15

četvrtak

srpanj

2010

Tražim posao ali ne zovite me dok sam na moru

Kako ja nisam odavde,
(a za one koji su zbunjeni što to zapravo znači objašnjenje je da nisam s ove planete,
a i mliječna staza te sunčev sustav su također upitni kad se radi o mom porijeklu),
meni je svašta čudno i začudno u mojoj neposrednoj okolini, a i šire.
Okolo naokolo i uzduž i poprijeko.
Recimo, ljudi kukaju kako nemaju posla.
Kako su nezaposleni.
Kako nemaju za kruh i mlijeko.
Kako su goli i bosi.
Kako nemaju za struju, grijanje, plin, novi auto.
Mnogi ni za parizer.
Jednostavno, kažu, nemaju.
I tko ne bi s njima suosjećao.
Znam ja kako je to kad se nema. I ne može mnogo toga.
Zato mi žao ljudi koji nemaju posao. Ni plaću.
Jer matematika koju ja znam kaže da kad ništa ne ulazi, nema se otkuda ni uzeti.
Stoga se poveselila ja što u mom uredu raspisaše natječaj za čak 4 radna mjesta.
Dakle, četiri onih koji nemaju, mogli bi imati.
I, javi se nama cijela bulumenta iz koje zaključimo da su ljudi stvarno željni rada.
Plaćenog.
lazy-dog Pak ih pozovemo na testiranje da ne ispadne da žele raditi, ali ne znaju.
Pojavila se trećina onih što su poslali molbe.
Komentiram pred ovima što su došli kako ih se malo odazvalo na testiranje,
a oni mi lijepo i s razumijevanjem za nedolazeće objasne da je to zato što su valjda pogledali kolika bi im bila plaća pa odustali.
Kao, premalu plaću nudimo, ili u prijevodu: "Pih, tko bi radio za tako malu plaću".
Kao ja, na primjer.
Znači nema dovoljno visoke plaće za koju bi radili oni koji nemaju nikakvu plaću !
Jerbo neće oni genijalci raditi za malo.
Kao mi neki bezveznjaci koji smatramo da je i malo, puno više od ništa.
I da je bolje biti financijski neovisan.
Rađe će oni kukati kako posla nema.
A zapravo ne bi oni posla, oni bi plaće. I to velike. I to odmah.
Ili neće raditi.
Neki rade, a ne primaju plaće,
a neki ni za plaću ne bi radili.

Ima i nastavak.
Kažemo testiranima da će u ponedjeljak biti pozvani na razgovor.
A njima suze na oči.
Jerbo nikako ne mogu u ponedjeljak.
Pa se ja opet čudim. Nemaju posla, ali ih nešto sprječava da dođu na razgovor za posao?!
Ma, ljeto je. Pa se ide na more. Tko je vidio imati natječaj usred godišnjih odmora.
E, sad, ili sam ja luda, ili je razlog mog ne bivanja odavde kriv za moje krajnje neshvaćanje,
ali ako si nezaposlen/a od čega se to zapravo odmaraš na godišnjem?
Ako si nezaposlen/a nije li ti nalaženje posla prva briga?
Ako si nezaposlen/a odakle ti novac da odeš i budeš na moru?
Ako kukaš da posla nema, kako to da ti nije stalo da ga uhvatiš tamo gdje ti se nudi?
Ja nisam bila na moru punih pet godina. I živa sam.
Sigurna sam da bi preživjeli i oni da se zbog zapošljavanja jednom odreknu morskih valova.

Podsjeća me to pomalo na vesele mlade djevojke koje jedre i pune snage, prose po ulicama.
Imaš kunu? Imaš dvije kune? Smilujte se djetetu za mlijeko.
I slično.
Dok mi se dalo na svako takvo pitanje odgovarala sam:
"Dat ću ti 100 kuna ako mi dođeš oprati prozore ili počistiti garažu ili isklofati tepihe ili zglancati pločice...."
Sve do jedne pogledale su me uvrijeđeno i s prezirom.
Tko je još vidio zarađivati radeći. Pa makar i kunu. Makar i 100 kuna.
Lakše i slađe je raditi djecu. Besplatno.
Bit će više ruku za prošnju.
Od onih koji rade za male plaće.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se