sobba

srijeda, 21.02.2007.

STARICU GODINAMA DRŽALA POD KLJUČEM BEZ HRANE

objavljeno NA XPORTALU, 21.2.2007 17:13:54

U životu nisam ugazio na toliko kokošjih govana i blata kao jutros u pripizdini, tamo negdje između Drniša i Knina, u nedođiji koju ponovno vjerojatno ne bi pronašao bar iz desete. Tamo me uputila policija, odnosno njihovo službeno priopćenje u kojem je pisalo da je neka baba držala godinama zatočenu svoju tetku u nekakvom kućerku, praktički bez hrane i pića. Vozao sam se satima, tražio, raspitivao se po tim selima u kojima uglavnom nema ni pasa, a eventualno bi se s vremena na vrijeme kao duh, odnekud po tim sablasno praznim naseljima pojavio nekakav stari srpski povratnik, Metuzalemom vršnjak, koji bi me uputio dalje, u novu potragu. I tako sam barem sedam, osam puta tijekom jutra dobivao nove tragove i na kraju konačno pronašao zaseok s desetak ruševnih jednokatnica gdje je kuća zatočene starice koju je policija u međuvremenu smjestila u kninsku bolnicu. Tamo nigdje nikoga, htio sam reći da nigdje nije bilo niti psa, ali se onda odnekud pojavila povampirena džukela vrste «dodž» (domaća džukela), prljavi poludivlji strašno ružni mješanac iznad kojega je pisalo da je strašno opasan što su kasnije potvrdili njegovi vlasnici koji tu svrate jednom mjesečno. Hodao sam okolo po govnima i blatu i zazivao ali nitko nije odgovarao. Po nazočnosti kokoši zaključio sam da ljudi ipak ima, a iskreno, imao sam nekakav osjećaj da me netko promatra iz tih nastambi, ali da se stari Srbi boje jer, istini za volju, ne djelujem na prvi pogled baš nevino, a stranci rijetko kada dolaze u tu selendru. No, srećom, naišla je neka baba, a kasnije i vlasnici one džukele pa su me uputili i pokazali me gdje je nesretna starica živjela. Unutra smrdi za popizditi, sve neuredno, a prostora nema ni za okrenuti se. U kantunu jedan ležaj, peć na drva u kojoj se nije imalo što ložiti jer luda nećakinja nije ni ogrjev davala starici, i ništa više. Nuždu je, po svemu sudeći, vršila unutra, a jela i pila rijetko i povremeno. Od susjeda sam doznao da se nećakinja užasno odnosila prema staroj koja se žalila da ni zraka unutra nema jer joj je ova sve pozatvarala, kako joj susjedi ne bi slučajno ubacili kroz prozor malo hrane, nedajbože. Vrata su inače željezna, a na prozoru rešetke. Nisam mogao vjerovati da netko može biti tako bezdušan, i da ljudi u današnje vrijeme žive onako jadno. Strava, teška strava. Nakon obilaska mjesta zločina, otišao sam opet po šumama i gorama, tražiti selo u kojem živi zlostavljačica, žena – monstrum, kako ju je kasnije nazvao moj šef. Našao sam je kako radi u vrtu, u društvu sina koji je doletio iz Beograda čim je čuo što se dogodilo. Ona se branila da je bila zapravo i dobra kakva je trebala biti, da je morala pješice odlaziti k tetki i hraniti je, a doma imala vlastite bolesne roditelje. Kazala mi je da je pozivala staru da dođe živjeti k njoj, ali da ova nije htjela jer je, kako kaže, htjela umrijeti svoja na svome. Inače, nećakinja je uzimala 600 kuna socijalne pomoći od tetke. Bez problema, i kupovala od toga alkohol jer, kako kažu mještani, stalno je pijana.
Tako sam se divno jutros proveo, po šumama i gorama nekadašnje SAO Krajine. Pazio da ne ugazim u govno i skuhao se jer je bilo nenormalno vruće. Ali, koliko god je bilo naporno, isplatilo se, jer sve je bolje od sjedenja u glupom uredu. Divim se ljudima koji to mogu, koji imaju živaca cijela jutra provoditi po kancelarijama. Ja najradije tamo ne bi ni dolazio. Pogotovo danas, kad imaš mobitel, laptop, digitalni foto aparat i auto. Pa čovječe, imaš redakciju u malom!

utorak, 20.02.2007.

IGRICA: BUDI BUSH I PUCAJ PO TERORISTIMA

bila bi možda bolja fora da je obratno, al jebiga... uživajte!

ponedjeljak, 19.02.2007.

K-15 SPOT - LOVA

SOBBA SPOT - TIŠINA

KRENUO BLOG! JUPIIII!

Ubio sam se od posla. Trebalo mi je puna dva dana po dvadesetak minuta za copy / paste ovih dvadesetak tekstova kako bi blog dobio svoj sadašnji izgled. Nema ništa dosadnije od kopiranja i pastiranja, sve na isti šablon… No, konačno imam blog, i sad je krajnje vrijeme da ga počnem koristiti kako treba, da realtime unosim tekst, ubacim koju sliku da ne bude jednoličan, i jasno, da ga ljudi počnu čitati. Zasad mogu biti sretan, s obzirom na sve, na cijela tri komentara. Vauuuu! Ha, idemo dalje, pa možda od ovoga nešto i bude. Ako ništa drugo, poslužit će kao arhiva starih tekstova. Idemo sobba!

DRAGI MRSKI MOBITELI

objavljeno NA XPORTALU, 19.2.2007 15:20:26

Čitatelji jednog britanskog lista proglasili su mobitel jednim od najgorih izuma u povijesti, u istraživanju u kojem je sudjelovalo oko četiri tisuće ispitanika. Oružje su proglasili uvjerljivo najgorim izumom, ali mobilni telefoni bez kojih bi nam danas bilo nemoguče funkcionirati, našli su se na toj listi odmah nakon svih vrsta oruđa za masovno ubijanje, dakle na visokom drugom mjestu.
Ni malo me to ne čudi s obzirom da svakodnevno proklinjem tu dosadnu spravu i onoga ko ju je izmislio. Kako je bilo divno živjeti bez te odvratne plastike s malo aluminija i displejom u boji! Nakon posla bi pokupio svoje stvari i otišao doma. Ako mi se to popodne nije dalo komunicirati s ljudima, isključio bi iz zida kabel od fiksnog telefona i nitko me ne bi mogao dobitgi, makar gorjelo i bombe padale. A danas, ne samo da me svaka budala može3 dobiti bilo kad i bilo gdje, već čim kažem halo, glas s druge strane postavlja pitanje: Di si? Pa jebote, što te boli ona stvar di sam! O kako mrzim to...
Da stvar bude još gora, prisiljen sam nositi dva mobitela i dok bi privatni ponekad možda još i mogao ugasiti (iako se ne sjećam kad sam to zadnji put napravio), službeni ni u snu ne smije biti isključen. Uostalom, čemu služi mobitel ako je ugašen? Mobitel je uistinu jedan od gorih izuma otkako je svijeta, i bez njega bi nam životi bili samo tako jednostavniji. Jasno, ako zanemarimo komod i vratimo se na trenutak u realnost, postajemo svjesni kako u ovo moderno doba života u speedu zapravo ne bi mogli funkcionirati bez aparata. Zbog svih onih razloga zašto mrzimo mobitele, zbog istih ga volimo, i to je najveća draž u ovoj priči. Jebiga, u svako doba svi su nam dostupni, i baš zato volimo mobitele, mada ih istodobno proklinjemo jer smo svima i u svako doba dostupni. Tajne službe presretne su jer svakoga mogu locirati, bilo kad i bilo gdje, ali i prisluškivati, bez ikakvih problema. Uskoro će postati najnormalnije da se gledamo preko mobitela, pa više nećemo moći muljati ni ovo malo što nam je danas dopušteno jer uvijek možeš reći da si negdje drugdje, dok te onaj ko te zove ne vidi. Kad te bude mogao vidjeti, manevarski prostor za muljanje bit će poprilično smanjen. Ah, sretna vremena kad sam ležao doma i nitko nije mogao do mene. A opet, mogao sam završiti na pustom otoku negdje u Kornatskom arhipelagu i umrijeti od gladi. Danas mi se to ne može dogoditi, čak i ako mi rikne baterija jer Japanci su smislili ručno punjenje. Što je tu je, mobiteli nas izluđuju svakodnevno, ali opet bez njih ne možemo. Podsjećaju me na žene, nešto najbolje, a ujedno najgore što je bog ikad stvorio. Živjeli mobiteli, stvari koje mrze odmah nakon oružja.

SADDAM JE ŽIV

objavljeno NA XPORTALU, 18.2.2007 20:40:08

Saddam Husein je živ i zdrav, a iz nekog sigurnog skloništa na nekom egzotičnom mjestu gledao je na CNN-u vlastito smaknuće. Iskreno, očekivao sam i ranije takvu vijest koja se pojavila ovih dana, odnosno, pojavila se knjiga «Sadam nije pogubljen», autora egipatskog novinara i pisca Anisa Al – Daghidija. On tvrdi da postoji cijeli niz dokaza o tome da je irački krvnik živ, a jednako tako negdje se živi i zdravi skrivaju i njegovi sinovi Udaj i Kusaj, čije smo leševe na obdukcijskom stolu gledali na TV-u u srpnju 2003. godine. Kao glavni dokaz da je posljednji veliki diktator živ, autor prilaže tezu o madežu na čelu kojeg pravi Saddam nije imao, a njegov smaknuti dvojnik jest. On čak i spekulira s imenom dvojnika, a to je prema egipatskom piscu stanoviti Maluf Ramadan. I da, nije samo madež sporan jer je tip cijelu knjigu posvetio navodnim dokazima. Ha, moš mislit.
Kao što sam već rekao, moglo se ovo očekivati. Jer zar nije i veliki Elvis negdje živ? Svake godine na stotine, ma što stotine, tisuće glupih Amerikanaca svjedoče o susretima s kraljem rocka, a prema nekim istraživanjima, postotak onih koji u to vjeruju je stravično velik. U Hrvatskoj se takvo što ipak ne može dogoditi, pa barem po nečemu iskačemo iz prosjeka. Mi jednostavno nismo lakovjerni, valjda zato što su nas prečesto jebali kroz povijest pa se više ne damo tako lako naguziti.
Jim Morrison je u Miamiju, ima pivski trbuh, bavi se fitnesom i stalno glasa za republikance. Postao je pravi establishment man i prezire sve koji mu se dive i puše njegovu filozofiju. Živ je i Hitler, naravno, a živi negdje u Čileu, na farmu gdje okuplja ekipu i priprema uspostavu 4. raicha. Sid Vicious se uopće nije overdozirao 2. veljače 1979. godine u New Yorku. Ni približno! Pustio je umjetničku bradicu, primirio se i sakrio, a smrt je inscenirao kako ne bi morao odgovarati za ubojstvo cure Nancy Spungen koju je zaklao u kultnom hotelu Chelesa u velikoj jabuci. Inače, danas živi na jednoj farmi kraj Drniša i bavi se proizvodnjom pršuta. Ima 200 prasadi u svojoj farmi «Sidova prasad», i dobro je savladao hrvatski.
Zvijezde ne umiru. To za njih rade dubleri, a ako i umru, možete biti sigurni da je to nekakav zajeb, jer slavni žive vječno. Oni koji imaju dovoljno para za insceniranje smrti, to će i učiniti, a kada umru, ako uopće umru, vi za to nikad nećete doznati. Ko je nama kriv što nismo slavni i ne možemo se pridružiti biranom društvu Janis Joplin, Marca Bolana, Jimi Hendrixa, Johna Bonhama, John Lennona, James Deana, Marlyn Monroe, JFK-a i drugih vječnih celebritya čije smrti ne možemo podnijeti, pa smo skloni uskrsavati ih. Morbidno i neukusno, baš onako kako su i živjeli ti kolege Iana Curtisa i Curta Cobaina. Njih dvojica ipak su mrtvi jer samoubojice ne žive vječno.
…bilo je neobično toplo tog jutra u veljači 2007. godine na jednoj tajnoj lokaciji na jugu SAD-a. Dva sredovječna muškarca igrali su na balote, crni brko arapskoj podrijetla i svjetlokosi tipični Amerikanac kauboj. Pušili su kubanske cigare, one najskuplje, proizvedene za Fidela Castra osobno. Na velikom televizoru u vrtu gledali su na CNN-u nove vijesti iz Bagdada i smijali se... Neke stvari ne mogu se platiti novcem. Za sve ostalo tu je … kako bilo.

DOMOLJUBLJE JE OPET IN

objavljeno NA XPORTALU, 16.2.2007 23:25:51

Domoljublje je opet IN. Vjerojatno će ova prva rečenica biti na udaru brzopletih radikala svih vrsta koji neće skužiti što želim reći, ali potrudit ću se. Devedesetih, tih mračnih godina rata, socijale, ekonomske krize, korupcije, pljačke i genocida nad kulturom svih profila, HDZ je privatizirao domoljublje. Tuđman je hladno poručivao naciji: ko nije s nama, protiv nas je, a ko je protiv HDZ-a, protiv Hrvatske je. Sjećate se tih godina. Ne želim da me se shvati doslovno, ali nervirala m tih poslijeratnih godina svaka imalo jača domoljubna besjeda, svako nepotrebno isticanje hrvatskih krvnih zrnaca i neukusno trpanje Hrvatske u sve i svašta. Overdozirali su nas domoljubljem, i stvorili kontraefekt. Želuci su nam se digli i morali smo izrigati višak. Ta se grezost osjećala na svakom koraku, eksponirana u svim segmentima društva, degutantna i ruralna. Baš kao i vladajuća partija u toj drugoj polovici devedesetih kad su nas pljačkali i gledali nas hladno u oči pritom. Lagali nam bez da su trepnuli.
A onda je Pašalić pao. Onog povijesnog siječnja demoni su morali prijeći u ilegalu. Nešto ranije nogomet je poveo naciju u jedan civiliziraniji rat u kojem kalašnjikove mijenjaju noge koje umjesto metaka pucaju loptu. Kockice više nisu bile krvave i nisu ih nosili (samo) kurvini sinovi iz politike, ti odvratni lopovi, lažovi, beskrupulozni likovi koji su prije rada bili kokošari i džeparoši, a u rati naučili vezivati kravate, dobili lovu za skupa odijela i da ih nije neukus odavao, nitko ne bi znao tko su i odakle su došli.
Godine su prolazile, stvari se počele vračati u normalu. Klinci, dakle supkultura, počeli su nositi majice s domoljubnim natpisima, ali nekako urbanim i cool. Zastava, grb, i drugi nacionalni znaci prestali su biti svojina jednog u dubokoj starosti zabludjelog lika i njegovog pokreta. Konačno, prvi je predsjednik preminuo, a Hrvatska je prestala biti vlasništvo onih koji su je htjeli ukrasti zajedno s tisućama poduzeća. Neke se nove priče počele dolaziti do izražaja, neki novi problemi, civilni, građanski. Slovenci su htjeli naše, Talijani danas traže previše, nogomet nikad nije bolje stajao i hrvatsko znakovlje danas miriše prekrasno, neopterećeno, slobodno i milo. Sve više smo svjesni sebe, a nismo bahati. Naš je identitet naše blago, dio kompozicije europskog parnog stroja i prepoznatljivi smo u svoj toj originalnosti. Istini za volju, nedovoljno iskorištenoj, ali svakim danom sve smo bolji, kreativniji, bogatiji i zreliji. Dogodio se pravi fenomen nekidan kad su i najzagriženiji desničari bili prisiljeni skinuti kašu predsjedniku Mesiću zbog Talijana. Zamislite, konsenzus, civilni i kvalitetni. Ne bi to bilo moguće da domoljublje opet nije IN. Pobrinimo se samo da nosimo hrvatsko i iduće sezone, da ne iziđe tako lako iz mode, da ne izgubimo sebe olako, kako smo se stoljećima gubili. Volimo svoje, ali volimo s mjerom, jer svaka krajnost vodi u ponor.

PUKOVNIK NA KOLJENIMA

objavljeno NA XPORTALU, 16.2.2007 18:03:19

Jedan kontroverzni pukovnik vojne policije prije rata bio je poznat kao gradska faca. Frajeri su ga se bojali, a pičke se masovno vlažile na njegovu pojavu. U ratu se taj fighter brzo uzdigao zahvaljujući čeličnim mudima i masu puta osvjedočene hrabrosti u najopasnijim akcijama. Uskoro je postao šef vojne policije, što mu je jamčilo apsolutnu kontrolu na terenu jer u ratu je vojna policija kontrolirala baš sve, od šverca nafte, oružja, droge i hrane, do trgovine s umproforom i srpskom stranom jer se cijelo vrijeme rata s neprijateljem trgovalo. Nekidan je Jutarnji objavio priču o njemu pa smo doznali da se iskaznica vojnog policajca iznajmljivala za 5 000 maraka dnevno, što najbolje ilustrira apsolutnu moć vojne policije tijekom rata.
Visokorangirani časnik nakon rata se školovao na visokim vojnim ustanovama u USA, ali za razliku od većine sličnih kontroverznih i inkriminiranih likova iz rata koji danas imaju milijune, naš junak navodno jedva skupi za šut dopa. Zvuči nevjerojatno to s obzirom na moć koju je imao i jedva čovjek može povjerovati da taj lik danas nema riješeno ni stambeno pitanje jer su mu obitelj deložirali pa su se smjestili u nekakvom podrumu gdje žive nezakonito i u nimalo ugodnim uvjetima.
Iako je svakodnevno šmrkanje, duvanje, furanje, kako ko voli, jebeno skup sport, opet mi nikako ne ide u glavu da se u tih četiri, pet, za ratne profitere rajskih godina, nije moglo spremiti sa strane, da ne kažem «mrnjaukniti» par milijuna eura, kad su to uspješno uradili puno slabiji kalibri od kontroverznog dop pukovnika. Sam kaže da je uvalio u sebe otprilike 100 000 eura heroina što je mačji kašalj, sitniš za iole ozbiljnijeg ratnog profitera. Ljudi koji su na čelnim vojnim i policijskim pozicijama bili na par mjeseci, uzimali su i po nekoliko puta više, o čemu se naveliko pisalo po novinama zadnjih deset godina. Sjećam se tajnih žiro računa i muljanja iz ljeta 1995. godine kada se haračilo nakon Oluje po selima šibenske i zadarske dalmatinske zagore. Šleperima se iz takozvane SAO Krajine transportiralo sve, od igle do lokomotive, stoka, automobili, namještaj, bijela tehnika… ma sve živo, čak i kablovi iz kućnih elektro instalacija. Ispada da se pukovnik u svemu tome nije snašao jer, ili laže i skriva svoje blago, ili stvarno nije (dovoljno) krao!??
Znam tipa, još jednog vlasnika iskaznice vojne policije koji je početkom devedesetih dva puta tjedno iz Italije kombijem dovozio robu, dizajnersku odjeću koju je uvozio pod deklaracijom vojnih uniformi. Prema vlastitom priznanju, zaradio je najmanje pola milijuna eura, a bio je običan vojnik koji danas ima vilu na moru, kafić, tri stana u Zagrebu i vikendicu na jednom otoku. On je klasični pripadnik svoje generacije, tipični ratni profiter, jedan od onih koji su borbu za hrvatsku slobodu i neovisnost doživjeli kao idealnu priliku za bogaćenje. Takvih je bilo jako puno, i njima je ovaj rat došao kao naručen jer su prije rata bili nitko i ništa. Za razliku od njih, glavni lik u ovom tekstu bio je faca i prije rata, bio je faca u ratu, a danas jedva krpa kraj s krajem. On je uistinu iznimka, jedinstveni slučaj u priči o ratnom profiterstvu i uspjehu jedne generacije koja ne samo da je na tuđoj muci riješila sebi egzistenciju, već je osigurala ugodan život i svojim unucima. Treba i to znati, strovaliti se s vrha piramide optočene draguljima u blatnjavu kaljužu siromaštva i teške ovisnosti. Onaj rat odavno je gotov, ali ovom novom ratu još dugo se neće nazrijeti kraj. To gore, više nema činova, moći ni znački. Obezglavljen, osiromašen, prevaren, uplašen… mogao bi puno toga ispričati o «slavnim danima», samo kad bi htio. A opet, pitanje bi li bilo puno koristi. Jer junkijima nitko ne vjeruje.

SVEĆENIK PRLJAVO KAZALIŠTE PROZVAO SOTONISTIMA

objavljeno NA XPORTALU, 15.2.2007 21:35:22

Čitam danas u Globusu okvir u sklopu teksta o književnim djelima don Sanadera, premijerova brata, u kojem se spominje onaj famozni don Kaćunko. Taj sveti frajer objašnjava kako sve sotona djeluje pa među ostalim kaže da se djelovanje zla iščitava i iz naziva rock bendova kao što su primjerice Sex Pistols, i zamislite – Prljavo Kazalište. Pitam se i skitam, što je to tako pakleno i sotonsko u prljavom kazalištu, ustanovi prljavoj zbog smeća na podu, bez ikakve naznake o ičemu sa konotacijama zla. Naime, taj poznati hrvatski bend naziv je dobio po jednoj sličici iz strip Alan Ford, a ako se dobro sjećam, u konkretnom je stripu netko meo pod i u stripovskom oblačiću kazao – ah, kako je prljavo ovo kazalište. No, Kaćunka to ne zanima. Bitno je povezati popularnu kulturu sa sotonom, jer što bi mladi rasli uz modernu glazbu, da ne kažem rock glazbu, to najveće zlo koje je ikad sišlo na zemlju i zaludjelo mase naivnih mladića i cura. A Sex Pistols tek? Ime sugerira tešku sodomu i gomoru. Istini za volju, mada sumnjam da presveti Kaćunko pojma ima o tome, Pistolsi i nisu bili baš nevini, pogotovo ne njihov destruktivni basist Sid, manijak bez premca u povijesti rock and rolla. Mada njihovo ime ni približno ne sugerira to. Nastalo je kao čista reklama Londonskog butika Sex, u vlasništvu čuvenog Malcom Mclarena i fashion kraljice Vivienne Westwood.
Shvaćam crkvu koja bi sve mlade strpala pod stakleno zvono i apsolutno ih kontrolirala, ali zamislite takav svijet, mlade bez urbanih utjecaja, moderne glazbe, mode i skidanja tabua sa seksa. Svijet je i ovako nakaradan, ali upravo taj uvjetno nazvani vražji impuls, ključan je za opstanak ove civilizacije. Kao što svijet ne bi postajao bez svojih glavnih suprotnosti, noći i dana, crnog i bijeloga, toplog i hladnoga, tako ne bi valjalo da nema te vječne borbe između dobra i zla, tog božjeg i vražjeg. Ravnoteža i umjerenost, to su glavni recepti za uspjeh na ovom usranom planetu, a ravnoteža se naprosto ne može postići bez krajnosti. Ne može biti dobro ako ne postoji loše, a smijeh i sreća bez suza i tuge ne bi imali smisla. Što bi Kaćunko da nema sexa, droge i rock and rolla? Izgubio bi posao.
Crkva pod hitno treba upgrade jer je njihova zastarjela retorika apsurdna na početku još uvijek novog milenija. Poistovjećivati Prljavo kazalište sa sotonom je u najmanju ruku apsurdno, promašeno i priglupo pa se pitam kako zamišljaju takvim idiotarijama privući mlade sebi? Zabranjuju kontracepciju u vremenu kojim vlada AIDS i poručuju mladima da će uništiti život budu li se ševili prije braka. Zaboga, danas jedva opstaju i najbolje veze, a pitam se kako bi funkcionirala veza u koju bi dvoje ljudi ušlo bez da znaju išta o seksualnim navikama partnera. Seks je ključna stavka i bez sumnje jedna od najvažnijih karika svake veze. Bez kvalitetne ševe dvoje ljudi ne mogu opstati zajedno, ma koliko imali sve ostalo. Crkva laže, jer sumnjam da žive u neznanju. Ljubav je energija koja pokreće svijet, a ševa je prirodni nastavak ljubavi.
Ovim svijetom u kojem živimo vladaju dvije krajnosti, dobro i zlo. Upotpunjuju se, a mi u svakoj situaciji kalkuliramo, biramo između te dvije krajnosti. Put prema paklu popločan je dobrim namjerama, ali može biti i obratno. Jer kažu da bog najviše voli grešnike. Ako nisi griješio, nema razloga da se mijenjaš, a što je slađe od transformiranja grešnika u dobricu, reći će vam svaki pravi svećenik.
Prljavo kazalište prilično je božji bend. U njihovim pjesmama nema zla, dapače. Pjevaju o ljubavi, o socijalnim temama, a na kraju krajeva, često zazivaju boga. Ova bi tema definitivno bila smiješna da nije tužna.

DVOSTRUKI KRITERIJI IZ EURO FOJBE

objavljeno NA XPORTALU, 14.2.2007 22:45:35

Bio sam jutros na kavi s jednim prijateljem, inače teškim desničarem, radikalnim do jaja. Doma ima na istaknutom mjestu ustašku kapu sa originalnim U i stvarno je dosta nabrijan. Volim s vremena na vrijeme ćuti kako visoku politiku seciraju obični ljudi po kafićima, jer tako zapravo opipavam bilo nacije. Na tapetu je bila ova zadnja, aktualna hrvatsko talijanska pizdarija, a ovaj moj kaže: - vidiš, ispada da smo mi neki jako svadljivi narod jer stalno imamo problema sa susjedima, ali to nije ni približno tako. Pogledaj samo kako Hrvatska izgleda na karti. Pojedena je sa svih strana, svi su nam nešto odgrizli, i svi još uvijek žele nešto od nas. Naš teritorij, naš smještaj je bogom dan i svi bi malo uzeli za sebe. Evo, na primjer ti posrani Talijani. Pogledaj njihovu obalu, a pogledaj našu. Njihova ravna ko daska, naša divna, puna otoka i otočića. Hrvatska i Italija su ti, stari moj, ko neka super pička s velikim dudama i neka ravna totalno. Pa je normalno da su im kompleksi izraženi i da su napeti. Oni sad Mesića napadaju, nije da ga volim, ali moram ga ovaj put braniti, da kako je mogao kazati ovo što je izjavio vezano uz fojbe. Ma zamisli ti pedera jednih! Oni koji su napadali, koji su bili na našem teritoriju i tamo radili zločine, ispadaju pozitivniji od naših koji su se branili. Nisam za fojbe, prezirem zločine, ali brate ovo nije pošteno. Zamisli da mi izgradimo spomenik jednom Francetiću? Pa ubili bi nas, ne bi ušli u Uniju do 2050. godine, a Francetić je zločine radio na svom teritoriju, ne negdje vanka kao njihovi fašisti koji su ovdje pokušali osvajati. Sranje je to, teško sranje i nije mi jasno kako to da Tito nije u ono doba uspio dobiti još više teritorija od tih fašističkih pizdeka koji su kapitulirali prije nego što je rat počeo – kao iz topa će moj radikal iz birtije.
Kad pogledaš, nisu ljudi ni ludi. Mi stalno najebemo jer stvarno smo interesantni svima. Valjda se još samo s Mađarskom nismo zakačili. Država nam na karti stvarno izgleda jebeno neprirodno, ali jebiga, povijest se poigrala s nama samo tako. Imali smo dvostruko više teritorija, ali danas ga nemamo i jedino što možemo je boriti se za svaki pedalj ovih današnjih, avnojevskih granica. Teško je živjeti u ovo doba dvostrukih kriterija, ali baš zato moramo težiti ulasku u EU. Jer danas naš predsjednik po njima pretjeruje, a o talijanskom se i ne govori. Mada je on mogao biti sto put radikalniji. Tako je na svim frontovima. Gledao sam danas na TV-u prilog o Romima u Slovačkoj gdje su getoizirani i sustavno jebani na sve načine. Čak su im žene sustavno i organizirano sterilizirali, a što je to ako nije fašizam najgore vrste. No, o tome se ne govori jer su oni u Uniji. Dok god ne uđemo u to birano društvo, bit ćemo žrtve njihovih dvostrukih kriterija. Znam da to nije pošteno i da je sjebano, ali tako je kako je i ili ćemo se prilagoditi ili ćemo najebati. Tako je to u životu. Ili jebeš ili te jebu.

PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI IZAZIVAJU VRAGA

objavljeno NA XPORTALU, 14.2.2007 22:26:45

Više od tjedan dana traje tihi rat između policije i Eparhije Dalmatinske koja je u nedjelju navečer objavila na svojim web stranicama vijest o napadu na jednu svoju crkvu u Dalmaciji. Tamo je pisalo da su u nedjelju kasno popodne, tijekom mise (bogoslužja), u crkvu upali mladići u dobi od 15 do 18 godina i pokušali nekakvim neidentificiranim predmetom zapaliti crkvu. Autor vijesti požalio se da je to još jedan slučaj u nizu, jer je nekoliko dana ranije na području Kistanja bilo napada na Srbe povratnike.
Policija je optužila Eparhiju za namjerno predimenzionirani incident, jer su utvrdili da incidenta zapravo nije ni bilo. Oni su dobili dojavu da u dvorištu crkve sjede mladići, petnaestogodišnjaci, i da je jedan od njih imao upaljač. Niti su ulazili u crkvu, a pogotovo nisu palili ništa, priopćila je policija koju su predstavnici Eparhije optužili da lažu uz teške riječi da bi policija demantirala i da netko zapali pravoslavnu crkvu što je šokiralo predstavnike policije.
Postavlja se pitanje kome je u interesu podizanje međunacionalnih tenzija kada na terenu incidenata uistinu nema, a stanje je bolje nego ikada. Nakon navodnog incidenta u Kistanjama koji je prethodio ovom posljednjem, ispostavilo se da su neka djeca bacali kamenčiće na kuću obitelji koja živi uz školu. Pokazalo se da su živahni klinci «napadali» i druge susjede uz školu, podjednako Srbe i doseljene Janjevce, pa je očito da napadi veze nemaju s nacionalizmom što je potvrdio i načelnik Kistanja, inače Srbin.
Pojavila se teza da na taj način, izazivanjem izmišljenih incidenata i predimenzioniranjem slučajeva, Srpska pravoslavna crkva u Dalmaciji pokušava izvući novac od međunarodnih udruga i drugih institucija, ali postoji realna bojazan da bi umjesto toga mogli postići upravo suprotni efekt. Izazvani i isprovocirani lažnim optužbama, nekakvi bi pojedinci mogli stvarno početi raditi sranja i tek sad napraviti štetu što može rezultirati velikim skandalom i narušiti inače dobre međunacionalne odnose u Dalmaciji. Bilo bi uistinu jadno da 12 godina nakon rata uistinu stradaju objekti SPC-a koji su tijekom cijeloga rata bili netaknuti, kao što je primjerice prelijepa zgrada s ogromnim dvorištem praktički u samom središtu Šibenika. Netko ovdje igra opasnu igru na skliskom i tankom ledu. Čini se da je web stranica Eparhije (www.eparhija-dalmatinska.hr) postala poligon za izazivanje incidenata jer dokazano je kako u niti jednom od posljednja tri, pompozno plasirana navodna incidenta, nije bilo apsolutno nikakvih kriminalnih radnji, pa čak ni materijalne štete. U dva slučaja krivci su bili nestašni i živahni djelarci, a u trećem slučaju devastacije objekta Kula kraj Kistanja, koji je u vlasništvu SPC-a, pokazalo se da je najviše stradao Janjevac koji je koristio taj prostor jer mu je pokraden iznutra sav inventar. Naime, SPC nikad nije ni preuzeo taj objekt nakon što mu ga je država vratila pa se postavlja pitanje kako su mogli izgubiti inventar. Šteta, uistinu šteta jer dizanje tenzija nikome ne koristi. Baš suprotno jer besmisleno je izazivati ljude čije rane još nisu zacijelile nakon užasnog rata koji je završio nedavno. Ljudi od religije trebali bi slati poruke mira i ljubavi, a ne izazivati sranje, ali na žalost, navikli smo na njihovo licemjerje.

KAKAV JE UM NEKROFILA?

objavljeno NA XPORTALU, 14.2.2007 21:56:09

Čitam danas da su u Beogradu uhvatili nekrofila koji je doma čuvao dva leša meni nepoznatog spola, a uhićen je nakon što je cura koja je s manijakom bila, otišla k liječniku zbog osipa koji nastaje samo zbog kontakta s mrtvacima. Zbrojila je dva i dva, prijavila ga, a murija je imala što vidjeti kad su došli k liku u stan.
I sad, kontam ja, i ne mogu doći sebi, kako to izgleda, kakav je to um, što čovjeku mora biti u glavi da bi doma čuvao leš i spolno još općio s njim. Ja kad vidim leš na televiziji, osjetim odmah nelagodu i onaj užasni miris smrti jer valjda tako to djeluje na mene, na moju percepciju i na moje osjetilo njuha. Dakle, grozno mi je vidjeti mrtvace na slici, a kamoli kraj sebe, a nekrofili ih drže u stanu i još ih spolno zlostavljaju. Da, zlostavljaju, jer iako su mrtvi to je zlostavljanje. Pokušavam razmišljati, jedva, kako to izgleda, kako izgleda taj proces, kad manijak dođe doma, sjedne kraj leša… kako ga to uzbuđuje, što ga tu uzbuđuje, kako uopće opći s njima? Užasno je to, bolesno toliko da uopće ne mogu složiti konstruktivnu rečenicu na tu temu. I ne želim, samo sam htio izraziti zgražanje. Sreća da su takvi slučajevi rijetki, da nema više mrtvojebaca.

TKO JE "UNIŠTIO" 660 KILOGRAMA KOKE?

objavljeno NA XPORTALU, 11.2.2007 19:09:58

Uskoro treba početi suđenje generalu Andabaku i britanskom državljaninu Poulu Dexteru za šverc 660 kilograma kokaina «dignutog» devedesetih u Rijeci, kontejneru broda koji je trebao bijelo dalje transportirati u Afriku. Suđenje, dakle, treba početi, ali čini se da glavnog dokaza kaznenom djelu nema, nema kokaina. Tako sam barem zaključio iz rečenoga u večerašnjoj emisiji «Epicentar» na Nova TV gdje su, među ostalima «stručnjacima» za droge, govorili i osumnjičeni Andabak i njegov branitelj. U emisiji se govorilo i o problematici uništavanja zaplijenjene droge koja se od 2001. godine sakuplja po skladištima jer Hrvatska nema adekvatnu spalionicu. Droga se inače nakon suđenja, i donošenja pravomoćne presude uništava komisijski, kako je se ne bi zamračilo, ali to se po svemu sudeći nije dogodilo i riječkim bijelim. Navodno postoji nekakav dokument da su drogu uništila nekakva tri tipa. Hm, mora da su je uništili. Nosom. Radili su ogromne lajne i sustavno uništavali to brdo «snijega», a ne bi se čudio da su im u uništavanju pomagale i brojne kurve i sponzoruše koje su karali tijekom uništavanja. Kako se ipak tolika masa bijeloga ne može tek tako uništiti šmrkanjem ( iako neke Hollywoodske zvijezde svojim postupcima svjedoče drukčije), ova su trojica morali prodati nešto i zaraditi koji milijun. Oni, ili oni koji su stajali iza njih, a nesumnjivo su jako bliski državnom vrhu bez kojeg se u Hrvatskoj ne dila. Odnosno, oni koji dilaju mimo kontrole države, završe iza brave.
Nije ovo jedino nelogično i sumnjivo u priči o riječkom kokainu. Kontroverzi ima i oko famoznog Britanca Dextera, a Andabak koji je na slobodi, tvrdi da mu je sve podmetnuto, da nema veze s drogom i da Dextera nije nikad u životu vidio. Koliko je kontroverzna cijela ta priča, ilustrira i činjenica da je zaplijenjenu drogu na cijelom put iz Južne Amerike pratila američka DEA, koja je htjela pustiti pošiljku do krajnje ruke u Africi, kako bi povezali sve aktere, ali u Hrvatskoj (ma ko bi rekao), dogodio se zajeb i murija je uletjela i usput proslavila riječke policajce koji su to izveli. Baš zanimljivo. Kako bilo, netko se našmrkao i zaradio od 660 kila vrhunskog bijeloga praha Made in Columbia. A to, na žalost, nisam bio ja.

BAŠ ZATO ŠTO VOLIM ZAGREB

objavljeno NA XPORTALU, 11.2.2007 15:08:07

Nikako ne razumijem te ljude koji su digli frku oko Horvatinčićeva projekta uz zagrebački Cvjetni trg. Živio sam u Zagrebu nekakvih četvrtinu života i emotivno sam snažno povezan s tim gradom, stvarno je ostavio ogroman trag u mom životu jer sam doživio tamo neke ključne stvari i proživio mnoge dramatične bolje ili lošije situacije. Volio sam sjediti na Cvjetnom trgu kad god bi vrijeme to dopuštalo, i općenito boraviti u tom dijelu grada. Ne bi imao ništa protiv realizacije tog, po meni izuzetnog projekta, dapače.
Zagreb je lijep. Taj njegov centar, romantičan je baš ovakav kakav je sad, ali ljudi moji, vrijeme ide, grad je živo tkivo i mora se mijenjati, renovirati, modernizirati. Kako Purgeri ne shvaćaju da su žrtve manjine, penzionera iz onih ogromnih stanova s plafonom od četiri metra i starinskim namještajem Made in Glembajevi, penzionera koji nemaju snage i ne mogu održavati svoje podrume u kojima je naseljeno na tisuće štakora, i ko zna kakve gamadi. Gledao sam taj novi projekt, onoliko koliko se moglo vidjeti po medijima i rekao sebi, kamo sreće da u mom gradu i u mom kvartu žele graditi takvo što. Muka mi je od onih siromašnih umjetnika, licemjernih pacifista i isključivih boraca za prava životinja koji to rade samo zato što ne podnose ljude, a vjerujte mi, ovi što brane centar Zagreba od modernizacije i novogradnje, pripadaju upravo tom društvenom soju frustriranih i sjebanih. Reći će netko, napasti me, da koga vraga se ja autsajder petljam, ali smatram da imam pravo na svoje mišljenje. Zagreb je glavni grad zemlje u kojoj živim, a ova afera otpočetka je uzdignuta na nacionalnu razinu. Ljudi moraju shvatiti da su neki globalni trendovi nezaustavljivi. Ideale su za idiote, a negativne trendove treba iskoristiti za svoju korist. Umjesto da tuku glavom u zid i bore se protiv vjetrenjača, purgerskim tradicionalnim radikalima bilo bi bolje da iskoriste Horvantičićev projekt, da nađu sebe u njemu. Krupni kapitalisti udruženi s vlašću na kraju će ih ionako zgaziti. Ovako su barem nešto mogli dobiti, na kraju će popušiti sve.

BEOGRADSKI SUSRET IGORA MANDIĆA I KRAJINSKE IZBJEGLICE

objavljeno NA XPORTALU, 8.2.2007 16:08:29

Priča mi Bata, otkačenjak iz Beograda s kojim se zadnjih par mjeseci povremeno «čujem» mailom i tako iz prve ruke doznajem sočne i od nebitnog junka filtrirane vijesti s one strane Drine, da je bio nekidan na promociji knjige «Sebi pod kožu» našeg genija Igora Mandića.
Bilo je ludilo, veli Bata. Ogromna masa ljudi ostala je čekati vani jer u knjižari gdje je organizirana promocija nije bilo mjesta više niti za komarca.
Iako je knjižara ogromna, piše mi u mailu pomalo razočaran jer su skoro svi tamo bili «matori» ljudi, ali jebiga, to je tako, veli Bata i nastavlja:
- Dok nam je potpisivao knjigu, pojavila se neka žena, verovatno izbeglica iz Dalmacije, koja je počela da ga podseća da su išli zajedno u školu... I Igor, ko Igor, kaže:
«Pa, ne znam, ono što kažu, kako sam te jebao, tako te se sjećam».

Mogu samo zamisliti starog majstora usred mase beogradskih intelektualaca, hašomanskih metuzalema i uštirkanih dama sa šarenim šeširićima iz pedesetih, kako nad gomilom knjiga opći s izbjeglom dalmatinskom krajinkom.
Uz Janka Polića Kamova i uvjetno Tomija iz zagrebačke Phantasmagorije (isključivo radi fashiona, dojma i ugođaja), Mandić je definitivno najmračnije hrvatsko poznato ime. On oduševljava, svojom stalnom, do zla boga iritantnom provokacijom inspirira. Uz njegovu autoironiju i cinizam petkom navečer moje se baterije pune. Nije mi jasno zašto se priča o ukidanju emisije u kojoj njih četvorica filozofiraju jer boljeg TV showa odavno na HTV-u nije bilo. Logično da emisija takvog tipa neće privući narodne mase i da ne može imati nekakvu strašnu gledanost, ali za onih 0, 2 posto gledatelja u Hrvatskoj koji ne samo da mogu izdržati tih par desetaka minuta, nego sedam dana čekaju da emisija počne, show se mora nastaviti emitirati.

Jer, kako sam te gledao, tako te se sjećam…

PETRAČ IZMEĐU NACIONALA I GLOBUSA

objavljeno NA XPORTALU, 8.2.2007 15:27:17

Nastavlja se neumoljivi rat između dva najjača hrvatska tjednika, Nacionala i Globusa, na temu lika i djela Hrvoja Petrača.
Globus je tužitelj, a Nacional branitelj (ne)okrunjeg hrvatskog mafijaškog kuma, a oba lista svojski se trude što jače zabetonirati svoje pozicije u odnosu na Petrača.
U posljednjem broju Globusa, novinar Malić kojeg je Nacional u svom zadnjem broju prozvao ucjenjivačem i medijskim reketarom, secira famozni Petračev notes, u medijima već spominjanu bilježnicu koju je veliki boss stalno imao uz sebe na glavnoj raspravi na suđenju za otmicu sina generala Vladimira Zagorca, a koja je javnosti bila zanimljiva zbog svoje boje i covera – ružičaste slike s nevinim psićima. Netipično za predmet koji koristi opasni mafijaški boss koji je očito želio ostaviti dojam bezazlenog frajera. Globus u šlageru svog posljednjeg broja sugerira da je notes još jedan notorni dokaz Petračeve umiješanosti u sve važnije kriminalne aktivnosti u regiji, a iz knjižice su izvukli na desetke imena kriminalaca s kojima je Petrač kontaktirao i o tome u pink notesu vodio zabilješke. No, ono što me impresioniralo u tom zadnjem Globusovom ataku na Petrača je maleni okvir u zadnjem planu o bossovom sinu Novici. Tamo je citirana Petračeva zabilješka iz notesa o svom sinu Novici, a piše da je mali «na platnome spisku», da je niškorist i da se drogira. Siguran sam da bi Nacional samo od tog mini detalja, da su bili u prilici, konstruirao vlastiti šlager broja na temu Petrač. Svojski bi se trudili obraniti navodnog mafijaškog bossa argumentima da je i iz bilješke u notesu logično da Hrvoje Petrač nije nikad imao povjerenja u svoga sina i zato mu nikad ne bi naložio da otme sina generala Zagorca. Jer ako sina doživljava kao propaliteta i narkomana, vjerojatno bi raspalio Nacional, onda je lako moguće da se sam upustio u priglupu otmicu, kako je i bila postavljena Petračeva obrana jer je Novica na sudu kazao da je organizirao otmicu s kojom njegov stari nije imao nikakve veze. Kako je ta priča završila, poznato nam je svima. Boss je iza rešetaka, sin mu za koji mjesec izlazi na slobodu, premijer Sanader će u predizbornoj kampanji naglašavati da je tijekom svog mandata zatvorio glavnog mafijaškog bosa... A novine? Zna se, Globus i Nacional još će mjesecima vrištečim naslovnicama dizati svoju nakladu likom i djelom Hrvoja Petrača, a nacija će iz tjedna u tjedan išćekivati njihove najnovije umotvorine.

ZAŠTO MI NE PADA NA PAMET KUPITI VISTU?

objavljeno 8.2.2007 1:56:15

Velika mi je želja instalirati novi Microsoftov operativni sustav Vista doma na računalo. Pratim relativno ozbiljno I & T kroz tisak i druge medije, čitam redovito BUG, i već mjesecima sam bombardiram informacijama o novom OS-u. Otkako sam vidio kako izgleda, napaljen sam jer djeluje fino, profesionalno i moćno. Uostalom, novo je novo i bilo bi skroz normalno zamijeniti stari XP Prof. No, za razliku od Windowsa 95, W 98 i XP-a, koje sam nabavio čim su se pojavili na tržištu, a neke čak počinjao koristiti i prije službenog izlaska, dok bi još bili u «beti», Vistu još nemam, a sve mi se čini da je neću uskoro ni imati. Zašto? E, pa odgovor je krajnje jednostavan. Zato što mi ne pada na pamet da ga kupim! Nikad u životu nisam kupio softver, barem ne legalni, i sve što imam u računalu je piratski softver. Ne ponosim se tim i svjestan sam da beskrupulozno pljačkam nekoga, kradem nečije intelektualno vlasništvo. Nadalje, svojim priznanjem izazivam vraga, ali radim to zato što znam da nisam jedini. Dapače, mnogo je ovakvih u mojoj blizini danas, čak ću se usuditi reći da smo i dalje većina u Hrvatskoj gdje je ipak posljednjih godina društvo prešlo na jači civilizacijski level i legalni softver se ipak kupuje. No, meni je to nekako neprirodno i osjećao bi se glupo da idem dati više od tisuću kuna za nešto što mogu skinuti s interneta. Ili sam barem mogao. Jer Vistu, kao i sav drugi novi softver nije više onako lako hacknuti kao prije. I zato ga još nemam i ne namjeravam ga skoro instalirati. Vidiš ti što ti je mentalitet!? Što bi kupovao softver, muziku, filmove i slično kad se nudi besplatno ili gotovo besplatno na svakom uglu. Virtualno i nevirtualno. I da stvar bude gora, kad te puknu emocije i pomisliš – kakav sam ja to kreten kad kradem nečije intelektualno vlasništvo – samo se sjetiš face Bill Gatesa. Momentalno nestane i zadnja trunka grižnje savjesti. I ne samo to, nego još onako zdravo balkanski ga pošalješ u neku stvar, opsuješ mu mater buržujsku, milijardersku uz opasku – e , moju lovu neće vidjeti kurvin sin! Sto posto od te pare financiraju i Busheve republikance i rat, harač po svijetu!
I na kraju si ufuraš da si zapravo ful u pravu, da si zapravo borac za pravdu, i boriš se protiv imperijalista, militarista i vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Pa s posebnim guštom i osmijehom od uha do uha skokneš na prvi torrent site i skineš Vistu. Cijelu verziju, serijski broj i crack. Jer nema zaštite koju Amerikanac može staviti, da Hrvat ne može razbiti!

PAD NORVEŠKE. NADA I "REKUPERACIJA" LOPTE

objavljeno NA XPORTALU, 7.2.2007 22:39:48

Sve je večeras bilo sjajno, veličanstveno i besprijekorno! Sve, osim Igora Štimca i njegovih, kretenskih rečeničnih konstrukcija i «figurativnih» upadica kao što je primjerice termin «rekuperacija lopte». Tim riječima obratio mi se prijatelj nakon odlične večerašnje prijateljske utakmice na riječkoj Kantridi između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Norveške.
Neovisno o Štimcu koji mi se učinio dobrom forom za uvod u tekst, večeras sam se sjajno osjećao ispred televizora, uz obilje piva, čipsa, ali bogme i veliku porciju čevapa u lepinji na dostavu iz «Martina», pečenjare u vlasništvu obitelji bivše hrvatske misice Maje Cvjetković.
Slaven Bilić je napravio sjajan posao. Stvorio je impresivnu ekipu i pravu klapu. Svi su kao jedan, baš se vidi da su ekipa s jakim zajedničkim duhom i ne pamtim kad je hrvatska reprezentacija igrala tako lagano, hrabro i nadasve lijepo. Tolika koncentracija individualaca sa vlastitim genijalnim blitzkrieg rješenjima, a opet igraju zajedno, organizirano i povezano. Ma mora te drmati ultra ponos, moraju ti izazvati emocije i natjerati srce da lupa jače, da u jajima osjećaš naboj dok se gušiš u orgazmičkim napadajima adrenalina.
U jebote, kako se vidi da sam još pod dojmom netom završene utakmice, ali priznajem, kriv sam. Uživao sam, sretan sam i napaljen samo tako. I ponosan sam na taj sportski, vrhunski nacionalni proizvod, u vremenu kad je kvaliteta deficitarna, a nacijom suvereno vladaju korupcija, socijalna tuga i moralni jad.
U ovo krizno doba, u svijetu gdje nitko nikoga ne jebe ni dva posto, a povampireni navijači ubijaju policajce, lijepo je bilo vidjeti riječke navijače koji drže veliki transparent podrške bolesnom Ivanu Klasniću i makar kurtoazno mu nude i srce ako treba.

Ima nade, ima nade za nas…

HRVATSKI POLITIČAR U KAVEZU U LAS VEGASU

objavljeno NA XPORTALU, 7.2.2007 2:25:15

Ne bez razloga stalno kritiziramo naše saborske zastupnike. Ruku na srce, ima među njima pravih papaka. Ima likova koji se u četiri godine niti ne pojave na pozornici, za koje se i ne čuje. A znamo dobro da ima puno i onih za koje bi itekako voljeli da se ne čuje. Najbrojniji su oni totalno ruralni likovi, zastarjeli konzervativci, puritanci na hrvatski način, bilo da se furaju u tom svom konzerva svjetonazoru na nauk crkve ili komunističko nasljeđe. Ista stvar, samo drugo pakovanje. Mnogi među njima ne znaju ni upaliti računalo, a Internet doživljavaju kao nešto apstraktno i egzotično, ali jako opasno i kriminalno intonirano…
Kako bilo, a gadno je kako god okreneš, spoznaja da je među njima jedan fatalni Mirko Filipović, spasonosna je i s punim razlogom budi u meni ponos. Jebote, da mi je znati kako to doživljava prosječni Amerikanac? Kako on vidi Hrvatsku, zemlju u kojoj je političar jedan fighter tog formata, jedan od najjačih ljudi na planeti zemlji? Izluđeni svojim akcionim filmovima u kojima su pripadnici SWAT timova besprijekorni, moćni i opasni, vide grdosiju od čovjeka iz neke zemlje za koju nikad nisu čuli, iz tamo neke Europe, još gore istočne Europe koja je njima uglavnom Rusija i ništa više… A taj tip je COP, CRO COP. On je političar, ujedno i specijalac. On je pretukao sve s kojima se uopće imalo smisla tuči, namlatio je većinu najjačih fihghtera i sad je došao poharati i sjevernoamerički kontinent. Otvorio je sezonu u notornom Las Vegasu, globalnom središtu zabave i zasjao kao najsjajnija zvijezda.
Jebote, jesam ponosan na Sabor, na naš mali Parlament. Zamisli ti ironije! Među svim tim lijenčinama, diletantima svih boja i oblika, jedan je lik pravi Blek «stena». I nije to nikakva umjetna, nekakva ljigava, jeftina Hollywoodska spika. To je realnost. Ovaj je fakat zaradio saborsku mirovinu, a sad je pred boračku penziju osigurao svoju obitelj sa preko dvije milje dolara. Ovaj naš saborski zastupnik definitivno je za vrijeme mandata zaradio velike novce. Tako tipično hrvatski, a tako netipično. Tipično, jer je veliku lovu zaradio za svega par minuta. A netipično jer se za pare doslovno tukao rukama i nogama. Krvario doslovno. Blago Hrvatskoj kad takve zastupnike ima. Blago Hrvatskoj kad takve specijalce u policiji ima. A kad bi im još rekli da je ovaj i profesionalni nogometaš, koji je paralelno s dužnostima u politici bio registriran kao službeni igrač u prvoj nacionalnoj ligi… ma nema šanse da bi nam vjerovali. Ali nema sumnje da bi snimili film po tome. Mislite da neće? Ma to je pitanje dana samo, ljudi moji! Živio Cro cop!

četvrtak, 15.02.2007.

ZABRANA REKLAMIRANJA ČOKOLADICA DJECI

objavljeno NA XPORTALU, 7.2.2007 1:54:46

U svom tom svojem silnom licemjerju stalno pretjerujemo. Globalno i lokalno. A najgore je to što nas ništa više ne može izjednačiti, što se odavno više ne obaziremo. Pokušajte barem jednom proanalizirati samo naslove vijesti u jednom danu. Danas sam, primjerice, pročitao vijest da je proizvođač čokoladica Mars i meni omiljene Snickers prisiljen prestati reklamirati svoje proizvode djeci mlađoj od 12 godina. Pa mater mu, ko je ovdje lud kad ograničavamo reklamu proizvoda onima kojima bi po defaultu trebao biti namijenjen? OK, shvaćam da je gomila djece na zapadu pretila, da su klinci bolesno debeli, što zapadnije to deblji, da bi u SAD-u već počeli nalikovati Mongoloidima. Ali čokoladica bi trebala biti prva asocijacija na djecu. I obratno. Bolesno je naše društvo. Cijela zapadnjačka civilizacija je u komi. Samo nas revolucija spasiti može. Što brutalnija, žešća i agresivnija. Jer sve češće naši postupci graniče sa zdravom logikom.
Apsurd drugi. Bolje rečeno biser: Na autobusnim stanicama u Sofiji navečer puštaju meke porniće (!?) Htjeli su, kažu, zabaviti putnike. Ajd dobro.
Nekad su vijesti bile niz «vijesti», novosti, činjeničnih događaja s raznih strana svijeta, a danas su vijesti nizovi bisera. Danas su vijesti ono što je nekad bila rubrika «Zanimljivosti & Biseri», a samo usput, gotovo slučajno, zaluta tamo i poneka normalna vijest, novost od iznimne važnosti za svijet, vijest o nekom bitnom događaju. Da nema crne kronike, i naše vječne gladi za krvlju, zločinom, katastrofama i užasom, klasična vijest bi izumrla. Spašava nas naš urođeni sadizam i sklonost voajerizmu.
Ma ima svega, svijet se mijenja, ne treba sad urlati i prenemagati se kad je opće poznato da je oduvijek jača vijest bila da je čovjek ugrizao psa, a ne pas čovjeka, ali svejedno imamo puno razloga biti zbunjeni, pa čak i zabrinuti. A neovisno o vijestima, vratio bih se na početak i još jednom se šokirao nad viješću o zabrani reklamiranja čokolade djeci. To mi je debilnije nego da zabrane ženama reklamiranje uložaka ili lovcima oružje. Sjebat ćemo se tom pretjeranom brigom za same sebe. Ova civilizacija teži općoj prohibiciji prema svemu što imalo valja i zbog čega se uopće isplati zadržavati na ovoj nimalo gostoljubivoj planeti. Djeci zabranjuju čokoladu, meni da pušim, još malo pa će i pivo nam zabraniti… Novi svjetski poredak! Već vidim savršene momke u besprijekornim crnim uniformama, naoružane do zuba. Kako čuvaju vrednote novog poretka, vrednote sustava koji je zabranio sve što imalo vrijedi, i čuva to krajnje represivno. Svaki iole slobodniji duh treba u temelju uništiti. Sve za savršeni svijet čistunaca, licemjernih kurvinih sinova i njihovih ružnih žena. Ma jebite se svi zajedno. I odjebite. Pustite me da živim, da se ubijam sporo i polako, svim nektarima zemaljskim, otrovima zbog kojih se isplati biti ovdje.

KOŠARKA KAMENJEM

objavljeno NA XPORTALU, 6.2.2007 20:57:51

Srećom, nije bilo razbijenih glava večeras tijekom i nakon vruće košarkaške utakmice između Šibenika i Zadra na šibenskom Baldekinu. Ubrzo nakon početka utakmice, na parket su doletjele dvije upaljene baklje nakon čega je policija istjerala Šibenske Funcute iz dvorane. U međuvremenu, dva zadarska navijača, uspjeli su uči na tribine iako ih policija nije puštala unutra. Počeli su razbijati inventar i reklame zbog čega su dobili batina od zaštitara. Izbačeni su vani gdje su specijalci upravo lovili Funcute koji su se razbježali po kvartu Baldekin. Više je Šibenčana uhićeno, ali na sreću nije bilo ozlijeđenih na obje strane. Nakon upada baklji na parket utakmica je na nekih 20 minuta bila zaustavljena, ali je nastavljena i dovršena nedvojbenom pobjedom Zadra. Točan rezultat ne znam, jer sam trčao za policijom koja je tračala za navijačima. Najgore je bilo to što nisam ni krenuo ja na utakmicu nego na piće s prijateljem koji vozi automobil sa zadarskim tablicama jer je nedavno kupio auto u tom gradu i još ga nije registrirao u Šibeniku. U dva navrata prema nama je letjelo kamenje nakon što sam poslije utrke s policijom ipak krenuo na piće. Na sreću, nisu nas pogodili ti opasni navijači, zapravo balavurdija od 13 –14 godina, mali jebivjetri. Navijači seniori bili su prepijani i drogirani da bi uopće stigli do dvorane. U kvartovskoj birtijetini Pajser, oni i u trenutku dok ovo pišem, satima nakon utakmice, tuku po pivu i onim nezakonitim veselicama i baš kao i ja, ni oni pojma nemaju koji je točan rezultat, s koliko je točno Šibenik popušio od Zadrana. Eto, toliko o košarci i navijačkom ludilu na dalmatinski način. Daleko je to, srećom, od Italije! E, ida, usput, Zadrani nisu ni ušli u dvoranu.Policija im nije dopustila. Iz protesta su zapalili baklju u svom busu i umalo se pogušili. A samo su htjeli izazvati incident i za to optužiti domaće. Eh, što su pametni ti najvijaći, blago njihovim majkama.

NEĆU DATI 40 KUNA ZA HBO

objavljeno NA XPORTALU, 6.2.2007 20:43:43

Svaka čast HBO TV programu, ali nakon kraće autoanalize isprovocirane objavom vijesti o početku naplate gledanja tog programa u sklopu MaxTV-a, zaključio sam da češće gledam i neke od najopskurnijih lokalnih TV postaja nego (s razlogom) razvikani HBO. Većinu filmova koje emitiraju vidio sam prije nego što su uopće stigli na HBO, a samo ponekad privuče me nekakav nepoznati ili manje poznati film koji mi onda posluži isključivo za ubijanje nekakvih sat vremena. Stvarno mi neće nedostajati HBO. Mislim, lijepo ga je bilo imati, ali teže bi mi bilo ostati bez National Geographica ili nekog od programa iz Discovery paketa. Jednostavno, ne želim platiti 40 kuna više samo za HBO. Da su kojim slučajem ponudili nekakav paket, štajaznam, HBO i još 3 ili još bolje 5 nekakvih novih programa, kakvi god oni bili, vjerojatno bi platio dodatnih 40 kuna. Ovako mi ipak zvuči previše platiti 40 kuna ekstra samo za program koji jest kvalitetan, jest genijalan, jest da nema zamornih reklama za prašak i uloške, ali koji gledam u najboljem slučaju svega 3 do 5 sati mjesečno. Iako 40 kuna košta jeftinija tura pića, neću platiti za HBO toliko. Neću.

