O psećem bezobrazluku i ljepoti ljudske komunikacije

Imam sve manje vremena za pisanje bloga. Posao od jutra do mraka. Odem u 6:45, vratim se oko 19:45. Neće tako stalno, ali trenutno hoće pa jedva stignem pogledati poštu i neke postove mojih najdražih blogera/ica. Ne tužim se jer mi je posao super i vrijeme mi prođe ko tren. Al, nisam mislila pisat o poslu, već o sitnici, dvije, tri koje mi zapnu za oko dok pješačim na posao i s posla.

Ove dane dok je proljeće vladalo, jutra su bila prekrasna. U parku kojim prolazim fino ošišana trava, uredna stazica, krug od 5-6 borova na čijim granama kosovi pjevaju jutarnju pjesmu. U njihovoj sredini mjesta za sakriti se i sjeti...a kad malo pogled skrene lijevo i desno...plastične vrećice, papiri, prazne plastične boce i čaše...jednom riječju smeće. Plastično, stakleno, papirnato ! Puno smeća. U prekrasno rano jutro u inače prekrasnom parku. I sjetim se parka oko moje zgrade koji "krase" isti dokazi nemara, bezobzirnosti, sebičnosti i nebrige. I još nekoliko parkova koje znam u ovom gradu. I pomislim da je stvarno, ali STVARNO, potrebno nešto učiniti da se stane na kraj psećem bezobrazluku. Kako se samo ti četveronošci usuđuju zagađivati naše prekrasne parkove? Kako se usuđuju paliti šibicama klupe, razbijati flaše i rasvjetu, bacati vrećice od kroasana i omote sendviča, prevrtati kante za smeće? Jel znaju te prljave vreće buha da se tu igraju djeca? Naša djeca, dobra djeca, nevina djeca koja samo žele protrčati travom bez da se nabodu na iglu ili porežu na razbijenu žarulju? Stvarno mislim da te pse već jednom treba naučiti tko je na višem stupnju razvitka i zabraniti im da uopće prolaze parkom. Ili bilo gdje drugdje !

Nakon što prođem park ulazim u rijeku ljudi što se iz autobusa slijevaju prema centru grada. Švenkam pogledom i sretna sam ko malo dijete. Osjećam se tako dobro i potpuno i cjelovito jer sam u društvu ljudi. Pokušavam uhvatiti njihov pogled i presretna sam kad mi to uspije. Gledam ih kako sa slušalicama u ušima prolaze kraj mene i znam da bi svatko od njih itekako rado izvadio te slušalice iz ušiju i upustio se sa mnom u razgovor. Poželio mi dobro jutro. Sretna sam što svaki puta kad netko slušajući svoju muziku prođe pored mene jer odmah znam kakav mu/joj je glazbeni ukus. Zar to nije divno? Da ne sluša muziku u svojoj glavi tako glasno, ne bih znala baš ništa o njima. Ovako znam koju muziku vole, znam da im se živo fućka za sve, znam da žele da ih ništa ne pitam, znam da im odumiru moždane vijuge brzinom svjetlosti...znam toliko toga o ljudima kojima ne znam ime. To ti je divota komunikacije među ljudima ! Dragi su mi i oni ljudi koji pored mene prolaze s mobitelima na uhu jer tako mogu sudjelovati u njihovim privatnim razgovorima i iz njih puno saznati: s kim se sastaju, s kim su se upravo rastali, tko je idiot u njihovom uredu, kome će j..... mamu, sestru, ujnu, psa, gdje se mogu kupiti one prave cipele za razliku od gubitničkih, tko je koga i kada, ko će kome što...ma cijeli spektar ljudskih komunikacijskih vještina i odnosa. Još draži su mi oni ljudi koji nemaju mobitel na ušima, već one minijaturne slušalice i minijaturni mikrofon, pa s rukama u džepu hodaju i govore. I tek kad dođu bliže vidiš da se ne obraćaju tebi, da ti ne žele dobro jutro, da ne razgovaraju sami sa sobom, već da ispod glasa govore kroz sićušćne bubice. Prekrasno za vidjeti. Tako misteriozno. Tako ugodno. I svako jutro pomislim kako sam sretna što sam dio njih, što sam s njima, što nismo svaki/a sam/a za sebe, otuđeni/e i bez komunikacije ili ne daj bože, NE DAJ BOŽE, osuđeni/e na neku virtualnu, nestvarnu i tako površnu komunikaciju preko Interneta !