Marketing
Turandot napokon na sceni (Gavella)
U posljednje vrijeme, kazalište Gavella predstavama starih, klasičnih autora daje novi izgled, smješta ih u suvremen svijet tehnologije i žarkih boja, a pritom nimalo ne zapostavljajući radnju. Takva je i najnovija predstava, "Turandot", talijanskog dramatičara Carla Gozzija, iz osamnaestog stoljeća. Njegova je izvorna priča, dok su poznatija istoimena Puccinijeva opera, te Schillerov tekst po kojemu je opera nastala. Naime, "Turandot" je ispočetka bila osmišljena kao ponovno buđenje talijanske commedije dell' arte. Danas, imamo priliku gledati "Turandot" u novom izdanju, izdanju koje uključuje suvremenu tehnologiju, elektroniku, ali unatoč vremenu kada je napisana, nikako daleku od našeg svijeta - napokon, ljudski karakteri su uvijek zanimljivi. Zato je mladi, već zagrebačkom kazališnom puku poznat ruski redatelj Vasilij Senjin, po višestoljetnom predlošku napravio dramu kojom je odlučio predstaviti svijet prepun maski, uloga koje je život pojedincima dodijelio, a kojih pak ima mnogo, čak više nego u commediji dell' arte.
Turandot (Ivana Roščić) je okrutna kineska princeza koja mrzi muškarce, te svakom novom udvaraču postavlja tri zagonetke, a ukoliko na njih taj isti udvarač ne zna odgovoriti, odrubljuje mu glavu. Ali to se promijeni kada naiđe već gotovo zaboravljeni tatarski princ Kalaf (Hrvoje Klobučar). On uspijeva odgovoriti na njene zagonetke, a u njoj se počinje javljati ljubav, koja u njoj sukobljava racionalno i osjećajno. I dok ju otac, kineski car Altoum (Sven Medvešek), nagovara na ženidbu, pojavljuje se Adelma (Nataša Janjić), princeza koja je sada Turandotina služavka, a koja je odavno poklonila svoju ljubav Kalafu. Barah (Ranko Zidarić) je jedini koji u Pekingu zna za kralja Timura (Nenad Cvetko) i njegovog sina, dok je njegova kći sa Skirinom (Jelena Miholjević), Zelima (Antonija Stanišić), uz Zaru (Ana Kvrgić), također Turandotina sluškinja. I kada se radnja tako majstorski zaprede, taj splet traži klasične likove commedije dell' arte poput Truffaldine (Barbara Nola), Brighelle (Đorđe Kukuljica) i Pantalonea (Filip Šovagović), da budu komentatori svega što se na daskama zbiva.
Scena je tijekom predstave upotpunjena kako vizualnim, tako i auditivnim motivima, tako da se za scenografiju pobrinuo sam redatelj, kostimografiju Marita Ćopo, dok je za glazbu, koja je obuhvaćala raspon od Plesa Šećerne vile (Čajkovski) do Feeling Good (The Muse), bio zadužen Frano Đurović.
Svakako je preporučljivo otići pogledati ovu predstavu jer, kako se čini, Gavella je svoj dramski izraz izbrusila gotovo do savršenstva.
Post je objavljen 30.04.2008. u 15:00 sati.