NAŠ ČOVJEK RAČAN

objavljeno NA XPORTALU, 2.2.2007 17:28:15

Ivica Račan se povlači, i veliko je pitanje hoće li se uopće vratiti na političku scenu. Kao da me bićem netko ošinuo, upravo sam se tako osjećao kad sam čuo tu ružnu vijest. Osjećaji su mi se podijelili na dvije strane: ljudski, emotivno, bilo mi je žao čovjeka, a politički, pragmatično, šokirala me činjenica da u godini uoči izbora najjača oporbena stranka proživljava najveći potres otkako je hrvatska neovisna.


Račan mi je oduvijek bio simpatičan. Sjećam se, još dok sam bio klinac, kako su ga stariji slavili kad je rekao Miloševiću NE. Bio mi je drag i koju godinu poslije kada su ga pljuvali, nazivali komunjarom, ali i onog povijesnog 3. siječnja koji će se dugo pamtiti. Nadao sam se da će Račan na ovaj ili onaj način biti pobjednikom i na ovim predstojećim parlamentarnim izborima. Hrvatska je opozicija ionako nikakva, bez Račana će biti posebno gadno. A stranki na vlasti definitivno je vrijeme da odu malo mirovati u oporbu. Strašno su degutantni, od glave do repa. Ovaj naš premijer čudni je neki svat. Vrlo sirov tip, bahat, umišljen i uistinu ima sve karakteristike školskog primjera napuhanka. Njegovi puleni još su gori. Doveo je bivšu zadarsku gradonačelnicu da sramoti sebe i njega, ali i nas, jer sve se to događa pred široko otvorenim europskim očima. Ona misli da se od jointa umire, ali ju zato ne zabrinjava kad sudac u presudi kaže da je guranje prsta u guzicu nevino kao rukovanje, ili kad mlada žena dobije skoro 10 godina robije zato što je probola nožem tipa koji ju je htio ubiti. Kad smo kod zakona, njezin kolega iz policije veli da mu je zvuk pendreka najdraža muzika, a inače, nakon svakog njegovog izleta na televizije nacija se ceri danima. Ceri se, da ne bi plakala, urlala od muke i boli.

Dasa, miš iz ulja i rodjak s kuburom. Niz loših zakona, katastrofalnih proračuna, apsolutna kontrola medija, sve to treba pod hitno mijenjati, a nakon silaska Ivice Račana s političke pozornice može se dogoditi i ono što je Radimir Čačić nekidan izjavio, velika koalicija između HDZ-a i SDP-a. Zamislite samo taj užas! Momentalno ukidanje demokracije, slobode medija… Ukidanje, ali zato uvođenje gluposti. I ovako opozicija jedva kontrolira vlast, a da se udruže najjači sa svake strane, mogli bi se slobodno svi odseliti. Jer bi to bila jedina sloboda koja bi nam ostala.
I što sad? Za likove poput Zorana Milanovića još nije vrijeme, a nikako nije dobro ulaziti u oganj prije vremena, nepripremljen. Stara garda je propuhala, oni su za rashodovanje. Ne možeš ti padjo s nekom tamo Željkom Antunović na izbore! Bolje bi i ja figurao na toj poziciji od nje. Arlović i Jurjević kao da su izišli iz crtića Kremenko… Očito, samo Račan od te musake može uigrati momčad za pobjedu, a HDZ definitivno treba mijenjati. No, ima SDP i svojeg Bandića, kandidata za zamjenu jednog od najdugovječnijih hrvatskih političara, čovjeka koji SDP vodi od početka, još od vremena kad su se zvali Stranka Demokratskih Promjena, čak i prije toga, još od 80 – ih je on na čelnim pozicijama u partiji, u davno doba prije reformacije.


Drag mi je Račan. Uvijek je bio drukčiji od ostalih. Mogli ste mu spočitati sporost, pa čak i nedostatak speeda, odlučnosti, jer.. ono, poželiš ponekad da se naljuti, pa da lupi snažno šakom o stol… al opet, ima on masu kvaliteta. Još kao mlad partijski funkcioner imao je muda reći glasno i javno kako rock ne kvari «omladinu» , ali i skoknuti do Nizozmske zapaliti joint. I reći to javno u konzervativnoj Hrvatskoj. Reći to u doba kad je stari još bio živ. A stari je bio vazda ozbiljan, ljut, paranoičan...


Falit će nam Ivica Račan. Priznaju to danas i njegovi najljuči politički suparnici. Taj tip nas je izveo iz ere komunizma, pao na dno dna u eri Tuđmanove dominacije, a onda se uzdigao kao Fenix i otvorio Hrvatskoj širom europska vrata. Nadao sam se da će prije penzije učiniti još jednom nezamislivo, opet se uzdignuti i još jednom poslati HDZ na hlađenje. Reformirati Hrvatsku i formalno uvesti zemlju u Europsku uniju. Promijeniti glupe, nazadne i nadasve budalaste zakone koje nametnuli su nam desni diletanti. Bez njega oporba neće biti ista.


Tko zna, možda sam pretjerao u pozitivnom tonu, podigao ime Račanovo do neslućenih visina. Ako i jesam, koga briga. Sve je to napisano s najboljim namjerama. Nadam se da će s Račanom biti sve OK. Pa ako i odlazi u povijest političke prakse, želim mu da s pristojne udaljenosti zdravo promatra Hrvatsku, uz memoare, društvene igre, druženja, i sve ono što penzioneri rade. Nek čovjek bude dobro. Jer dobro je služio Hrvatskoj, dobro je služio domovini. Uh, pretjerujem (kao i obično). Ovo skoro pa da na nekrolog nalikuje. Jebiga, put pretjerivanja vodi u dvorac mudrosti... hm, nikad nisam znao dobro parafrazirati, kamoli citirati, kad nemam ja pamčenje za to. Kapaciteti su stari, istrošeni...

APEL: DAJMO GROZDOVIMA DA ŠEVE

objavljeno NA XPORTALU, 30.1.2007 7:27:19

Zamislite, u 21. stoljeću događa se da nekoliko frigidnih žena i frustriranih mlohavih pišulinaca nameću svoj hrvatskoj djeci krajnje idiotske teze o seksualnosti. Nisu to samo debilne teze, one su štetne. Nije sad vrijeme da se sprdamo s kreatorima tih nazadnih ideja, jer štajaznam, ti tipovi ne mogu održati erekciju dulje od 28 sekundi prije preuranjene ejakulacije par exellance… vrijeme je da se zapitamo kud plovi ovaj čudoredni hrvatski Titanic?
Činjenica je da je aktualnoj vladajućoj garnituri puno bliži licemjerni proklerovski svjetonazor po kojem će djeca koja budu masturbirala oslijepiti i izrasti u poremećene seksualne manijake, nego moderni, znanstveno opravdani i nadasve logični fakti. No logični zdravim i normalnim ljudima koji uživaju u seksu, bogom danom seksu, toj najugodnijoj djelatnosti civiliziranih muškaraca i žena u bilo kakvoj hetero, bi ili homo kombinaciji.
Ja stvarno mislim da zapravo zaziru od seksa i svega vezanog uz seks ti truli grozdovi hrvatskog apsurda, i radi vlastitih frustracija, osobnog neuspjeha i nemogućnosti uživanja u nesputanom vođenju ljubavi ili pak seksa zbog seksa samoga, nastoje sjebati naše buduće naraštaje. Jer ako ne mogu ili ne znam ja, zašto bi vi uživali, kao da poručuju!
Zaziru od prezervativa? Zaboga, od tog posljednjeg Mohikanca, jedinog živućeg kišobrana koji nas čuva od opasnih kiselih kiša, tog posljednjeg uporišta, hrabrog ratnika što u ime svih nas ponosito stoji na barikadama i boleštinama poručuje smiono – No Pasaran! Zaziru nesretnici od tog posljednjeg iole učinkovitog čuvara zdravlja nas zdravih koji težimo još vežem zdravlju, pa se ševimo što češće i što dulje. Kao da i mi sami ne bi bili najsretniji da nam ne treba ta umjetna i neudobna tampon zona između naše dike i predmeta svih naših čežnji, pa bila ona vagina slasna, il rodica joj guzica što živi preko puta!? Al svjesni smo da s tom plastičetinom možemo 99 posto sigurno jebati, a bez njega praktički 99 posto sigurno u današnje vrijeme najebati.
Što je tim ljudima? Gledam ih na TV-u, mladi su, nisu nešto prelijepi, al da se potrude mogli bi nešto pojebati, garantiram. Bilo bi možda dobro da ih netko opali, da doznamo njihove skrivene želje. Uh, takvi ih imaju pregršt, ni sanjati ne možete koliko su perverzni!
Zaboga ljudi, vidjeli ste što je vaša bolesna filozofija učinila afričkom kontinentu. Zbog križarskih prenemaganja pola kontinenta umire u najgorim mukama!
Dopustite djeci da se ševe, i osigurajte im da se ševe sigurno. Recite im ono što je opće poznato, dokazano i znanstveno utemeljeno. Upozorite ih na rizike. I recite im, da je najbolje voditi ljubav s nekim koga voliš, koga poznaješ kao sebe samoga i koga uživaš zadovoljiti. Recite im da se ševe i da budu sretni. Dajte ljudi, poševite se konačno umjesto da jebete nas i našu djecu u zdrav mozak.

JADRANKA, KRALJ JE GOL

objavljeno NA XPORTALU, 24.1.2007 2:27:08

Ne pada mi ni slučajno na pamet ulaziti u duboke analize oko aktualnog slučaja Cigelj, trenutačno valjda medijski najisfuranijeg slučaja u zemlji, nego ću se samo dotaknuti svevišnje Jadranke Kosor, najmoćnije žene u Vladi RH i stranci na vlasti, ili ti HDZ-u. Ona je kriva, i amen. A kriva je zbog svega što je izrekla, načina na koji je izrekla, svog bodylanguagea i opće atmosfere u gomili TV emisija koje su se zadnjih dana bavile ovim slučajem. Ljudi moji, ta žena je stvarno teški horor. Njezina spika, mimika, retorika, stil… ma sve zajedno to je teška koma.
Svi vi koji kurca ne kužite što se zapravo to dogodilo i što je u ovom slučaju sporno, ne brinite se. Niste glupi. Ta je priča toliko idiotska da zapravo i nema veze s mozgom. Kvaka je u tome da su glavonje s vrha, umjesto da zlo ubiju u startu, dopustili aferi da se razmaše, a ministrica svega i svačega konačno će ovako blizu pred izbore, morati puno utakmica odigrati da se izvuče. Ako se uopće izvuče. Neokrznuta sigurno neće jer već je pogođena gadno. Da živimo u nekoj demokratskoj zemlji u Europskoj uniji, poput neke Rumunjske, pače Bugarske, ministrica bi podnijela ostavku. Promptno, umjesto da se igra priglupim, dječjim forama: ona je rekla, ja nisam, ona je to napravila, bla bla… jer ministrica je faca kad treba profitirati od silnih njezinih resora, a kad je zovu na odgovornost, onda ona veze nema ni sa čim. Što bi ona bila odgovorna? Draga, mila i sveprisutna. Hrvatska heroina, pardon, hadezeovska, ne Hrvatska, više ne važemo hrvatstvo ljubavlju prema vladajućoj partiji. Jadranka, naredila si, priznaj i ne muljaj. Zapitaj se, zašto ti nitko ne vjeruje, jer simptomatično je to, zar ne. Povuci se Jadro, jer uteg velik postala si svojoj ekipi, u ovu ranu zoru izbornog dana. Nemoj da se svi stupidno osjećamo radi tvog skandala, odi prije nego što neki klinjo iz gomile ne istupi i uzvikne: Kralj je gol!

ZASIĆEN OD NIMFOMANKI

objavljeno NA XPORTALU, 24.1.2007 1:52:29

Moram priznati da me ovaj naš Seks guru s xportala fascinira svojim maštovitim prikazima, objašnjenjima i tezama. Toliko, da djeluje inspirativno na mene, pa sam se sjetio jedne zanimljive teorije, ako teorijom to mogu zvati. Riječ je o nimfomankama. OK, ne baš patološki, ali u svakom slučaju riječ je o komadima koji više od svega vole kurac i žele ga stavljati među noge kad god je to moguće. Svi mi muški, otkad znamo za sebe ili preciznije rečeno, otkad nam se diže, sanjamo o takvim ženskinjama, o kokama koje možemo održavati kad god nam se digne, puniti bjesomučno sve njihove uske i vlažne rupe, svršavati im po velikim tvrdim dudama, po licu i u usta, parati ih s guza i u guzicu… jebati ih stalno i svakako. Sanjamo o tome sve dok nam se ne dogodi jedna takva, a kad se dogodi… e tek onda shvatimo da smo najebali. Ne dao bog ikome vezu s takvim sojem ženskinja, vjerujte mi na riječ. To je prokletstvo. Ispočetka, paraš je s osmjehom od uha do uha. Mlad si, pun energije, jak, snažan kao Conan. Jaja su ti puna guste punjetine, pleskaš je po vrućem dupetu i u sebi dižeš spomenike sam sebi. - U jebote, jesam jebač! Ma pogledaj ti Miki moj, šta ja jebem! Ovakve pičke jebu samo odlikaši! (…) I tako neko vrijeme pun si sebe. Jebeš satima, u svim prostorijama i na svim dijelovima namještaja, čim svršiš ti se opet diže. Prazniš jaja koja su natekla i nalikuju lubenicama… Vrijeme prolazi, a tebi jebačina prerasta u naviku, u rutinu. Dokazao si što si trebao, oborio sve svoje rekorde. U satima, učestalosti svršavanja za redom, razmaku između orgazama, troznamenkastom broju orgazama koje si joj priuštio… U stadiju si kad tvoja uistinu vrhunska jebačica za kojom cijeli grad vapi i pati trčkara oko tebe u najmanjim tangama na svijetu s prorezom za pičku i cicobranu koji se sastoji od nekakva dva konopčića, a ti bi radije gledao – ne utakmicu reprezentacije protiv Engleske, nego kviz «Najslabija karika». Jer ti se naprosto i doslovno NE JEBE! Doduše, možda i jebe, ali pojebao bi onu malu iz trafike koja je, istini za volju, nula prema tvojoj porno muzi, ili onu plavojku što navečer šeće kuju labradora, i dok trči za njom, siso joj se ritmički njišu… ma jebo bi, al brate, ova ti je tvoja dopizdila!
I što sad? Kako to objasniti? Zašto nam se to događa? Zašto želimo gladovati pokraj sočne pečene janjetine ili trčimo po loš hamburger po kiši pokraj kavijara? Nemam pojma, ali pitam se, dragi Lastane, je li sa mnom sve u redu? Kad mi je pun kurac sexa s lokalnim pandanom Jenne jameson ili Tere Patrick…

SVAKO MISTO SVOGA CVIKA IMA

objavljeno NA XPORTALU, 23.1.2007 20:38:30

Notorni Cvik mjesecima je glasio za najpoznatijeg hrvatskog bjegunca pred zakonom, a i nakon uhićenja javnost ga doživljava kao kremu hrvatskog kriminala. No, Cvik je samo jedan od mnogih. Takvih je na desetke u svakom većem kvartu i zato mi je smiješno sve ovo. Ma što smiješno, tragično. Jer takvi su likovi sitne ribe. Gadni i zajebani su oni koji naoko veze s dopom nemaju, ti su zajeb. A ovaj Cvik je stradao samo zato što se vrla saborska zastupnica očešala o njega. To stradao treba uzeti s rezervom, jer sve mi se nekako čini da će biti jako teško osuditi tog dečka. Sviđalo se to kome ili ne, kod njega nisu našli ni miligrama dopa. Više ga ima na prosječnoj hrvatskoj moneti kune, nego u Cvikovoj blizini. Samo u mom kvartu, a živim praktički u provinciji nasred Dalmacije, barem je pet Cvikova, i nitko im ništa ne može. A uvjeravam vas, manje su opasni od svih onih ispeglanih i uštirkanih Cvikova koji nam se smješkaju s televizije i iz novina, što političara, što gospodarstvenika, kultiviranih ratnih profitera… Ha. Cvik. Lokalni diler dopa s dalmatinskog otoka. Svako misto svoga Cvika ima, svako misto ima svoj dop, a Cvik dila je svima, dila svima po cili dan. A mi volimo Cvika, i dopa od staroga Duje… Od Cvika, cvikaju babe… nek se daleko čuje… Večeras je naša fešta, večeras su tapali Cvika, nek se igra nek se piva, jer ko ne šmrće Dalmatinac nije…
Bio jednom jedan diler. Na otoku. Dilao on i dilao, dok nije došla teta Ruža i uperila prstom u njega. To su snimili novinari, pa su reagirali murjaci, pa su ga pratili, pa je on nestao… Prvo su po novinama obazrivo i oprezno u navodnicima pisali da je čovjek kriminalac, diler, šef mafije… onda su uskoro svi zaboravili na navodnike i ovaj je faktički postao ultra diler, maltene glavni narko bos u Hrvata. Diler koji u najgorem slučaju drži jedan otok, moš si mislit što je jeben to šef mafije. Usporedimo samo Petrača i Cvika, pa se nasmijmo. Petreča su još i osudili bez dokaza, ali sumnjam da će Cvika. OK, da me tko ne shvati krivo, nisam naivan, ne mislim da je lik nevin, ali brate glupe su mi ove konstrukcije o velikom bosu. Kurac je on boss, boss je ko što sam ja boss. Jedan obični diler kojeg je jedna političarka osudila prije ikakvog suda. Linč, javni linč, prozivka, divota, prava demokratska procedura. I što sad? Tip je iza brave i čeka. Dop je nešto teže nabaviti na Korčuli, ali svakim danom bit će ga sve više. Stvari se normaliziraju, Ruža možda dobije koji glas na račun svog novopečenog imagea heroine. Postala je heroina zbog heroina. A dečko koji si je nekidan ubrizgao zlatni šut, postao je najslavniji mrtvi junkie. Samo zato što su ga povezali s Cvikom.
Gadno je sve to, a najgore je jadnicima koji svakoga jutra čeznu za šutom i rade sve da bi se pukli. Nekidan je murija u mom gradu tapala tipa s 50 grama žutoga, i nešto malo bijeloga. Tražio je način kako da mu se ublaži kazna pa se dogovorio. Nazvao je svog kuma, jebote, svog kuma u Split. Nazvao ga iz policijske stanice i rekao mu da ima strašnog kupca u mom gradu, da što prije donese robe. I poslušao ga jadan kum, brzo se spremio i uputio ka kumčetu s 200 grama čistog dopa u kamenu. Ali nije ga dočekalo kumče milo, nego inspektori za narkotike. I pokupili su ga, sutradan sazvali presicu i slavodobitno proglasili glavni zgoditak – kvarat dopa u samo jednom danu su maknuli s ulice maloga grada. Peškali su dva Cvika, ali sutradan je u novinama izišla samo mala vijest o zaplijeni. I to je to. Svako misto svoga Cvika ima, svako misto čeka svoj dop… Cvika je puno, ali Ruža je jedna, očito. A epilog? Moj epilog? Stvarno ne znam što bi rekao… rat protiv dopa nikad neće završiti, a sve što se u međuvremenu bude događalo bit će folklor u kojem će sitne ribe padati, establišment će kao i dosad dobivati svoj dio kolača, a povremeno će se pojaviti pokoji borac protiv vjetrenjača, i kao u začaranom krugu, stvoriti nekog novog Cvika. Koji će biti kriv za sve i popušiti za sve grijehe narko podzemlja. Samo ako ga uspiju osuditi.

PREDIZBORNI RUKOMET

objavljeno NA XPORTALU, 18.1.2007 20:36:31

Reći će netko da banaliziram, da su stvari puno dublje, ali ovo s takozvanim «rukometnim zakonom» nije nam trebalo jer je slučaj teška lakrdija. Koja se događa i zbog predizborne kampanje koja službeno nije počela, a zapravo nikad nije ni prestala. Možda stvarno banaliziram kad kažem da je Vlada trebala po defaultu odraditi stvari po svome, i zaobići zakon koliko god treba jer je riječ o nacionalnom interesu prve kategorije, ali kad se sve zbroji i oduzme, kad zadovoljimo formu, to je jedino suvislo i jedino moguće rješenje. Čemu preseravanje i politiziranje kad je ubrzavanje u interesu nacije, ali ne, nedajbože, treba iskoristiti svaku malu za političke, predizborne punte.

Mislim da bi bilo dobro da se HDZ ode malo hladiti u opoziciju. Jedino me brine alternativa, jer nemamo previše izbora. Loša pozicija, loša opozicija, dobro došli u Hrvatsku. Bezobrazni, bahati i nadasve narcisoidni Sanader, ili usporen do zla boga, neodlučan i sklon greškama Račan? Ili Čačić, muljator koji zna znanje, solira s jakom pozadinom i transparentno ufurava jaki biznis u politiku. Ma, dobro, ima još, reformirani ustaše, ljevičari koji marketing furaju pod likom i djelom Lare Croft, liberali koji s liberalnom spikom veze imaju koliko ja s nuklearnom fizikom… To ti je kao da nosiš iznošene, smrdljive čarape, već ti prsti kao krumpiri vire iz njih, a nemaš druge da ih navučeš na ozeble i usmrđene noge. A ne možeš ići bos jer je sve oko tebe oštro i hrapavo, a još je i zima, mada ova zima sa zimom veze nema, ali jebiga, opet je zima. Kako bilo, mislim da smo trebali konsenzusno izgraditi te posrane dvorane, i to tako da budu iskoristive i nakon velikog događaja.

Nema grada kojem ne nedostaje prostora za sport, u mom gradu najperspektivniji sportaši moraju zbog nedostatka adekvatnog prostora trenirati do ponoći u nekakvoj školskoj dvorani na periferiji, ili još gore, u nekakvoj selendri, ako i tamo uspiju dobiti termin. I opet imamo sjajne rezultate. Pitam se što bi tek bilo da imaju ta djeca gdje trenirati?
Al što možeš, zainatili se Sanader i Bandić, izvlače iz neodrađenih projekata iz sfere nacionalnog interesa jeftine političke poene. Umjesto da ih upravo na nacionalnim interesima zarađuju. No, kod nas se punti dobivaju na onome što doznaju da drugi nisu napravili, a ne na dobrim stvarima koje jesu napravili. Kod nas se ne radi. Odnosno radi, radi nam se svima o glavi.

HAJDUK, DINAMO, ŠIBENIK I ANTE

objavljeno NA XPORTALU, 16.1.2007 22:32:46

Znate zašto su Hajduk i Dinamo pokupovali u zimskom prijelaznom periodu sve što valja? Ne zbog pojačanja, nego zbog oslabljenja. Sve one koje su nam Bandićevim eurima pokupili sa Šubićevca, neće u nastavku sezone morati driblati. Ovi će za nešto više para sjediti na klupi, i Šibenik više nikad neće biti 4. na ligaškoj ljestvici. Jedini izuzetak je Ante Rukavina, nesporni talent, nešto što s događa svake treće prijestupne. Mali Rukavina, kažu oni koji se kuže u balun bolje od mene, bit će Dražen Petrović nogometa. I Goran Višnjić nogometa. I Mišo Kovač nogometa. I Arsen Dedić. I Perica Bukić. Joj, kako se volim kurčiti svojim šibenskim facama, bolesni sam zavičajoljubac. Šalu na stranu, mali je stvarno dobar i koliko god čelnici šibenskog ultra siromašnog kluba od njegova transfera u Hajduk stavili u svoj džep, drago mi je da se pojavio jedan tako veliki talent. Kažu mi oni što su bili nekidan na Šubićevcu na oproštaljki maloga, da mu se zacaklilo o očima, da mu je suza smočila oko. Jebote, koja je to sreća, da se taj mali Rukavina pojavio baš takav kakav je. Velika sreća. Jer mali nije rodjak, kulturan je, obrazovan, zna se obući, ne sluša kretensku mjuzu, cajke... totalno je netipičan, i možemo biti jako ponosni na njegov gradski, urbani identitet kojim će reklamirati Šibenik u Hajduka. Bravo Ante, svi smo za te, rekli bi desničari. I falit ćeš nam, jebeno ćeš nam faliti. Meni je, doduše, malo lakše, jer sam navijač Hajduka, i sretan sam što će moj klub pojačati tako vrsni igrač. Naravno da mi je Šibenik bliži srcu, ali Hajduk je Hajduk. Hajduk je institucija i navijati za Hajduk stvar je tradicije, time se dokazuje identitet Dalmacije, sklonost našim vrijednostima i vrednotama, svemu onome što nas čini onim što jesmo, što nas razlikuje od ostalih u Hrvatskoj, napose purgera. Svaka svima čast, sve poštovanje i nepobitni respekt purgerima, ali Hajduk i Dalmacija su svetinja, naša svetinja. Ante Rukavina odabrao je jedino pravo, da je otišao u Dinamo nikad mu to ne bi oprostio, ne ja, jebeš mene, nego ova rulja oko mene. Iako je Šibenik tradicionalno u nekakvoj neprincipijelnoj koaliciji s Dinamom, što mi nikad nije bilo jasno. Valjda zbog prirodnog antagonizma između dva grada susjeda, kao nekakvo ribelijanstvo prema Splitu... Mi smo uvijek trebali biti provincija naspram Splita, a to ne želimo, ne dopuštamo jer smo puni sebe i nabrijani malo previše, pa se valjda zato dogodilo to neprirodno s Dinamom, kao, postat ćemo saveznici s vašim neprijateljima, jer neprijatelj našeg neprijatelja naš je prijatelj. Kako bilo, meni je Hajduk mio, a Dinamo nije. Pogotovo ne ovakav Dinamo, zagađen jednim tako grezim likom kakav je Zdravko Mamić. Toliko para, a toliko malo muzike. Što mu vrijede sve pare kad je nesposoban? Nije mi jasno kako se ne mogu probuditi više ti purgeri. Pa zaboga, jebu ih više od 15 godina. Prvo ih je izjebao Tuđman s imenom kluba, a onda, kad su se taman malo sredili i došli sebi, dogodilo im se još veće sranje, dogodio im se Zdravko Mamić. U životu nisam vidio toliko preseravanja, prenemaganja i lošeg sarkazma. S lovom koju će popušti samo zbog loše procjene u slučaju Nowotnya i ostalih, moj bi Šibenik mogao pjevati. E moj Mamiću, što prije pustiš Dinamo, prije će klubu krenuti. Hajduk mi je u srcu, ali isto to srce mi je igralo, htjelo izletjeti, svaki put kad se Dinamo borio u Europi, i svaki put me boljelo kad je popušio. Jebote, kako sam bio sretan kad je Eduardo zabio topnicima. Zato bi volio da taj debil M ode jednom za svagda, i da naša oba kluba odu u Europu, da i hrvatskom nogometu napokon krene i vanka. A Hajduku će s malim našim Antišom krenuti, znam to. Vulić je majstor, velika faca, i ako će itko maloga izbrusiti, to je on. A vjerujem da će vrlo skoro doći i Bilićeva pozivnica. Mali će napraviti velike stvari u reprezentaciji, i ne bi se začudio da na idućem natjecanju EURO, Rukavina bude uz Petrića vrh naše špice. Dabogda. Mislim, o kakvom se liku radi najbolje ilustrira detalj koji sam čuo jučer, slučajno načuvši telefonski razgovor kolegice. Ona radi u vrtiću, ali surađuje za novine u kojima radim. Bila je nešto dogovarala s majkom Rukavine koju poznaje, da bi Ante svratio u vrtić družiti se s klincima. I sad, bio je zadnji dan prije selidbe u Split, sve se odvijalo brzo i u zadnji tren, i kasnio je i sam happening na Šubićevcu gdje je Ante imao oproštaj od kluba i novinara. Mogu zamisliti u kakvoj je gužvi bio. U svom tom kaosu, kolegica je mislila da nema ništa od posjeta vrtiću, definitivno ultra - perifernog događaja, za koji nema vremena. No, Ante je nazvao, ispričao se zbog silnih obveza i kašnjenja i pristojno i skulirano kako on to radi, pitao kad bi bilo najbolje da dođe. I jasno, došao je u vrtić, i strpljivo se družio s klincima. To me oduševilo i stvarno mu svaka dala. To je čovjek, ljudina i želim mu sve najbolje. Želim mu da ostvari sve svoje, ali i naše snove, u Hajduku, Juventusu i reprezentaciji. Bravo Ante! Uh, ne mogu vjerovati da sam napisao emotivni tekst. Ne bi se začudio da mi danas padne klavir na glavu…

U KOMUNIZMU JE ZIMI BILO HLADNO

objavljeno NA XPORTALU, 16.1.2007 22:22:42

Oznojio sam se jutros, što ne bi ni po čemu bilo zapažanja vrijedno da se obično u ovo doba godine ne smrzavam kad ujutro iziđem iz zgrade i idem na posao. Pisalo je 13 stupnjeva celzijevih na zgradi Croatia osiguranja jutros oko 10 kad sam prolazio kraj nje. Inače, obično pogledam gore na semafor jer me zanima koliko kasnim, a vrijeme, prognoza, temperatura, i sve vezano uz to, uopće me ne zanima. Nikad nisam razumio masovnu naviku ljudi da gledaju vremensku prognozu na TV-u. Ja eventualno pogledam kad plavojka Mirna Maras više pokazuje nego što skriva. Kako bilo, došao sam na posao... dobro, u kafić gdje pijem kavu prije posla skuhan. Bilo mi je pakleno vruće, i to me strašno nervira. Želim zimu. Čekao sam je cijeloga ljeta, priželjkivao, sanjario o njoj, maštao o divnoj dalmatinskoj buri. Ljeto svake godine traje sve duže, i počinje sve ranije. Jebalo ga sunce, proljeće će doći za tren, neću se ni smrznuti pošteno, doći će ljeto. Jebalo ga ljeto, posrano i vruće. Koliko god se skinuo, još ti je vruće. Uđeš u more, a ono vruće ko pišaka. Pobjegneš u hlad, a tamo plus 40, i to u najboljem slučaju. Nije to zdravo ljudi moji. Zimi kad ti je hladno, hladno je, ali čim uđeš u portun, pa u lift, ugriješ se za tren i onda uživaš doma u toplome, znajući da vani dere bura. Ti gledaš kroz prostor, beljiš se zimi i pokazuješ joj srednji prst. Ne može ti ništa. Dobro ti je. Ove godine ni zima nije što je nekad bila. Sjećam se zime u doba komunizma. Bilo nam je zima, čak je i snijeg znao pasti. Danas, otkad su ovi kapitalisti na vlasti, ni zime nema, i zima je u krizi, a prognostičari kažu da bolje neće uskoro biti. Još gore, najavljuju kraj zime, da će u Dalmaciji biti kao u Sahari, a da će naša klima šmugnuti sjevernije pa će mediteransku klimu uživati, štajaznam, Nizozemci, a mi ćemo se pržiti. Šta je najgore, većinu ljudi koje znam to oduševljava. Oni bi da je stalno ljeto, da ne možeš hodati Kalelargom od kretena u čarapama i trike trakama, i foto aparatima s kojima po cijeli dan škljocaju i cere se ko debili. Jebote, sve ide u kurac, uskoro više neću imati kad niti gdje obući kožnjak, kamoli kaput. Ostatak života provesti ću u bermudama, a koliko je to užasno znaju svi koji su vidjeli moje štakljave noge. Neće ovo na dobro, neće nikako.

