|
|
| < | kolovoz, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Kažem ti, vrijeme nas mrzi.
Opet blatnjavi put kojim kročim već nezasitnom željom da ugledam taj tračak sunca koji mi je bio obećan prvoga dana kada sam spakirala svu hrabrost koju je sadržavalo moje malo ugnječeno srce. I opet ti isti oblaci, tmurni i nepregledni, zaklanjaju posljednje ostavštine nade u meni.
Visoko, visoko, visoko iznad ovog malog debeljuškastog kamenčića udubljenog čvrsto u zemlju stojim ja i sarkastično ga pogledavam. Mislim da i osjeća moj prijezir, ali nekako kao da ga nije briga. On ima svoje mjesto na koje pripada. Ustvari, gdje god ga stavili, on će tamo pripadati. Budući da je on to znao, nije se trudio me pogledati. Zar je uopće potrebno pogledati beznadnika koji ima dopuštenja Boga Oca da hoda, misli, vjeruje i nada se i onda bez imalo problema se nabada na kamen uz cestu ljubomorno motreći što se ovaj toliko vezao uz rasturenu zemlju, gotovo kao da ju voli.
Glupava ženskica, umjesto da pronađe svoj mir na onome što joj je dosuđeno, ona ogreza da utemelji svoju izgubljenost na tuđem komadu niti sama valjda ne znajući da nije bolji njego njezin već se vlasnik odlučio pošteno izboriti za svoja uvjerenja i napraviti planet od onoga što mu je dano- mislio je kamen.
Glupavi kamen, ne zna da mora težiti nečemu boljem od ove prljavštine ovdje, makar je samo glupi produkt rasipanja stijene i nema moje sposobnosti da odluči otići dalje. Zapeo je tu, usred ničega i mora se pomiriti s time.
Dvije osobnosti, jedna različita od druge, oboje u pravu, potpuni neznanci. Sretoše se na kraju puta. Djevojka je odlučila krenuti dalje, a kamen ju je ispratio s nekom tečnom tugom u očima. Već je viđao takve. Gubitnike koji prolaze njegovom cesticom, vrteći se u krug. Samo oni to ne znaju. Jer tko pamti debeljuškasti kamen baš na tom mjestu, gdje spokojno leži i odmara svoje oblo tijelo tamo gdje je postavljen, neovisno o tome pada li kiša ili sije sunce.
Sjećate li se da sam rekla kako dotična djevojka nema sunčanih razdoblja? Vjerujem da je to zato jer ide ukorak s kišom. Umjesto da stane, pričeka, vidi sunce i onda ponovo krene. Ljudska glupost može nadmašiti primitivnost prirode, bar sam to dokazala.
