blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
30.04.2008., srijeda
Turandot napokon na sceni (Gavella)

U posljednje vrijeme, kazalište Gavella predstavama starih, klasičnih autora daje novi izgled, smješta ih u suvremen svijet tehnologije i žarkih boja, a pritom nimalo ne zapostavljajući radnju. Takva je i najnovija predstava, "Turandot", talijanskog dramatičara Carla Gozzija, iz osamnaestog stoljeća. Njegova je izvorna priča, dok su poznatija istoimena Puccinijeva opera, te Schillerov tekst po kojemu je opera nastala. Naime, "Turandot" je ispočetka bila osmišljena kao ponovno buđenje talijanske commedije dell' arte. Danas, imamo priliku gledati "Turandot" u novom izdanju, izdanju koje uključuje suvremenu tehnologiju, elektroniku, ali unatoč vremenu kada je napisana, nikako daleku od našeg svijeta - napokon, ljudski karakteri su uvijek zanimljivi. Zato je mladi, već zagrebačkom kazališnom puku poznat ruski redatelj Vasilij Senjin, po višestoljetnom predlošku napravio dramu kojom je odlučio predstaviti svijet prepun maski, uloga koje je život pojedincima dodijelio, a kojih pak ima mnogo, čak više nego u commediji dell' arte.


Turandot (Ivana Roščić) je okrutna kineska princeza koja mrzi muškarce, te svakom novom udvaraču postavlja tri zagonetke, a ukoliko na njih taj isti udvarač ne zna odgovoriti, odrubljuje mu glavu. Ali to se promijeni kada naiđe već gotovo zaboravljeni tatarski princ Kalaf (Hrvoje Klobučar). On uspijeva odgovoriti na njene zagonetke, a u njoj se počinje javljati ljubav, koja u njoj sukobljava racionalno i osjećajno. I dok ju otac, kineski car Altoum (Sven Medvešek), nagovara na ženidbu, pojavljuje se Adelma (Nataša Janjić), princeza koja je sada Turandotina služavka, a koja je odavno poklonila svoju ljubav Kalafu. Barah (Ranko Zidarić) je jedini koji u Pekingu zna za kralja Timura (Nenad Cvetko) i njegovog sina, dok je njegova kći sa Skirinom (Jelena Miholjević), Zelima (Antonija Stanišić), uz Zaru (Ana Kvrgić), također Turandotina sluškinja. I kada se radnja tako majstorski zaprede, taj splet traži klasične likove commedije dell' arte poput Truffaldine (Barbara Nola), Brighelle (Đorđe Kukuljica) i Pantalonea (Filip Šovagović), da budu komentatori svega što se na daskama zbiva.


Scena je tijekom predstave upotpunjena kako vizualnim, tako i auditivnim motivima, tako da se za scenografiju pobrinuo sam redatelj, kostimografiju Marita Ćopo, dok je za glazbu, koja je obuhvaćala raspon od Plesa Šećerne vile (Čajkovski) do Feeling Good (The Muse), bio zadužen Frano Đurović.

Svakako je preporučljivo otići pogledati ovu predstavu jer, kako se čini, Gavella je svoj dramski izraz izbrusila gotovo do savršenstva.

B. D.
komentari (9) :: ispis :: link :: 15:00
23.04.2008., srijeda
Američki Bogovi
Fantastični roman Neila Gaimana, Američki Bogovi, koncentriran je na problem dolaska tehnologije na vlast.

Radnja je smještena u Americi (pa i nigdje). Gaiman u romanu priča o bivšem zatvoreniku Shadowu koji je pušten nekoliko dana ranije iz zatvora zbog iznenadne smrti njegove žene Laure (a ujedno i njegovog najboljeg prijatelja) u automobilskoj nesreći. Čim je Shadow ugledao svjetlo dana, na njega je 'slučajno' (slučajno my a** :D) nabasao Mr. Wednesday koji ga je zaposlio kao tijelohranitelja da mu pomaže u obavljanju poslova (*grin*). Na snagu stupaju starogrčki bogovi koji su se u današnjem svijetu potpuno izgubili te ulaze u bitku s bogovima prekrasne nam današnjice.

Pristup mitologiji i tehnološkom napretku svijeta strašno je zanimljiv; spominju se mnogi bogovi, počevši od Odina prema Lokiju, Horusu, Anubisu itd. u čudnim obličjima.
S druge strane, erotika (I know, I know :P): najkul dio je priča o succubusici/prostitutki koja je pojela muškarca kroz svoje reproduktivne organe. cerek

Kraj mi je krasan ne samo zato jer sam dok sam bila mala u sve šifre počevši od mog prvog Simpa accounta nadalje imala lozinku Shadow :)


Thora
komentari (5) :: ispis :: link :: 18:25
18.04.2008., petak
Filmovi braće Kaurismäki
Photobucket
Mika Kaurismäki

U sklopu ciklusa filmova Mike Kaurismäkija, koji se do kraja travnja prikazuju u kinu Tuškanac, održano je na Filozofskom fakultetu predavanje o suvremenom finskom filmu i braći Kaurismäki. Na nagovor darksoul, otišla sam na to predavanje i nije mi žao. Održao ga je filmolog Boris Vidović koji već dugo živi u Finskoj i radi kao arhivist u finskom Nacionalnom audiovizualnom arhivu, član Finskog društva teoretičara filma i honorarni predavač na Helsinškom sveučilištu. Baš prava osoba za tu temu.

Pošto jako volim filmove Akija Kaurismäkija, a ovih dana sam pogledala tri filma njegovog brata Mike, meni je najzanimljivi bio dio predavanja koji se odnosio na njihovo stvaralaštvo, kako zajedničko tako i pojedinačno.

Photobucket
Aki Kaurismäki

Iz razdoblja zajedničkog rada na Tuškancu ovih dana mogli smo vidjeti dva filma – Lažljivca, Mikin diplomski rad za koji je scenarij napisao i glavnu ulogu odigrao Aki te Bezvrijedni, njihov prvi dugometražni igrani film.