MI, LICEMJERI ...

objavljeno NA XPORTALU, 16.1.2007 21:42:18

Jesmo licemjeri. A Hrvati, di ste kršćani, face? Neka prvi baci kamen onaj šta je bez grijeha. Pustili fotke lika s kokicom, striptizetom, pa se nacija sad iživljava, upiru prstom u tipa… a svi bezgriješni, prekrasni, čedni i divni. Pravi Hrvati! Podsjeća me to na jednog kolegu, novinara. Pisalo se o liku koji je pokušao silovati neku maloljetnicu, teenagerku, i sad piše tip da je nasilnik tražio da mu mala popuši, i popratio to nekako u stilu: «zamislite, tražio je od jadne djevojke da odradi taj gnusni čin!!!» . Ha, sav moralan, a ja mislim da bi guze dao da mu bilo tko popuši, ne neka slatka cura, nego bilo koja babetina. A on moralizira… Gnusni čin, malo sutra!
A ono, isto nedavno, nacija se napalila, dežurni moralisti i došobrižnici ustali, jer lik je, ma zamislite samo, pjevao negdje «Juru i Bobana» početkom devedesetih. U jebote, koji krimen. A ja ne znam, bi li se mogao sjetiti ikoga tko tih godina nije pjevao. Ponesen domoljubljem, ili iz zajebancije, ili jer je bio nakrcan alkoholom… ma iz bilo kojeg razloga, pjevalo se, pa što. Bilo je to takvo vrijeme. Pjevao sam i ja, jer sam imao 15 godina i nisam imao pojma što pjevam. I nije stvar u pjevanju, nego u licemjerju, u moraliziranju, preseravanju. Tko sam ja d sudim, tko je bilo tko od nas da sudi, koji kurac pravimo komedije i što ne odjebemo svi lagano, i prestanemo srati. Banda licemjerna, blago hrvatsko!
Nego, jebote, gledam nekidan onu Ninu Morić. Je ženska zakon, al brate, uništila je usta. Više mi sliči ribi nego ženskoj. Valjda hoće postat sirena, ili se neki talijanski Glumičić malo zajebo, puno napudrao nos, pa malo sjebo stvar. Mada, vele neki stručnjaci, nekonvencionalni, a to su vam oni znanstvenici koji pripadaju naučnoj gerili, da liječnici na bijelome sto posto bolje, odgovornije i preciznije rade operacije. Pa vi sad mislite što god želite. Bolje i našmrkani nego pijani, kakvi naši doktori znaju doći na posao. Pa ti sad lezi takvome pod nož.
A kako bi mu mogli zamjeriti, kad smo i mi ostali jednako sjebani, neodgovorni, tako hrvatski. Ne smijemo biti licemjeri. Neka prvi baci kamen onaj šta je bez grijeha… Ako se može dobaciti. Ako ne može, nek napravi žabice. Jer bitno je isfurati nekakvu umjetnost. To danas može svaka budala. I to ne samo u nas, bilo gdje. Tu smo još i dobri. Što zapadnije, to idiotskije, a tek kad dođeš do Amerike, skužiš koliko je ljudski rod postao retardiran. Još smo mi dobri, ljudi moji, uz sve licemjerje. Ma nama je zakon, mi pičimo sve u 16.

JEBO VAS SVE DAVID BECKHAM

objavljeno NA XPORTALU, 12.1.2007 19:28:44

Poznavajući američku deficitarnu pamet, uopće se ne bi začudio da se europski nogomet ili ti soccer, stvarno popularizira nakon preseljenja Davida Backhama na nekad popularni prekooceanski kontinent prema kojem smo donedavno čeznutljivo gledali. Jasno, ne ide metrosexualus David tamo, jasno je svima, ne ide reklamirati balun, kako se preserava po medijima, nego da uzme 250 milijuna dolara koliko će mu isplatiti za pet godina nastupanja u američkome dresu kluba LA Galaxy. Na dnevniku RTL-a prenijeli su anketu među gringosima, što misle o dolasku engleskog šminkera, u Los Angeles konkretno, jer ovaj odmah stiže u Hollywood, a neki je lik, Americano vulgaris, mrtvo ozbiljno izjavio - da ga ranije LA nije privlačio, ali da sada ozbiljno razmišlja da preseli tamo, kako bi bio bliže Euro ljepotanu. Pa jebote, jesam li ja lud ili su svi ti ljudi debili, umno retardirani, zadojeni bolesnici koji bi valjda i govno pojeli, da na njemu piše Beckham???! Koji je faktor taj latentni peško, piskutavi maneken koji je sav svoj, doduše neosporni talent kada je o balunu riječ, gurnuo u drugi plan pred fashionom i celebrity sranjima?? Oćemo li gledati nogomet, igru, ili ćemo ko pičke tepiti igrače i ono što (ne)nose na sebi? Pa jebote. Neću ga uopće žaliti, a treba ga žaliti jer da nije bilo tih celebrity cirkusa, on bi sigurno još igrao. U Madridu ili Manchesteru. Ostalo bi mu još snage koju mu je ovako isisala ona njegova drolja, i sve one «piškit ću & kakit ću» baze… kupit ću ti srećo, mila moja, prsten od 10 milijuna funti jer sam te povrijedio kad nisam primijetio da si nokte obojila novim crvenim tonom koji je za 0, 0014592 nijanse drukčiji od crvene koju si nosila jutros… oprosti mila, ne znam što mi je bilo, o bože, kako sam te mogao tako povrijediti… hoćeš li mi ikad moći oprostiti, o Victoria!
Ne bi za sve njegove pare napravio od života takvu pizdariju, bio klaun kojem se pola svijeta smije, a ostatak povampirene marve koja ga tobože voli, zgazili bi ga u trenu u stampedu bolesnog obožavanja, jebali bi mu ženu u guzicu, oteli djecu i pokrali lovu, samo da im se ukaže prilika. Pa jebote, on ni na Mjesecu ne bi imao mira, a sad će i glupe Amerikance, te bez ikakve sumnje najveće degenerike na planetu, navući na nogomet, pa će mi prkani, seljačine texaške početi dolaziti ovamo, kao da mi nije dosta ovih standardnih turista što se po cijelo ljeto cerekaju i stalno neki kurac fotkaju onim svojim mini foto aparatima. Jebote, zamisli još američke grupe turista kako love malog Rukavinu po Šubićevcu, Vodicama, Primoštenu i po šibenskoj rivi oko Katedrale.
Da barem možemo očekivati kako ćemo se odlaskom engleskog šminkera s ovog lijepog kontinenta barem riješiti te kič obitelji. Malo sutra! Još će ih više biti po svim medijima sad kad sva ona američka paparazo gerila iz LA-a nahrupi. Pa nam plasiraju, Victorija se počešala po guzici na Rodeo driveu, David izveo Romea i novog mu psića po Beverly Hillsu, celebrity par u društvu Paris Hilton… a joooj, jebo vas David Beckham. O jebo vas, da vas jebo!

MANJI DIO MOJE GODIŠNJE INVENTURE

objavljeno NA XPORTALU, 1.1.2007 0:52:38

TV emisiju "Istraga" Nova TV, proglašavam (zagradama, navodnicima, umalo boldom i povlakom naglašeno - "duboko subjektivno i svojevoljno") najboljom TV emisijom 2006. godine. Ničim izazvan i samo vlastitim egom pozvan komentirati i proglašavati. Tek tako da si ugodim u ovo kasno večer, kasnog prosinca dok zadnji mjesec zapadnjačkog kalendara kukavički ističe, kada svaka šuša podcrtava najvažnija zbivanja, događaje i tako slavi i oplakuje još koji dan tekuću godinu, prije nego što je u ponoć na Silvestrovo vrag ne odnese. Datumski samo, jasno, i nikako drukčije. Jer se ništa zapravo neće u prirodi dogoditi u ponoć. Nikakve razlike neće biti između minute prije ponoći i one iza. Nova godina je još jedna izmišljotina ljudskog roda, besmislena i dosadna, tako tipično za našu vrstu željnu uzdizanja i poniženja, aplaudiranja idolima, a potom neizbježna linča, u što kraćem vremenu molim. Danas te slavimo, sutra ti po grobu pišamo, mi, dragi ljudi. I naše čedne žene. Jebale bi se nevine do sudnjega dana, jebale bi se, ali da ne uđe.

No, da ne kaljam emisiju kojom sam počeo tekst, vratimo se bitnom. Emisiji "Istraga" pošlo je za rukom sve ono što više od deset godina pokušavaju (motivirani posve drukčijim razlozima) mnogi revolucionarni desničari, oni među njima što su jaki na riječima, i samo na riječima. Ponekad mi se čini kako je "Istraga" jedina emisija u nacionalnom TV eteru koja braniteljima prilazi s poštovanjem, koja vraća čestitost Domovinskom ratu sa svim konotacijama, i sretnijim i manje sretnim kracima. Dakle, dok kukavice laju, reže, Valdec i društvo grizu, grizu jako, i kako sami kažu, kad zagrizu, ne puštaju. Doduše, nekad moramo malo više čekati na finalni prikaz, vrhunac... u večerašnjem, posljednjem dijelu rekonstrukcije, nakon reklama.... No, svejedno, zaboga, treba jesti i platiti račune... Poput pit bula ujedaju i ne puštaju. I dok bi ovi drugi rušili državu i demokraciju, da bi tobože obranili nacionalno i osvjetlali obraz herojima, ekipa "Istrage" iz tjedna u tjedan hrabro i nadasve profesionalno dovršavaju rat i čiste nagomilanu prljavštinu. Lociraju zločince i obračunavaju se s njima perom što je jače od mača, evoluirano u elektronski medij zvan televizija, moćnije je to pero Nove TV i od katane. Ova ekipa to radi s poštovanjem. Njihova omerta ima vlastiti bushido, koncizni su i pedantni. Jer gdje prestaje trag, počinje istraga. Sve ono što bi drugdje zvučalo pakleno patetično, u ovoj je emisiji do jaja cool. Samo Robert Valdec danas u hrvatskom TV eteru može sebi dozvoliti da zaprijeti četniku s TV ekrana uz poruku: bilo kad, bilo gdje, pa da vidimo čije su kosti tvrđe. Da se bilo tko drugi u Hrvatskoj posluži njihovim scenarijem i scenografijom, ispao bi do boli smiješan, a ovi suvereno vladaju kadrom i podižu gledanost do neslućenih visina.

Bilo tko, ali baš bilo tko od novinara u Hrvatskoj, djelovao bi smiješno i ful patetično na TV-u u ulozi voditelja emisije "Istraga". Bilo tko, osim Roberta Valdeca. Unio je u TV eter tako potrebnu spontanost i zgazio sve ove naše "novokomponovane" voditeljice i voditeljčiće ponikle iz sladunjavih reality showova, s modnih pista i sa zagrebačke špice. Nenadjebiv je, istinski cool i suvereno vlada kadrom. "Istraga" je stvarno trenutačno među najboljim emisijama na bilo kojoj hrvatskoj televiziji. I šteta što nema više kreativnosti u hrvatskoj privatnoj produkciji koja doduše, ipak napreduje i sve je više malih kuća koje proizvode i prodaju jako dobar TV proizvod. Konačno, dodao bih.

No, da ne ispadne da je "Istraga" po svemu naj, a sve ostalo u nacionalnom TV kadru kurac od ovce, čemu kriti da ni tu emisiju ne bi zgorega bilo malo sanirati. Uh koja debilna rečenična konstrukcija, al ne mogu si odoljeti. Ha. Nakon ovoliko emisija, ugleda i statusa koji je stekla, i gledanosti same, morali bi uložiti u produkciju. Dosta uložiti. Rekonstrukcija, kao njihov možda i najznačajniji začin, zaslužuje puno bolji video filter od ovoga kroz kakav sad provlače materijal. Može valjda bolje od nekog default plugina iz Adobe Premiera, a i rane, krv i ostali scenski rekviziti koji toplu ljudsku priču, dramu, čine morbidnijom, moraju biti bolji. Već na početku druge sezone mogli su to malo sanirati, a kad se već radi kompletni redizajn, onda se sredi i špica, potpisi i sve ostalo. Jednom, dvaput, pa čak i triput, bilo je cool snimanje Valdeca o "ofu" uz muzejska vozila iz WW2, ali nemoš uvijek isto. Malo promjene nikad nije naodmet, pogotovo kada se mijenja na bolje.

Ni na kraj pameti nije mi bilo tijekom zadnje dvije, tri večeri i noći ove posrane 2006. godine baviti se u ovoj kolumni televizijom i TV emisijama, ali jedno vuče drugo, i sad nemam izbora. Nastavit ću istim tonom, ali kako nisam pripremljen, neće to biti profi novogodišnja analiza kakvu moji turbo pametni čitatelji zaslužuju (njih svih 13 i pol), nego par bliz zapažanja, filmova o brijačini dokona Dalmatinca. (...) Nego..., jeste primijetili da zadnjih par kolumni "pojam" nova godina pišem obavezno malim slovom, uvijek i svugdje? Jedan me danas u liftu to pitao, ha. Zalutao na site, nepozvan, ničim izazvan, ime mu bilo poznato, pa čovjek pročitao. Jebiga, ne znaju svi koliko volim blagdane, pogotovo usranu novu godinu. Još da trošim energiju i prstima lijeve ruke moram pritiskati "caps" botun za velika slova. Moš mislit! Jebe mi se za novom godinom. Jako.

Uhvatio sam večeras kraj (the end) zadnjeg "Zuhra" showa u ovoj godini i mogu vam reći da mi je sinula sjajna ideja. On i mali mu s kauča, pred kraj emisije su se odjenuli u one njihove pedere stiliste i izišli dok je Vlada iz sjajnih Idola prašio onu genijalnu stvar "Retko te viđam s devojkama". I pade mi na pamet, zamisli da Zuhra ima posebnu emisiju u kojoj je alter ego, stilist, i onako cinično pederski, kakav taj njegov lik i jeste, ispituje goste, do jaja, cinično, prodorno, provokativno, uz prigodnu scenografiju, ali da ono, stvarno ima muda, da baš to radi kako treba. Kao kod Ali G-a. To bi bilo zakon.

"Emisija opće prakse", prilično je nova, kao ideja i kao forma. Pojavila se tek ove godine, a držim je jednom od boljih na TV-u. Njih četvero su sjajni, svaki na svoj način besprijekorno pametni, inteligencija naprosto prši na sve strane. Smirenost Zidića i Mandićeva hereza.... Ma strava su, genijalci, i fino svakog tjedna popljuju sve što ne valja. Čista petica!

Vezano još uz televiziju, moram spomenuti Globusov izbor naj 12 osoba koje su obilježili godinu.... A vezano uz TV zato jer su tamo uvalili do boli seksi Milu Horvat. Jebote, tri dana mi je taj dekolte bio urezan u mozgu, kao kad kod tetrisa, nakon puno igranja i kad zatvoriš oči prije spavanja vidiš ispred sebe čudne geometrijske elemente kako padaju i padaju. A ti ih slažeš i slažeš... Ali meni nije ništa padalo. Tetris je kurac prema Mili i njezinim i meni milima. Majko mila koje cice, šta je ta ženska dobra. Potpuno razumijem Globus. Njezine su sojke veliko nacionalno blago, neprocjenjivo. Blago onom ko je održava, ko joj ga dodaje.

Sad kad već svašta trljam, idem pokušati malo nabrajati, po sistemu što mi prvo padne na pamet, bitne likove i događaje iz proljev kaki boje, odnosno 2006. godine. Recimo tako, biser bi bio ministar Kirin koji je izjavio da mu je zvuk pendreka najljepša pjesma. Njegov HDZ je u ovoj godini postavio stvari tako divno da smiješ imati pun i otkočen kalašnjikov u portapaku, iako za njega nemaš nikakve papire, ali ne smiješ imati joint jer ćeš jako najebati. AK - 46 je prekršajčić, a ako imaš piz bijeloga slijedi ti kaznena prijava, dobit ćeš dosje i ako ti to nije prvo KD, možeš fino najebati, čak i odležati. Kirin nije odgovarao zbog upada u najviše kulturne institucije, čak i novinske redakcije, iako je često slao uniforme na puno mjesta gdje nije smio. Nije odgovarao čak ni za lov na vrhunskog fotografa Mia Vesovića i zapljenu njegove privatne arhive, koja je, usput rečeno, hrvatsko nacionalno kulturno blago. Ni ministar Primorac nije se pretrgao da zaštiti negative i dija pozitive koji trunu u tko zna kakvim uvjetima. Pa što bi onda baraba Kirin, obični izbacivač koji se hvali svojim nasilnim karakterom vodio računa o tome. Prekrasno.

Jutros su ubili Sadama Huseina. Dan poslije na internetu si na svakom uglu mogao skinuti snimku cijelog procesa, prvi dan su nudili "samo" (fakat, to je nama danas "samo") do vješanja, bez smrtnog trenutka. Objesili su ga. Nekoliko zakukuljenih tipova, stavili su mu omču na vrat i ubili ga. Baš kao na divljem zapadu, tako kaubojski, tako texaški, pa čak i tako KKK-ovski. Tako bushovski, mater mu jeben. Ubili su zločinca na skoro najveći muslimanski blagdan, da se zna ko je baja. I poručili svima da mogu koliko god žele klati, ubijati, puštati plin na tisuće jadnika dok to rade za Amerikance, ili to ne šteti njihovim interesima, preciznije - u tom ih trenutku ne boli kurac, ali ako se odmetneš od pravedne američke ruke, svete ruke jedinog boga jer Amerikanci su božji namjesnici ovdje na zemlji, njegova policija, suci i dželati, jebat će te dok ti oči ne ispadnu. Nesporno, pokojni Sadam bio je kurvin sin par exellance, ali onaj koji ga je ubio teško da je puno bolji od njega. I u tom zecu leži grm. U tom bušu leži bulšit. A ta sila će nas sve sjebati. Još malo, još malo ćemo novih godina slaviti. Najsretniji među nama imat će priliku učiti kineski. Oni rijetki koji prežive. Uskoro će ovaj svijet drukčije pjevati. Prirodno. Krenimo od doba Egipta i velike civilizacije, najveće sile svijeta. Onda su došli rimski vojnici, bahati i nabrijani. Baš kakvi su bili Britanci u doba kolonijalizma. I kakvi su danas Amerikanci. Pratite me? Krenuli smo prema zapadu, i idemo dalje tim smjerom, preko Tihog oceana. I gdje smo stigli? U Kinu. Točan odgovor. Kina, Indija... pupaju. Kina potroši godišnje trećinu svog svjetskog čelika i zamiješaju pola globalnog betona. Što vam to govori? - da previše gledam National geographic. Točan odgovor. (hehe, zadnjih pet redaka sam ga zabrijao ko napušeni pubertetlija).

Vrhovni sud RH konačno je ustvrdio da je turanje prsta u šupak ipak malo drukčiji čin od rukovanja. Konačno. Moja ispaljena i legendarna prijateljica Božena noćas je tijekom jedno petosatne konferencijske seanse na Skypu pred svekolikim auditorijem nas nekoliko izjavila pod punom kaznenom, ali jedva trijeznom odgovornošću da bi ona onom sucu u Gospiću uvalila šaku u guzicu i pitala ga jesu se lipo rukovali. Evala ti Božena bilo. Evala! Jest da se upišala od cereka al se isplatilo. Nadam se da više nikad neće takvo što sporiti hrvatski pravosudni mudraci. I da će u slučaju Ane Magaš postupiti jednako ispravno. Ja sam među onima rijetkima koje nije zadovoljila odluka suca Turudića u slučaju Petrač jer držim da nije dokazano Petraču ono što mu se stavlja na teret. Jebe me se što je on to napravio, ali nije mu to dokazano. Jasno mi je da ga je ovaj morao osuditi, ali bez dokaza? Ne, to ne valja. To je sranje.

Nego, jebeš sad zagrebački sud, sjetio sam se Tihe Dujmovića. U pretprošloj valjda, emisiji Dvoboj, tema je bila nešto općenito, što se nikako nije moglo povezati sa Srbima. I taj voditelj, nisam mogao vjerovati, bio je tako normalan, rekao bi čovjek čak i civiliziran, nedajbože čak možda i simpatičan. Oduševio me. Cijelih sat vremena, koliko emisija već traje, nije se pjenio, nisu mu se oči transformirale u sjajni, vatreni, užareni format kako to bude u crtićima s negativcima. Nije bilo Srba na tapetu i sva njegova zloća je iščezla. Plus i za njega. Umro sam od smijeha kad ga je bocnuo danas u dnevniku i Sale Stanković. Nešto su valjda poznati govorili o ličnostima godine, pojma nemam, ali uglavnom ovaj mu je uvalio kolegijalnu foru. Superiška.

Ajoooooj, svega sam natrljao, puno toga zaboravio spomenuti i bit će mi žao, ali evo, baš sad, ugledao sam Malnara na TV. Ljudi, i Noćna mora je jedna od emisija, onih sjajnih. Svaka čast! Nemam više snage. Tri dana sam pisao, nadodavao, minimalno kratio, na žalost onih koji imaju želuca sve ovo čitati. I dosta je.

Dame i gospodo, ovo je DEFINITIVNO MOJA ZADNJA KOLUMNA. U ovoj godini, pod uvjetom da će uopće biti na sajtu u 2006. godini. S obzirom da je sad 17:21, na staru godinu, sve me strah da će je gazda uvaliti. Kako bilo, dabogda vam bilo bolje.

Ps. Mrzim novu godinu!

VODIČ KROZ DROGIRANJE

objavljeno 12.12.2006 23:21:13

Nedavno se počelo naveliko pričati o zloupotrebi lijekova koji su dostupni svima, a koje rulja željna puknuća pod svaku cijenu i na bilo koji način, sve češće i kod nas trpa u sebe. Na usenetu i forumima na tematskim sajtovima koji se bave narkoticima, hrvatski narkofili međusobno se savjetuju, hvale se i spredaju urbane legende o vrhunskim urokavanjima cijelom plejadom različitih sirupa, kapi za nos, i tableturina, od klasičnih painkillera i sedativa, pa do pilseva za srčane bolesnike, oboljele od Parkinskonove bolesti, shizofrenije itd.


Fascinantna je ta ljudska potreba za promjenom stanja svijesti. Ljudi su po defaultu skloni rokanju, pa zato dilanje i je najprofitabilniji biznis za svijetu. Od duvana i alkohola, do svih onih zabranjenih heroina, kokaina, trava, tripova… Važno je rokati se. Uz odobravanje društva, ili ne, samo da u glavi nije bistro. Nama u Europi, da ne kažem Dalmaciji, skroz je normalno naliti se, kao što je nekome u Boliviji nnormalno žvakati lišće koke, ili nekim drugim narodima pušiti opijum. Najviše me ipak fascinira globalna ironija u kojoj vlasti, kao, svim silama ratuju protiv poroka, a zapravo istodobno podržavaju narkomafiju, čuvaju im leđa i ispada da su dileri i represivni aparat, jedan subjekt. Borba protiv narkomanije osuđena je na propast u startu, i tako je to od samih početaka, jednako kao što je primjerice, američka prohibicija alkohola bila besmislena jer je 90 posto senatora, kongresmena i policajaca lokalo nakon smjene. Jebiga, u ljudskoj je prirodi povremeno tražiti ispriku za ne biti normalan, prirodno ili umjetno. Priroda, savršena kakva jest, ponudila je opijum, kao vrhunac, cara među drogama i najučinkovitije sredstvo za mijenjanje stanja svijesti. Ponudila je i travu, marihuanu, koku, a kada je homo sapiens počeo sve naprednije koristiti od majke prirode poklonjen razum, odnosno intelekt, uz pomoć kemije i drugih znanosti, iz prirodnih je sirovina počeo sve kvalitetnije sintetizirati psihoaktivnu tvar i pucati se suptilnije, učinkovitije, ali samim tim, jasno, i opasnije, pogubnije za organizam genetski naviknut na naturalno vulgaris. Na default. U tom vječnom procesu najbolje prolaze oni koji znaju odrediti mjeru, koji se mogu rokati kontrolirano, da ne kažem samokontrolirano. Oni koji mjeru ne znaju, ili je ne žele, ne prihvaćaju, završe poput River Phoenixa, Sid Viciousa, Jim Morrisona, odnosno cijele vojske anonimusa koji su u nekom trenutku utrpali u sebe preveliku količinu kemije, makar i milijunti dio čestice iznad onoga što nazivamo tolerancijom organizma. I otišli su na put s kojeg povratka nema. Rekao bih još, a to je uistinu isključivo moj subjektivni sud, da je jednako pretjerivanje i u onih došobrižnika što se manijaklano trude ostati čisti i trijezni. Strefi ih infarkt često prije nego pijančine i narkomane. Jer znaju ogresti, oboljeti od infišacije za čistoćom. Prosječnost je najbolja. Ona je vrlina. Svako je pretjerivanje kobno, čak i sama sklonost pretjerivanju. Treba znati mjeru, jer mjera je put za rajska vrata.


