MALI SUNCOKRET
16.04.2015., četvrtak
KAD SE SLOMI...
ŠTIKLA
 Postoji jedan trenutak u životu žene kada shvati da nije više u „igri“. Nema pravila kad i kako on stiže, ali te stigne. Slomi se štikla. Nestaju pitanja, jer odgovore znaš. Starenje je tu, s nama i u nama. Nije to samo svijest o količini bora i celulita kao trajnim ukrasima, nego... o uzaludnosti, o rastanku s dragim dijelom sebe i zrncem ženske „moći“. Upoznajete nove strahove, osluškujete svoje tijelo i razmišljate dublje o svakoj vrsti boli koji vas budi i prati u san, a bioprognozu s ozbiljnošću pratite. Vraćate se često izvjesnosti prošlosti kao utočištu, a budućnost vas plaši slikama već viđenih tuđih života. Mudrost kao oslonac i najjači saveznik, uporište i putokaz, dolazi sporo i djeluje neuvjerljivo. Tako živite svoje danas. Prebirete po željama kojih je sve manje ili ih više ne prepoznajete kao svoje. Spuštajući se s „visoke potpetice“, kao da silazite sa nekog svog „trona“… Pripremate se za nove uloge koje život znače, i lagano zaostajete za sobom. Istovremeno teče i proces izvana. Ljudi vas doživljavaju upravo tako kako se i osjećate. Emitirate nesvjesno signale „poraza“, pa umjesto onog raskošnog: „Jaooo, što doobrooo izgledaš“, čujete, stidljivo i skromno, često reda radi izgovorenu frazu: „Super izgledaš… za svoje godine.“ Ili: „Danas si mi baš svježa, za razliku od prošlog susreta.“ Ma koliko se trudili da ublažite starenje, vrijeme vas nepotkupljivo potkrada. Iskre u vašim očima umorno sjaje. A vaši pogledi lijeno se mimoilaze s poznatim radostima i sitnim tajnama. Još se samo vi okrećete za sobom. * Ima Kundera zgodan prizor u romanu „Identitet“: Sa terase hotela omiljenog ljetovališta, muškarac pokušava pogledom pronaći svoju suprugu koja se ranije spustila na plažu. Ne uspijeva, jer omađijan morem i suncem, traži atraktivnu ženu i iščezlu sliku s nekih prošlih ljetovanja na istom mjestu. Istovremeno, supruga u kupaćem kostimu lagano korača plažom, i neprimijećena od bilo koga, sjetno se suočava sa spoznajom: „Muškarci se više ne okreću za mnom.“ Što sve nisu radili, (u nastavku romana), da povrate odbjeglu sliku sebe, da probude zaspalu želju, i ožive ugasle snove. * Iako složenost življenja ostavlja dosta prostora za poneko nadrastanje sebe od prije, neka naša Mala Sunca se polako i neminovno gase. Sve skupa, nije ružno, a možda ni tužno; samo konstatiram. P.S. I da nije bilo slučajnog net susreta sa (baš) ovim štiklama, a i simbolom plaže,  vjerojatno se danas ne bih vraćala temi započetoj nekim prastarim postom (26. 07. 2008.), i knjizi, davno pročitanoj. (Slike s portala www.cromoda.com) |
Hvala Đorđe! 