Nakon razilaska posvetili su se drukčijim projektima. Mika je skloniji eksperimentiranju i uglavnom snima glazbene i dokumentarne filmove dok Aki ostaje vjeran sebi i dalje snima igrane filmove.

Čistom igrom slučajnosti nam se posrećilo pa smo na Tuškancu imali priliku vidjeti Mikin najnoviji film Sonic Mirror koji još nije prikazan ni u Finskoj. To je impresivan dokumentarac kroz koji nas vodi poznat bubnjar i kompozitor Billy Cobhan. Priča je to o glazbi, o Brazilu, o magičnoj moći bubnjeva čiji zvuk prodire i kroz autizam.

Saznala sam , također, da Finci njhove filmove smatraju dosadnim i da imaju vrlo malu gledanost. Najveće iznenađenje bio mi je podatak da je Akijev film Lenjingradski kauboji idu u Ameriku, koji mu je donio svjetsku slavu, u Finskoj gledalo samo 26 000 ljudi dok je recimo u Njemačkoj bio jako popularan. Izuzetak je samo film Čovjek bez prošlosti koji je postigao veću gledanost zahvaljujući Grand Prixu osvojenom 2002. u Cannesu. Eto, Fincima kao i nama draži su holivudski filmovi.

Ako imate vremena i volje, navratite kojiput na Tuškanac jer ciklus traje do 28. travnja
i donesite svoj sud o filmovima Mike Kaurismäkija, a ja živim u nadi da će uskoro biti ponovljen ciklus Akijevih filmova pa da odgledam i one filmove koje sam iz raznih razloga morala propustiti prošle godine.

Pozdrav svima od gostujuće novinarke Ziki! :-)
komentari (6) :: ispis :: link :: 19:37
17.04.2008., četvrtak
Dugoočekivani Mitchell napokon na hrvatskom jeziku
Knjiga koju hrvatsko čitateljstvo čeka već gotovo četiri godine, a koja je u engleskoj nakladi dospjela na same vrhove ljestvica, je svakako "Atlas oblaka" Davida Mitchella. U hrvatskom prijevodu Saše Stančina objavila ju je ovoga tjedna nakladnička kuća Vuković & Runjić, dok je naslovnica preuzeta s izvornog izdanja. Roman nam donosi priču satkanu od šest pripovjednih niti, koje povezuje devetnaesto stoljeće, Amerika, kolonijalizam i divljaštvo na otočjima Pacifika, kako kažu nakladnici. Kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba u svijetu (kakvim ga je časopis Time proglasio), David Mitchell je rođen 1969. godine u Worcestershireu, proveo je više godina kao učitelj u Japanu, dok danas živi u Irskoj. Osim ovoga, autor je još nekoliko romana, od kojih je najznačaniji svakako posljednji, "Livada Crnog Labuda", poluautobiografska priča o odrastanju. Uskoro očekujte recenziju upravo na Velikim očekivanjima!

B. D.
komentari (2) :: ispis :: link :: 17:50
15.04.2008., utorak
Započeti Murakamija
Pisac kojemu se ime provlači bespućima interneta i kulturnih tiskovina svakako je ono japanskoga pisca Harukija Murakamija. I upravo njegova prva od sedam kod nas izdanih knjiga tog autora, "Moj slatki Sputnik", je reprezentativno djelo njegova stvaralaštva te se preporuča svima onima koji se žele upoznati s njegovim radom. Neobična tematika, ponekad mrak koji gotovo ironično iskače iz jednolične svakodnevice, a ponekad likovi koji su u stanju čitatelja neprimjetno uvesti u vlastita razmišljanja samo su neke od karakteristika Murakamijevih djela.

"Moj slatki Sputnik" knjiga je prvenstveno o ljubavi i o nemogućnosti pronalaženja vlastitog izraza. Odnosi među likovima izloženi ovim romanom nisu jednostavni, ali Murakami ih prenosi svojim smirujućim glasom, a koji ponekad zna postati izrazito duhovit te prikriti tragediju koju životi u romanu za sobom donose. Ovo je priča o dvije žene, jednoj zaljubljenoj u drugu, što je prikazano takvom požudom da se likovi mogu samo tako međusobno izgubiti jedan u drugome. Prijateljstvo, strast, žudnja - ovaj roman je obuhvatio sve, i k tomu još dodao i nemoguće kao vrhunac neobičnosti ovog japanskog suvremenog pisca kojim se svijet, mogli bismo reći, zarazio.

B. D.


Linkovi :: Haruki Murakami :: Moj slatki Sputnik
komentari (6) :: ispis :: link :: 22:18
08.04.2008., utorak
Noć pjeva pjesme svoje u ZeKaeMu
Oni koji pripadaju stalnoj kazališnoj publici znaju da je gledati predstavu u maloj dvorani kazališta ZeKaeM (mislim da se zove Polančec, dok je velika Istra) užitak mjerljiv s malo toga na zagrebačkoj sceni. Na sceni Polančec bila je postavljena i predstava Draga Elena Sergejevna, koja na moju veliku žalost više nije na repertoaru, inače bih ju gledala i treći put, sasvim sigurno. Ako to ikada u budućnosti zamijetite na rasporedu predstava, ne časite ni časa.


No predmet ovog osvrta nije Draga Elena Sergejevna, već nova predstava redatelja Dine Mustafića pod naslovom Noć pjeva pjesme svoje. Doduše, najnovija je bila kada sam ju gledala, ali je zbog obrazovnih obveza između vremena gledanja i vremena pisanja ovog osvrta nažalost nastao prevelik vremenski diskontinuum.
Riječ je o komadu norveškog dramaturga Jona Fossea koji tematizira bračnu rutinu, depresiju i frustraciju. Da rezimiram fabulu: novopečeni roditelji zašli su u bračnu krizu uzrokovanu njegovom depresijom. On je višestruko propali spisatelj koji pati od depresije zbog koje ne može izaći iz kuće niti podnijeti ikakve posjete, a ona je premlada da bi ostatak života pročamila samo s njim i djetetom u tom stanu koji se za nju svakim danom sve više pretvara u zatvor. Dok se on austistički zatvara u svoj svijet, ona pronalazi ljubavnika.
U ovoj predstavi imena likova, ili naznake mjesta i vremena radnje jednostavno ne postoje, jer su univerzalno ljudski. Između dva glavna lika stvoren je jaz koji se ne može premostiti niti primarnim oblikom ljudske kognitivne djelatnosti - jezikom, niti dodirom, niti osjećajima. Kao lajtmotiv javljaju se letargija i depresija, problem modernog čovjeka. Djelom dominira i otuđenje, od sebe, od bračnog druga, od života na koji je čovjek naviknut. S tim je depresivnim tonom usklađena i scenografija, koja je, kao što to uvijek u ZeKaeMu biva, odrađena usitinu vrhunski. ZeKaeM uvijek ima neobično kreativna rješenja što se postavljanja scene tiče, a ono što se melankoliku poput mene iznimno sviđa je to što se često na sceni često nađe prostora i rješenja za prikaz kiše, koja postaje šlag na torti trule i učmale atmosfere.
Glavne uloge tumače Nina Violić i Frano Mašković, a u sporednim se ulogama pojavljuju Doris Šarić-Kukuljica kao svekrva, Damir Šaban kao svekar te Danijel Ljuboja kao ljubavnik Basti.

Do slijedećeg čitanja, vaša darksoul
komentari (4) :: ispis :: link :: 21:20
06.04.2008., nedjelja
Boris Pavlin - vrhunac 11. Cro a Portera!
Ponekad je potrebno odmaknuti se s tema književnosti i kazališta te zakoraknuti u svijet koji prati mnogo više ljudi, a to je upravo svijet mode. Događaji poput Cro a Portera to i omogućuju, dok ih s druge strane gotovo uvijek prati nemogućnost dobivanja ulaznica (koje nisu u prodaji) i, naposljetku, snalaženja u gomili estrade za koju se čini kako ili zaista razumije visoku modu ili samo želi biti viđena na mjestima poput ovoga. Naravno, i Velika očekivanja za vas prenose vlastite dojmove, izravno iz velesajamskog paviljona Cro a Portera, i to sa subotnjih revija, odnosno završne svečanosti.

Amarie

U 19 sati, započela je s nešto zakašnjenja revija modne marke Amarie, odnosno njene kreatorice Ane Marije Brkić. Jednobojna svila ocrtavala je ženska tijela unatoč mnogostrukosti svojih nabora, a mogla se primijetiti i dizajneričina izazita posvećenost sjaju svile, koja je specifično bila upotpunjena kožnim remenjem.

Profokus

Kod ovakvih događanja, čovjek uvijek može očekivati da će se odmarati (iako nije sigurno o kakvom bi se umoru tu radilo, očiju možda?) puno više nego što će revije trajati. Tako smo tek u 21 sat imali priliku vidjeti ostale kreatore. Najprije su na pistu izašle manekenke koje su nosile tvorevine modnog učilišta Profokus. Iako se time htjelo prikazati kako moda može pratiti ekologiju korištenjem otpadnog materijala, u publici kao da nije izazvala neki veći pljesak. Više je efekta u smislu ekologije među publikom polučila pista, koja je ove godine bila kružno određena s otpadnim staklenim materijalom u sredini a koji, kako saznajemo, odmah po završetku Cro a Portera ide na jakuševačko odlagalište.

Budoir

Modna marka Boudoir se ove godine odmakla od viktorijanski nostalgične elegancije koja dizajnerice Moranu Saračević i Martinu Čičko Karapetrić opisuje, te predstavila novu kolekciju; ovoga puta nešto suvremenije nostalgije. Srebrne tkanine, pripijene uz tijela, a opet poneka djetinjasta, ružičasta i svilena samo su dio svog raskoša kojeg je Boudoir predstavio. Fjaba je prije Cro a Portera najavila kako je odlučila eksperimentirati s granicama ukusa i neukusa, a posjetitelji su na završnoj večeri mogli svojim očima vidjeti rezultate. Zaista, gotovo na granici jednog i drugog, manekenke su se pistom prošetale u raznim kričavim bojama upotpunjenim zlatom i krznom, nenosivim stvarima. Gotovo kao kakva igra, u ovih petnaest minuta gledateljstvu je pogled bježao na silne detalje koji su krasili manekenke.

Boris Pavlin

Zatim, uslijedio je (ocjenjujemo) najvažniji događaj večeri - revija Borisa Pavlina. On zasigurno zaslužuje posebno i podrobnije izvješće, jer od svih koji su nastupili na Cro a Porteru, nitko nije od publike izmamio toliko gromoglasan pljesak. Možda je njegova jednostavnost i karizmatičnost ono što u ljudima budi simpatiju. Ali divljenje je zasigurno potaknuto samo jednim: njegovim veličanstvenim zamislima. Svila, koja u skladnim pokretima pada niz žensko tijelo, a opet ju prati sanjivim pokretima, slika je koja Borisa Pavlina u svijetu hrvatske mode (ali i šire) postavlja na mjesto jednog od vodećih dizajnera na ovim prostorima. Otkako je nastupio s prvom kolekcijom u proljeće 2005., uvijek iznova uspije steći sve više i više obožavatelja.