Treba se, dakle, pucati, ali s mjerom. U tome je kvaka. Priroda je savršeno postavila stvari. Ako želiš bogovski uživati, skupo ćeš to platiti. Heroinski medeni mjesec traje odvratno kratko, a ono što slijedi je teški pakao. – Zakoračio si kroz rajska vrata, htio si osjetiti ono što je u toj tvojoj zemaljskoj dimenziji i percepciji smrtnika namijenjeno samo bogovima i sad se jebi – kao da kaže cinična majka priroda. Znam nekoliko ljudi koji masovno svakodnevno puše travu. Jebo me pas ako nisu u većem kurcu od kvartovskih junkija, onih koji su svakodnevno na dopu, i to onom najprljavijem, uličnom, što do odredišta dolazi nakon najmanje 10 miješanja više, nakon što je roba već zaprljana strihinom, praškom za pecivo, i sličnim smećima. Oglupjeli su od trave ti moji kvartovski hašomani stravično, a da toga nisu ni svjesni. Disfunkcionalni su, asocijalni, jedva i u onom najprizemnijem, birtijaškom razgovoru slože dvije suvisle rečenice. Bilo bi im bolje da su na dopu. Bar bi znali zašto su sjebani. Jer heroin je jedina istinska, prava droga. Sve drugo su uspješniji, ili manje uspješni pokušaji prirode da nadomjesti nenadomjestivo. Povratak u majčinu utrobu. In utero. Topla kupka, ukopčan na hranu i sanjarenje. Uistinu predobro da bi bilo realno. Omjer zadovoljstva i prokletstva je negdje 1 : 1 000 000, ali u računici gdje jedan znači jebeno puno. A trava je totalno drukčija priča. U strogo zadanim, kontroliranim uvjetima čak i ljekovita, postaje ubitačna kad se konzumira nekontrolirano, više puta dnevno godinama. Ti ljudi postaju idioti, mozak im se pretvara u beskorisnu smrdljivu kašu. Gledam te stare momke u kasnim tridesetima. Većina su šljakeri koji rade najprljavije, i najteže poslove u tri smjene u lokalnoj Tvornici lakih metala. I tamo duvaju. Duvaju stalno. I kurca oni ne kuže. U kafićima vikendom stoje uz šank. Šute i piju. Na partyima stoje negdje sa strane, kao kipovi. Totalno im je duvka spržila mozgove. Velim opet, da su na dopu, barem bi znali zašto su sjebani, zašto su otišli u kurac. Ovako, ko fol, misle da nisu junkiji, da je trava laka droga, a zapravo su sjebani totalno. Ne kažem da trava nije laka droga. Kad jest. I nema nikakve veze s dopom. Naime, heroin je jedina prava droga, preciznije kazano, heroin je jedini opijat. Jasno, u našim medijima, i kod kvazi stručnjaka, sve su droge opijati, ne kuže da su opijati samo derivati opijuma. A uz kralja heroina, među nešto što bi onda bile nekakve ipak pod-droge, svrstao bi i bijelo, ali i onda, po nekakvoj zamišljenoj obrnutoj piramidi, i amfetamine, speedove, do tripa, hašiša i trave, a onda na kraju i duvana. Mislim, sve su to droge, ali i među drogama ima droga i droga, jebiga. Svaka ima svoj faktor, kao one lijepe guzice u reklami. No, moramo dijeliti one supstance koje zajebu organizam fizičkom ovisnošću, od svih ostalih, mada ni psihička ovisnost nije mali zajeb, pogotovo kada o bijelome govorimo. Jebote, na bijelome te bedara krpa čim popusti, čim počneš osjećati da kalava, da to više nije to. Zato i je proklet, majku mu. Dobar je, jebeno je dobar, ali brate i skup, financijski i psihološki. Ništa ne boli kao spuštanje, kao oni trenuci kad znaš da popušta, a tako je jebeno dobro i boli te činjenica da ti više neće biti tako dobro. Ipak, već preksutra sve je OK. Ako si dobro zaružio, eventualno će ti biti gadno sutradan, ali preksutra si cool. Dakle, ako se razbiješ bijelim za vikend, preboliš sve u nedjelju i u ponedjeljak si na poslu tip top. Kad si mlad, čak ti ta nedjelja i ne treba, a kad čovjek dođe u godine, sve manje može dan za danom partijati. U svakom slučaju, zaključili smo da trava može biti jebena ako se sjebeš s njom. No, to najmanje ovisi o travi, a više o ličnosti. Ljudi koji su sjebani, bili bi sjebani s travom i bez nje. Skloni suicidu ubit će se bili junkiji, cijenjeni arhitekti, ili klošari. Nema to puno veze s drogama. Kao što je odavno odbačena ona glupa teza, na žalost, još uvijek prisutna u nas, da se na dop navlače slabići, kukavice koje bježe od problema i slično. Ma možeš to objesiti mačku o rep. Pucaju se svi, jednako to rade bogati tatini sinovi, pizdeki, i sirotinja iz radničkih kvartova. Nema tu pravila. Neki stručnjaci kažu da osoba koja tri puta konzumira heroin u nekom životnom razdoblju, ima preko 75 posto da će se navući. I ta teza stvarno pije vodu. Uistinu je fascinantna ta droga, način na koji osvaja žrtvu. Nakon prvih iskustava, te neobjašnjive topline i egzotične romantike, stvarno je nemoguće steći dojam da je nemoguće kontrolirati konzumaciju, koliko god je općepoznato da heroin nije za zajebanciju. I unatoč svim tim poznatim činjenicama, ljudi se igraju, koketiraju i sjebu se. Sve je divno i krasno do jednog puta, do trenutka kad odjednom dobiješ gripu. Curi ti nos, sve te kost bole, ma što… i kosa na glavi boli. I uzmeš dop, a odjednom sve tegobe nestanu, ko odnesene. Nevjerojatno nešto. S ničim se ne može opisati. Tek tada spoznaš da je vrag odnio šalu, da je sranje došlo i da je medeni mjesec završio. I jedino što želiš je, više nikad ne osjetiti tu bol uzrokovanu nedostatkom smeđeg praha. Pa se ljudi rokaju sve više, sve češće, i sve su ovisniji, sve su sjebaniji, sve je manje para, tolerancija raste rapidno, svijest se mijenja, ništa više nije bitno, samo droga, samo dop, i samo urokana. Ne postoji puno gorih stvari na ovom planetu od ovisnosti o heroinu. Kao što ne postoji mnogo ugođaja koji se mogu usporediti s djelovanjem te fantastične, ali proklete droge. Baš kao što legenda kaže: - da je Bog smislio nešto bolje od dopa, uzeo bi to za sebe. Heroin je prekrasan, toliko prekrasan da ubija. Ali ne ubija brzo poput giljotine, nego pakleno sporo. Prvo ti ubije obraz, ubije čovjeka u tebi, oduzme ti spokoj, dostojanstvo, ljudskost, a onda te uzima fizički, doslovno te smanjuje dok ne postaneš kostur, živući mrtvac, nula, nitko i ništa, malo pljuvačke s asfalta, bolesne i ljigave. To je heroin. I koliko god bio jak, koliko god držao da si faca, s čeličnim mudima… ne igraj se s dopom. Jer za njega nema prejakih, a mali broj je onih koji uspiju pobjeći. Od tog broja, možda samo 10 posto nastavi suvislo živjeti. Ostali puknu na ovaj ili onaj način. Mnogi se navuku na religiju, zabriju, navuku se na crkvu, i do kraja života vas tlače svojim prosvjetiteljskim iskustvima, pronalaskom boga… kako god okreneš, dop je sranje. Teško sranje.


Droge mogu biti dobra zabava, ali nije se zajebavati s njima. Kokain je maksimum dopuštenoga, i to u najgorem slučaju, možda dva puta godišnje, na rođendan, Novu godinu, ili eventualno na neki veliki party, momačku večer, vjenčanje, neko ludilo. I onda više ništa najmanje 6 mjeseci. Travu zapaliti s vremena na vrijeme, uz dobru ekipu, i pivo, kvragu, zašto ne, ali možda dvaput mjesečno. Jebiga, dok studiraš moraš se s nečim zajebavati, istražiti sebe, granice ludila i podsvijesti, ali ništa više od toga. LSD? Ako imaš muda od čelika, ako nisi sklon paranoji, i ako imaš jaku psihu – probaj. Čisto zbog iskustva. Bio bi licemjer da kažem nešto suprotno. Trip sigurno nećeš htjeti ponoviti tako brzo, pa nema straha od ovisnosti. A ecstasy? Preporučio bi ga samo i jedino, ako je čist, a nije lako na partyu znati kakva je roba. Jebiga, sve što nije pravi bombon je smeće, puno otpada. Ne kažem da pravi bombon nije štetan, ali neusporedivo manje od govna kakvo se za sitnu lovu prodaje po klubovima. Krcat kofeinom, krečom, ne znam s kakvim sranjima sve ne. To ubija, to sjebe mozak gore od ičega. Izbjegavati, definitivno. O speedu, amfetaminima svih vrsta, barbituratima, painkillerima, antidepresivima, raznim apaurinima, xanaxima, praxitenima, lorsazepanima, artanima, tranaxima, lumidolima, prozacu, mandraxu, valiumu i sličnom smeću kakvog ćete naći u 80 posto domaćinstava, po ladicama s lijekovima, uopće mi se ne da pisati. Nema dobre tablete, sve je to veliki zajeb i košta masu organizam, pogotovo mladi organizam. Izbjegavati…. Metadon, iliti Heptanon pod kojim imenom metadon proizvodi Pliva, nisam ni spominjao jer je to medicinska alternativa dopu. I ništa više. Ni manje. Ostaje za kraj trava, njezin prirodni derivat hašiš, i umjetni derivat hašišovo ulje. Što o tome reži kad je sve već rečeno. Dan danas, naći ćete dan za danom u novinama vjesticu na zadnjoj stranici Jutarnjeg lista, skinutu s Hine ili neke treće agencije, da je trava zdrava, pa da nije. Da je dobra za pluća, pa da od nje dobiješ brže rak na plućima nego od duvana. Dokazano, u travi ima ljekovitih sastojaka, a sve ostalo je industrija farmacije i globalni, vrlo profitni interesi. Kao i u svemu, samo što je u slučaju «drugs» sve to puno više izraženo jer se najveća lova vrti upravo na tom području. Alkohol često može biti veće sranje nego sve droge zajedno, ali nije u žiži jer je društveno prihvatljiv. U nas. Negdje je veći bauk od dopa ili koke, ovisi samo o križanju meridijana i paralela na globusu. Da je po nekim narodima, alkohol bi bio ultra zabranjen a koka legalna. Ili neka druga kombinacija. Mi smo u alkohol free zoni, i zato je najnormalnije da je sve oko nas puno kronera. Nama je to čak smiješno. Neš mi ti stvari, alkohol. A što je agresivniji od svih droga zajedno, koga briga.
I da, dok sve ovo pišem, meni cijelo vrijeme dimi kraj glave. Izbrojio sam devet čikova, plus ovaj koji još gori, a dogorio je skoro do kraja jer pišem bjesomučno, drma me inspiracija, pa ne stignem povući. A jebeno sam navučen, samo što nisam junkie jer je ta moja ovisnost legitimna, legalna i društveno prihvatljiva. Sve manje, ali ipak još uvijek prihvatljiva. I to je moja jedina ovisnost. Pucati se drogama u mojim godinama, definitivno ne bi bilo prihvatljivo. A i da želim, ne mogu si to priuštiti. Ne zbog para, nego zato što nakon noći ruženja ne bi mogao na posao. Davno je bilo to kad mi takve stvari nisu smetale. Ne sjećam se kad sam se zadnji put napio, a trava mi jako smeta. Užasno se glupo osjećam naduvan, i zapravo, nikad mi to nije pasalo, čak ni onda u davnoj mladosti, kada sam utvarao da mi paše.


Epilog? Ne zajebajite se s drogama, od njih nećete profitirati, sigurno. Budite uvjereni u to. Ironija, zar ne? Nećete profitirati od najprofitabilnije grane privrede na svijetu. Ha. Jebiga, svaki profit je kod droga kratkoga daha, i prije ili kasnije skupo će vas koštati. Bilo da od nje zarađujete, ili da se njima pucate. Lajna bijeloga za novu godinu je gušt, a treskavica zbog krize i bacanje 700 kuna na gram svaki dan je kurac od života. Joint na studentskom tulumu i pivo, maksimum je dopuštenoga, a sve ostalo je kurčina, sranje koje ćete plaćati skupo do kraja života. Kratkog, mučnog i odvratnog. Pa vi sad izvolite.

VUKODLAK OPSJEDA ŠIBENSKO RUBNO NASELJE

objavljeno NA XPORTALU, 12.12.2006 21:58:21

- Vraćala sam se kasno doma te večeri ulicom obasjanom svjetlošću punog mjeseca. Upravo zbog mjeseca, nekako zlokobnog, osjećala sam se čudno i nekako preplašeno. Taman dok sam razmišljala o tome i dok su mi trnci prolazili tijelom, dogodilo se ono najgore. Odjednom sam na nekih dvadesetak metara ispred sebe ugledala ogromnu spodobu, neko strašno biče obraslo dugom, gustom crnom dlakom. Taj vražji stvor, a kunem vas se da je nalikovao na neko paklensko biče, jer nije moglo biti ovozemaljsko, imalo je vrlo široka leđa i kretalo se prema meni laganim, ali nekako stravičnim koracima na sve četiri noge. Ukipila sam se, umrla od straha. Vidjela sam njegovu užasnu četvrtastu njušku iz koje su izlazili neartikulirani zvukovi koji su mi ledili krv u žilama. Glasao se kao čovjek, ali to nikako nije moglo biti ljudsko biče. Njegove velike krvave oči bile su zvjerske! Nekako, ni sama ne znam kako, uspjela sam se trgnuti i pobjegla glavom bez obzira do svog haustora. Otišla sam doma i ispričala svojima što sam vidjela. Sutradan sam čula od drugih ljudi u kvartu da je još nekoliko ljudi vidjelo užasnog stvora, ali kako su mi se ljudi počeli smijati i svašta mi govoriti, odlučila sam više ne pričati o toj noći i nekako je pokušati zaboraviti. Strah me sada noću izlaziti vani.
Vjerovali ili ne, priča je to djevojke s Meteriza, rubne četvrti na sjevernom dijelu Šibenika i uopće nije zajebancija, koliko god nalikuje klasičnom scenariju nekog horor filma, i samo mu još nedostaje ona sjajna, paklena carpenterovska glazba. I nije ova cura jedina koja priča o susretu s čudovištem, jer se jučer po cijelom Šibeniku pričalo naveliko o tome. Što su vidjeli, nitko ne zna sa sigurnošću, ali se zato priča o vukodlaku s Meteriza, svemircima, pa čak i o svjetlonoši sotoni «himself». Nakon što su novinari počeli kopati po priči i cijeloga jutra obilazili Meterize, reagirala je i policija koja je na temelju novinarske dojave otvorila službenu istragu. Nakon što sam jučer ujutro obišao mjesto radnje i pričao s ekipom u jednom lokalu ispred kojega je navodno bilo najviše ukazanja čudovišta, popričao sam i s tamošnjim svećenikom, predsjednikom Mjesnog odbora, ali nitko nije uzeo priču za ozbiljno, jasno. Genijalna je bila ekipa u tom kafiću jer su jedva čekali da dođu novinari i razbiju im učmalu svakodnevicu. Par njih koji su bili debelo nacicani već u podne, s guštom su se sprdali pričama o čudovištu pa je jedan tako izvalio da je riječ o njihovom kvartovskom internom čudovištu, inače kućnom ljubimcu svemiraca koji povremeno silaze u njihov kvart. Drugi je kazao da je prošlog tjedna u kvart stigla neka totalno bolesna trava, koja izaziva nevjerojatne halucinacije pa da je prošlog vikenda bilo svakakvih ukazanja po Meterizama. Uglavnom, ljudima je priča dobro došla da ubiju svakodnevnu rutinu, a novinari su dobili još jedno sjajno štivo.

BIG BROTHER - ADIO PAMETI!

objavljeno 10.12.2006 15:40:42

Nisam ljubitelj Big Brothera, i moram priznati, u toku sam onoliko koliko se o tom showu može pročitati u novinama. Dakle, otprilike raspoznajem likove, i s vremena na vrijeme doznam najbitnije o njima. Da su ovu treću sezonu natrpali unutra prilično neobrazovanu ekipu, da ne budem zločest i kažem brdo idiota, dalo se zaključiti iz milijun novinskih naslova i televizijskih emisija. Čuo sam tako da ženska ne zna što je PDV, da naziv države čita «Kenčuki» itd. , ne mogu se sjetiti sad svih tih silnih bisera, a koliko su zapravo ti ljudi u debelom kurcu, imao sam prilike svjedočiti iz prve ruke u subotu navečer. Igrao sam se daljinskim upravljačem i vrtio programe, pa tako naišao na ona tri kanala na kojima emitiraju uživo zbivanja u Big Brother kući. Ipak MaxTV nudi puno zanimljivijih programa da bi gledao to sranje, ali kad sam vidio da igraju onu neku igricu gdje bacaju kockicu i pomiču figurice na nekoj podlozi po raznobojnim poljima, gdje svaka boja znači da treba izvući pitanje iz određene grupe pitanja, morao sam vidjeti koliko će kvalitetno odgovarati na pitanja, vjerojatno namijenjena pubertetlijama koji takve igrice igraju. I jasno, ostao sam zabezeknut jer tijekom nekih pola sata, 45 minuta, oni gotovo ni na jedno pitanje nisu znali odgovor. Psovao sam, ljutio se kao manijak, onako sam sa sobom, jer ubila me u pojam činjenica da ti mladi ljudi kurca ne znaju, niti ih je briga. Ne zbog nji kao njih, nego zbog činjenice da bi isto bilo i s većinom ostalih mladih Hrvata kojima sam okružen. I sad se ja budala čudim, zašto navečer u klubu s pola ljudi nemam o čemu pričati, a žene koje pokupim mogu samo i jedino karati i pobjeći, nedaj bože da se probudim ujutro s njima jer bi to bilo ubitačno iskustvo.
Ide neko pitanje vezano uz američkog predsjednika Nixona, a pita onaj mali iz Zadra, Danijel, jel to onaj neki fotograf? – Ma ima neka firma, šta ono prodaju, Nixon se zove – veli Zadranin. Sljedeće je pitanje bilo koju su popularnu igricu izmislili dečki iz Hrvatske te i te godine. Jasno, nitko nije znao pa je ona pametna Tanja pročitala odgovor, a ja ću napisati točno kako je izgovorila – «Serijous Sam», i čita drugo pitanje u kojem se spominje slovensko jezero, kako je ona pročitala «Blejd». Mrtvo hladno. Onaj frizer, peško iz Istre što stalno plaće ko pičkica, posebno me oduševio jer je njegova gramatika na razini djeteta u vrtiću. Bez pretjerivanja. Nisam mogao vjerovati jer sam u prvi tren mislio da je slučajno par puta izgovorio nešto čudno. No, kad se to zaredalo, shvatio sam da on stvarno vjeruje da je ispravno reći «prijestavnica» za prijestolnicu. Na spomen kultnog Felinija, Danijel je pitao – jel to neka serija? Šokiralo me da ni on ne zna što je kazneni udarac u nogometu i s koliko se metara puca, a onda je u jednom drugom pitanju Tanja rekla – ma kakav crni Pučini ih je spopao! Šta ja znam ko je taj o kojem niko nikad čuja nije! Kakva su ovo debilna pitanja! Inače, ta je Tanja uvjerljivo najgluplja, a to nije lako u onolikoj konkurenciji. Ovih četvero što su zadnji ostali, bez sumnje su najveći biseri Big Brothera. Valjda su zato i ostali.
Kako je peško čitao s pitanja rimski broj kao 15. stoljeće, umjesto 20. , nije im nikako bilo jasno kako to da je odgovor na pitanje o reintegraciji istočne Slavonije u devedesetima? Čudili su se, komentirali međusobno, Danijel se pitao je l to bilo sad, u ovom ratu, ali nikome nije palo na pamet pogledati je l ovaj idiot uopće pročitao kako treba. Da sstrana imena i prezimena Tanja ne zna pročitati, odavno je poznato pa je i ovom prilikom jedno pročitala kao «Stevart». Vrhunac je bio kad je u pitanju postavljeno što je to opasno, zbog čega je požalio, izmislio Alfred Nobel, čije čak ni prezime frizer nije znao pročitati ispravno, jasno, svi su se gledali i čudili. Jasno, otkud bi tri mlada Hrvata i jedna Kubanka to znali. Njoj opraštam pitanja iz Hrvatske, ali Nixona joj ne opraštam. Ipak je Dick jedan od najomraženijih predsjednika, jebiga. Da će znati nešto o Marinu Držiću, nisam ni očekivao, ali mislio sam da će plačljivko barem ispravno pročitati da je XY pobrao zlatno na olimpijadi. No, on je više puta pročitao i izgovorio «obrao». Kao starog rockera, ubili su me kad nitko od njih, nije znao pročitati «Seks Pistols». Mučili su se, i šteta što vam ne mogu opisati fonetski kako je to zvućalo s njihovim debilnim naglascima i retardiranom dikcijom. Tanja je posebna bila, kad je u daljnjem tekstu čitala Sid Vikius, Vikiuš… ko je sad taj jebote, retardirani nisu znali.
Idemo dalje, pita Danijel jel taj Dubai veliki grad, a frizerko popišanko plačko kaže da su žene u Indoneziji «Indjoneske i Indjonejzice» , a protestirajući je izgovorio « prostrijući». Ne znam kako je osnovnu školu mogao završiti taj tip. Jadni mi i naše društvo. Ne čitaju novine, o knjigama se ne usuđujem ni govoriti. Da su bar stripove čitali, bili bi danas fontana s vodoskokom. Pa Kubanka bolje izgovara od tog plačipiša koji prvi put u životu čuje za termin i naziv «Medvjed Brundo». Tanja pita – jel se to svjetsko prvenstvo bodovalo za Hrvatsku, jel bilo to SP za Hrvatsku ili za vani? Ko su ti «Astezi», ima li to neke veze s «anestezijom» ? Koji je premijer bio vaterpolist? Ko je taj Mateša? Tango? Jel se misli to kao ples ili kao nešto drugo? (Ne, nego kao avion, jebote glupa op.a). Tanja, kako ne znaš gdje je Slunj? (ona ne mora znati jer je mamina beba i mama sve to zna za nju, svojedobno je rekla ta tupa cura koja kurca ne kuži, ni je briga).
Što stoji iza kratice RTL? – Muk. – Pa to je bar lako, R T L televizija – sa smiješkom će plačljivko, slavodobitno jer konačno neki kurac zna! – Nije, nego radio televizija Luxemburg…. – Kako, molim, što, nemoguće, prvi put čujem – Danijel. Kubanka: - ajmeeeeee, kako, štoooo??? Koji pridjev ( uz još neka objašnjenja) se vezuje uz Češku 1968. , a Hrvatsku 1971. godine? –Jao, pa to znam, to smo učili u školi, što ne? – veli pederčić, ali se nikako ne uspijeva sjetiti, jadničak moj mali, ah. – Hm , da razmislim malo – veli Danijel – ha, znam, da nije Gradišćanski ? Da nije učilište? – Nije Danijel, piše da je to proljeće, ma zamisli, ko bi to znao? – pa učili smo to u školi, samo se nisam mogao sjetiti. Pa da, hrvatsko proljeće, to ti je ono nešto iz povijesti – pametni će mali frizer.
Da se Danijel šalio kad je odgovorio Marihuana na pitanje liste koje biljke se nalazi na kanadskoj zastavi, ali neki su odgovarali – Ružmarin i Lovor… Za genijalnog frizera sjeverni otok na kojem su ledene plohe je Antartik. Očito, ovi u BB produkciji i nisu tako zli kako je nedavno pisalo u onom tekstu Denisa Kuljiša u Globusu, gdje neki tip priča da ovi vade samo bisere, samo najgluplje od kandidata. Čini se da su oni zapravo prehumani kad ne vade ovakve bisere i idiotarije u program, a ja sam samo pola sata gledao to. Mogu samo zamisliti što sve čuju ljudi koji po zadatku, u službi tamo 24 sata dnevno gledaju i slušaju ova priglupa stvorenja. Danijela, koji mrtvo hladno kaže: - pa zar je stvarno «južnoafrička» grad? Nikad nisu čuli za Ronalda Reagana, Karla Metikoša – pitanje je bilo hrvatski naziv za Mat Collinsa za kojeg nikad, naravno, nisu čuli. Nisu čak ni znali za naziv «vatreni», jasno, hrvatske nogometne reprezentacije u konkretno postavljenom pitanju. Pitanje je bilo, koliko je ljudi ostalo na brodu tijekom prvog iskrcavanja astronauta na mjesec, a BB kandidati su se pitali : na kakav brod oni misle? Sjajna je opaska bila: - ma što je taj «Bečem», taj «David» i njegova žena Viktorija! Bečem je kurac, meni je najbolji «Rodmen»! Pa zar nije ta Tanja cura ipo, jebo je glupu! Stvarno više nisam siguran, ko je glupčji od njih. Danijel je uvijek djelovao najtuplje, a onda se pojavila Tanja sa svojim biserima. No, u subotu navečer, frizerko se progurao u prvi plan. Teško je odlučiti, jako teško. Najgore je to što će netko od tih silnih kretena dobiti uskoro milijun. A ja mogu pjevati borbene! Kvragu.

