svismoisti

pusti me da odem. kažem.
razdire me u glavi duši srcu
boli me ljuti me čini punom gnjeva i otpora
želim se zavući negdje i zaboraviti
ne želim sve te emocije više

vidićemo, kaže.

tko sam? ona kojom se prikazujem.
kakva sam? kakva dozvoljavam da me vide oni koji me gledaju.
odrednice koje me određuju kao i većinu, jesu li dovoljne da bi se moglo odgovoriti na ova pitanja?
ništa zanimljivo nema što bi me istaklo, sve što se očekivalo, i što sam željela, sve je i ostvareno.
ali ima nešto. ima i uvijek je bilo. uvijek je bila još jedna crta koja je uporno slijedila ovu ravnu, očekivanu i
predvidivu. ne mogu joj pobjeći, uporno me slijedi i uvijek me pomalo gura prema rubu. oduvijek me mami,
zavodi, taj moj "zov divljine". i ne odoljevam mu.
potreba je to neka unutarnja, taj nemir i i ta čežnja za nečim čemu ne mogu dati imena. okus poput putovanja u nepoznato, kao san koji se ne ostvaruje ali ga je divno sanjati, kao nepoznati velegrad čija svjetla blješte udaljini,
putovanje vlakom noću kroz nepoznate krajeve ili glazba koja zanosi i uzdiže u neka posebna stanja.
to je to zbog čega imam osjećaj da vodim dvostruki život, jer zbog tog okusa, zvuka i mirisa koji me zove k sebi
nisam prisutna gdje bih trebala biti, nisam čista sa sobom, ne dajem sebe do kraja iako to nitko baš nitko ne vidi.
to je to zbog čega dopuštam da se dogode stvari koje me odvode, odvuku, bacaju, ali i vraćaju tamo od kuda
krećem.
da li ću moći ostati na rubu i ne strmoglaviti se?

sva ta natezanja. nemoćna si i nisi u stanju riješiti ovo što se sada čini nerješivo.
ne stojiš iza svojih odluka niti svojih postupaka. ne znaš više što osjećaš. kao da prisjećanje na ono što je bilo jedini pokretač tvojih emocija. sadašnji trenuci i susreti sve dublje ulaze u neki novi odnos, u kojem je onih starih emocija sve manje, a tvoj otpor je sve veći.
kaže, volim kad si poslušna, takvu te volim. takva moraš biti i bit će sve u redu. ne sviđa mi se to što govori. nikad to nije prije govorio. mrzim biti poslušna i podređena.
imam li ja to osjećaj da me drži čvrstim stiskom i pomalo guši?
nisu li razlozi ponovnih početaka bili samo rezultati pritiska i tvoj strah od njegovih jednom izrečeni prijetnji?
obuzima te strepnja od svih mogućih situacija koje bi se mogle razviti. ne kreće li to u smjeru priča o kojima
čujemo, čitamo ili gledamo u filmovima. osobe za koje mislimo da ih poznajemo i volimo pretvore se odjednom u one
koje smo uvijek željeli izbjeći.
kako u životu ne možemo predvidjeti, prepoznati i zaobići svoj usud, već s žarom i srcem, kao da nas neka sila gura sve dublje, bezglavo jurimo u samo središte njegovo.

ni pamet, ni iskustvo, ni razum, i sve što smo naučili, ništa od toga ne može utjecati na greške koje činimo zbog slabosti prema nekoj osobi, njegovoj volji i utjecaju, riječima i glasu. iako znamo da se riječi prelako izgovaraju, da iza njih stoji tek trenutni izražaj, da su proizvod trenutka koji se ubrzo izgubi i zaboravi, ne možemo se oduprijeti njihovoj moći i sugestivnosti.
kasnije, kad razmišljam o njima, odjekuju one svom svojom snagom, iako dobro znam da ne moraju značiti ništa.
ali, lijepo je vjerovati da smo čuli ono što smo željeli čuti, zanositi se time i iz toga razvijati svoju malu melodramu,
stvoriti čitavu konstrukciju za svoju veliku priču. i tada, u toj tlapnji koju smo očito trebali i čekali da nam se
dogodi, iz tko zna kojih razloga, ugnjezdimo se, ščućurimo, prekrijemo glavu rukama i ne želimo ni čuti ni vidjeti istinu, nismo u stanju sagledati ono što nam se zbiva niti ono što činimo onako kako to u biti je.
i ništa se tu ne može učiniti.
to je kao vječiti usud života, to je kao zov iz dubine našeg tjelesnog i emotivnog bića
da se insinktivno predamo, izgubimo sebe , onaj svoj razumni dio, i prepustimo se nekome s osjećajem apsolutnog zbližavanja i stapanja. takve osobe kao da imaju neku posebnu moć nad nama, kao da su izabrali nas jer su osjetili
neku sklonost, neku slabu točku koja je za njih, baš za njih, čučala i čekala da se razvije kad se konačno pojave u
našim životima.
teško se osloboditi te priče, teško je izaći iz tog zatvorenog prostora u kojem smo istovremeno i taoci i
otimači samih sebe, kao i onog u čijoj smo vlasti, koji se ne želi odreći svoje vladavine.
pitam se ima li izlaza i kako ga pronaći.

kao da me je nešto zaljepilo za stolac i ne dozvoljava mi da se predam. televizor se nerazumljivo i utišano glasa, kiša mrmolji, a sve ostalo oko mene miruje i spava. mozak je potpuo bistar i svjež kao da sam usred dana. i ne znam da li je ovo upošljavanje tijela, najviše očiju, ali i kičme uopće smisleno.
naravno da je potpuno besmisleno.
svakodnevni odlazak u krevet, buđenja, nedjeljni poslovi koji me čekaju, sve se to također čini besmislenim
i već toliko puta doživljenim i proživljenim. svakodnevna rutina življenja ponekad tako bude zamorna, beznadna.
dani pak koji prolaze u tjednu nešto su što se ne može izbjeći i služe samo da dovedu do jedva čekanog vikenda,
koji onda opet prolazi tako nesvjesno i necijenjeno.
i tako nažalost i naš život protiče, odrađujemo bez žara ono što je naš stvarni život i što je
u stvari vrijedno i pravo i najvažnije, jer, kao što jedva čekamo vikend a onda neznamo uživati u njemu, tako i
naš "obični i svakodnevni" život čini se nezanimljivim i nismo svjesni što nam u stvari znači i predstavlja, jer nam misli i nervi vječito plutaju
negdje u zamišlljajima, umišljajima i tlapnjama.