MALI SUNCOKRET
15.08.2014., petak
Turistička
Da nisam pročitala članak u tisku pod naslovom:
POBUNA NA ŠOLTI 'Pijetlovi nam otjeraše turiste! Ima ih osam, kreću u 3 ujutro i ajde ti spavaj uz to!' (JL), vjerojatno sad ne bih pisala o Stomorskoj. Jer, jednom već jesam, spominjući tad moje ljetne čizmice tzv. kanađanke, za koje mi neki od dragih tamošnjih ljudi rekoše da sam s njima prizvala kišu koja nije pala na otoku devet mjeseci, a među njima je bio i netko sa prezimenom koje se spominje u pročitanom novinskom članku. Kiša je tad bila rijetkost na nekim otocima, što ću godinu kasnije bolje shvatiti gledajući veliku reklamu u srcu Hvara na Hvaru, koja je turistima obećavala besplatan boravak za onaj dan ljeta u kojem ih ona zalije. U Stomorskoj sam provela tri duga topla ljeta moje davne mladosti, i svako od njih živi u sjećanju kao jedno od najljepših jednomjesečnih perioda mog života. Prvi odlazak ću pamtiti po susretu s ljepotom Šolte koju je teško riječima iskazati, i po sreći što se moja majka u Stomorskoj napokon nasmijala nekadašnjim smijehom koji ju je krasio prije naše porodične tuge. Pjevala se tad pobjednica Splitskog festivala, pa je i ona suznih očiju ponekad zapjevušila Zoru koja će „proplakat“. U stričevoj kući na brdu, sjedeći u širokom prozorskom oknu skupljenih koljena, pijući hladan Fructalov „Dvojni C“ u onom sjajnom jastučastom pakiranju sa prilijepljenom slamkom, jutrima sam zadivljenim pogledom pratila sunce i barke na moru, a noću čekala da se sa zvijezdama upale u daljini i splitski ferali. Tako me naime vidjela i pamtila moja majka u svojim zimskim pričama o Stomorskoj. Drugom ljetu se vraćam s radošću zbog tog što sam svu prethodno doživljenu ljepotu Šolte mogla podijeliti sa prijateljicom i prijateljem, koje smo, uz stričevu dozvolu, poveli sa sobom na more. Bio je to bajkovit ljetni mjesec plivanja u dnevnim i noćnim užitcima, iskustvo prvih vožnji gliserom na susjedni Brač, brodicama noću na zabave u Nečujam, vrelih penjanja u Gornje Selo i puta u Grohote, i puno druženja i novih prijatelja, najljepših pratilaca naše mladosti. A trećeg ljeta se sjećam najviše po spremanju jednog važnog ispita ostavljenog za jesenji rok, na pustoj pločastoj plaži koju je u Stomorskoj izvajalo more. Ne pišem ovo da bih rekla koliko je netko od nas bio dobar ili velikodušan, nego: teško mi je danas zamisliti ljude, rođake ili prijatelje koji bi tri uzastopna ljeta ponudili svoju kuću nekom za jednomjesečni odmor bez novčane naknade. Također mi je teško zamisliti i neku majku, koja bi se za svog odmora bez ikakve protuusluge, uz svoje dvoje djece, prihvatila briga i obaveza oko tuđe djece, samo da bi ispunila želju svom djetetu. Naravno da mi je teško u ovom kišnom ljetu kad krpimo turističke srpanjske rupe kolovoškim meteo rupicama, u sjećanje vratiti onakvu otočku žegu. A najteže od svega shvaćam, kako bi to pjev pijetlova mogao rastjerati turiste iz Stomorske! Pa ako horozi, kokoti, pivci ili kako ih već tko zove, kukuriču i danju i noću, kao što su to pijetlovi oduvijek činili, zar se turisti danas tako malo rekreiraju, zabavljaju i vole, da im je san toliko plitak i čipkast. Možda danas, u ovom stoljeću, pored svoje djece i dalje volimo tuđu, ali, osim na one komšijske krave iz drevnih priča, počeli smo opasno gunđati i na pijetlove u susjedovom dvorištu. Brine me to, i samo se čini da je nevažno za turizam. Pišem ovo da ne zaboravim Stomorsku, i obradujem sebe i prijateljicu uskrslim sjećanjem s povodom. Pišem ovo „ka likariju“, i „da mi prođe vrijeme“ blagdanskog dana u sjećanju na nešto dobro i lijepo. (Datum objavljivanja: 14. svi 2012. SoltaIsland) |
Hvala Đorđe! 