ZADNJE UROKAVANJE DAVIDOVO

objavljeno NA XPORTALU, 9.12.2006 2:27:35

Kiša danima ne prestaje padati. Kao i obično, na božjem meniju započinje još jedna prilično obična večer u urbanoj betonskoj džungli. Gore, visoko u armiranim krošnjama betonskih stabala, smrtnici ratuju. Bore se za daljinski upravljač i beskorisni su. Samo troše zrak živeći svoje jadne, dosadne živote, a potom umiru. Bespovratno nestaju njihove smrtne duše, kao da ih nikad nije bilo. Noć silazi u grad. Tiha je, noćne ptice se smiju. Gnijezda su puna, dišu žurno dok konzumiraju bezakonje na svakom uglu. Izgubljene duše lutaju. Noć je njihova. Noć je zbog njih. U jednoj od onih mračnih ulica u kojima javna rasvjeta šljaka u najboljem slučaju dva - tri tjedna godišnje, crni audio usporeno klizi uz trotoar pa se zaustavlja. Iscijeđeni i ispaćeni tridesetogodišnjak dječjeg lica, sjedi na suvozačkom sjedalu. To je David, neuspješni božji pokus, jedan od pokislih anđela slomljenih krila. Žvali u ustima duvan koji mu dimi ravno u desno oko i nadražuje ga. Staloženo i posve mirno, skoro beživotno kao da vegetira, u rukama ispravlja zgužvane novčanice i prebrojava ih. Automobil je u leru. Previše mračno je unutra, čak pomalo sablasno s obzirom na pasje vrijeme. Prigušena i neznatna svjetlost što dopire s instrument table, otkriva dvije siluete, dvije obične sjene. Kiša nemilo pada, a odzvanjanje udaraca kapi o limeni krov automobila kao da godi uglađenom frajeru u ranim pedesetima što sjedi pred volanom uz Davida i promatra ga neopisivom strašću. Zagrizao je donju usnicu i rastvorio oči poput zvijeri što se sprema nasrnuti na svoju žrtvu. Osmjehuje se i diše duboko dok desnom rukom gladi Davidov potiljak a lijevom otvara šlic i vadi prilično ukrućeni kurac, pravu zvijer, žilavu i tamnu. Glavić mu se sjaji pod zelenkastom svjetlošću s instrument table. U automobilu je vruće, grijanje radi sto na sat. – Dat ću ti još 50 eura ekstra, ako ne progutaš već me zažvališ kad svršim i jezikom razmažeš sok po mojim usnama i licu – reče tip. David tupo nastavlja buljiti negdje u daljinu i uvlači duboko u pluća zadnji dim cigarete. Polagano je primiče pepeljari i gasi dugo dok ga tip prati pogledom. Zna da svakom novom sekundom dodatno uspaljuje stalnu mušteriju koja Davidove sitne igrice uvijek posebno nagrađuje napojnicom. – OK, daj lovu i razmazati ću ti spermu jezikom gdje god želiš – reče David prigušeno hrapavim glasom, spremi pare u džep i počne pušiti frajeru. David je nekada, sada već toliko davno da se toga jedva sjeća, bio pravi magnet za žene. Imao ih je mnogo i dovodio ih do Olimpa orgazama. Muškarci ga nisu seksualno privlačili mada mu nisu bili ni odbojni. Niti je bio homoseksualac, niti homofob. U najmanju ruku bio je ravnodušan po tom pitanju pa mu pušenje nečijeg kurca ni po čemu nije predstavljao nekakav problem. Odavno je shvatio da je pušenje puno lakša zarada od gnjavaže na bilo kakvom konvencionalnom poslu, često puno prljavijem od gutanja sperme strancima. Bar se nikome nije morao uvlačiti u dupe, ni pušiti idiotarije od šefova koji najčešće imaju koeficijent inteligencije amebe. Otkad je postao jedna od mnogih noćnih ptica, izgubljenih duša ovoga grada, popušio je nebrojeno kuraca. Ni sam ne zna koliko ih je popušio do sada. Vjerojatno bi David išao i dalje od pušenja da je morao, da mu je trebalo. Vjerojatno bi dopustio da ga neka mušterija naguzi, ili da on gura svoj kurac u nečiju mušku dlakavu guzicu, da je morao. Ali nije. Jebavao tipa ili žensku, bilo mu je sasvim svejedno. No, sasvim je pristojno zarađivao pušenjem po automobilima, pa su mu nekakvi odlasci u motele ili stanove predstavljali pravu gnjavažu. Mada bi sasvim sigurno na takvim, vrlo traženim seansama, zaradio sjajne pare. Ipak, ovako mu je bilo lakše. Lova je dobra, posao ne traje dugo, a dok pljuga masne kurčeve može mislima biti bilo gdje. Pušenje kurca je posao s minimalnim umnim naprezanjem, zaključio je David. Valjda zato plavuše i rade taj posao najbolje, našalio bi se ponekad.
Puši David frajeru u audiju, i vrti u glavu sinoćnju utakmicu Juventusa i Milana. Kakva sjebana sezona za torineze. Totalna katastrofa. Prvo su ih Španjolci izbacili iz Lige prvaka, a sad su praktički izgubili svaku šansu da obrane naslov prvaka «čizme». Osim toga, Milan igra dobro kao nikada, a zebrama nedostaje pola momčadi. Nastavak natjecanja Lige prvaka neće biti isti bez Juve i Manchester uniteda koji su također popušili tekmu… Frajer svršava glasno u Davidova usta, a David mu vraća sve do kapi, oblizuje mu facu i liže ga za svaki zarađeni euro. Koliko para, toliko muzike. A najvažnije je da je mušterija zadovoljna. – Želiš da te odbacim negdje – pita frajer dok se maramicom briše i vraća mlohavi ud pod šlic. – Ne treba, blizu sam, a ionako volim šetati po kiši – reče David paleći novu cigaretu. Razmišlja o mušteriji dok crni audi nestaje u ulici iza prvog ugla. Svaki put kad ga vidi na TV – u, obuzme ga neki glupi osjećaj. Bilo bi gadno da u Saboru doznaju kako taj vrli demokršćanski brižni muž i otac tri prekrasne curice krati kišne noći. No, sudbina je kurva. Neće proći ni tri mjeseca, a zastupnika će policijski tim za poroke u raciji zateći u zagrljaju s maloljetnim narkomanom u jeftinoj motelskoj sobi. Zataškati će, ali rana na duši će ostati. Strah, nemoć i sjećanje na incident, doživotno će ga pratiti. Za nepunih pet godina pozlit će mu u liftu. Srce će stati, a on umrijeti od gušenja. Nitko ne zna što donosi sutra. Zla kob, sreća, a često i sama smrt, ta božanska dama crnih očiju, vrebaju stalno, stalno su blizu. Nikad ne znaš kad će ti se naći na putu, kad će doći po ono što joj oduvijek pripada. I kamo će te odvesti….
Kakva noć! O kakvim glupostima ja to uopće razmišljam, kakav mi se to bolesni film vrti po glavi, pita se David dok po njegovoj nepokrivenoj glavi kiši kao pod tušem. Nasmijava ga taj val bolesnih misli dok hoda polupraznim parkingom po mirnome kvartu u blizini svog stana. Obradio je tri frajera u zadnjih nekoliko sati i zaradio nešto više od 200 eura. Plodna večer, očito. Plodna ali izgubljena, kao i njegova duša, davno prodana za malo prljavog uličnog praha s lažnim sjajem. Kiša i dalje pada, ne prestaje. I tako već danima. Netipično za ovo doba godine. Nebo je tmurno, sunca nema ni za lijek. Neobično, nešto je nesvakidašnje u zraku. Neki jebeno poznat miris, a tako misteriozan. Čim mu se pričini da se sjetio odakle dopire taj čudni filing, misao se izgubi. Čudno. Baš čudno. No, Davidu je ionako sasvim svejedno. Živo ga se jebe. Kao da bi bilo drugačije da je vrijeme ljepše, čak i da zna odakle dopire misteriozni miris u zraku. Lijepo vrijeme pripada davnoj prošlosti. David je zaboravio kako izgledaju lijepi dani. Treba misliti na danas, osigurati lovu za sutra, do trenutka kad organizam prestaje dobivati životnu hranu. Jer kriza je nepodnošljiva. Bol prevelika. David se odavno prepustio i nema snage boriti se protiv nedostatka heroina. Kvragu, zašto i bi kad mu on jamči nadljudsku smirenost, ugođaj stvoren samo za Bogove. Besmisleno se boriti sa svakodnevnim, tipično društvenim sranjima. Ovako je lakše. Smrt je ionako nadomak sviju nas, tješi se David. Njega bar ne brine što je država u kurcu, jebe ga se za lažne nacionalne heroje koje čeka sud u Nizozemskoj. Nije mu važno koji je dan ni tko je na vlasti. Važno da ima svoj šut, i dovoljno zaliha do idućeg posjeta dileru. Sve ostalo je nevažno, bezvrijedno, kao i život. Baš kao život.
Davidov stan je pristojno uređen. Malena soba, kupatilo, kuhinja i prostrani dnevni boravak kojim dominira stalaža s hrpom knjiga i magazina. Odbacio je mokru odjeću i cipele, zavalio se na crveni plišani kauč i upalio TV. Na ekranu je odjavna špica nekog filma s John Cusackom. Prati je odlična mjuza, kombinacija Televisiona i Clasha. Rasvjeta u stanu je prigušena a na zidu nasuprot prozora reflektira se slika mokrog prozora po kojemu i dalje nemilo kiši. Natočio si je u čašu malo travarice iz boce koja od popodneva stoji na stoliću i iz ladice u komodi kraj kauča izvadio je zapakirani gun i limenu kutijicu oslikanu indijanskim motivima u kojoj je bilo oko tri i pol grama jako dobrog heroina u kamenu. Odavno u gradu nije bilo tako dobre robe. Srebrnom žličicom ritualno je, onako od oka uzeo po prilici nešto manje od sto miligrama smeđkastog praha i usuo ga u žlicu s destiliranom vodom, pomiješanu s nekoliko kristala limunske kiseline. David neobično uredno pripravlja i konzumira heroin, po čemu se uvelike razlikuje od većine ovisnika. Iako ovisnik, moglo bi se kazati da je David više narkofil nego narkoman. Rođenom hedonistu, heroin Davidu nikad nije trebao da zatomi slabosti, prikrije karakter ili neko slično sranje iz debele knjige društvenih zabluda o drogama i drogiranju. David je svakim dijelom tijela uživao u heroinu, pa nije ni čudo da je konzumaciju uvijek pretvarao u obred. Uzbuđivao ga je cijeli proces, posebno onaj kratki trenutak kad tanka igla probija kožu, prije nego što će kroz nju poteći topli nektar i ošamutiti ga flashom tisuću orgazama. Ubrizgao je heroin u potkoljenicu, u žilu ispod tetovaže koja je bila odlična kamuflaža za ubodne ranice, i zadrhtao od ugode koja se u ravnomjernim valovima munjevito širila cijelim tijelom. Na televizoru su se redale stravične slike masakra nakon užasnog bombaškog napada na podzemnu željeznicu u Madridu. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih. Završavao je još jedan tipični dan u životu Davida, čovjeka koji se nije želio roditi, a sarkastični Bog ga je znajući to, katapultirao kroz majčino međunožje na prilično ironičnu morsku obalu, negdje u blizini Balkana. A Balkan je, kako je jednom netko rekao, pička svijeta. Pička koja svako malo prokrvari. A ta je pička krvarila prečesto. Krvario je i David, još češće. Rano je naučio što je bol. Otac ga je obožavao mlatiti. Govorio je da je šiba rasla u raju, kao i kožnati remen, valjda. Stari je smatrao da dijete bez batina ne može biti dobro odgojeno, a kako je David oduvijek bio crna ovca obitelji, sasvim sigurno ga je trebalo odgajati s posebnom pozornosti. Batine je dobivao najmanje jednom tjedno, obično nedjeljom kad bi se ispostavilo da je ponovno eskivirao svetu misu. Davida je bilo sram ići u crkvu, a od rana djetinjstva ga je bunila crkvena kontradikcija. U njegovom razredu nitko nije išao u crkvu, bila su to mahom djeca vojnih faca i pravoslavaca. Nedjeljom, kad bi se šira obitelj nakon crkve našla za ručkom, obično bi muški nakon deserta uz kavu šaputali o revoluciji. Ubiti Srbe, pokrstiti Muslimane, organizirati emigrante i izvesti puč. Tako da je David rano zamrzio nedjelju i plašio se tog dana, crkve i fino odjevenih revolucionara. Dan danas nedjeljom osjeća gorki okus batina, licemjerja i lažne moralnosti upakirane u kršćansko milosrđe. Batine su ostale sastavni dio njegova života sve do kasnog puberteta kad je jedne nedjelje, nakon što je kao i obično noć ranije došao doma debelo iza ponoći, uhvatio starome šaku koja je upravo svom forcom išla prema njegovoj faci. Stari je problijedio, a David smireno priopćio – Ovo je zadnji put da si digao ruku na mene. Drugi put ću te ubiti. Otad više nikad nisu progovorili. Ubrzo se preselio u drugi grad, živio od dana do dana, šljakao svašta na neodređeno vrijeme i jednostavno pokušavao živjeti. Revolucija se u međuvremenu dogodila a stari postao velika faca u partiji. David je neko kratko vrijeme proveo u ratu koji je došao u paketu s revolucijom, a tamo je i upoznao prijatelja s kojim će se družiti do kraja života – heroin. Bio je to pravi prijatelj, na kojeg se uvijek moglo računati. Davao je, a ništa nije tražio zauzvrat - adrenalin, bliskost, utjehu i drugarsku ljubav. Teško je bilo samo ponekad kad ga ne bi bilo. Zato je David radio sve da prijatelj stalno bude uz njega. A godine su nemilosrdno prolazile. Život nikoga nije mazio, najmanje Davida.
…Kiša ne prestaje. Prati je bučna kulisa gromova. Munje vrcaju, javna rasvjeta povremeno žmirka a svjetlost na trenutke nestaje, pa se u nepravilnim razmacima opet pali, i dalje žmirkajući. David je miran kao mrtvac. Popio bi gutljaj travarice ali mu se ne remeti komoditet zavaljenosti u plišanom kauču. Nasmijava ga ta misao o lijenosti. Gleda u TV a zapravo ne gleda nigdje. Ono što vidi nema puno veze s realnošću iz dnevnog boravka. Tako mu je jebeno svejedno. Da nije urokan kao televizija, pekla bi ga savjest samo tako. Mislio bi o odvratnim prljavim kurcima koje je pušio strancima, na propalu karijeru, Anu koja je mjesecima slijepo vjerovala da će se promijeniti, prije nego što je konačno otišla. Taj svijet bola i surove realnosti događa se u nekoj drugoj dimenziji, dovoljno dalekoj da ne remeti lažni mir. Barem dok otrov ne prestane djelovati. No, taj trenutak je prilično daleko. David je osigurao zalihe za nekoliko dana, a nakupilo se i novca. Koja ironična idila. Jebena, narkomanska idila.
Previše idealno da bi bilo zanimljivo. Do zla boga predivno, da ti dođe rigati. Treba nešto poduzeti. Što prije. Na televizoru ponovno prikazuju pokolj u Španjolskoj. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih, crna brojka povećava se iz sata u sat. Jebeni teroristi, majku im. Dva generala lete u Nizozemsku. Tamo će im suditi. Opet prikazuju kako je Juventus izgorio. Koja sjebana sezona. Da još i Hajduku ne ide, popizdio bi skroz… Vrijeme sutra, kišno i tmurno…. Što učiniti? Kako ubiti dosadu? Kako promijeniti jednoličnu zagrobnu pozu? Treba se mrdnuti, očito!
David sporo navlači mokre cipele što se cijede po parketu pod plišanim kaučom. Sprema u jaknu cigarete i mobitel i odlazi van. Kiša i dalje pada. Opalo lišće sa stabala na hrpama podsjeća na otoke dok bujica vode teče nizbrdo ulicom. Povremeno se čuje škripa kočnica rijetkih automobila što zastaju na semaforu. Noć je pusta, mrtva. U kvartovskom baru «Corto Maltese» desetak je ljudi. Glazba je spora i melankolična. Gorki navodno već pola sata igra istu partiju pokera s 10 kuna. Igra na čip 7, uhvatio je seriju pokera, nekoliko skala i boja. Pipničar Mudri kao i obično, bezuspješno se upucava Sandri iz radničkog nebodera preko puta. Sandra je dala svima, ali Mudrome ne. Zato što je zaljubljen u nju. Neće da ga povrijedi. I tako je to oduvijek. Kako loš trip… Neki ozbiljni ljudi u separeu šute zajednički, dvoje zaljubljenih pijuckaju Becks i igraju biljar. David zaključuje da je unutra tmurnije nego vani. Pije dupli pelinkovac i odlazi. Gdje sada? Najbliži otvoreni klub previše je daleko. A i da nije, da je bliže, ionako nema previše smisla otići tamo. Paklena dosada, potpuna nezainteresiranost, prava gnjavaža. Bila bi fora da se popne na trafiku i počne pišati po ljudima, ali ljudi nema. Ionako pada kiša. Kako glupa i propala ideja. David gleda u izlogu porculanski servis za jelo i prisjeća se nedjeljnih batina, blagoslovljenih na svetoj misi. Previše je ušlagiran da bi ga to sad bacilo u bed. Gleda u izlog, bulji i ceri se. Koji jebeni život, koja dosada, koji promašeni život. Bog mora da je veliki cinik kad mu je dao zrak da diše. Kao idiot stoji pred izlogom i umire od smijeha. Kiša pravi nesnošljivu buku, a David je previše razbijen vrhunskim heroinom da bi čuo korake iza sebe. Prebrzo se dogodilo, jednostavno prebrzo. Noga u bubrege, lakat u glavu. Dvojica ćelavih ustaša obaraju ga na pod, cipelare ga i uzimaju mu novčanik, mobitel i cigarete. – Majku ti pedersku, sad puši kurce u paklu, smeće narkomansko – bilo je zadnje što je čuo prije nego što mu je viši ćelavac zario nož pod rebra. Koji glupi kraj, razmišlja David dok se topla krv zajedno s kišom i ostalim smećem koje je voda nakupila, u bujici nizbrdo ulicom slijeva u šaht. Nema boli, ni kajanja. Šteta samo onog sjajnog heroina doma kojeg će uzeti policajci kad budu njuškali po stanu, kopajući motive Davidova ubojstva. A posao im je unaprijed uzaludan. Kao da će ikoga biti briga. Skinheadski ubili još jednog junkeya, k tome pušaća kuraca. Jedino će onaj kurvin sin od Davidova oca najebati. Ha, ha, David u smrtnom hroptanju vidi novinske naslove – Sin uglednog hadezeovca izboden usred grada. Sumnja se na obračun zbog droge. Obdukcija je pokazala da je David D. u trenutku smrti imao u sebi heroina koliko pola Afganistana, a policija je u njegovu stanu našla još nekoliko grama, pločicu hašiša i dvije table heptanona. David je u podzemlju bio poznat kao pušač kurčeva političarima, mahom desničarskim uglednicima koji su za to imali para. Lovu je trošio na sjajni heroin koji je dobavljao od frajera pod policijskom zaštitom, a dop je balkanskom rutom stizao blagoslovljen dobrim vezama uglednika iz stranke na vlasti, koji su uz to, i sami bili stalne mušterije Davida D., tog vrsnog pušaća političarskih kuraca. Manje je poznato da je David D. povremeno pušio i kurčeve nekih crkvenih velikih čunki, čak i socijalista i liberala, ali to se ne važi jer su oni po defaultu i sami pušaći kuraca. David osmijeh s lica ne skida. Napokon, dosada je iščezla. Neka ugodna bijela svjetlost oduzimala je scenu kišnoj ulici, a u pozadini se čuo urokani glas Nico iz Velvet Undergrounda. Davidovo tijelo još se neko vrijeme namakalo kišom ispod izloga s porculanskim priborom za nedjeljni ručak, a David je plovio na neko daleko, ugodno mjesto. Smiješak s lica više nije skidao. Mišići su se ukočili u trenutku smrtne sreće. Bio je to posljednji flash, zadnje urokavanje Davidovo.


Odakle dopire ova jednostavna glazba
što kao da je oduvijek dio mene?
Mislim da sam je negdje u vječnosti
propustio prokomentirati.

U dubini beskraja
fantastične bjeline,
žive kilometri boja,
išaranih zvukovima.

Trenuci (neznatni)
sjećanja…

Vodim ljubav sa zlatnim tonovima.
Vječnost je uspaljena i mekana
poput jednoličnog pregleda vremena.

…ispunjam vječnost….
Duša drhti dok zalazim u njezine svijetle odaje.
A ljepota,
fantastična je pa vibrira.
Poput galebove simfonije,
u kornatskom jutru.

Ludujem u prostoru
od neizlječive ljepote trenutka.
Beskrajno svršavam
put ka vječnosti.

Uvijek dalje,
na istome mjestu.
Tonskim ljestvama,
spektar što ljepši je od duge
tu ljepotu ni smrt ne može zaboraviti.

ŽIGOSANJE GUZICE UŽARENIM ŽELJEZOM

objavljeno NA XPORTALU, 8.12.2006 20:23:52

Danas sam se bavio slučajem žigosanja 22 – godišnje cure kojoj je muž na guzici užarenim željezom označio slovo «B», prvo slovo svog prezimena. Još jedna klasična, topla ljudska priča, ko zna koja po redu ovaj tjedan. A jugo uopće ne puše prejako. Obično, kad se zaredaju dani južine, bude prilično gadno. Svi gradski pacijenti puknu i počnu raditi sranja, zivkaju telefonom, upadaju mi u ured. Još kad se potrefi da je pun mjesec, a to je ovih dana, mogu biti siguran da neću doma prije kasne večeri.


Nego, da se vratim ja na ovu prekrasnu obiteljsku priču o žigosanju. Nakon što sam skužio o kome se radi, jutros sam skoknuo do zgrade u centru grada u kojoj stanove imaju i žigosana i kauboj koji je svom vlasništvu ostavio na guzici pečat svog vlasništva. Otvorila mi je majka žigosane i tijekom desetak minuta koliko sam sjedio u njezinom dnevnom boravku, nije mi zapravo htjela reći ništa. Ali baš ništa. Toliko malo u životu nisam dobio od nekoga tko me je uredno pustio u stan. Žena mi je doduše priznala da ima sranja s frajerom, zetom koji je usput samo 32 godine stariji od njezine kćeri, ali o detaljima je odbila pričati. Nije mi htjela otkriti ni gdje joj se kći trenutačno nalazi. Ništa. Neobavljena posla napustio sam stan i spustio se dva kata niže gdje živi molester. Naime, iako su u braku, njih dvoje ne žive zajedno, jer mala živi s majkom. Spreman na sve, zvonio sam neko vrijeme i kucao, ali odgovora nije bilo. U takvim situacijama nikad ne znaš tko će ti otvoriti vrata i što uopće možeš očekivati. Novinari nisu baš popularni ovih dana, i uvijek moraš biti spreman da će ti ovaj čim otvori vrata opaliti šaku u glavu, ispaliti iz sačmarice dva punjenja sačme, ili pustiti dobermana na tebe. No, ovoga nije bilo.


I da sad ne pilam s detaljima, a ukratko, ženska je prijavila da je frajer ubija u pojam, da je mlati, oduzima joj mobitel, brani joj izlaske i štajaznam , maltretira je na sve moguće načine, otišao sam tražiti dalje. A onda se odjednom ukazala druga strana medalje.
- He, he, pa njih dvoje su ti poznati po nastranostima – kazao mi je znanac na kojeg sam naletio u susjedstvu. – Oni su ti cijelo ljeto obilazili SM klubove i uživali u bolima, on pogotovo. Često se družimo u teretani gdje se obavezno hvali ranama i masnicama, i svima glasno prepričava kako ih je zaradio, kakve su bile domine

koje su ga mlatile, sve to, jasno, uz obilje sočnih detalja – veli prijo.
Poslije sam doznao da je lik već bio u braku, ali su se razveli jer ju je mlatio kad god je stigao, čak i po javnim mjestima, a to se u mom gradu gdje svatko zna svakoga, brzo dozna. Tako je rulja jutros po kafićima naveliko raspravljala o najprljavijim detaljima ovog slučaja. To je ono što volim, i zbog čega sam svojedobno pobjegao iz Zagreba u Dalmaciju glavom bez obzira.


Tko zna, možda je cijela ova priča poslužila bračnom paru kao morbidna S&M igrica. U stilu, puste priču da se raspali po medijima, i onda se ševe sve u 16, paleći se na novinske članke. Ha, bolesno, zar ne. Kako bilo, još je jedan radni tjedan prošao. Ujutro, toplo se nadam, neće me dočekati neko novo sranje, i ne namjeravam silaziti prije 11 u omiljenu birtiju gdje ću, kao i svakog dana, doznati što je novoga. Sveta moja Dalmacija, i svi njezini «oriđinali». Da nema pacijenata, bilo bi nam dosadno. Hm, noć je nekako slatka, mislim da ću otići nekamo piti. Treba probaviti sve ovotjedne nasilnike, pedofile, lopove i policajce. A probava je najbolja kad se podmaže žestokim. Nekom vrlo prozirnom i nadasve jakom tekućinom. Laku noć kriminalci moji. Ajte spavati i nemojte me zajebati. Budite mirni noćas i za vikend.

GRAD ŽRTVA HDZ - ovske IMPOTENCIJE

objavljeno NA XPORTALU, 6.12.2006 22:52:47

Živim u nesumnjivo najbogatijem dijelu Hrvatske. U administrativnom, gospodarskom i političkom centru županije prebogate resursima. Nedavno smo zbrojili pare i radosno zaključili još jednu rekordnu turističku sezonu, svjesni da nam može samo biti bolje. U ovoj županiji izviru tri najveće dalmatinske rijeke i mogli bi se obogatiti samo na punjenju vode u plastičnu ambalažu koju možemo proizvoditi u nekoj od mnogobrojnih obližnjih gospodarskih zona… Zvuči sjajno, zar ne? Šteta što moram pokvariti tu idilično sliku. Jer u mojoj županiji nema punionica vode. Niti jedna. U mom gradu turizam jest procvao ljetos, ali radi nam samo jedan hotel. Ima dvije zvjezdice. Hm, zapravo, da ne duljim, i da budem iskren, ja zapravo živim u jednoj od najsiromašnijih županija u Hrvatskoj, a moj grad je u totalnoj komi. Već predugo. Socijalno, gospodarski i svakako. I kulturu su nam zatrli opančari koji nikako da se odmaknu od stoljeća sedmog.
Kako je to apsurdno. Kako se netko ironično poigrao s nama, majku im njihovu. Živim, dakle, u Šibeniku, gradu veličine taman za moj ukus, gradu u kojem se do rata živjelo prejebeno kvalitetno. Imali smo strašan standard, bili po primanjima na vrhu u krepanoj Jugi. I sve smo uspjeli sjebati, sve, pa čak i više od toga. Rat nam je zapravo, kad sve zbrojiš, prilično loše opravdanje. Koliko god nas je i on, objektivno sjebao. To što nam se događa zadnjih deset godina, situacija je za specijalističko promatranje. Naprosto ponekad ne mogu shvatiti kako smo se pretvorili u ovu sirotinju, i od kolijevke kulture transformirali se blitzkrieg u zlokobne puritance, zadrte do iznemoglosti, zatrli, subverzirali do temelja svaki urbani štih. To mi nikako nije jasno.
Evo, baš sada, aktualno i friško, Poglavarstvo planira objaviti natječaj i pozvati investitore na ulaganja u transformaciju dojučerašnjih vojarni u moderne turističke i komercijalne sadržaje, i obnovu tvrđava. To je prvi kreativni potez nakon rata. I bilo bi to sjajno, kasno palimo, ali svejedno sjajno po onoj «bolje ikad nego nikad» filozofiji, da projekt nije već u startu na klimavim nogama. Čini se da su genijalci iz stranke na vlasti, a kod nas praktički samo jedna stranka vlada životom i smrću, koja – zna se, skupusili cijelu priču diletantski do jaja. Osnovano sumnjam da ljudi na vlasti u ovom gradu i županiji ne bi znali odraditi svoj vladarski posao za koji su, usput rečeno, masno plaćeni, čak ni da nekakav Roman Abramovič donese gomilu love i pokloni im nepovratno za investicije. Pa ovi glavonje ne bi znali prebaciti pare s inozemnih računa, ne bi znali potrošiti šolde… Toliko su dezorijentirani, izgubljeni u vremenu i prostoru. Ali mom vremenu i prostoru! Moj zrak dišu, mojim ulicama koračaju, i što je najgore, kupuju sebi kruh i mortadelu od moga rada. Nikakvi su! Ništa oni ne kuže. Nisu sposobni čak ni krasti kako treba, kako to radi 99 posto njihovih kolega u drugim gradovima. Ovi nisu ni za što! Ne bi mogli voditi ni udrugu švelja u staračkom domu.
Nekidan svratio Kalmeta do nas. Klasika. Svakih desetak dana je tu. Jebiga, izbori su blizu, SDP im opasno diše, ne u vrat, nego u obraz, i treba se uvući puku siromašnome što dublje u guzicu. Furajući se na sv. Nikolu, donio je darove, 800 milijuna kuna namijenjenih za proračun županije za iduću godinu. Najveći proračun do sada. Prvo su mi digli tlak jer je presica održana u luksuznim stranačkim prostorijama, tu u mom susjedstvu, na Baldekinu, u onim istim prostorijama odakle su prije koju godinu izbacili na ulicu branitelje, koji su se skupljali tamo neko vrijeme. Gadno je to kad župan, gradonačelnica, njihovi pomoćnici, i lokalni stranački glavonje, govore o proračunu u prostorijama HDZ-a, umjesto dolje na rivi gdje stoluju Grad i Županija. Poruka je jasna: lova je kod NAS, i MI vam je dajemo, marvo od naroda. Taman sam došao sebi od tog klasičnog hadezeovskog bezobrazluka, kad me strefilo nešto daleko gore. Naime, nakon što su se svi izredali i izbiflali sve o proračunu, konkretnim projektima u kojima će se lova utopiti, odlučila i gradonačelnica prozboriti dvije pametne. Žena, ruku na srce, a što je najgore, zapravo uopće nije negativka, nema u sebi one zlobe koju hadezeovci imaju po defaultu, ali brate, zalutala je u politiku. Da ne duljim s nebitnim, ona je nakon dobrih pola sata presice izrecitirala tako patetičnu zahvalnicu drugu Kalmeti, do neba mu se zahvaljivala što je, pazi ovo, odvojio malo vremena za posjet našem gradu, jer zna ona koliko on ima posla, a ipak, ma zamisli, došao je nama… Jebote! Radim švenk po prostoriji i gledam kolege kako kolutaju očima, novinari ne mogu vjerovati, sere se svima od patetike i malograđanskog podilaženja. Pa koji je on faktor, kvragu? Što je on, neki bog? Ima da radi, da trči na svaki mig, da donosi lovu i može biti sretan što dobiva toliki prostor u svojoj 9. izbornoj jedinici, jebo vas. Zbog tih prepametnih Zadrana i Splićana, možemo biti sretni ako i dvojicu s ovog prostora utrpamo u parlament, a ova mu još podilazi kao neka uplašena seljančica seoskom učitelju. Koji proljev, majko mila, koji užas. U gradu poznatom po tome da ne jebe nikoga. Totalno su nas srozali, spustili nas na najniže grane. Ti smotani bezvezni političari kojima ne bi ovce dao da mi čuvaju. Pa, znate li vi, ljudi moji, da su oni još donedavno, tijekom devedesetih, kad bi išli u Zagreb žicati pare za projekte, nosili ministrima krtolić s malo bajama, suhih smokava i po litru rakije i maslinova ulja. Pa bi se pred vratima prestrašeni, jadni i nikakvi svađali, tko će pokucati i ući, tko ima muda za to. Kao djeca, seljačići koji nisu makli guzicu iz neke brdske selendre. Nikad nismo bili ovako sjebani, a u situaciji bez izlaza, bez ikakve alternative, o bože. Bez «m» od muda su, nesposobni i neugledni, neobrazovani i staromodni, a obavezno zadojeni onom najzadrtijom desničarskom retorikom kakvu ni u Gospiću više ne furaju, kakve se Anto Đapić odrekao još ranih devedesetih… To je taj jadni tampon koji nas u Šibeniku dijeli od prosperiteta, i koji čini beskorisnim sve naše prebogate resurse.
HDZ vlada ovim krajevima oduvijek, i zato nam i je tako kako nam je. Što će nama bolji standard i bogatstvo, kad imamo u prvoj fotelji osobu koja u špici turističke sezone na ljetnoj pozornici, pred stotinama ljudi, turista, publike željne zabave, zajebancije i opuštenog štimunga, priča publici na otvorenju deset minuta o «našem ocu domovine, velikom, jedinom doktoru, bez čijeg vodstva ljudi ne bi večeras ovdje sjedili i mogli uživati u slobodarskim notama muzičara»… Ma koga boli kurac za ta sranja??? Ljudi su izišli da pobjegnu od sranja, da uživaju, očekuju od glavonje iz vlasti da im, ako se već mora pojaviti, uputi bandićevsko dobra večer, i pozdravi ih kurtoazno. O živote, jebote. Oni u takvim prilikama zapilaju manijakalno, obično uz obvezatni evanđeoski rječnik, precizno izgovorene riječi koje nećete čuti nigdje, čak ni u crkvi još u davnom stoljeću sedmom, kamoli u kafiću, na ulici, bilo gdje u normalnoj komunikaciji. Ali jebo ti to, kad mi moramo slijediti put prvog predsjednika, a sve ostalo je manje bitno. Što će nam lova, bolji standard i bogatstvo, ako skrenemo s njegova puta, ako zalutamo i odmaknemo se od bespuća povijesne zbiljnosti. Mi, dezorijentirane guske u magli. «Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga, puta ne skre – ne – mo»!
Nije mi jasno kako je moguće da se sve to događa u mileniju eksplozije totalno drukčije civilizacije, na kraju 2006. godine? Svijetom vladaju računala, moderne tehnologije, a 90 posto ljudi iz vlasti u mom gradu još ne koriste računala. Ne prate moderne tokove, moda ih ne zanima, tehnologija još manje, od glazbe oni najalternativniji poslušaju eventualno Olivera, a kao omiljeni film, svi će vam s kesom od uha do uha reći – Prohujalo s vihorom. Knjige, Internet, što je to? BUG, Playboy, o čemu ti prijo pričaš? Jesi ti jugonostalgičar, i jebo te taj lijevi, opasni tisak…. Što će to njima, prepametni su za takva nepotrebna sranja. Kino nemamo. Prije rata su stalno najmanje tri bila otvorena. Što će nam kad našim ljudima iz vlasti vjerojatno ne pada na pamet pogledati barem Borata, ili ultrakomercijalni Casino Royal. Ko zna jesu čuli uopće za poslijeratne naslove. Što će nama ta pusta, prokleta multimedija? I ko to može sve pohvatati, skužiti te stickove, gadgete, webcame… Bolje da se klinci ne odgajaju na tom odvratnom, trulom zapadnjačkom otpadu, i sreća naša što na turnejama svi glazbenici već petnaest godina izbjegavaju Šibenik. U reklamama na TV-u, samo bacite pogled, idu svi gradovi od Karlovca, Gospića, Biograda, Omiša…A govorim o onom najjadnijem šundu, cajkama i smeću od muzike. O pravim stvarima ne usuđujem se ni pričati. No, poskoćice ipak pronađu svoj put do naših glavonja. Naime, oni financiraju te masovne narodne zabave. Na kojima ih možete vidjeti kako slave rado sa svojim pučanima. I za ovu novu godinu nama Jelena Rozga stiže. Još jednom pogodak u sridu nakon Stavrosa, Zečića i ostale družine koja na Silvestrovo u produkciji Gradskog poglavarstva godinama već pohodi rodjački šator na Poljani. Pravi vašar pajdo! A ako se slučajno greškom neki rockeri i pojave na nekom trgu ili štekatu, policija će stići na vrijeme i debelo prije 23 sata osigurati mir našim pučanima kršćanskim. Rastjerati zatrovanu mladež, narkomane i gangstere.
Kurca oni ne kuže, ljudi moji. Ima par mlađih ljudi u vrhu, zamisli, a gori su od ovih HDZ ovaca staraca. Tako lik u srednjim 30 –ima, odgojen na Magazinu, koji se nije nikad zakačio na Stonese, nije mu Bog dao da prokljuvi Dylana, da raspali kao 16 – godišnjak Ramonese, rastura i potencijal je za novog gradonačelnika. Pa jebem ja čovjeka koji se nije odgojio na stripovima, dobroj mjuzi, filmovima… Kako može biti normalan? I sad smo svi mi robovi njihove zakopčanosti. Svi smo najebali jer nije na koncertima dobivao prve felatio radosti, nego je jebavao negdje kravu, ili u najboljem slučaju svoje retardirane rodice. Cijeli grad, županija, sve sjebano do temelja. Prebogati, a ništa nemamo. Oporba? A što je to? Pobili se međusobno u ono vrijeme kad su se građani valjda zajebali, dali im povjerenje i skinuli HDZ nakratko s vlasti. Skupila se bila koalicija, SDP ih povukao, u ono Račanovo, trečesječanjsko doba prevrata… Nisu izgurali mandat. Oči su jedni drugima iskopali. I vratili prvom prilikom vlast ovim rigidnim desničarima, zadnjoj liniji obrane pašalićevske retorike. Vladaju svim lokalnim medijima. Suvereno. Na radio postajama nakon zadnjih vijesti u 18 sati praktički nema programa. A na lokalnoj, gradskoj televiziji, u vijestima prilog o HB-u zna trajati i po 10 minuta. Iako u gradu ta stranka uopće nije u parlamentu. Da čovjek ne povjeruje.
I tako to ide kod nas u Boratlandu, stihijski, i ništa se ne mijenja. Politička scena toliko je deficitarna da ih nema više od desetak u vrhu HDZ-a, a oni su sve, kroje sve naše živote, našu sudbinu. A i njih desetak, razbijeno je u barem pet frakcija. Pa se dva po dva jebu međusobno. Da se bar jebu doslovno, čovjek bi rekao… Ali ne, jebu jedni drugima mater. Uh, kakao me ubija sve to. Kad vidim koliko možemo, a ne daju nam. Pa kako netko može biti toliko glup? Zadrt i glup, a narod zadojen? I biraju ih svaki put ispočetka. Ma u principu, ljudi i nisu toliko krivi, jer alternative nemaju. Oporbe nema, stranka na vlasti je teška koma, nezavisni nikad nisu ni bili nezavisni, a ionako im je rok trajanja odavno prošao. Kad će završiti ova noćna mora? Kad ćemo početi brati plodove kojim nas je majka priroda tako obilno obdarila? Utaboreni na ušću rijeke Krke, u arhipelagu najljepših dalmatinskih otoka, pod najvišim vrhom Hrvatske, pod Dinarom na kojoj bi se stvarno moglo izgraditi skijalište. Brzom cestom, za gotovo pola sata, sad si na dinarskim Alpama, sad si na moru, blizu Kornata. Ujutro skijaš, popodne jedriš. Udaljen smiješno malo od bilo koje europske metropole…
Živim u najbogatijoj regiji Hrvatske. A sjebali su me toliko da mi nije do ničega. Od velike pameti, i godina bezvrijedne govorancije, ostala je samo stara ružna krpa, namočena prljavom desničarskom retorikom. Nevjerojatno je kako su glupi ti ljudi, lijeni, bez trunke kreativnosti i inspiracije. Godinama dolaze na posao svako jutro, i gube se po okolnim birtijama… Debili! Umjesto da lobiraju, ne za nas, nego za sebe. Da bar kradu, ne bi bili ni prvi ni zadnji, nego samo još jedni prosječni, tipični hrvatski političari s lokalne scene… Što ne muljaju, kradu, boli me kurac koliko će zaraditi i pokrasti ako će od toga imalo profitirati i grad. Masu investitora je zainteresirano za šibenske nekretnine i poduzeća, ali sve to zjapi prazno, jasno, i tužno, kao u gradu duhova. Turizam cvate i samo luđaci među gospodarstvenicima ne bi prepoznali vrijednosti kojih na šibenskom području ima na svakom koraku. Pitam se, hoću li doživjeti bolji standard u ovom životu? Stiže i 12. godina nakon rata, a u mom gradu kao da rat nije ni završio. Gradonačelnica još nije skužila da ministar treba raditi ko beštija da bi nam se svidio i dobio glas, i da ima da leti k nama, i donosi pare! Dok je Kalmeta bio gradonačelnik Zadra, taj sigurno nije ministrima podilazio ko pićkica i drhteći, pun strahopoštovanja lizao im dupe. Zato Zadar danas cvate, dizalice se uzdižu iz svakoga kvarta, a moja ekipa iz vlasti, kad na kraju godine nabrajaju svoje strateške projekte, vele: obrisali smo dva grafita i posadili tri cvijeta, promijenili žarulju na stupu javne rasvjete i slične nebuloze. Važno da su oni provjereni vjernici i pravi Hrvati, srbofobi, homofobi, euroskeptici, puni poštenja i oćenaša, a to je što nam grad slični na Tiranu, s tragičnim otpadom od nakita u ovo predbožićno doba, nema veze. Jebe nas se, mi se našem prvom predsjedniku kunemo, da s njegovog puta ne skrenemo. I stvarno nismo skrenuli ni milimetra! Sve popljačkano u HDZ-ovoj pretvorbi i privatizaciji i dalje je nepromijenjeno. TLM je i dalje gubitaš, jaka brodarska kompanija Slobodna plovidba odavno je pokojna, a gdje su milijuni dolara… hm, ma zna se!. Čim Mađari preuzmu kontrolni paket INE, grad će ostati i bez trenutačno možda i najvrednije, one ogromne parcele u centru, gdje je nekad bila tvornica TEF, uništena devedesetih, jasno. Zbog nikakvih zaduženja, uzet će nam i to. Jer ne znamo čuvati svoje, ne znamo uzeti iz Zagreba vlastite pare, ne znamo mi ništa.
Jebo vas nesposobne. Maknite se, ako nećete raditi. Ne mogu vjerovati da su toliko sjebali ovaj grad. Da nema malog Ante Rukavine i ekipe sa Šubićevca, osjećali bi se manje vrijednima. Ako ima boga, neki će se kurac dogoditi i opet ćemo bljesnuti. Tako je to, kažu, oduvijek sa Šibenikom. Ili je debelo gore, ili je debelo dolje, u teškoj komi. Samo krajnosti igraju kod ovog ludoga svita. A mislim da smo predugo bili dolje. I da je vrijeme za jednu moćnu erekciju, s 358 tabli viagre. Eto, dabogda zbivanja na Šubićevcu označila uvod u neku novu šibensku renesansu. Neka balun bude samo prva dobra stvar u masi onih koje slijede da nas uvedu u našu bolju budućnost. Ajde Šibenik, trgni se!

BOLERO: MRTVI I POPIŠANI

objavljeno NA XPORTALU, 5.12.2006 21:32:10

Mislim da sam išao u peti, možda šesti razred kad sam prvi put napisao nešto isključivo za sebe, baš za svoju dušu. Trebalo je imati muda za ničim izazvano pisanje, jer to baš i nije bila uobičajena rabota u mojoj tadašnjoj zajednici. Pisati kao alternativa naganjanju baluna, mlačenja s vršnjacima ili neke treće u ono doba odrastanja aktualne društvene radnje, nije bilo normalno. Svejedno, dobro se sjećam koliko mi je zadovoljstva predstavljala činjenica da sam uspio sročiti nekoliko, za taj period života, prilično suvislih kitica nečega što sam u logičnoj, ali pozitivnoj samodopadnosti nazivao pjesmom. Koliko god mi je taj niz rečenica već nekoliko godina kasnije zazvučao opasno naivno. No, na pojasnim nešto, nisam na sreću nikad bio neki štreber, dapače. Napravio sam previše svinjarija kao balavac, i nastavio raditi sranja i puno kasnije. Nisam, dakle, sjedio doma i pisao. Naprotiv, bilo bi bolje da jesam, da sam više pisao, a manje radio pizdarije. Ali za razliku od drugih, koji su se bavili samo i isključivo sranjima, ja sam u džepu često imao kemijsku.
Kako bilo, bilo je to opisano gore, moje prvo sučeljavanje s praznim listom papira na svoju ruku. Prvi put sam pisao, a da to nije bilo naručeno, nekakvo piskaranje za školu. Lagao bih kad bi rekao da mi je škola bila draga, ali volio sam pisati zadaćnice, bilo da je tema bila slobodna ili zadana, mada su zadane najčešće bile svinjarije tipa «Što ja kao omladinac - pojedinac, mogu učiniti za svoju SFRJ?» ili slično. Sumnjam da je danas u školama drukčije, uz logične različite nijanse. Mislim da su te zadaćnice bile jedino što mi se sviđalo u školi uopće. To se nije promijenilo do kraja školovanja. Sve osim zadaćnica doživljavao sam kao sranje, nametnuto i nepotrebno. Nisam taj stav promijenio. O životu sam najmanje naučio u školi, a većinu onoga s čim su me kljukali u školi i na fakultetu, nikad mi nije bilo potrebno. Ono što me zanimalo, i bilo mi bitno, učio sam, istraživao i proučavao izvan škole, u knjigama, časopisima, stripovima, po medijima, a kasnije i na neizbježnom internetu. A vezano uz posao kojim se bavim, na faksu nisam naučio ništa. Baš suprotno, bio sam prisiljen prvih godina radnog staža ispravljati krive Drine koje su mi usadili na faksu. No, što je, tu je.
Nešto kasnije, u predgrađu puberteta, sjećam se da sam u jednu zadaću, na čijem su coveru bili isječci iz novina, buntovne parole i slike faca koje sam u to doba pušio, napokon napisao i svoju pravu prvu pjesmu. Bio je to za mene veliki uspjeh, pravi progres, po prvi put imao sam nešto svoje, samo moje, stvorio sam nešto, izbacio to iz glave i dobio proizvod u čijem stvaranju nije sudjelovao nitko drugi, niti se od bilo koga očekivalo da shvati taj moj novi odnos prema sebi, društvu, kenj - kenj… Išla je ta neobična (ne)rječita tvorevina nekako ovako: «Noć u ljeti mi je navukla glavobolju, osjećam krv u žilama, osjećam kako krv tutnji kroz moje jadno srce. Nema veze , preživjeti ću…»… Kako je išla dalje, više se stvarno ne sjećam, ali fora je da sam na kraju napisao «Isus je lagao», što je kasnije oduševilo mog najboljeg prijatelja Stjepana, koji je u godinama koje su dolazile, i sam otkrio da mu je Bog udahnuo poprilično istančan dar za pisanje. Taj manijak je nedavno napisao fenomenalan roman «Nediljon u tri» o narko podzemlju, valjda pod utjecajem Trainspottinga koji je u to doba bio IN. Bilo je to prilično solidno djelo. Da u Hrvatskoj kinematografijom ne drmaju idioti, siguran sam da bi njegov roman bio odličan predložak za film. S tim se svojedobno bila složila i ona luda mala, Jasna Zastavniković. U to doba, dok je čitala Stipin roman, radila je Rundeku spot, čak je imala ideju kamo s tim skriptom, ali, ne znam gdje je zapelo. Bilo je to stvarno davno, kontam dok radim upgrade na ovom tekstu, kao što sam nedavno to učinio s pričama «Antimonija» i «Lovac u žitu», te ih uvalio na «Xportal». Možda jednom snimimo film od «Nediljon u tri». Bilo bi to lijepo, dalmatinski Trainspotting u najmorbidnijem izdanju. He he…
No, da se vratim na priču. Otkad sam napisao tu prvu pjesmicu , pisanje mi se zavuklo pod kožu i mora da sam kilometre teksta ispisao, po papirima, ekranima, u pijesku i što ja znam gdje sve ne. Uistinu, pisao sam mnogo, ponekad više a ponekad manje. Bilo je perioda kad sam pisao bolesno intenzivno, kao da sam opaljen, satima sam slagao riječi, kombinirao, uz uvijek prisutnu pepeljaru nakrcanu čikovima i čašu iz koje vječno kapala je inspiracija. Znalo se dogoditi da bi u jednom danu napisao i desetak različitih naslova, ali bilo je zato i mjeseci kada ne bi ni slova napisao. Kad bi pisao, pisao bi bilo gdje, bilo kako i na bilo čemu, pa i danas nalazim čudne papiriće, bijeli dio folije iz kutije cigareta, račune, putne karte itd. Na žalost, moja bezbrojna seljenja i najblaže rečeno čudan život, učinila su svoje, i najveća većina te egzotike je nepovratno izgubljena. A kad se konačno pojavio kompjuter, zaboravio sam pisati olovkom i od tada tipkam kao manijak, posebno posljednjih mjeseci. (nastavilo se to i godinama kasnije…) Godine su prolazile pišući i tako reći, nisam se stigao ni okrenuti kako treba, a već sam, slobodno mogu kazati, obolio od pisanja, navukao se na tu zajebanu drogu i uskoro su mi srećom, počeli obilno plaćati da im kombiniram slova i slažem ih u jedinstveni sadržaj. Plaćali su mi da slovima kombiniram čudesne nizove, koje sam prvo slagao na papir, a onda, sve češće, na zaslon računala.
Zbog pisanja, smatram se sretnikom. Otkad sam napisao tu prvu zajebanciju, do danas, prošlo je možda i dvadeset godina, a ja sam uredio život tako da pišem i živim od pisanja. Zamisli koliko je to zapravo fantastično, kad pišeš, a netko ti za to daje lovu. I to dobru lovu. Oduvijek sam vjerovao da ću svoj život posložiti tako da ne moram fizički raditi, krepavati i ubijati se za sitniš. To nikad nije bilo sporno, jednostavno, nije bilo alternative toj djetinjoj ideji. Ali nikad nije bilo plana, kako to ostvariti. Kučka sudbina, majku joj droljastu, tu je stvarno bila fer i pustila me da idem zacrtanim putem do kraja. I tako danas svakoga dana ispočetka, ja palim računalo, dižem program i pišem. Pišem, sejvam, šaljem. Najteži fizički posao je otklopiti i zaklopiti laptop, ili podignuti telefonsku slušalicu, izvaditi mobitel iz džepa. Dobro, jasno da se preseravam sad, da su vrag i kuja sudbina dobro naplatili taj komfor, komoditet samo naizgled. Ali u suštini, ogoljeno do kosti, sve se svodi na pisanje. I naplaćivanje napisanoga. I zato je to tako prekrasno i predivno. Neću biti ništa više patetičan, ako svemu ovome dodam: Živjeti se ne mora, pisati se mora.
Kad nakon iscrpljujućeg radnog dana, i pisanja nevjerojatno debilnih izjava, još debilnijih političara čovjek ima volje podići word i pronaći još toliko snage da napiše nešto za svoj gušt, onda je to apsolutni uspjeh, pobjeda razuma nad inače glupim i nepoštenim životom. U svijetu koji po defaultu brani sreću, i koji ti jamči samo jedno – da će te sjebati. Možda sam stvarno previše patetičan, i možda moja fascinacija pisanjem kao nečim što je tako uobičajeno i obično, nekome djeluje nakaradno. Ali živo me boli kurac za to. Jer ja to mogu napisati, i to će ostati zapisano i onda kad me ne bude, kad ne bude nikoga koga poznajem, i kad ne bude nikoga tko će se sjećati nekoga od nas. Zapisano nema rok trajanja, dok god ima medija na kojem se slova nalaze. A onda kad i posljednji istrune, značit će to da više nema nikoga tko bi pročitao zapisano, i sva ta slova, kombinacije riječi i rečeničnih nizova, neće više biti bitne. Još ne tako davno, pisati su mogli samo općeprihvaćeni, od boga ili režima. Bilo je to u doba prvih libara. Uskoro, papir je počinjao trpjeti sve više, do danas, kada doslovno svaka budaletina na ovoj plavoj planeti, može gotovo s jednakim startnim pozicijama objavljivati svoje bisere na internetu. Besmislice, rame uz rame s genijalnim mislima pretočenim u binarne nizove, u bajtima razbacanim diljem bespuća ovog našeg, ljudskog virtualnog svemira.
Zar to nije fantastično? Ne znam, sutra mogu ubiti popodne kopajući po hard disku i tražeći omiljene naslove, sve to spržiti i odnijeti u tiskaru… ili još bolje, poslati im mailom, jer smisao je utrošiti što manje energije, čisto iz principa. I da, nazvati telefonom tiskaru, platiti im nekih 3 do 5 tisuća kuna, jasno, e – računom, i za par dana pokupiti vlastitu nakladu, vlastitog izdanja, ne znam… zbirku priča pod nazivom «Mrtvi i popišani». I kužiš, ono što je najljepše u cijeloj toj priči, posve je nebitno jesam li ja zreo autor, vrijedi li ikome to zapisano, hoće li se svidjeti kritičarima moje kombinacije slova i rečenični nizovi! Objavljujem to džepno izdanje tvrdih korica od pliša boje trule višnje zato jer mogu. Samo zato što sam to poželio, što mi se sviđa, da bi za Božić mogao onima koje volim dati nešto tako svoje, samo svoje… Nešto što je izišlo iz mene, što sam stvorio sam, i što mi se sviđa toliko da sam odlučio dati lovu za pakiranje te nakupine nedokazane i od svijeta neocijenjene kreativnosti. Pa makar tim ukoričenim baljezgarijma netko obrisao guzicu. Živo mi se jebe. Jer moja slova će mi osigurati i penziju.

JEBENO JE BITI NOVINAR CRNE KRONIKE

objavljeno NA XPORTALU, 4.12.2006 20:56:45

Crna kronika definitivno je najteža. I s ničim se to ne može usporediti. Kad nakon ubojstva maloljetnika zvoniš na vrata njegove obitelji, ulaziš u stan, na sve strane osjećaš bol ožalošćenih, boli te ta užasna tišina i odzvanja u ritmu otkucaja srca. Tuga, samo teška tuga, jad i užas. A miris smrti je svuda naokolo. Osjećaš prisustvo duše ubijenoga, prati te poput sjene…. Zrak je težak, ustajao i mrtvački. Krećeš se prostorom ispunjenim nekakvom fantastičnom izmaglicom, kao da si na tripu… Koje god pitanje postaviš roditeljima ubijenoga, jednako je gadno. A moraš biti skuliran, i uz sav pijetet, svu ljudskost, moraš razmišljati o novini, i jebenoj konkurenciji. Moraš imati više, moraš imati barem dvostruko više boli, krvi, suza, užasa. Toplu, ljudsku priču… Jebeno je biti novinar crne kronike. Jebeno

Jutros sam naganjao nekog pedofila, 37 – godišnjeg manijaka koji je jučer napao curicu od 10 godina. Doletio je k njoj usred bijela dana, u prometnoj ulici u samom centru grada, uhvatio je oko struka rukama i pokušao poljubiti. Curica mu se izmakla pa je potrčao za njom i opet je pokušao poljubiti, ali je mala srećom uspjela pobjeći i stići doma gdje su roditelji odmah zvali policiju koja je brzo identificirala manijaka i pokupila ga. Istražni sudac mu je odredio 30 dnevni pritvor. Lik je otprije poznat po sranjima, doduše ne po članku 183. , pedofiliji, već po zlostavljanju u obitelji.
Krasan početak tjedna, baš divan ponedjeljak. Prošli mi je završio s policijskom torturom. Naime, dečko i cura teško optužuju inspektore za narkotike da su ubili boga u njima, i potkrepljuju to gadnim masnicama, poderotinama i drugim ranama. U policiji decidirano tvrde – nismo prekoračili ovlasti. Dvije strane, jedna istina. Ha, tako često, svakodnevno. A ja ne sudim. Nije na meni da sudim. Ja nudim samo gole činjenice. Uvijek, dvije strane. To je zakon. To je jedino pravilo. Dvije strane, i samo istina. Sve ostalo je sranje. Loše novinarstvo.
Hm. Jebeno je biti novinar crne kronike, jebenije nego išta drugo. Radno vrijeme je 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Pogotovo jebeno je danas kad je konkurencija nemila i kad svaki dan radiš ispočetka, kao da ti je prvi. Urednici stalno traže svježu robu, tople, ljudske priče, sa što više drame, suza, krvi… Imati senzaciju je default, a ako nemaš priču, a konkurencija je ima, najebo si. Nije važno ako si prije toga imao stotinu senzacija. To ti ništa ne znači. To je normalno. Tako mora biti. To se očekuje od tebe, na kraju krajeva. Ali ako nemaš priču, ako si propustio senzaciju… u brate, kriv si, i mrtav si. Nitko te ne može spasiti. Tako je to danas u novinarstvu. Na tržištu opstaju samo najbolji. Nitko te ne pita kako uspijevaš održati korak s konkurencijom, jesi li naspavan, koliki su ti troškovi, kako dolaziš do informacija... Od tebe se očekuje samo jedno - da sve imaš, a ako nemaš, nema te. Istini za volju, postoji određena fleksibilnost, ovisno od redakcije do redakcije. Ali u suštini, priča je zakon, i ne smije se dogoditi da konkurencija ima nešto, a da ti nemaš. Toliko to zna biti ponekad zajebano, da ljudi nadrobe bilo što, nabriju priču bilo kako, samo da imaju skandal, senzaciju, ekskluzivu, svetu ekskluzivu. Nedavno tako, raspalili smo nešto jako, jebeno jako. Priča je postala nacionalna sapunica i na njoj se lešinarilo danima, gotovo dva tjedna. Konkurencija je debelo popušila jer nisu prvoga dana imali ni slova, možda su tek nešto prepisali za zadnja izdanja nakon što je naša novina izišla iz tiska. I dogodilo se sutradan upravo ono užasno što smo očekivali. Nategnuli su nešto što nije imalo veze s mozgom. Nisu izmislili, ali kao da jesu. Jer su povezali stvari koje nisu imale puno veze sa slučajem, izvukli neke činjenice iz konteksta, negdje dodali, negdje oduzeli. Samo da odgovore, samo da imaju nešto što drugi nemaju, i nekako se iskupe za promašaj, daju na kolegiju nešto čime šefovima mogu zamazati oči. Izbjeći golotinju, neizbježno smaknuće. Učinili su upravo ono što smo očekivali jer, sjećam se da smo tu večer nakon što smo odradili radni dan i konstruirali priču, sjedili za šankom i nizali pretpostavke kako će se konkurencija sutra iskupiti. Znali smo da nemaju ništa, i da će morati nešto izmisliti. I zaista. Pogodili smo.
Crna kronika definitivno je najteža. I s ničim se to ne može usporediti. Kad nakon ubojstva maloljetnika zvoniš na vrata njegove obitelji, ulaziš u stan, na sve strane osjećaš bol ožalošćenih, boli te ta užasna tišina i odzvanja u ritmu otkucaja srca. Tuga, samo teška tuga, jad i užas. A miris smrti je svuda naokolo. Osjećaš prisustvo duše ubijenoga, prati te poput sjene…. Zrak je težak, ustajao i mrtvački. Krećeš se prostorom ispunjenim nekakvom fantastičnom izmaglicom, kao da si na tripu… Koje god pitanje postaviš roditeljima ubijenoga, jednako je gadno. A moraš biti skuliran, i uz sav pijetet, svu ljudskost, moraš razmišljati o novini, i jebenoj konkurenciji. Moraš imati više, moraš imati barem dvostruko više boli, krvi, suza, užasa. Toplu, ljudsku priču… Jebeno je biti novinar crne kronike. Jebeno
Urednici su neumoljivi. Stalno traže, i nikad im nije dosta… U njihovom rječniku ne postoji – ne mogu, nemam, ne znam. Traže šlager, vise nad tobom i pritišću te. Njih pritišću šefovi na kolegiju, a nad njima visi uprava koju pritišću vlasnici. Više krvi, više je prodanih primjeraka, a to je više oglašivača, što znači više para. Para koje se rijetko transformiraju u stimulaciju, ali kazna zato košta skupo. Od 5 do 30, ponekad i više posto, opale te po plaći. Pa ti zajebi! Iz priče o mrkvi i batini, kod nas postoji samo batina. Mrkva je odavno prestala rasti u ovom vrtu. Čast iznimkama.
Radimo o zatvorenom krugu koji traje od jutra do tiskanja izdanja. Čak ni do sutradan kad se pojavi u novinama. Jer dok se čita, mi već radimo na novoj priči. I ponavlja se taj ludi proces svakodnevno. S neizdrživim ritmom zbog kojeg novinari rikavaju rano, trpaju u sebe ogromne količine otrova svih vrsta, ovisno o afinitetima, vrsti organizma i količini stresa Događaj treba popratiti, i plasirati ga što kvalitetnije. Osim praćenja događaja, treba što više grebati po površini, njuškati, tražiti, kopati, istraživati. Silovanu djevojku pitati je li uživala… da, i toga je bilo…. Čudni su filmovi urednički. Jebiga. Novinu treba prodati, ali suptilno, pametno. Jer čitatelja možeš zajebati samo jednom. Roba koju prodaješ ne smije biti pokvarena, jasno treba znati gdje je granica. Gdje je početak žutila. Znati nabrijati, ali ne pretjerati. I stoga nimalo ne pretjerujem kada kažem da za praćenje crne kronike treba biti virtuoz. Jebeno je stalno plesati između policije i podzemlja, i ne dati guzu nikome od njih. Ne prikloniti se. Najgore što se novinaru može dogoditi je gubitak objektivnosti, gubitak svoga ja. A mnogi prodaju dušu vragu, ma tko god on bio. Jer ovdje vragovi imaju mnogo lica. Više nego u i jednom hororu. Prodati se? Možda, ali to mora biti uistinu ogromna lova kojom je osiguran jebeno dobar život do smrti, toliko dobar da u niti jednom trenutku ne pomisliš da si se prodao. Jer nema povratka. Novinar može samo jednom izgubiti dušu. Bez kredibiliteta, može se eventualno zarediti i pisati u nekom koncilu. Ili se pridružiti rigidnoj desnici koja još uvijek ima para za financiranje netiražnih pamflet izdanja u službi ideje protuhrvatske teorije zavjere. Prodati se? Nema tih para.
Policija od informacije daje jako malo, gotovo ništa. Svakoga jutra, negdje nakon kave u omiljenoj birtiji gdje se na kolegiju planira radni dan, stiže službeno priopćenje, svojevrstan rezime zbivanja tijekom zadnjih 24 sata iz policijske perspektive. Još uvijek stiže faxom. Naša policija još ne zna za elektronsku poštu zbog čega popizdim svaki put kad moram po starinski pisati službeni upit, printati ga, pa slati faxom. Zar ne bi bilo lakše mailom? Bi, ali u policiji nemaju mail. Jebiga… Nego… pričao sam o tom priopćenju na faxu. U njemu su redom sva kaznena djela ili prekršaji proteklog dana, opisana obveznim policijskim rječnikom, službeno i pomalo degutantno. Gole činjenice, mozaik s osnovnim konturama, bez boje i oblika. Dobiješ u najboljem slučaju informaciju da je netko dana Z u XY sati, tko ima Y godina, u ulici XYZ razbio muškarca starog X godina, i nanio mu pritom, kako policija običava kazati, TTO ili LTO, ili ti «teške, odnosno lakše tjelesne ozlijede». Opišu to uz još jednu rečenicu, gdje u najboljem slučaju kažu da je bio pijan, ili da je imao oružje, i završe s informacijom da je osobu A istražni sudac zatvorio, te da je istraga u tijeku. I sad ti pajdo iz toga izvlači priču. Moraš doznati tko su likovi, zašto su se pofajtali, naći svjedoke, pronaći protagoniste, sve ih ispitati, napraviti fotografije, i onda konačno napisati priču.
Ne trebam napominjati da policija dalje od «istraga je u tijeku, i u interesu istrage ne možemo reći ništa više», ne želi govoriti. Osuđen si na veze u policiji, po sudovima, u državnim odvjetništvima, među braniteljima, moraš ševiti nekoga iz sudske pisarnice, izlaziti s inspektoricom, a sve to jebeno košta. Moraš potplaćivati, stalno podmazivati svoje drukere, doušnike s ulice, ili one unutar establišmenta.
Baš prošli tjedan bio sam popizdio zbog jedne stavke u priopćenju. Napisali su da su zatekli tipa s inzulinskim priborom i otopinom nečega što bi mogla biti heroinska otopina. Uz tu stavku, bila je još jedna, da su zatekli maloljetnika s rizlom bijele boje u kojoj je bila materija karakteristična za marihuanu… pa jebote, što te dvije stavke rade u priopćenju, uz pedofile, ubojice, diplomirane kriminalce svih vrsta!??? Dok dileri vozikaju BMW-e okolo. Ma sranje totalno. Ali jebiga, na kraju godine, kad se složi statistika, s ovom dvojicom jadnika i gomilu sličnih, policijska učinkovitost bit će na razini. Super. I bilo bi super da nema novinara, a onda i urednika koji će takvo sranje bez problema pustiti u novinu. Sic!
I uz sva ova sranja koja sam nabrajao, kao novinar crne kronike često i najebeš. Ni kriv, ni dužan. Prije desetak godina objavio sam tako primjerice najobičniju vijest o prometnoj nezgodi, dakle nezgodi, čak niti ne o nesreći, a razlika je velika, u kojoj je tip naletio autom na vespu. U nekih 5 do 7 redaka, a to je onda stvarno «neš ti teksta» samo sam prenio ono što je pisalo u službenom policijskom priopćenju. Vijest je bila benigna, nebitna da bi se više s njom bavio. No, ispostavilo se da je u nesreći sudjelovao jedan moj susjed, poznanik s kojim sam bio na «bok», kojem se, pogađate, nije svidjelo ono što je izišlo u novinama. I okrivio je mene. Pokušao sam mu objasniti da sam samo prenio ono što je pisalo u priopćenju, i da se žali policiji ako mu nešto ne štima. Jasno, ponudio sam mu i da ispriča svoju verziju, da ću je rado objaviti, ali njemu to očito nije bilo važno. Otada se više ne pozdravljamo. Godinama, kad se sretnemo u liftu, šutimo. To je jedni lik u gradu, u mom neboderu, s kojim se srećem bez ikakvog pozdrava.
Uz svu tu neizbježnu muku oko proizvodnje šlagera, kao da nije dosta, uvijek dolaze i pacijenti, likovi koji su zabrijali da se moraju pošto poto pojaviti u novinama, i da je njihova životna priča naprosto genijalna, bitna i od životne važnosti za ovaj svijet. Ima tako jedan koji me godinama nazove svako malo, i traži da objavim njegove zgode i nezgode. Riječ je o sporu oko njegove kuće, i ratu s općinom. Tvrdi da je javna ulica njegovo vlasništvo, i više puta je pravio barikade po njoj. Zbog toga, ali i zbog fizičkih napada i prijetnji smrću sucima, više je puta završio u zatvoru. I dakako, zvao bi me iznutra svakodnevno. Kod nas u Dalmaciji, ti pacijenti u najvećem broju nazivaju, ili dolaze u redakciju (ordinaciju), kad zapuše jugo, i to znamo dobro, pa odmah nakon vremenske prognoze znamo što se sprema. Najčešće su bezopasni, jedino što zapilaju. No, najgori su oni koji se opasno zamjere, kriminalci, majmuni što mlate žene i djecu, pa nezadovoljni objavljenim tekstom, znaju svratiti, prijetiti… Jedan mi je znao dolaziti s pištoljem, taj je bio posebno zajeban. Tadašnja tajnica mi je bila završila na bolovanju zbog njega, žena je pukla od beda.
Ali nema ordenja, nema tu neke senzacije. Sve je to u roku službe. Treba napraviti priču, isfurati šlager i zajebati konkurenciju. Nitko ne pita kako si, kako ćeš doći do činjenica. Bitno je da to ujutro osvane u novinama, i da je bolje, više i žešće nego u konkurentnoj novini. Ili još bolje, da drugi to uopće nemaju. Jer ako imaju, a ti nemaš… oooo, bolje da te nema.
Jebeno je biti novinar crne kronike. Ali i fora. Možda sam sadist, mazohist, možda nisam normalan, ali svaki put kad čujem sirenu, adrenalin mi proradi samo tako. Ima neki ludi gušt što me pokreće kad radim na velikoj priči. I silno želim doznati tko, što, kako, zašto, gdje… Ima nešto bolesno, perverzno u tome. Ali da nema, ne bi bilo fora, ne bi to radio da mi se ne sviđa. Jebeno je biti novinar crne kronike….

