so far away...

ponedjeljak, 21.11.2016.

:)

Još jedan vikend u raju...malo kava sa prijateljima, jedno druženje s onima najdražima, malo šetnje...ručkovi doma, svatko drvi po nekom svom poslu pa opet uživa u društvu...

mogla bi se naviknuti...

tako je prirodno i tako se osjećam doma da me to ponekad plaši...ima ta neka prokleta doza opreza koju stekneš s godinama i ne možeš je se tako lako otresti...ili jednostavno strah da će negdje nešto poći gadno po zlu jer si previše sretan...

prodala se i prva stvar na etsyju...narukvica u koju je uloženo valjda 10 sati rada...ali za 900 kuna...
ne mogu vjerovati da samo s jednim komadom nakita (a koji i nije najkompliciraniji i najskuplji što sam napravila) mogu zaraditi toliko...materijala ima za 20tak kn unutra...i vrijeme...koje sam provela uživajući i radeći ono što volim...

bilo je trenutaka kad bi neka rečenica u filmu potakla neki čudan bijes na samu sebe...jer nisam ono što mogu biti, nisam iskoristila talente, nisam ono najbolje što mogu biti...jučer sam ponovo gledala walk the line i mogu ga gledati tisuću puta, svaki će me dotaknuti nešto drugo...a znam da je jednom ta jedna rečenica kad ga tata napadne jer nije napravio najbolje što je mogao boljela puno previše...

sada? više ne...
sada znam da živim točno onako kako sam željela, da jesam ono što jesam u svojoj biti...i da s užitkom radim stvari koje volim...

nije to bilo lako...nije bilo lako biti uporna i reći starcima da ću studirati grafiku, a ne matematiku kad su svi živi od mene očekivali da odem na tu nesretnu matematiku...je, voljela sam ju, je, hodala sam po natjecanjima....ali crtanje je bilo onaj kotačić koji me pokretao čitav život...ne brojevi...

nije bilo lako tražiti pravi posao usred krize, u trenutku kad sam odustala od ideje da ću ikad raditi u struci, a tata je umro nesretan jer nisam našla posao u struci...

nije bilo lako čuti baku kako mi govori da vidi što ja sad imam sa tim svojim fakultetom, čuvam neko čudno dijete...

nije bilo lako konobariti, otići od svojih u veći grad sa smiješno malo novaca u džepu i bez posla i raditi u opskurnom kvartovskom bircu...

nije bilo lako sresto kolegu s faksa koji ti kaže, ajme, što je tebe snašlo...

no, nije postojala opcija da odustanem...jednostavno, želja za time da se prevlada sve i izbori za sebe je bila jača...

i došao je posao u struci, prije tri godine...
došli su svi oni neki poslovi crtanja...
planer, suradnja koja je donjela zaista tonu toga dobroga...
tečaj nakita i ti radovi koji su godinu dana stajali u ladicama i sad najednom kreće prodaja...

sve ono što je nekako bilo na putu da se riješi kroz ovih 6 godina...razriješilo se u zadnja dva mjeseca...

nije samo od sebe, iako mi se tako čini...

rješavalo se to u suzama i beskrajnim noćima dok sam se pitala zašto ne mogu uz toliko truda napraviti ono što želim?
i jutrima kad sam ponovo ustajala i nastavljala raditi na tome

jer odustajanje nikad nije bila opcija...

nedjelja, 13.11.2016.

rođendan...

Ovo je već četvrti koji nisi proslavio. Zapravo, niste slavili niti jedan. Vječito si govorio kako si zaboravio mamin samo zato što je isti dan kad i tvoj, a svoj ne pamtiš....
Pa ipak, uvijek bi se stvorio neki cvijet...

Ima dana kada mi fališ onako beznadno i beskrajno, još uvijek gotovo da i nema dana kada mi ne fališ i kad te se ne sjetim...

Pogotovo ovih, kad bi se smijao s nama, mami kupio vjerojatno istu ovakvu policu kakvu smo mi pronašli i bio sretan jer ti dolazi drago društvo...
Smijao bi se i šalio na onaj svoj dobro poznat način, izluđivao nas ponekad...

Žao mi je što nisi bio tu da vidiš....da sam dobila posao u struci...
da živim od svoje struke i svog rada, tog mog crtanja kojem si se toliko divio i koje si toliko podržavao...

da smo izašli u člancima po svim mogućim portalima i da se na nekima spominjem poimenice...i da je to tek početak...
da imam tisuću ideja, da se taj metalni nakit (tvoja krv) počeo prodavati...

i da sam sretna...
samo to mi je žao...

i da ovaj netko koga si tamo 91 sretao...osvaja mene i moj osmjeh kao nitko do sad...ti si to poslao?
znao si da meni treba netko dovoljno divlji da me prati i dovoljno miran da pripazi na mene...


Tata, u svakoj mojoj niti si utkan, zauvijek...

...jer ti si bio svugdje u mom svemu....

subota, 12.11.2016.

tko bi rekao?

što se to u jednoj godini sve izdogađa, preokrene, sredi?

imam osjećaj da su sve kockice napokon sjele na mjesto...i toliko sam prokleto sretna da mi nije jasno kako se to dogodilo...

dakle...presjek godine...drugi mjesec...krenula na planinarenje..upoznala hrpu ljudi, kao magnet su me privukle moje dvije imenjakinje i to društvance koje je zračilo pozitivom...
nosili smo sa sobom na ta brda sve svoje brige i strahove, a vraćali se drugačiji nekako...
mislim da je baš planinarenje bio taj zamah koji mi je trebao da krenem sređivati si život...

popravilo se zdravlje, skinula sam onih par kila viška, počela se smijati...
upoznala ljude s kojima se može razgovarati, za promjenu...

pronašla ekipicu koja bi i u vatru za mnom ako treba, naravno, dobrano stariju od sebe, ali ipak ja tu spadam...

i napokon odlučila prelomiti ovih 5-6 neodlučnih godina, završiti tu priču, koliko god da je boljelo...

a onda se pojavio posao, opet ilustracija u pravom trenutku, prije godišnjeg, kad je bilo vremena napraviti taj cool projekt...
oduševila me cura za koju sam radila, ta pozitiva, činjenica da još postoje i kod nas mladi i pozitivni, poduzetni ljudi od riječi...

a ono što se iz toga izrodilo je tek nevjerojatno...presica za novinare, druženje s poznatima koje ja ni ne prepoznajem, promocija...
to da me šefovi gledaju kao sebi ravnu odjednom...
i sve se povezalo u neku smislenu cjelinu, imamo novih ideja, svi se dive mojim ilustracijama, posao cvjeta nekako...

a ja se smijem i smijem i smijem...
i sretna sam i ponosna...

ali najbolje je on...malo čudovište koje me osvojilo u potpunosti...
pojavio se prerano, kad sam htjela napraviti pauzu od veza i svega...
ali je toliko savršen za mene, jednako lud i toliko me pazi da nije bilo šanse da to propustim...

i podržava me u svemu, ima dovoljno hrabrosti stati uz jednu lavicu i pratiti je u njenim pothvatima...

zato....ovo je bila najbolja godina u mom životu...a ima je još, tko zna gdje ću još krenuti?

znam da...karte za Balaševića stoje tu na stolu...
i da smo oko Nove tamo oko Zadra i Murtera...

i da, ne znamo gdje nam je kraj...

ponedjeljak, 07.11.2016.

sreća?

sastojci za sreću:

jedan mali bajker
puno puno lutanja
pokoja planina
jedno jezero
jedan fotić (ipak, stare se ljubavi ne napuste)
malo dobrog društva
jedan prekrasan birc
puno puno dobre, najbolje, staaaare muzike
ikea
mačka
stan
osmjeh

planovi za nova lutanja
nove projekte
drvljenja po bakru, metalu, drvu
planovi za nova lutanja, blizu i daleko
planovi za izlaske

crveni motor...
ta stara, prastara, davno zaboravljena želja i tisuću ludosti koje si htjela a nisi baš mogla, smjela...znala, kad i kako ostvariti...

kad krpa nađe zakrpu...i onaj čudan, čudan komad puzzle koji ne paše nigdje osim uz ona drugi, jednako čudan
taman nakon što si odustao od ideje da ti ikome možeš pripadati

taj zločesti pogled...i ta beskrajna sreća...i osmjeh koji se ne skida s lica
jer znaš
imao si ih hrpu i nisi imao nikog, dok nije došao on...

ubit će me mama, kad se napokon dokopam crvenog motora...

<	studeni, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv