|
|
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Da je ova priča mogla ikako drugačije početi, vjerojatno bi i počela. Sjedila sam uz okno vlažeći ga svojim suzama, crnima od crnjih misli, nepostojano i bezdušno cviljeći za prošlošću. Prostor je odisao samoćom i prezirom svrstanim u jedan nepobitni sklad boja i dimenzija uporno me pitajući da li ovdje doista živi biće s vrlo dobrom maskom morbidnog aktera u nekom lošem filmu. Slike su mi prolazile glavom polako čekajući da svaka od njih nanese ponovo krvareću duhovnu ranu koja nikada neće cijeliti. Vjerojatno zato što ja to ne želim. Pustila sam Bluntovu pjesmu koja je uz zvukove laganog drhtanja njegova povišena glasa odbijala se nečujno zidovima moga srca. Ako sam ga uopće imala. Goodbye my lover nesmiljeno je razidirala sve one lijepe uspomene sakupljene u jedan vremešan, mlađahan, neiskusan duo mržnje i bola praćen onom neugašenom ljubavlju koja je samo potkopavala propalu dušu. Primjetila sam pametne oči kako gledaju moje usne, već usahle zbog neprekidna jecanja, pogledala sam svoje lice, već upalo od količine tuge koja se svalila na njega. Unatoč tome bila sam predivna. Osjećala sam tu ljepotu jer sam znala da ne plačem uzalud. Netko je pokucao na trošna vrata. Gotovo kao da sam čula njihovo odobravanje. Za to su bila stvorena, a ja sam ih priječila da ostvare svoj cilj i ponovo se vrate u materiju. Veoma mnogo vremena je prošlo dok se nisam sjetila napraviti i šum. Onda kada je još jedna suza pala na hladne ruke, čula sam nečije korake kako odlaze. Tko god bio, sada me napustio. Vani, kiša je iscrtavala nepomične kaplje koje su polako uranjale u lokve vode stapajući se u cjelinu, čineći veliku stvar malog djelića duše. Pustila sam vjetar da se ušulja u prostoriju. Ustajali zrak razbistrio se mirisom jeseni. Jesen je ove godine bila predivna. Jesen mi je bila najdraža. Moja jesen, moje jedino što je razumjelo ljepotu u uvenulome. Lik mlade žene trčao je niz ulicu, prkoseći svojom bujnom kosom kroćenju kiše. Rastapala sam se uz visoko okno postavljeno na vrhu moga tornja, kao lik iz bajke zarobljena i oduzeta od svijeta. Golemi prostor između Praznine i Nemira popunila je ljubav prema Samoći. Samoća je bila ključna. Ona je bila to zbog čega ja još dišem. Kristalno nebo prosulo je još jednu kaplju koja je polako došetala do mojih čula, aromom senzualnosti prikovala me na hladnu površinu. Sada sam osjećala crnu dušu kako je napokon postajala ono što sam željela. Olupina nekadašnje slave. Divna u svojoj starosti i ljepoti, poput mlada trupla koje u vječnosti živi kao predivna slika nad hladnim križem, čineći smrt samo putenošću. Polako, prelazila sam u drugu dimenziju, staklasti pogled omogućio je potpuno sljepilo mojih emocija unoseći ih u golemi košmar izdajničkih lica. Hladna kaplja kiše otjerala je moju budnost. Umjesto da me probudi, ona me natjerala da spavam, da ponirem dublje u smrt, da upoznam ono više, ono hladno, bezosjećajno, a opet tako tajnovito, tako magično. Navala hladnoće na moje tijelo izazvala je ugodu, ne nemir. Ja sam znala da sam umirala. Ja sam to željela. Moja želja se ostvarivala. Žena koja je trčala ulicom sada je promrznuto stajala ispod stara drveta nasuprot moga doma,neuspješno se pokušavajući sakriti od sve krupnijih kapi Božjega dara. Ja ju nisam vidjela. Zadnje čega se sjećam je tama. Predivna, intenzivna tama. Klizila je svojim baršunastim rukama mojim tijelom, stvarajući fantazije demona kako plovi lađom mojih snova. Prekrila mi je usne mrtvilom, grimiznim mrtvilom koje je prijanjalo uz moje hladne grudi. Tada ruke anđela zaplesaše na mome tijelu. Pojavio se niotkuda, taj izrod moje mašte, postajući stvaran, onako predivan kako sam ga zamišljala, vijorio je nadmnom. Moj maleni anđeo, moj prag u novi svijet.
«- Osjećaš li vjetar, ti predivno biće umrlo u cvijetu mladosti. Osjećaš li gorku ljubav kako napušta tvoje vene?»
Šaputao mi je lagano na uho najljepše riječi koje sam mogla pojmiti. Moja osjetila su vrištala. Željela sam ga imati. Moje tijelo željelo ga je posjedovati. Odmakao se korak od mene. Oh kako je samo bio lijep. Najlijepše biće koje sam mogla stvoriti. Bila sam njegova majka. On je bio moj anđeo. Mi smo bili jedno. Polako sam se pridigla, osjećala sam neoborivu snagu. Približila sam se ogledalu. Ono što sam vidjela, rasplamsalo je moje želje. Željela sam sada imati sebe, posjedovati sebe, uhvatiti taj trenutak vječne ljepote uzdignut nad beskorisnom dušom. Moje tijelo više nije bilo moje. Sada sam bila bolja verzija sebe. Savršena. Apsolutno neodoljiva. Anđeo se približio nečujnim korakom. Želio mi je nešto prišapnuti. Prekrila sam mu usne snježnobijelom rukom, dodirujući punoću sočne mladosti. Na trenutak ostao je zatečen. Dječački potez vrlo me odobrovoljio. Sada sam se željela igrati.
Memo:Ova knjiga započela je prije godinu dana. Iznosi moje mentalne i suicidne misli koje su poklonjene danima provedenima uz suze, plač i demonske misli. To je potpuno nebitno, ali želim da znate da su ovo moje osobne misli. Ne nasrćite na njih onako kako je svojstveno ljudima. Tražim vaš savjet. Nastaviti ili ne? Možda je ovo samo uzaludan pokušaj, ali možda ipak samo nada da svoj košmar izrazim na loš način, lošim mislima i lošim fokusima.
Katedrala se nazirala u daljini. Prisutnost njegova duha podsjetila me na strah. Nisam ga osjećala. Opsesija. Jedino što sam razumjela. Prolazila sam pokraj stara groblja. Križevi, izvijeni u različitim formacijama davali su primjesu jeze... Zakoračila sam na crnu zemlju koja je zakrivala njegov grob. Kopala sam, prstima razgrabljujući grumene zemlje. Trenutak za trenutkom... Dotakla sam lijes. Otškrinem ga. Grobna tišina.
Kristalno jasna slika moje crnine prelila se preko zamagljena ogledala. Vrisnula sam. Ogledalo se razbilo u tisuću majušnih krhotina. Pogledala sam svoje djelo. Napokon sam shvatila. Ležala sam tamo na dnu, razbijene duše, slomljenih komadića prošlosti. Pridignuh se. Oči zabljesnu tamnim sjajem podvojenosti i svjesnosti. Grimizne usne šapnuše nečije ime. Nije bilo njegovo. Shvatila sam. Više nikada neću voljeti.
Shvatila sam da ponovo živim. Shvatila sam da sam mrtva. Bila sam sve ono što sam željela biti. Bila sam sve što su priče mogle napričati. Sve, samo anđeo ne...