Boris Pavlin

Fini, skupocjeni materijali iskorišteni su na najbolji mogući način. Zavidno dobra svila odaje sliku romantičarske idile, a i sami izrazi lica publike tijekom revije to su dokazali. Ponekad u bijeloj, a ponekad u veoma svijetloj, mliječnoj bež boji, ove haljine rezultat su životnog zanosa i pronalaženja sreće i užitka Borisa Pavlina u vlastitom radu. Većina haljina su duge, večernje, katkad ukrašene čipkom a katkad, uz motive cvijeća, i motivima kukaca. Frizure, voluminozne i svečane, a opet jednostavne, još su jedan njegov zaštitni znak. Najimpozantnija cijele večeri je zasigurno haljina sastavljena od svilenih latica, pomno spojenih u jedinstveno, vrhunsko umjetničko djelo ovog hrvatskog kreatora talijanske škole koji će još dugo mamiti poglede, kako na pistama ovakvih događaja, tako i onima koji posjete njegov atelje u Radićevoj 3.

Boris Pavlin

I, na kraju, ELFS kao završna točka ovog niza revija. To je modna marka koju mlađi posjetitelji Cro a Portera, izgleda, najviše vole, a prepuna je većinom veselih i slobodnih kreacija za smione mlade djevojke koje se ne libe pokazati kako i one mogu pomaknuti granice mode u Hrvatskoj...

ELFS

Tako je još jedan Cro a Porter gotov, događaj koji je, osim spomenutih, ove godine okupio imena poput Linee Exclusive, Tihomira Krznarića, Ledenka, Nataše Jeletić, Hippy Gardena, Damjana Jacića, Ane Sekelj, Martine Felje, Tea P., Juraja Zigmana, Ani Ani i mnogih drugih, i koji već godinama osmišljava vodeći hrvatski stilist Viktor Drago. A mi se vraćamo svom redovnom izdanju, iščekujući uglavnom kulturna i književna zbivanja, ali opet ostavljajući mjesta za još koji važniji, možda upravo modni(?), događaj koji bi mogao uslijediti.

B. D.


Fotografije :: Filip Hofer
Linkovi :: Cro a Porter :: Boris Pavlin
komentari (12) :: ispis :: link :: 02:43
02.04.2008., srijeda
Mjesec dana na selu, na Turgenjevljev način

Kada prođe neko vrijeme a da predstava ne igra, uvijek je zanimljivo vidjeti odaziv publike. Ovoga puta, dvorana je bila prepuna. Možda upravo zato što se radi o predstavi "Mjesec dana na selu" Ivana Sergejeviča Turgenjeva, poznatog ruskog pisca. Iako je ovo veoma rijetka predstava koju Gavella daje u svom programu, svakako nije najmanje posjećena, i zasigurno će se još izvoditi. Romani, pjesme, drame - sve što je prizašlo iz pera Turgenjeva, do danas je ostalo prepoznatljivo po svom vrhunskom i jedinstvenom izrazu. Redatelj, Paolo Magelli, zajedno sa svojom suradnicom Alenom Slunečkovom i dramaturginjom Željkom Udovičić, osmislio je ovu predstavu s dozom sjete, nostalgičnog ponašanja i ljudske sudbine. Za izrazito bogatu scenografiju pobrinuo se Miljenko Sekulić, a posebna je u tomu što ova predstava nema klasične "kazališne daske" već je pod ispunjen zemljom (ili pak kakvom veoma uvjerljivom zamjenom). Kostimografi, Leo Kulaš i Snježana Abramović, pobrinuli su se da likovi vjerno prenesu rusku odjeću seoskog realizma.


Turgenjev je ovim svojim djelom htio prikazati klasičnu sliku "ruskog ladanja" svoga doba. Natalija Petrovna (Anja Šovagović-Despot) žena je koja toj slici uopće ne pripada, ona je profinjena i naizgled veoma jake osobnosti. Ali čim se zaljubi u novopridošlog učitelja Alekseja Nikolajiča (Goran Navojec), osobnost postaje pokolebana. Da stvar bude još zamršenija, u Alekseja postane zaljubljena i Natalijina kći Vjeročka (Ivana Bolanča, Nataša Janjić). Kako je i sâm Turgenjev ovu predstavu nazvao "komedijom", gledatelj već u samom prvom činu može naslutiti kako je cilj stvoriti ljubavne sklonosti među likovima, a koje bi bile toliko zamršene da je u početku dosta teško pratiti, a da bismo do kraja predstave sve likove i sve situacije zavoljeli. Vjerojatno najzanimljivija je ljubavna priča Lizavete Bogdanovne (Ksenija Pajić) i Ignatija Iljiča Špigeljskog (Goran Grgić), jer se svodi na Lizavetinu zaluđenost i Ignatijevu ravnodušnost, što rezultira stanovitom dozom humora u dijelu kada njih dvoje plešu. Mihajl Aleksandrič (Boris Svrtan) je, pak, još jedan lik u cijeloj mreži ljubavi, koji je zaljubljen u Nataliju, dok njen suprug Arkadij (Pjer Meničanin) kao da ne vidi što se oko njega događa. Kolja (Bruno Dobrota) je svojevrsni lajtmotiv, koji sprječava prebrz razboj situacije, dok je Schaff (Dražen Kühn) lik koji će publiku nasmijati do suza. U ostalim ulogama našli su se i Ingeborg Appelt, Sreten Mokrović, Filip Šovagović (kojemu je ponekad zamjena Ranko Zidarić) te Barbara Nola (koju ponekad mijenja Mirjana Majurec).


Egzistencijalistički motivi i višeslojno oblikovani likovi samo su neke od važnijih karakteristika ove, iako nastale prije više od stotinu godina, još uvijek moderne predstave. 1998. godine, kad je predstava krenula, dobila je Nagradu hrvatskog glumišta te "Zlatni smijeh" na 22. danima satire, dok je Goran Grgić dobio MESS.

Iako smo zaključili kako nedostaje glazbe, svakako preporučujemo svakomu tko odluči ovu predstavu pogledati da to i učini na nekoj od sljedećih izvedbi (ma kako rijetke one bile).

B. D.
komentari (8) :: ispis :: link :: 05:20

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
30.04.2008., srijeda
Turandot napokon na sceni (Gavella)

U posljednje vrijeme, kazalište Gavella predstavama starih, klasičnih autora daje novi izgled, smješta ih u suvremen svijet tehnologije i žarkih boja, a pritom nimalo ne zapostavljajući radnju. Takva je i najnovija predstava, "Turandot", talijanskog dramatičara Carla Gozzija, iz osamnaestog stoljeća. Njegova je izvorna priča, dok su poznatija istoimena Puccinijeva opera, te Schillerov tekst po kojemu je opera nastala. Naime, "Turandot" je ispočetka bila osmišljena kao ponovno buđenje talijanske commedije dell' arte. Danas, imamo priliku gledati "Turandot" u novom izdanju, izdanju koje uključuje suvremenu tehnologiju, elektroniku, ali unatoč vremenu kada je napisana, nikako daleku od našeg svijeta - napokon, ljudski karakteri su uvijek zanimljivi. Zato je mladi, već zagrebačkom kazališnom puku poznat ruski redatelj Vasilij Senjin, po višestoljetnom predlošku napravio dramu kojom je odlučio predstaviti svijet prepun maski, uloga koje je život pojedincima dodijelio, a kojih pak ima mnogo, čak više nego u commediji dell' arte.


Turandot (Ivana Roščić) je okrutna kineska princeza koja mrzi muškarce, te svakom novom udvaraču postavlja tri zagonetke, a ukoliko na njih taj isti udvarač ne zna odgovoriti, odrubljuje mu glavu. Ali to se promijeni kada naiđe već gotovo zaboravljeni tatarski princ Kalaf (Hrvoje Klobučar). On uspijeva odgovoriti na njene zagonetke, a u njoj se počinje javljati ljubav, koja u njoj sukobljava racionalno i osjećajno. I dok ju otac, kineski car Altoum (Sven Medvešek), nagovara na ženidbu, pojavljuje se Adelma (Nataša Janjić), princeza koja je sada Turandotina služavka, a koja je odavno poklonila svoju ljubav Kalafu. Barah (Ranko Zidarić) je jedini koji u Pekingu zna za kralja Timura (Nenad Cvetko) i njegovog sina, dok je njegova kći sa Skirinom (Jelena Miholjević), Zelima (Antonija Stanišić), uz Zaru (Ana Kvrgić), također Turandotina sluškinja. I kada se radnja tako majstorski zaprede, taj splet traži klasične likove commedije dell' arte poput Truffaldine (Barbara Nola), Brighelle (Đorđe Kukuljica) i Pantalonea (Filip Šovagović), da budu komentatori svega što se na daskama zbiva.


Scena je tijekom predstave upotpunjena kako vizualnim, tako i auditivnim motivima, tako da se za scenografiju pobrinuo sam redatelj, kostimografiju Marita Ćopo, dok je za glazbu, koja je obuhvaćala raspon od Plesa Šećerne vile (Čajkovski) do Feeling Good (The Muse), bio zadužen Frano Đurović.

Svakako je preporučljivo otići pogledati ovu predstavu jer, kako se čini, Gavella je svoj dramski izraz izbrusila gotovo do savršenstva.

B. D.
komentari (9) :: ispis :: link :: 15:00
23.04.2008., srijeda
Američki Bogovi
Fantastični roman Neila Gaimana, Američki Bogovi, koncentriran je na problem dolaska tehnologije na vlast.

Radnja je smještena u Americi (pa i nigdje). Gaiman u romanu priča o bivšem zatvoreniku Shadowu koji je pušten nekoliko dana ranije iz zatvora zbog iznenadne smrti njegove žene Laure (a ujedno i njegovog najboljeg prijatelja) u automobilskoj nesreći. Čim je Shadow ugledao svjetlo dana, na njega je 'slučajno' (slučajno my a** :D) nabasao Mr. Wednesday koji ga je zaposlio kao tijelohranitelja da mu pomaže u obavljanju poslova (*grin*). Na snagu stupaju starogrčki bogovi koji su se u današnjem svijetu potpuno izgubili te ulaze u bitku s bogovima prekrasne nam današnjice.

Pristup mitologiji i tehnološkom napretku svijeta strašno je zanimljiv; spominju se mnogi bogovi, počevši od Odina prema Lokiju, Horusu, Anubisu itd. u čudnim obličjima.
S druge strane, erotika (I know, I know :P): najkul dio je priča o succubusici/prostitutki koja je pojela muškarca kroz svoje reproduktivne organe. cerek

Kraj mi je krasan ne samo zato jer sam dok sam bila mala u sve šifre počevši od mog prvog Simpa accounta nadalje imala lozinku Shadow :)


Thora
komentari (5) :: ispis :: link :: 18:25
18.04.2008., petak
Filmovi braće Kaurismäki
Photobucket
Mika Kaurismäki

U sklopu ciklusa filmova Mike Kaurismäkija, koji se do kraja travnja prikazuju u kinu Tuškanac, održano je na Filozofskom fakultetu predavanje o suvremenom finskom filmu i braći Kaurismäki. Na nagovor darksoul, otišla sam na to predavanje i nije mi žao. Održao ga je filmolog Boris Vidović koji već dugo živi u Finskoj i radi kao arhivist u finskom Nacionalnom audiovizualnom arhivu, član Finskog društva teoretičara filma i honorarni predavač na Helsinškom sveučilištu. Baš prava osoba za tu temu.

Pošto jako volim filmove Akija Kaurismäkija, a ovih dana sam pogledala tri filma njegovog brata Mike, meni je najzanimljivi bio dio predavanja koji se odnosio na njihovo stvaralaštvo, kako zajedničko tako i pojedinačno.

Photobucket
Aki Kaurismäki

Iz razdoblja zajedničkog rada na Tuškancu ovih dana mogli smo vidjeti dva filma – Lažljivca, Mikin diplomski rad za koji je scenarij napisao i glavnu ulogu odigrao Aki te Bezvrijedni, njihov prvi dugometražni igrani film.

Nakon razilaska posvetili su se drukčijim projektima. Mika je skloniji eksperimentiranju i uglavnom snima glazbene i dokumentarne filmove dok Aki ostaje vjeran sebi i dalje snima igrane filmove.

Čistom igrom slučajnosti nam se posrećilo pa smo na Tuškancu imali priliku vidjeti Mikin najnoviji film Sonic Mirror koji još nije prikazan ni u Finskoj. To je impresivan dokumentarac kroz koji nas vodi poznat bubnjar i kompozitor Billy Cobhan. Priča je to o glazbi, o Brazilu, o magičnoj moći bubnjeva čiji zvuk prodire i kroz autizam.

Saznala sam , također, da Finci njhove filmove smatraju dosadnim i da imaju vrlo malu gledanost. Najveće iznenađenje bio mi je podatak da je Akijev film Lenjingradski kauboji idu u Ameriku, koji mu je donio svjetsku slavu, u Finskoj gledalo samo 26 000 ljudi dok je recimo u Njemačkoj bio jako popularan. Izuzetak je samo film Čovjek bez prošlosti koji je postigao veću gledanost zahvaljujući Grand Prixu osvojenom 2002. u Cannesu. Eto, Fincima kao i nama draži su holivudski filmovi.

Ako imate vremena i volje, navratite kojiput na Tuškanac jer ciklus traje do 28. travnja
i donesite svoj sud o filmovima Mike Kaurismäkija, a ja živim u nadi da će uskoro biti ponovljen ciklus Akijevih filmova pa da odgledam i one filmove koje sam iz raznih razloga morala propustiti prošle godine.

Pozdrav svima od gostujuće novinarke Ziki! :-)
komentari (6) :: ispis :: link :: 19:37
17.04.2008., četvrtak
Dugoočekivani Mitchell napokon na hrvatskom jeziku
Knjiga koju hrvatsko čitateljstvo čeka već gotovo četiri godine, a koja je u engleskoj nakladi dospjela na same vrhove ljestvica, je svakako "Atlas oblaka" Davida Mitchella. U hrvatskom prijevodu Saše Stančina objavila ju je ovoga tjedna nakladnička kuća Vuković & Runjić, dok je naslovnica preuzeta s izvornog izdanja. Roman nam donosi priču satkanu od šest pripovjednih niti, koje povezuje devetnaesto stoljeće, Amerika, kolonijalizam i divljaštvo na otočjima Pacifika, kako kažu nakladnici. Kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba u svijetu (kakvim ga je časopis Time proglasio), David Mitchell je rođen 1969. godine u Worcestershireu, proveo je više godina kao učitelj u Japanu, dok danas živi u Irskoj. Osim ovoga, autor je još nekoliko romana, od kojih je najznačaniji svakako posljednji, "Livada Crnog Labuda", poluautobiografska priča o odrastanju. Uskoro očekujte recenziju upravo na Velikim očekivanjima!

B. D.
komentari (2) :: ispis :: link :: 17:50
15.04.2008., utorak
Započeti Murakamija
Pisac kojemu se ime provlači bespućima interneta i kulturnih tiskovina svakako je ono japanskoga pisca Harukija Murakamija. I upravo njegova prva od sedam kod nas izdanih knjiga tog autora, "Moj slatki Sputnik", je reprezentativno djelo njegova stvaralaštva te se preporuča svima onima koji se žele upoznati s njegovim radom. Neobična tematika, ponekad mrak koji gotovo ironično iskače iz jednolične svakodnevice, a ponekad likovi koji su u stanju čitatelja neprimjetno uvesti u vlastita razmišljanja samo su neke od karakteristika Murakamijevih djela.

"Moj slatki Sputnik" knjiga je prvenstveno o ljubavi i o nemogućnosti pronalaženja vlastitog izraza. Odnosi među likovima izloženi ovim romanom nisu jednostavni, ali Murakami ih prenosi svojim smirujućim glasom, a koji ponekad zna postati izrazito duhovit te prikriti tragediju koju životi u romanu za sobom donose. Ovo je priča o dvije žene, jednoj zaljubljenoj u drugu, što je prikazano takvom požudom da se likovi mogu samo tako međusobno izgubiti jedan u drugome. Prijateljstvo, strast, žudnja - ovaj roman je obuhvatio sve, i k tomu još dodao i nemoguće kao vrhunac neobičnosti ovog japanskog suvremenog pisca kojim se svijet, mogli bismo reći, zarazio.

B. D.


Linkovi :: Haruki Murakami :: Moj slatki Sputnik
komentari (6) :: ispis :: link :: 22:18
08.04.2008., utorak
Noć pjeva pjesme svoje u ZeKaeMu
Oni koji pripadaju stalnoj kazališnoj publici znaju da je gledati predstavu u maloj dvorani kazališta ZeKaeM (mislim da se zove Polančec, dok je velika Istra) užitak mjerljiv s malo toga na zagrebačkoj sceni. Na sceni Polančec bila je postavljena i predstava Draga Elena Sergejevna, koja na moju veliku žalost više nije na repertoaru, inače bih ju gledala i treći put, sasvim sigurno. Ako to ikada u budućnosti zamijetite na rasporedu predstava, ne časite ni časa.


