so far away...

četvrtak, 27.10.2016.

sudbina?

vjerujete u nju? ne?
imamo li utjecaja na ono što nam se događa ili nas samo nosi rijeka života po nekom zacrtanom toku?

Ja vjerujem da je stvaramo. Koliko god to bila ogromna odgovornost. Tek tada ne možeš reći da su ti krivi drugi, roditelji, poslodavci, država, život, tko god....
Tek tada moraš priznati sam sebi da ono što misliš i osjećaš stvara sve ono oko tebe...ne baš sasvim doslovno, ne mogu pomisliti na kuću s bazenom pa da se to odmah materijalizira (ali ću probati)...već je polako i znanstveno dokazano da naše misli imaju golemu energiju. Kao i emocije. I da srce ima cijeli živčani sklop koji je vjerojatno sposoban "misliti" za sebe.

Kažu da ljudi djeluju samo iz dva razloga...iz straha ili iz ljubavi. I vidjela sam tisuću puta koji je kontrast između ta dva načina.
Dogodi se ponekad da strah uzme maha. Stisnem se, kukam, zatvorim u stan, bojim svakog koraka, svake sjene nekako. Strepim što će se dogoditi i brinem, neprekidno. I sve je teško, stalno ima problema i čini mi se da teglim neki golemi kamen uzbrdo čitavo vrijeme.

A onda ima i onih razdoblja kad...se otvorim. Veselim svemu, lakše rješavam probleme...skakućem okolo kao ptica. I jednostavno prihvatim ono što je tu. Tada se obično svi problemi riješe u sekundi. Ono što me mučilo mjesecima ili godinama se rasplete u vrlo kratkom roku. I ostvare kojekakve želje. Bez puno truda, bez poteškoća, nekako lagano...

I zašto onda ne ostati u toj fazi?
Sada jesam. Ova cijela godina je donijela taj neki pogled, prvenstveno planinarenje. Stavi malo u perspektivu ono što je bitno i što nije. I ljudi koji su sad oko mene a jako vjeruju u ovo isto. I vedri su i otvoreni i ništa im ne može stati na put.

I sama sam tek sad došla do toga nekako...i vjerujem da će na dalje biti lakše. Nekada nam se neke ideje vrzmaju godinama po glavi prije nego što smo ih u stanju zbilja prihvatiti.

Uglavnom, bojim se i sad, ponekad. Da ovaj "netko" koji je došao prerano ne nastrada jer sam ja sada drugačija. I da ja ne nastradam.
Pa ipak...vjerujem da bez obzira na sve, biti ću ja ok.

A mama, me opet iznenadila...ona svoju snagu pokaže tek kad se suoči s najgorim, Barem ovih zadnjih godina. Prije je uvijek bila snažna.

nedjelja, 23.10.2016.

sada?

ako želiš dobiti nešto što nikada nisi imao, moraš učiniti nešto što nikada nisi učinio....

Urezala se u pamćenje i ne izlazi van ovih dana. Probudila se lavica, napokon.
A vjerujte mi, strpljiva sam i tolerantna do neba i natrag. Zbog dragih mi ljudi otrpjeti ću stvari koje bi rijetko tko i rijetko kada trpio. Ali...nemojte mi biti na putu kad se naljutim.

Nisam nikada bila osvetoljubiva, nisam nikome radila ništa nažao, neću ni sad. Ali u trenutku kad bi tuđe gluposti i gadosti prešle svaku mjeru odlazila bi bez i trunke samilosti, bez sažaljenja, bez obzira i bez pogleda unatrag. I te su priče bile gotove za sva vremena.

Na poslu je bilo svakako...lošije, ignoriranje...pa sastanak kod šefice jer...nitko nije otkaze dobio zbog krize, svi smo mi ok, ali ne ide nam dovoljno dobro (iako promet raste) i podtekst...nemojte da vam padne na pamet nešto sad tražiti...
A ja...meni je fitilj kratak. Saznala sam ovih dana da i mama najvjerojatnije ima tumor. Rekla im to, nije toliko strašna situacija, ali da znaju, pa da malo pripaze da me ne gaze.
Dva dana kasnije šefica ima novi ispad vikanja na mene. Pa zove ponovo i gladi situaciju kako zna.
Nećeš je više izgladiti.

Do sada su svi njeni ispadi bili bezobrazni, gadni, glasni i neosnovani ičime što ima veze sa mojim radom ili poslom. Samo njenom bujnom maštom.

Dok ja radim kao da radim za sebe; ludo, uporno, odgovorno i sve. Radim svoju struku, radim prodaju, nabavu, po potrebi sam joj i tajnica. Napravila sam prometa i prometa i uvela fenomenalnog novog dobavljača u igru na mjesto zabušanata. Kolege govore kako su do sad imali dobrih grafičara ali nikada nekog tko je toliko grizao i tako dobro radio i prodaju.

Trebaju me itekako, ali ne misle me platiti za to.
I onda još ima ispad u sred moje situacije privatne kad više nemam strpljenja trpiti gluposti.

Slijedi sezona. Slijedi novi katalog. Za pohvatati taj opseg posla je meni trebalo par mjeseci, ali...ok, znam da zvuči kao napuhavanje...ja ipak nisam bilo tko. Hodala sam okolo po natjecanjima, postizala super rezultate, od mene se očekivalo da budem direktorica plive. Izabrala sam posao koji volim, a ne ono što sam "mogla".

Ako im ja u trenutku kad završi sezona i prije kataloga odem....nema te šanse na svijetu da će im itko to uspjeti složiti.
A oni galame na mene i gotovo sam sigurna da kad zatražim neće dati veću plaću. A tražiti ću. Zajedno sa isprintanim svim pohvalama od kupaca, dobavljača i fakturama koje sam napravila unatrag nekog vremena.

I ne, nema više te odanosti, dužnosti ni ničega što će me zaustaviti da ne nađem novu priliku i mjesto na kojem me se cijeni.

Kako na poslu tako i privatno.
Nema više milosti. Zaboravite.
Opravdavala sam svega i svašta, naučila sam lekciju.
Takva sam kakva sam, znam koliko vrijedim i prihvati ili ostavi.
Tvoj problem.

<	listopad, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv