so far away...

ponedjeljak, 21.11.2016.

:)

Još jedan vikend u raju...malo kava sa prijateljima, jedno druženje s onima najdražima, malo šetnje...ručkovi doma, svatko drvi po nekom svom poslu pa opet uživa u društvu...

mogla bi se naviknuti...

tako je prirodno i tako se osjećam doma da me to ponekad plaši...ima ta neka prokleta doza opreza koju stekneš s godinama i ne možeš je se tako lako otresti...ili jednostavno strah da će negdje nešto poći gadno po zlu jer si previše sretan...

prodala se i prva stvar na etsyju...narukvica u koju je uloženo valjda 10 sati rada...ali za 900 kuna...
ne mogu vjerovati da samo s jednim komadom nakita (a koji i nije najkompliciraniji i najskuplji što sam napravila) mogu zaraditi toliko...materijala ima za 20tak kn unutra...i vrijeme...koje sam provela uživajući i radeći ono što volim...

bilo je trenutaka kad bi neka rečenica u filmu potakla neki čudan bijes na samu sebe...jer nisam ono što mogu biti, nisam iskoristila talente, nisam ono najbolje što mogu biti...jučer sam ponovo gledala walk the line i mogu ga gledati tisuću puta, svaki će me dotaknuti nešto drugo...a znam da je jednom ta jedna rečenica kad ga tata napadne jer nije napravio najbolje što je mogao boljela puno previše...

sada? više ne...
sada znam da živim točno onako kako sam željela, da jesam ono što jesam u svojoj biti...i da s užitkom radim stvari koje volim...

nije to bilo lako...nije bilo lako biti uporna i reći starcima da ću studirati grafiku, a ne matematiku kad su svi živi od mene očekivali da odem na tu nesretnu matematiku...je, voljela sam ju, je, hodala sam po natjecanjima....ali crtanje je bilo onaj kotačić koji me pokretao čitav život...ne brojevi...

nije bilo lako tražiti pravi posao usred krize, u trenutku kad sam odustala od ideje da ću ikad raditi u struci, a tata je umro nesretan jer nisam našla posao u struci...

nije bilo lako čuti baku kako mi govori da vidi što ja sad imam sa tim svojim fakultetom, čuvam neko čudno dijete...

nije bilo lako konobariti, otići od svojih u veći grad sa smiješno malo novaca u džepu i bez posla i raditi u opskurnom kvartovskom bircu...

nije bilo lako sresto kolegu s faksa koji ti kaže, ajme, što je tebe snašlo...

no, nije postojala opcija da odustanem...jednostavno, želja za time da se prevlada sve i izbori za sebe je bila jača...

i došao je posao u struci, prije tri godine...
došli su svi oni neki poslovi crtanja...
planer, suradnja koja je donjela zaista tonu toga dobroga...
tečaj nakita i ti radovi koji su godinu dana stajali u ladicama i sad najednom kreće prodaja...

sve ono što je nekako bilo na putu da se riješi kroz ovih 6 godina...razriješilo se u zadnja dva mjeseca...

nije samo od sebe, iako mi se tako čini...

rješavalo se to u suzama i beskrajnim noćima dok sam se pitala zašto ne mogu uz toliko truda napraviti ono što želim?
i jutrima kad sam ponovo ustajala i nastavljala raditi na tome

jer odustajanje nikad nije bila opcija...

<	studeni, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv