101. - Glasić iz pozadine i glasovi iz prvoga reda

Mali kviz - pokušajte odgovoriti bez guglanja:

Znate li tko su Ivana Drčec, Mirjana Brlečić, Diana Pečkaj Vuković, Ivana Žiljak?
Znate li tko je Andrea Kulier, a tko je Goran Žužić?
Znate li tko je Iva Tolić Norrelykke?

Ili slikom. Znate li tko su ove osobe:




Ako niste varali, sigurna sam da većina vas ne zna odgovore. Točne.
Jer mediji sustavno sabotiraju informacije o ovakvim ljudima i događajima.
Objave eventualno kratku vijest, negdje između higijene zubi mačaka i sredstva za fugiranje.
U malom formatu. Bez slike. Ili sa slikom za koju treba povećalo. Dvostruko.
Tek da nitko ne bi mogao reći da uopće nisu objavili.
Kao da im je ikada itko prigovorio.
Kao da bi ih bilo briga i da se nađe koji/a kritičar/ka.

„Uzbuđena sam što sam se upisala na Princeton jer ću uspjeti ostvariti svoje snove. Najviše me zanima kozmologija. Teško mi je izdvojiti neku omiljenu temu, ali među onima koje me najviše zanimaju su istraživanje ranog svemira baš kao i svojstva tamne materije i tamne energije“, govori 17-godišnja Andrea Kulier, porijeklom iz Hrvatske koja je upravo upisala doktorat iz teorijske kozmologije na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta Princeton.
Uzor joj je Albert Einstein.
I nema problema sa školovanjem. Zainteresirano za pametnu djevojku, sveučilište joj je dodijelilo 36.000 dolara godišnje za školarinu te oko 33.000 dolara za stan, hranu i ostale troškove.
Što sve može pamet i trud !

(glasovi iz prvog reda): Pih, i to mi je vijest.
Kao prvo svi znaju da američko obrazovanje ništa ne valja jer u americi nitko ne zna gdje je Imotski i što je Sinjska alka.
Kao drugo gdje joj je bio otac dok je thompson pjevao čavloglave?.
Kao treće proći će joj mladost dok bubeta neke gluposti koje veze sa životom nemaju.
Četvrto, vidi je kakva je, što joj drugo i preostaje nego da se druži s knjigom.
Peto, pa što onda? Moj mali, kao ni ja, nikad pročitao knjige nije, pa što nam fali.
Nek je nama dinama i žuje, jebeš ti ameriku.

U Cardiffu upravo završilo prestižno međunarodno natjecanje najboljih inovacija koje su osmislile žene. Naše inovatorice su postigle sjajan uspjeh - od 300 ocijenjenih inovacija, čak četiri hrvatska izuma našla su se u finalnome dijelu te su svi nagrađeni zlatnim medaljama: Ivana Drčec za softver Rifit, Mirjana Brlečić za izvornu kozmetičku liniju Nikel, Diana Pečkaj Vuković za oslonac za pranje kose te Ivana Žiljak za Infrared design sustav.

(glasovi iz prvog reda): Pih i to mi je vijest.
Prvo, di je taj Cardiff?
Drugo, što su to inovacije?
Treće, za što su dobile nagradu?


Dr. Iva Tolić-Norrelykke, voditeljica je grupe na Max Planck Institutu za molekularnu staničnu biologiju i genetiku u Dresdenu u Njemačkoj, koja je identificirala prvi potencijalno besmrtni organizam. Njezina skupina je pratila pojedinačne stanice kvasca iz afričkog piva tijekom rasta i diobe i rezultati su pokazali da taj kvasac ne podliježe starenju.

(glasovi iz prvog reda): Hahahaha, s čim se sve ljudi ne bave.

Zahvaljujući pribranosti i brzoj reakciji seljaka koji je vidio da je kosilica na livadi odsjekla lanetu stražnje noge, odveo je lane veterinaru i spasio mu život. Nakon veterinarske intervencije i višesatne operacije, lane se već oslanja na stražnje nožice i trči dvorištem odlično se oporavljajući.

(glasovi iz prvog reda): A, budale. Mogo je skuhat paprikaš. Tome služe te beštije. Tako je dragi bog uredio. Da čovjek uživa u jelu.

Zaključak glasova iz prvog reda: nećemo takve vijesti, baš nas briga za uspjehe, dostignuća, postignuća, uspjehe, pamet, humana djela, dosadno je.

Glasić iz pozadine

U jednom mediju naišla sam na ovu rečenicu koja zvuči kao podsmijeh i kritika:
„Za što su sve poznati i slavni sposobni ne bi li dospjeli na naslovnice?“
Pa se pobrojilo koliko privatnosti su spremni staviti na uvid cijeloj javnosti,
koliko prljavog rublja su spremni oprati pred našim očima, vlastitog ili tuđeg,
koliko su se uspjeli osramotili riječju, likom i (ne)djelom.

Međutim, moje je pitanje:

Zar nisu upravo mediji ti koji ODLUČUJU objavljivati na naslovnicama sve što su ti likovi spremni učiniti? Kome se zapravo mediji ovdje ismijavaju?
Odgovor: Onima na kojima zarađuju !

Opravdanje da mediji samo daju ljudima ono što ljudi žele je totalna laž.
Jer većina želi ono što su ju mediji naučili da želi. Većina vjeruje da ne postoji druga stvarnost od one medijske. Što u medijima nije bilo, ne postoji, misle.
Jer mediji su ti koji im serviraju što o odlasku Sanadera misle Simona i Ante ili
Aleksandra/Nikolina ili ljudi bez imena poput Fashion Gurua ili Modnog Mačka.
Po čemu su mediji zaključili da nekoga zanima što oni misle o ostavci premijera?
Po čemu je za bilo koga njihovo mišljenje relevantno?
Ipak mediji su smatrali VAŽNIM informirati nas o tome
što o padu Vlade „misle“ oni koji su, o sveta kontradikcijo, najčešći njihovi gosti zbog svega,
osim zbog misaonih procesa.
Zato su mediji, na primjer, izjavu jedne manekenke da ju to uopće ne zanima
popratili onim što zanima i nju i medije: njezinim razgolićenim fotografijama u pozama
valjanja po krevetu. Vrlo rječito „mišljenje“.
A, meni bi relevantnije bilo što o tome misle prodavačice iz Konzuma, vatrogasci, radnici na baušteli ili radnice u pilani.

Osim toga, mediji jako paze koliko prostora će kome posvetiti,
pa nije teško dokučiti koliko važnosti čemu pridaju.
Jer, na primjer, inovatorice su dobile tek četvrtinu jedne stranice u rubrici zanimljivosti,
dok je maloljetna kći jedne glumice dobila pune dvije stranice u posebnom prilogu.
Umjesto informacija o andreama, ivama i goranima ove zemlje i svijeta,
koji/e bi trebali/e biti uzor mladima,
gotovo svakodnevno možemo čitati informacije o djevojkama
koje se u medijima pojavljuju samo zato što su nečije kćeri,
ili mladićima čija je glavna preokupacija bildanje mišića ili razotkrivanje javnih tajni
svijeta „glamuroznih“spodoba zbog kojeg postoje i koji postoji zbog njih.
O tim osobama ne bismo niti znali da postoje da ih mediji ne prate u stopu
i onda nas obavještavaju kako su se obukle, s kim su šetale, u kojem klubu su plesale, što jedu, gdje su kavu popile, u kojem su dućanu bile, imaju li ljubimca, jesu li si međusobno dobre ili su se posvađale, tko im je (naj)novi(ji) dečko, kad će konačno promijeniti frizuru.
„Kiefer Sutherland s djevojkom kupio cigarete i ručao.“
Što bi narod da ga se o tome ne informira?!
I na kraju priče više znamo o njihovim životima, nego o životu vlastite djece.
Koja nas gledaju s prezirom jer smo luzeri.
Jer ništa nismo postigli u životu.
Nikada nismo sudjelovali u big brotheru, super talent showu, farmi, najslabijoj karici, pazi-zidu, pazi-šoli ili barem ko statisti u sapunici.
I niti jedan medij ne bilježi boju naših čarapa, susret s kumicom na placu, gutanje banana.
Baš smo jadni.

Medijima je važno samo ono što je trivijalno, skandalozno, vulgarno, perverzno, pornografsko, krvavo, nasilno ili jednostavno glupo.
Pod utjecajem takvih bezvezarija, koje su svojom sveprisutnošću u ogromnim količinama uspjele isprati čitalačkoj i gledalačkoj publici mozgove do neprepoznatljivosti bilo kakvih naznaka inteligencije, javnost zaista traži sve više sadržaja takve vrste.
Kako inače objasniti da se 12-ero ljudi ubilo jer je umro jedan pjevač.
Ma koliko netko volio njegovu muziku.
Kako objasniti da jedna trudnica premišlja bi li rodila dijete u svijet u kojem više nema Michaela Jacksona!
Uz sve STVARNE probleme ovog svijeta koji bi svaki pojedinačno, a kamoli zajedno,
bili odlični argumenti za nerađanje djece, jer, s pravom, bude sumnju da djeca koja se tek trebaju roditi imaju bilo kakvu, a kamo li kvalitetnu budućnost,
mediji su uspjeli do te mjere stvoriti UMJETNU stvarnost da ju pojedini ljudi doživljavaju
stvarnijom od vlastitog života, a likove iz te umjetne stvarnosti stvarnijima i bližima od vlastite obitelji, prijatelja, kolega, poznanika, sugrađana pa i vlastite djece!
Nepojmljiv je takav stupanj identifikacije sa osobama o kojima znamo SAMO ono što nam mediji prenose.
A što je često lažno, pogrešno i izmišljeno.
Dakle, potpuno nestvarno.
I što zapravo znači da je „bilo časno živjeti s M. Jacksonom?“

Razlog tolikog interesa za medijsku (ne)stvarnost i njezine likove je jednostavan. Mediji serviraju pričice i fotografije koje neke likove prikazuju u kompromitirajućim
situacijama, u situacijama u kojima su se osramotili, u situacijama koje pred milijunima ljudi razotkrivaju njihove mane, slabosti, pogreške, životne tragedije, bolesti. Pa i njihovu smrt.
Jer im se sve to događa. Jer su i oni samo ljudi.
Iako se predstavljaju, iako su nam predstavljeni,
kao bolji, ljepši, uspješniji, sretniji od nas. I besmrtniji.
Zato javnost voli kad se nekog takvog ili neku takvu ulovi spuštenih gaća ili zadignute suknje, u preljubu, razjapljene vilice za stolom, pijanog, u suzama, raširenih nogu, naprćene guze, s celulitom, uhićenog, sa šlaufima sala, bez šminke, raščupanog, drogiranog, debelu, s podočnjacima….ne tako savršenog, ne tako lijepu, ne tako uređenu,
ne tako nedodirljivog kao što se na prvi pogled činilo.
Ne tako boljeg/bolju, ljepšeg/ljepšu, uspješnijeg/uspješniju.
I bez da trebaju išta napraviti u svom stvarnom životu, odjednom im medij nudi čarobnu pilulu od koje se osjećaju bolje, ljepše, zdravije, normalnije, sretnije samo zato što su saznali da taj ili ta ima pregršt problema,
da je osramoćen/a,
da se saznala neka njegova ili njezina tajna,
da je doživio/doživjela neku tragediju
da je bez šminke ružnija od nas „neslavnih“ i „nepoznatih“.
I odjednom se čitatelji/ce, gledatelji/ce počnu osjećati nadmoćno.
Bez imalo muke. Za par kuna.

Jer teško se osjećati jednak/a, a kamoli nadmoćan/na
nad ženama i muškarcima koji/e su osvojili/e zlatnu medalju
jer su bili/e pametni/e, vješti/e, vrijedni/e, uporni/e, snalažljivi/e, kreativni/e;
teško se osjećati jednak/a, a kamoli nadmoćan/na nad djevojkom kojoj je uzor Einstein ili gimnazijalaca koji više vole programiranje od nogometa,
a da bi se osjećali barem jednaki osobama koje nesebično pomažu drugom živom biću treba stupiti u vezu s vlastitom savješću i treba nešto poduzeti, aktivno se potruditi.
A to je daleko zahtjevnije od listanja najnovijeg trača.

Zato se ljudi i ne bune što nema više vijesti o pametnima,
vještima, kreativnima, uspješnima, dobrima, humanima.
Zato nitko ne protestira što nema dobrih vijesti. O dobrim i pametnim ljudima.
O njima će htjeti čuti samo ako, na primjer, jedna od inovatorica padne prilikom preuzimanja zlatne medalje i pokaže gaćice cijeloj dvorani,
ako su nakon dobivanja svjetske nagrade iz informatike gimnazijalci napravili rusvaj i polupali pola narodnjačkog kluba
ili ako je seljak koji je spasio lane zajedno s njim bizarno stradao u prometnoj nesreći u sudaru s lokalnim lovcima koji su slavili ulov najvećeg vepra u povijesti lovačkog kluba Donji Budalaši.

„Križ na svećenikovom čelu nepobitna je znanstveno potvrđena činjenica“,
piše Josip Pavičić u članku koji je naslovio:
„Don Zlatka Sudca ocrnjuju zato što ga se boje.“
Evo ja ga neću ocrnjivati, iako nemam pojma kako se to križ na čelu
nepobitno znanstveno potvrđuje kao činjenica.
Ali ću reći da se bojim.
Ne Zlatka Sudca.
Bojim se ljudske gluposti više od bilo čega drugog.