02

subota

ožujak

2013

Mentalni aikido

Rat u Iraku,
Rat između Izraela i Palestine,
Rat u Afganistanu.
Bombe, razrušene kuće, pustoš.
Potresi, poplave, glad.
Silovanja, lančani sudari, pali avioni.
Ubojstva, korupcija, nezaposlenost.
Otrovani psi, bolesna djeca, beskućnici....
Popis strahota je beskonačan.
I svaka od njih može biti naš „kruh svagdanji”.
Ali i ne mora.
Jer istovremeno s tim užasima
Ljudi (i ne samo oni) stvaraju ljepote,
Spašavaju živote,
Grade, pomažu, pronalaze.
Putuju, otkrivaju, dijele.
...I taj popis je beskonačan.
Zašto smo onda tako fokusirani na popis tragedija?
Zašto mu dozvoljavamo da prelazi prag našeg uma?
Da bude naš doručak, naš ručak i večera?
Da se uvlači u naša srca?
Da nam razara duh?
Da razboljeva naše tijelo?
Mnogo je sadržaja koje nam se svakoga dana serviraju kao teme
o kojima trebamo misliti,
o kojima trebamo zauzeti stavove,
a onda njima napadati one koji drugačije misle.
Ili se od njih braniti.
Žestoko. Bespoštedno.
Demonstrirati protiv, potpisivati peticije za,
nositi transparente,
izvikivati parole,
pisati ljutite komentare,
svađati se,
nabacivati se uvredama i psovkama,
razbacivati prijetnjama.
Osjećati bijesno, nezadovoljno, frustrirano.
Trošiti se na stvari koje su nam nametnute.

Svakodnevicu čini bezbroj situacija koje su tragične,
Neugodne, neprijatne, neprihvatljive.
Ali svako naše reagiranje na njih ljutnjom,
strahom,
bespomoćnim očajem skrivenim iza agresivnosti,
ne umanjuje ih.
Naprotiv.
Naš angažirani bijes,
Naš očaj,
Naše protivljenje,
Naš otpor ili naša podrška
Daju im snagu.
Mi gubimo energiju, mentalnu i emocionalnu,
Trošimo svoje vrijeme,
Zanemarujemo sve što bismo mogli
Naučiti,
Vidjeti, pročitati, čuti,
Napraviti,
Razviti,
Posjetiti
Osjetiti.
A na kraju na situaciju koja je izazvala našu burnu reakciju
nismo ni na koji način djelovali.
Ili se uljuljkamo u iluziju da jesmo.
Jer ona nestane iz našeg vidokruga,
u koji uđe nova, koja ponovo izazove
I naš strah, i naš otpor, i našu reakciju.

Možemo pisati bezbroj blogova,
bezbroj fejsbuk komentara,
„twitova”,
potpisati bezbroj peticija,
uvrijediti bezbroj ljudi zato što misle drugačije,
ali se nećemo zbog toga osjećati bolje
niti će situacija biti bolja.
Sve što će se dogoditi bit će da ćemo trošiti sebe.
Dio po dio.

Naučila sam,
(I još učim)
Da se mičem od tih ljuljajućih „klatna” koja se hrane
mojom energijom otpora,
neslaganja,
protivljenja,
objašnjavanja,
opravdavanja,
argumentiranja...
Da prepoznam taj zatvoreni krug u kojem moja reakcija
stvara njihovu reakciju, koja stvara moju, koja stvara njihovu,
I tako u krug
do krajnje iscrpljenosti.
Uzaludne.
Besmislene.
Bespotrebne.
Ne kažem da se još uvijek ne
Poskliznem,
Zaletim,
Zalutam
u neku diskusiju,
svađu,
razmiricu.
Ali naučila sam, što prije nisam znala,
Kako odustati na vrijeme.
Kako ne reći sve što mislim o nečemu
onima koji se žele baviti beskonačnim
popisom događaja koji izazivaju strah,
frustracije,
očaj,
nezadovoljstvo.
Naučila sam (i još učim)
Kako ne navlačiti na sebe negativnu energiju
Raznih gomilica istomišljenika
Koji jedni drugima kade,
Protiv onih „drugih”,
A zapravo i jedni i "drugi"
Zajedno
Ljuljaju isto klatno.
Naučila sam (I još učim)
Sići s tuđih klatna na vrijeme,
Prebaciti se na neko moje klatno
Na kojem su neke druge slike,
I neke druge riječi
I neki drugi osjećaji
Na kojima je ljepota,
I mir,
I spokoj
I harmonija.
Na klatno na kojem ja određujem
Što se ljulja
I tko se ljulja sa mnom.
Naučila sam mentalni aikido :)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se