismo iskusili, uprežemo inteligenciju i osjetila u nadi da ćemo uspjeti razlučiti ono što će se naposljetku ionako izjednačiti, ili je već isto, i zato smo opterećeni razočaranjima, propuštenim prilikama, a patimo i zato što su se naše sumnje ostvarile, potvrdile, kao i zbog prilika koje smo iskoristili, a zapravo ne dobivamo ništa i sve uvijek gubimo." ovaj španjolac zaista je puno rekao u samo jednoj rečenici. sveo je naše živote na jednostavno nizanje glagola, predikata, radnji koje činimo, ne činimo ili nam se čine. osjeća se uzaludnost svega na njenom kraju. puno strke ni za šta. tako malo ostaje za nama, pojedincima. tako malo dokaza o našem postojanju, mislima, stanjima. toliko toga mi ovdje pišemo, pokretom prsta sve može nestati u nepovrat. nije li to zapravo strašno? |
srijeda, 01.07.2009.
na zaslonu
|
neka se završi ovo ludilo. kažeš
ne želim biti TO. kažeš muči me savjest. kažeš: previše te poštujem. tako mora biti. tako je najbolje. neka bude tako. kažem. lažem. laknulo mi je u stvari sada. kažem. lažem. ne vidim ti oči, ne čujem ti glas, ne vidim ti izraz lica dok izgovaraš te riječi. samo taj aparat . koji je bio svjedok posrednik sredstvo i mogući izdajnik. sada je tvoj glasnik. i sada, hoćemo li ovaj put biti čvršći, jači i otporniji na sve impulse, niti i čestice koje nas privlače svojim silama da li će naša tijela moći ostati zauvijek odvojena naše oči da se ne gledaju naše duše da se ne dodiruju |