No predmet ovog osvrta nije Draga Elena Sergejevna, već nova predstava redatelja Dine Mustafića pod naslovom Noć pjeva pjesme svoje. Doduše, najnovija je bila kada sam ju gledala, ali je zbog obrazovnih obveza između vremena gledanja i vremena pisanja ovog osvrta nažalost nastao prevelik vremenski diskontinuum.
Riječ je o komadu norveškog dramaturga Jona Fossea koji tematizira bračnu rutinu, depresiju i frustraciju. Da rezimiram fabulu: novopečeni roditelji zašli su u bračnu krizu uzrokovanu njegovom depresijom. On je višestruko propali spisatelj koji pati od depresije zbog koje ne može izaći iz kuće niti podnijeti ikakve posjete, a ona je premlada da bi ostatak života pročamila samo s njim i djetetom u tom stanu koji se za nju svakim danom sve više pretvara u zatvor. Dok se on austistički zatvara u svoj svijet, ona pronalazi ljubavnika.
U ovoj predstavi imena likova, ili naznake mjesta i vremena radnje jednostavno ne postoje, jer su univerzalno ljudski. Između dva glavna lika stvoren je jaz koji se ne može premostiti niti primarnim oblikom ljudske kognitivne djelatnosti - jezikom, niti dodirom, niti osjećajima. Kao lajtmotiv javljaju se letargija i depresija, problem modernog čovjeka. Djelom dominira i otuđenje, od sebe, od bračnog druga, od života na koji je čovjek naviknut. S tim je depresivnim tonom usklađena i scenografija, koja je, kao što to uvijek u ZeKaeMu biva, odrađena usitinu vrhunski. ZeKaeM uvijek ima neobično kreativna rješenja što se postavljanja scene tiče, a ono što se melankoliku poput mene iznimno sviđa je to što se često na sceni često nađe prostora i rješenja za prikaz kiše, koja postaje šlag na torti trule i učmale atmosfere.
Glavne uloge tumače Nina Violić i Frano Mašković, a u sporednim se ulogama pojavljuju Doris Šarić-Kukuljica kao svekrva, Damir Šaban kao svekar te Danijel Ljuboja kao ljubavnik Basti.

Do slijedećeg čitanja, vaša darksoul
komentari (4) :: ispis :: link :: 21:20
06.04.2008., nedjelja
Boris Pavlin - vrhunac 11. Cro a Portera!
Ponekad je potrebno odmaknuti se s tema književnosti i kazališta te zakoraknuti u svijet koji prati mnogo više ljudi, a to je upravo svijet mode. Događaji poput Cro a Portera to i omogućuju, dok ih s druge strane gotovo uvijek prati nemogućnost dobivanja ulaznica (koje nisu u prodaji) i, naposljetku, snalaženja u gomili estrade za koju se čini kako ili zaista razumije visoku modu ili samo želi biti viđena na mjestima poput ovoga. Naravno, i Velika očekivanja za vas prenose vlastite dojmove, izravno iz velesajamskog paviljona Cro a Portera, i to sa subotnjih revija, odnosno završne svečanosti.

Amarie

U 19 sati, započela je s nešto zakašnjenja revija modne marke Amarie, odnosno njene kreatorice Ane Marije Brkić. Jednobojna svila ocrtavala je ženska tijela unatoč mnogostrukosti svojih nabora, a mogla se primijetiti i dizajneričina izazita posvećenost sjaju svile, koja je specifično bila upotpunjena kožnim remenjem.

Profokus

Kod ovakvih događanja, čovjek uvijek može očekivati da će se odmarati (iako nije sigurno o kakvom bi se umoru tu radilo, očiju možda?) puno više nego što će revije trajati. Tako smo tek u 21 sat imali priliku vidjeti ostale kreatore. Najprije su na pistu izašle manekenke koje su nosile tvorevine modnog učilišta Profokus. Iako se time htjelo prikazati kako moda može pratiti ekologiju korištenjem otpadnog materijala, u publici kao da nije izazvala neki veći pljesak. Više je efekta u smislu ekologije među publikom polučila pista, koja je ove godine bila kružno određena s otpadnim staklenim materijalom u sredini a koji, kako saznajemo, odmah po završetku Cro a Portera ide na jakuševačko odlagalište.

Budoir

Modna marka Boudoir se ove godine odmakla od viktorijanski nostalgične elegancije koja dizajnerice Moranu Saračević i Martinu Čičko Karapetrić opisuje, te predstavila novu kolekciju; ovoga puta nešto suvremenije nostalgije. Srebrne tkanine, pripijene uz tijela, a opet poneka djetinjasta, ružičasta i svilena samo su dio svog raskoša kojeg je Boudoir predstavio. Fjaba je prije Cro a Portera najavila kako je odlučila eksperimentirati s granicama ukusa i neukusa, a posjetitelji su na završnoj večeri mogli svojim očima vidjeti rezultate. Zaista, gotovo na granici jednog i drugog, manekenke su se pistom prošetale u raznim kričavim bojama upotpunjenim zlatom i krznom, nenosivim stvarima. Gotovo kao kakva igra, u ovih petnaest minuta gledateljstvu je pogled bježao na silne detalje koji su krasili manekenke.

Boris Pavlin

Zatim, uslijedio je (ocjenjujemo) najvažniji događaj večeri - revija Borisa Pavlina. On zasigurno zaslužuje posebno i podrobnije izvješće, jer od svih koji su nastupili na Cro a Porteru, nitko nije od publike izmamio toliko gromoglasan pljesak. Možda je njegova jednostavnost i karizmatičnost ono što u ljudima budi simpatiju. Ali divljenje je zasigurno potaknuto samo jednim: njegovim veličanstvenim zamislima. Svila, koja u skladnim pokretima pada niz žensko tijelo, a opet ju prati sanjivim pokretima, slika je koja Borisa Pavlina u svijetu hrvatske mode (ali i šire) postavlja na mjesto jednog od vodećih dizajnera na ovim prostorima. Otkako je nastupio s prvom kolekcijom u proljeće 2005., uvijek iznova uspije steći sve više i više obožavatelja.

Boris Pavlin

Fini, skupocjeni materijali iskorišteni su na najbolji mogući način. Zavidno dobra svila odaje sliku romantičarske idile, a i sami izrazi lica publike tijekom revije to su dokazali. Ponekad u bijeloj, a ponekad u veoma svijetloj, mliječnoj bež boji, ove haljine rezultat su životnog zanosa i pronalaženja sreće i užitka Borisa Pavlina u vlastitom radu. Većina haljina su duge, večernje, katkad ukrašene čipkom a katkad, uz motive cvijeća, i motivima kukaca. Frizure, voluminozne i svečane, a opet jednostavne, još su jedan njegov zaštitni znak. Najimpozantnija cijele večeri je zasigurno haljina sastavljena od svilenih latica, pomno spojenih u jedinstveno, vrhunsko umjetničko djelo ovog hrvatskog kreatora talijanske škole koji će još dugo mamiti poglede, kako na pistama ovakvih događaja, tako i onima koji posjete njegov atelje u Radićevoj 3.

Boris Pavlin

I, na kraju, ELFS kao završna točka ovog niza revija. To je modna marka koju mlađi posjetitelji Cro a Portera, izgleda, najviše vole, a prepuna je većinom veselih i slobodnih kreacija za smione mlade djevojke koje se ne libe pokazati kako i one mogu pomaknuti granice mode u Hrvatskoj...

ELFS

Tako je još jedan Cro a Porter gotov, događaj koji je, osim spomenutih, ove godine okupio imena poput Linee Exclusive, Tihomira Krznarića, Ledenka, Nataše Jeletić, Hippy Gardena, Damjana Jacića, Ane Sekelj, Martine Felje, Tea P., Juraja Zigmana, Ani Ani i mnogih drugih, i koji već godinama osmišljava vodeći hrvatski stilist Viktor Drago. A mi se vraćamo svom redovnom izdanju, iščekujući uglavnom kulturna i književna zbivanja, ali opet ostavljajući mjesta za još koji važniji, možda upravo modni(?), događaj koji bi mogao uslijediti.

B. D.


Fotografije :: Filip Hofer
Linkovi :: Cro a Porter :: Boris Pavlin
komentari (12) :: ispis :: link :: 02:43
02.04.2008., srijeda
Mjesec dana na selu, na Turgenjevljev način

Kada prođe neko vrijeme a da predstava ne igra, uvijek je zanimljivo vidjeti odaziv publike. Ovoga puta, dvorana je bila prepuna. Možda upravo zato što se radi o predstavi "Mjesec dana na selu" Ivana Sergejeviča Turgenjeva, poznatog ruskog pisca. Iako je ovo veoma rijetka predstava koju Gavella daje u svom programu, svakako nije najmanje posjećena, i zasigurno će se još izvoditi. Romani, pjesme, drame - sve što je prizašlo iz pera Turgenjeva, do danas je ostalo prepoznatljivo po svom vrhunskom i jedinstvenom izrazu. Redatelj, Paolo Magelli, zajedno sa svojom suradnicom Alenom Slunečkovom i dramaturginjom Željkom Udovičić, osmislio je ovu predstavu s dozom sjete, nostalgičnog ponašanja i ljudske sudbine. Za izrazito bogatu scenografiju pobrinuo se Miljenko Sekulić, a posebna je u tomu što ova predstava nema klasične "kazališne daske" već je pod ispunjen zemljom (ili pak kakvom veoma uvjerljivom zamjenom). Kostimografi, Leo Kulaš i Snježana Abramović, pobrinuli su se da likovi vjerno prenesu rusku odjeću seoskog realizma.


Turgenjev je ovim svojim djelom htio prikazati klasičnu sliku "ruskog ladanja" svoga doba. Natalija Petrovna (Anja Šovagović-Despot) žena je koja toj slici uopće ne pripada, ona je profinjena i naizgled veoma jake osobnosti. Ali čim se zaljubi u novopridošlog učitelja Alekseja Nikolajiča (Goran Navojec), osobnost postaje pokolebana. Da stvar bude još zamršenija, u Alekseja postane zaljubljena i Natalijina kći Vjeročka (Ivana Bolanča, Nataša Janjić). Kako je i sâm Turgenjev ovu predstavu nazvao "komedijom", gledatelj već u samom prvom činu može naslutiti kako je cilj stvoriti ljubavne sklonosti među likovima, a koje bi bile toliko zamršene da je u početku dosta teško pratiti, a da bismo do kraja predstave sve likove i sve situacije zavoljeli. Vjerojatno najzanimljivija je ljubavna priča Lizavete Bogdanovne (Ksenija Pajić) i Ignatija Iljiča Špigeljskog (Goran Grgić), jer se svodi na Lizavetinu zaluđenost i Ignatijevu ravnodušnost, što rezultira stanovitom dozom humora u dijelu kada njih dvoje plešu. Mihajl Aleksandrič (Boris Svrtan) je, pak, još jedan lik u cijeloj mreži ljubavi, koji je zaljubljen u Nataliju, dok njen suprug Arkadij (Pjer Meničanin) kao da ne vidi što se oko njega događa. Kolja (Bruno Dobrota) je svojevrsni lajtmotiv, koji sprječava prebrz razboj situacije, dok je Schaff (Dražen Kühn) lik koji će publiku nasmijati do suza. U ostalim ulogama našli su se i Ingeborg Appelt, Sreten Mokrović, Filip Šovagović (kojemu je ponekad zamjena Ranko Zidarić) te Barbara Nola (koju ponekad mijenja Mirjana Majurec).


Egzistencijalistički motivi i višeslojno oblikovani likovi samo su neke od važnijih karakteristika ove, iako nastale prije više od stotinu godina, još uvijek moderne predstave. 1998. godine, kad je predstava krenula, dobila je Nagradu hrvatskog glumišta te "Zlatni smijeh" na 22. danima satire, dok je Goran Grgić dobio MESS.

Iako smo zaključili kako nedostaje glazbe, svakako preporučujemo svakomu tko odluči ovu predstavu pogledati da to i učini na nekoj od sljedećih izvedbi (ma kako rijetke one bile).

B. D.
komentari (8) :: ispis :: link :: 05:20

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se