LOVAC U ŽITU 2.0

objavljeno NA XPORTALU, 29.11.2006 23:15:16

Devedesetih je vjerovao da je lovac u žitu. Opsjednut i povampiren, obilazio bi svakodnevno gradske knjižare i besciljno lutao pogledom po policama. Nije tražio ništa posebno, nikad s predumišljajem nije namjeravao ništa kupiti. Ubijao je tim patološki besciljnim šetnjama vrijeme između dva sastanka, a onda bi gotovo svaki put nekako odjednom, kao slučajno, naišao na žućkasti svezak… (…) …stop…vrijeme stoji… u pozadini se čuje pakleno spori trip hop… Black out… Frapiran bi se zaledio, lice bi mu se izobličilo i transformiralo u nekakvu nimalo ugodnu grimasu, i zapravo, u tom vječnom ponavljanju koje je u svojoj infišaciji svaki put doživljavao kao prvo, naletio bi na Lovca u žitu. I po tko zna koji put kupovao pod svaku cijenu knjigu koja ga je neobično i bolesno… koja ga je privlačila.
Bila je srijeda u listopadu, mračna i prljava, popodnevna. U fokusu labirint ulica prošaranih gnjilim lišćem, smeđim i jesenjim, vrlo zagrebačkim. Jesen u Zagrebu ima poseban miris, onako tup ali proziran, vlažan prekomjerno da ti se povremeno čini da si okružen vodom, nekom prljavom vodom, i dok hodaš čini ti se da roniš kroz tu zagrebačku jesenju maglu. I koliko god zvuči odvratno i prljavo, u tom popodnevnom doživljaju zagrebačkog listopada nalazi se sva romantika ovoga svijeta. Pa miriše poput ženske svlačionice u baletnoj školi za curice iz visokog društva. Znoj u simbiozi s bezbroj različitih parfema, voćnih s mladih djevica, i onih vatrenih s mladih kučkica koje tek kreću u osvajanje svijeta…. U blicevima, jer samo u blicevima svijesti, munjevito kratkotrajnim, prolazili su mu kroz glavu opisi okoline, sve do kraja horizonta gdje užurbane kolone automobila skreću negdje gdje se više ne vide… Padala je noć. Uputio se kući. Kiša je pljuštala, a on se probijao kroz kapi, tupo gledajući pred sebe. Nije vidio dalje od nosa, niti je treptao očima. Dok se voda cijedila niz njegov kaput, a stope mokre prljale imitaciju perzijskog tapeta, sporo se probijao kroz hodnike starinskog stana s natprosječno visokim plafonima. Dovukao se tiho i polagano do radnoga stola, otvorio ladicu i na trenutak zadržao pogled nad blistavom dugom devetkom. Znao je samo da je mora upotrijebiti, znao je da mora ubiti svinju. Autokrat je opet pretjerao, po tko zna koji put je povukao okoliš u ovu uplakanu i osiromašenu balkansku provaliju, a nigdje nije bilo filmske grančice za koju bi se barem neki sretnik mogao uhvatiti. Predugo je bilo loše, previše je vremena prošlo od posljednjeg osmijeha, jesen je dolazila i prolazila barem pet – šest puta otkako je svršilo zadnje dobro ljeto. Plodno i žuto, veselo, obojano i uglazbljeno durom. Noć je predugo vladala i malo tko se sjećao kako je izgledao dan. I nije bilo nade. Nije bilo razloga za vjerovanje. Nije više ništa. Ni bilo, ni moglo. Niti se čekalo. Nije. I nije. Pa ga nije bilo briga…. Crvenilo. Prošarano dimom i onim poznatim urbanim tragovima fotona što su dopirali s ulične rasvjete. Kreativni nered, kao opravdanje za previše izgubljenog vremena i nakupine svakodnevne rutine. Prljavo rublje, prastare novine, danima neispražnjene pepeljare…. Prizor koji govori puno. Soba ispražnjene svježine i miris prvih jesenjih grijanja, pomiješan s tufinom… On sjedi na fotelji presvučenom oker plišom. Još uvijek ne trepti očima, samo gleda, promatra daljinu i šuti. Loše je, nije dobro, loše je. Puši, gazi, puši, gasi… A onda konačno, uzeo je dugu devetku, jedinu čistu stvar u sobi, suprotnost u odnosu na sve. I uputio se opet po kiši, na željeznički kolodvor. S čistom dugom devetkom, punom, otkočenom i sjajnom. Prelijepom, uistinu prelijepom. Za deset sati bit će bliži nego ikada povijesnom bljesku. Odlučio je čvrsto ući u povijest kao čovjek koji je ubio svinju.
Već ju je čuo u dubini podsvijesti kako hropče, kako kukavički moli za milost, ali on svinji milost nije planirao dati. Milost nije ni tražio, zašto bi je dao, parafrazirao je u glavi Radu Končara, odnosno legendu o njemu. Jer, kako vele stari Šibenčaani, partizani, Končar je toga dana trčao po cijelome Šubičevcu, na mjestu gdje je danas stadion ove sezone nenadjebivog NK Šibenika, i vikao «nemojte, nemojte, molim vas, ne mene, ne….» ! Kako bilo. Odlučio je. Ubit će svinju, i sve će završiti. Monarhija će pokleknuti pred plimom anarhizma. Monarha će zamijeniti proletarijat, novi režim bit će totalitarniji nego ijedan ranije, kao i uvijek poslije revolucije. Ali neka, mislio je. Važno je samo jedno, da svinja nestane, da joj se mozak razleti po kraljevskoj rezidenciji. Važno je ubiti svinju, svi to žele, svi to hoće. I dječak iz ulice nježnosti, onaj najmanji, najslabiji, onaj iskreni, neiskvareni nevini dečko zna da je kralj gol. Zato, jasno je da svinja mora umrijeti.
Ali…. nešto u njemu nije mu dalo mira. Kada bi pokušao skrenuti misao s ubojstva, glava bi mu počela pucati. Morao je misliti samo na dugu devetku, na svinju s prosutim mozgom, u lokvi krvi… Morao je ući u prokletu knjižaru, morao je naći žutu knjižicu, morao je otići po motiv. Znao je da samo zato postoji, da izvrši sudbinski naum. Ma učinio bi on bilo što, samo kako bi bol prestala… da bar postoji drugi način, da bar stvari nisu tako komplicirane. Jebiga, kad nisu, kad mora biti ovako kako je. Znao je da nitko neće povući okidač ako on to ne uradi, znao je da će drugi psovati, hvalisati se, najavljivati, ali nitko neće imati muda učiniti pravu stvar. Sve je sad bilo na njemu, povijest, budućnost i sadašnjost, bez obzira na ono što slijedi, bez obzira na bolne i nesumnjivo, krvave konotacije, on namjerava čvrsto stegnuti šake i upucati kurvinog sina, tu beskrupuloznu svinju, režimsko derle, carskog kvazi demokrata, disidenta.
Svaki je režim isti, svaki ima svoju svinju. Na ovom njegovom geografskom prostoru, svinje se množe nevjerojatnom brzinom, i u pravilu, svakih nekoliko desetljeća izbijaju u prve fotelje. Svinje se ovdje uzgajaju, i to istočno i zapadno. Svinje ovdje govore, smiju se i jedu sve. Zato se obrazuju naraštaji čistaća, da u povijesnom trenutku povuku okidač. Dovoljno je samo da netko uputi naizgled banalni signal, da u novinama pročita naizgled nevini naslov. Da se sudbinska štoperica pokrene. I više ne staje dok ne obavi svoje. O Bože, mislio je… znao je… Tako je malo potrebno da povuče okidač, a svako vrijeme odašilje svoju poruku, tako ubojitu, poruku koja se čeka godinama, poruku koja čeka svog čitaća, poruku što zaziva ubojstvo. Isprani mozgovi, djeca režima i njihove majke kurve. Brat do brata. Samo signal je između Kajina i Abela, a oružje hladno čeka u ladici. Ono je napravljeno da bude upotrijebljeno, a ne da čeka. Svako se oružje hrani žrtvama, što više metaka ispali, pištolj je precizniji, pouzdaniji. Jadno je oružje što leži u ladici i čeka, kao i ubojica koji preduga razmišlja prije nego što zapuca, pa mu se ruke počnu tresti u sudbinskom trenutku… Jer prvi put je najteže, ali poslije više ne boli. Savjest je potrošna roba, a navika dosljedna. Navika je prokletstvo, prerasta u užitak i nezaustavljiva je. Poput povijesti, te nezaustavljive misli nekog propalog boga. Što se još uvijek igra u izgorjelu izlogu, neke tako morbidne robne kuće bez prozora. Ubiti. Uzeti, oduzeti, transformirati tijelo s duhom u bezdušnu čahuru. Pretvoriti život u gomilu otpada. Hranu za crve i druga mala bića. Smrt će usrećiti mnoge. Bez smrti nema prirode, nema nastavka, nema goriva za novu djecu. Pokoljenja daju sebe, upakiraju smrtnost u ideale. Konzumacija jednokratna. A onda? To nitko ne zna. Mnogi se prave da znaju, glume. Ali ne znaju…. Možda i svinje imaju svoj raj. I pakao. … tik – tak, tik – tak, tik – tak…. Sudnji dan je blizu… g o n g . . . (…) . . . gong…
Nekoliko godina je prošlo, a svinja je prestala uživati valjajući se u blatu. Nije sad nimalo bitno što je to u konkretnom slučaju presudilo tom ružnom mesu, ali on je svejedno, kao da jest bitno, vođen tajanstvenim signalom nastavio tražiti po knjižarama svog Lovca u žitu. Svinje su i dalje na svim meridijanima sjedile visoko, i na istoku, i na zapadu. U njihovim očima jasno se ocrtavala crta užasa, njihovi pokreti bili su upravo životinjski, a planovi nimalo miroljubivi. Opijene tronom vlasti, te su svinje najblaže rečeno bile divlje, podle, bijesne i bile zle, a nikako ne ono što swu naizgled, samo debele domaće životinje, sa sudbinom šunke i pršuta, kako su ih vidjeli zadojeni mršavi muževi i njihove supruge obješenih sisa i dlakavih nogu, taj napaćeni narod iz Hrvatske. Narod, jedan od onih što su se voljeli klanjati ružičastim nakazama, makar ih naknadno masovno svrgavali s trona, prije toga desetljećima bi im se klanjali, i svakih nekoliko desetljeća, zadojeni bi iznova stvarali kult ličnosti, zaboravljajući prošlost. Jer, naposljetku, važno je da se imaju kome klanjati. Svinje se mijenjaju, narod ostaje isti. Narod stalno iznova slavi svoje nove gospodare, narod zaboravlja… po defaultu.
I tako, kako mora biti kad je o povijesnom toku svijesti riječ, naš se lovac opet morao pozabaviti veterinarstvom, a duga devetka ovoga puta nije bila dovoljno jako oružje. Svinje su se utaborile, osigurale se dodatno naoružanim odredima poslušnika. Svinje su evoluirale, namnožile su se sada kao nikada ranije, i imale sve veću moć. U pitanju je bilo cijelo seosko imanje, to globalno stjecište bludnika i jadnika, šljakera i umjetnika, glumaca i naivnih žena. I svi oni, jecali su u blatu. Oni zadojeni, mnogobrojni fanatici, uzdizali su svinje u nebesa, po ustaljenom običaju, drugi su dizali barikade, treći vježbali terorizam, neki tamo deseti podizali jalove i naivne transparente u znaku mira. Lažni pacifisti, a kakvi bi nego naivni bili. U svom liberalnom snu jedva su čekali da kao pravi proleteri, u samo jednom trenutku postanu i sami vrhunske svinje, monarsi, samo kad bi za to dobili priliku. S guštom bi gazili svoje jeftine parole. Pokazalo se previše puta da su pacifisti najopasniji. Oni mudro testiraju svinje, manifestiraju svoju moć u čoporu, a u njima plamti neviđena želja za osvetom, u trenutku jaganjci postaju vukovi. Lijek za frustracije. Nagomilane, masovne, poznate i vajkad transparentno ovješene o trenutak. A sve se to događa u trenutku dok selo iščekuje požar, udar groma nakon čega više ništa neće biti isto.
Čak ni on više nije znao kako spasiti stvar. Bez pravog oružja, svakim danom sve više bez pravoga cilja, svjestan besciljnosti i besmislenosti svoje ubilačke ideje. I dani su prolazili, godišnja doba isto. Kraj je bio sve bliži, a Mars je bio jednako daleko. Pitao se često tih dana, zašto se uopće zamara? Svijet se nije mijenjao, a svinje bi se svejedno kotile, koliko god ih ubio, baš poput virusa, bile bi sve jače i moćnije. Povijest je nezaustavljiva misao!!!! Nema nade, ni snage. Nema ničega, samo požutjela knjiga žutih korica i popis smrti. Ubijali su krive, ubijali vješto, ubijali moćno, nisu ostavljali dokaze. Ubijali su u korijenu pomisao na svaku revoluciju, likvidirali vođe koji to zapravo nikada nisu ni bili. Opsjenare, fanatike, glumce, klaunove, nihiliste i flegmatike. Jebače i junkije. Od Kennedya do Lenona. Oko Morrisona, Joplinice i Hendrixa ionako se nisu morali puno truditi. Vrag bi se i sam pobrinuo za njih, možda bi imali tek nešto više vremena. Ali, likvidirali su ih svejedno, za svaki slučaj. Jebiga, nikad ne znaš, revolucija je opasna, posebno ona pacifistička. Zamisli svijet bez rata … Umrli bi brzo od gladi, mi zapadnjaci. Sve bi se u trenu sjebalo, progresa bi nestalo, zavladala bi moralna stega, nova moderna inkvizicija. Kada bi religija zamijenila ekonomiju i tržište… Brate moj, koja Hirošima bi to bila. Imagine… bla bla bla… (o kako su ideali sjajna renesansa za naivne) Zamisli pajdo da ovim svijetom vlada vječni mir…. najebali bi kao žuti. Brzo bi se vratili u pećine. Zato čujte djeco, vi zadojeni muževi i vaše dlakave supruge: slavimo zagađenje, ozonske rupe i prljava mora i vodu, veselimo se kiselim kišama, sudnjemu danu, užasu, potresima i novome ratu! To je jedini način da odjebemo zemlju i natjeramo mozgove da nas prebace negdje drugdje, daleko od Adama i Eve, daleko, što dalje od ovoga paklenog mjesta. Pobjegnimo nekamo gdje zmije ne žive. Pobjegnimo pobogu nekamo, nekamo daleko gdje nema svinja!
On čeka. Čeka još uvijek. Čeka dane cyber života, da sve mane dvonožni sisavac zamijeni čipom. Siguran je da za sto godina, čovjek neće imati na sebi više od 30 posto urođenih organa i tijela homosapiensa. Danas imamo baterijske uređaje pored srca, sutra će srce biti okruženo elektronskim kompleksom, a ljudi će živjeti u svijetu umrežene istine. Daleko od ove plave lopte, vukojebine iz smoga mliječnog puta. I vjerovati će u elektronske Bogove, ta rogata bića savršene rezolucije. Klanjat će se jadnici rogatome, gušiti se u atmosferi sirotinjske zemlje kada bogati nasele Mars i Jupiter.
Zamišljao je naš lovac te noći mrežni kriminal, sve blagodati kršenja zakona zakukuljen u lažnu realnost. Na www.lovacuzitu.com biti će popis svinja, a knjiga će biti sastavni dio lektire za svakog pionira. Naciste će ubijati preciznim naponom, bez obzira koliko fizički udaljeni bili. O blagodati, zemljo mila zagađena do temelja, kad začahureni u 6 kvadrata budemo tražili imaginarne oaze, lažne realnosti.
Moderni vragovi pripremaju svijet za novo doba, doba užasa i teške nesreće. Ubit će ekologe i pacifiste, uzburkati Kineze i Arape. Dogodit će se teški sraz, križarski pohod još će jednom stradati u svojoj besciljnosti, a svijet će doživjeti teški potop. Samo, ovoga puta neće biti Noe, ni mudraca, da ispune zemlju optimizmom. Spasitelj na svakom raskršću umire vječno na križu, razapet, okrunjen zarđalom bodljikavom žicom. U vječnom replayu! I slave ga takvoga, gledaju kako pati i na patnji zasnivaju svoju ljubav. Ima li ljubavi u patnji? Ima li ljubavi? Ima li? Luciferu, pičko…
Gledao je dugu devetku u svojoj ladici, u stanu od 6 kvadrata. Skinuo se na trenutak s mreže i sa zadnjih 30 posto urođenosti uzeo muzejski primjerak primitivnog oružja i bez razmišljanja prislonio ga uz metalno čelo. Stari metak je sporo klizio niz dolinu budućnosti a lovac je već jahao uz jelene u nizinama siječanja, kraj vodopada čiste i živopisne vode. Susreo je Manitua, a ovaj ga je upitao zašto je došao tako prerano. Lovac reče, puna mi je kapa realnosti, želim se vratiti korijenima, jer odlazak na Mars nije ni blizu. Manitu ciničan kako samo Bogovi cinični mogu biti, u trenutku ga ošine gromom i baci u tamnicu zemaljsku, na sred seoskog trga iznad kojih do nebesa niću neboderi sa stanovima od 6 kvadrata. Bijaše gol i bos, sa sto posto ljudskoga tkiva, a oko njega same svinje, visoke deset metara, zakrvavljenih očiju i sadamovskih brkova. Jeli su ga vječno, a njegov krik izgubio se negdje na lenti vremena, u povijesti, toj nezaustavljivoj misli.
Upravo je završila pauza za ručak u velikom industrijskom kompleksu kad ga je sirena probudila iz lagana sna. Uzeo je dugu devetku i zaputio se prema uredu direktora. Direktorski mozak uskoro je ukrasio cijelu prostoriju žućkasto crvenom tvari, a on je zadovoljno sjeo u automobil, uključio Jefferson Airplane i strovalio se u prvu provaliju. Povijest je nastavila teći u malenom pješčanom satu dok je ona kuhala jaje u tvrdo. Znala je, bila sasvim sigurna, da je jaje sad sigurno već dovoljno tvrdo. Doručak je bio ukusan a vani se događao još jedan divni dan. - Bit će ovo uistinu ugodan dan za shoping - pomislila je i oduševljeno udahnula miris jutra. U sjeni staroga hrasta pred kućom, nad kojim su ptice pjevale jutarnju ariju. U velikom trgovačkom kompleksu naišla je na Lovca u žitu. Tempirana ura, s crvenim digitalnim brojkama započela je otkucavati posljednje trenutke ovoga dana. Svijet je još jednom klizio u katastrofu, a George Bush je navukao kaubojske čizme i usnuo u svom 30 metara pod zemljom, sigurnom skloništu. U ponedjeljak je na Wall streetu bilo gusto, ali posao je obavljen.
U proljeće se više nitko neće sjećati nebodera, ni Afganistana, ni Iraka. Bog nas blagoslovio, i dalje se isticalo na zelenoj novčanici, ponavljalo papagajski u maloj Hrvatskoj. Lovac u žitu sjedio je na luksuznom pogrebu pred u zasljepljujući bijelo obojanom kućom. Zazvonio je telefon…s one strane slušalice netko reče: JOSEPHINE!

ANTIMONIJA

objavljeno NA XPORTALU, 29.11.2006 0:04:29

Storija o čovjeku koji je vladao isključivo svojim tvrdim udom, LSD-em i lažima, u zemlji u kojoj su ljudi još uvijek jahali konje jer automobila nije bilo, ali su komunicirali mobitelima. Ovo je priča o pohoti, moralu i nadasve o prelijepoj carici Izvorinki čiji je jumf narodu značio nadu...

Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Ne kreću se stvari u svakoj dimenziji na jednaki način. Jašu konje, jer automobile se nitko nije sjetio izmisliti. Mobiteli, internet, računala, svega toga bijaše u toj zemlji.... Ma, što se trudim objasniti....

Bijaše to u Antimoniji, monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002…. Ili neka druga, godine, vremenske zone, vrijeme… ma, kao da je to uopće bitno.

Svake nedjelje, nakon najvažnijeg tjednog događaja u Antimoniji, svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, sakupljala se sva gradska čeljad. Svi koji nešto znače, koji imaju zašto biti viđeni, ali i oni koji su tu samo da budu viđeni, a preko tjedna kradu bogu dane, zgubidane i besposličare, odjenuli bi najfinija ruha. Lijepi i uzbuđeni zbog najvažnijeg trenutka tjedna, hitali su na špicu. Da vide caricu Izvorinku. Svi su žitelji Antimonije živjeli za to, da nedjeljom siđu u centar, i da gledaju sa smrtničke distance ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu. Po nekim prašnjavim spisima iz arhiva monarhije, Izvorinka je genetski bila povezana s lozom iz koje je ponikla Lucretie Borgia. Moglo se takvo što naslutiti i iz njezina karaktera, i naravi Bogorodice. Narod je u Antimoniji živio za nedjelju, za onih nekoliko trenutaka nakon slušanja evanđelja iz usta presvetog pape Antuna osmog Bakovića, kada bi se bini na vrhu stepenica vijećnice održavala ceremonija presvetosti. Svake nedjelje, naime, sam je monarh, osobno i «himself», prozivao s prijestolja optočenog dijamantima nekolicinu toga tjedna zaslužnih građana, koji su učinili nešto sveto, veliko i neizmjerno važno za opće dobro. Gromoglasno, dubokim bi glasom On razbio fantastičnu tišinu, tu mrtvačku kakofoniju muka sastavljenu od zvukova dubokog disanja i lupanja srca. Prozvao bi njihova imena, i pozivao ih redom gore k sebi, da mu se na uzvišenom prijestolju pridruže, da ih nagradi. Nema žitelja Antimonije, monarhije o čijem postanku nitko nije znao ništa, kao da su Bogovi stanovnicima oduzeli sjećanja, koji nije sanjao da se nakon mise popne do vijećnice, pristupi monarhu i djevici što sjedila je njemu s desna, i ushićeno primi najvažniji sakrament života u Antimoniji - poljubi lijevu dojku carice Izvorinke.

Jedan po jedan, penjali bi se izabrani sveti ljudi stepenicama pognute glave. Skrušeni u svom neizmjernom ponosu i poniznosti, penjali bi se do bine njihovih veličanstava, naklonili se Antimonu velikom, a potom konačno stizali pred skute predivne carice odjevene u bijele halje, optočene biserjem i zlatnim ornamentima. Bila je lijepa poput Terre Patrick, a obdarena poput Jenne jameson u najraskošnijem izdanju. Sva je mirisala na prčevinu, a kako i ne bi kad su joj se sokovi iz međunožja slijevali poput potoka niz koljena, izazvani bjesomučnim vibriranjem specijalnih, carskih japanskih kuglica koje bi tijekom trajanja velike ceremonije, obvezatno ispunjavali unutrašnjost Izvorinkine uzvišene vagine. A kad bi se konačno smrtnici iz Antimonije, te mistične zemlje izvan vremena i pameti, približili na metar od prijestolja, carica bi ispružila desnu ruku na odabranikovu glavu, nježno ga primila za kosu, i smjestila mu glavu među svoje božanske bijele tvrde dojke nalik na one od Jenne Jameson. Doduše, možda s malo drugačijim bradavicama, bliže onima u Veronice Zemanove, tako nekako…. Blaženi bi tada doživljavajući najveće uzbuđenje blizu srčanog udara, poljubio dojku Izvorinkinu, liznuo malko ukrućenu tvrdu bradavicu, poklonio se, i blaženo odšetao popraćen pogledima ushićena ljubomorna i zavidna mnoštva, ali i perverznog monarha Antimona, koji oduvijek vladao je Antimonijom, mada nitko nije znao ništa o njegovu podrijetlu, niti ih je to zanimalo. Antimonija bijaše politički stabilna i skladna monarhija. Ekonomski, još i više. Resursa neiscrpnih, fantastične klime i zdravih stanovnika, bila je ta mala zemlja na ušću rijeke Krke prepuna luksuznih restorana, barova i diskoteka, neizmjerno urbana i krcata narkoticima svih vrsta i oblika, koji jedrenjacima pristizali su u gradsku luku iz cijeloga svijeta. Nitko od pučana nije nikada izišao izvan gradskih zidina, niti ih je zanimao svijet izvan Antimonije. Tko zna je li svijet izvan nje uopće i postojao. Nikoga nije bilo briga. Nikome nikad nije palo na pamet da izvan zidina, i preko mora ičega ima. Iako su tijekom cijeloga tjedna u toj, tako bliskoj svijetu koji mi u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća poznajemo, a istovremeno dimenzijama ludila tako udaljenoj nedođiji, med i mlijeko pomiješani Jack Danielsom i kokainom tekli u potocima, građane je mogao impresionirati i uzbuditi samo nedjeljni ceremonijal. I dakako, želja, da se uspnu do ljepotice otkrivene lijeve bijele dojke, i jezikom zavrte koji "đir" po slatkoj tvrdoj bradavici. Nakon svakog liza, Ivka Quasimodo, krezubi gradski retard koji je zarađivao za život slažući svako jutro stolove i stolice po štekatima na rivi za 10 - 20 kuna, ovisno koliko bi mu koji gazda dao, svilenim bi rupcem obrisao Izvorinkinu dojku, a ona bi se obvezno ugrizla za donju usnu, jecajući, onako, više u sebi, od uzbuđenja.

Bijaše to pravi doživljaj, ceremonijal nezapamćen u svemiru. Shakespeareovski odjeveni puk okupljen na renesansnom trgu, u pozadini božanska glazba harfi, lutnji i lira vješte sove Ser Jacopa, darovita glazbenika kojeg Bogovi kazniše i pretvore u sovu, a iznad svih, perverzna nedjeljna zadovoljština, smišljena prvenstveno da zadovolji najprljavije strasti monarha Antimona. A nametnuta narodu da jednako u njoj uživa. I uživaše oni. Uistinu.

Iako je monarh imao nad Antimonijom apsolutnu vlast, i slobodnu volju da radi što ga je god volja, Izvorinka ipak bijaše najuzvišenija osoba monarhije, oličenje svetosti, čistoće i božje providnosti što stvorila je takav raj, kakav je bio zamisliv samo u Antimoniji, izabranoj zemlji u kojoj su židovi i arapi zadovoljnih i nasmiješenih lica zajedno uživali u beskrajnim partijama badmintona, i izležavali se na travnjaku po piknicima uz rijeku Krku. Iako podanici nisu o povijesti svojoj puno znali, niti su se za takvo što previše zanimali, znalo se da je Izvorinka djevica, i da će to i ostati dok god bude disala plućima ispod divnih dojki. Zato je i sam monarh, obavljajući svoju bračnu dužnost, prašio Izvorinku samo straga. Njezino djevičanstvo bijaše najvrjednije što je monarhija imala, i da se kojim slučajem izgubilo, da se ne daj Bože dogodila defloracija, monarhija bi odmah propala, prožela bi ju prokletstva i neredi, potresi i požari i tko zna kakve sve nesreće, o kojima je ponekad znao na misi govoriti presveti papa Antun osmi. Gestikulirajući kažiprstom, kad bi propovijedao o carskom himenu koji se u grafičkom obliku nalazio i na zastavi Antimonije, presveti i uzoriti duhovni vođa obavezno bi čitao fraze iz «Knjige veličanstvene», jedinstvenog libra u kojem su bili zapisani svi zakoni Antimonije, važni vjerski zdravozagotovo «ameni», pjesme o velikom Njemu, i još većim Njezinim dojkama, ukratko, sve o Antimoniji. Ono što nije bilo u «Knjizi veličanstvenoj», nije ni postojalo, ili, ako je postojalo, nije bilo bitno.

Jedne nedjelje, ljepše od ijedne do tada, usred ceremonijala iz lijeve dojke Izvorinkine, poput vulkana šiknuo je mlaz mlijeka. Ubrzo se proširio glas diljem Antimonije, da je Izvorinka u stanju blaženom, ali da nije blažena bezgrešnim začećem, već da je monarh Antimon svojim ogromnim udom jedne ljetne noći promašio centimetar, i umjesto u čmar, rascijepao središte monarhije na dva dijela, te je ispunio takvom toplinom, da se Izvorinka zagrizla do krvi. Pričalo se kasnije da Antimon nije slučajno promašio, jasno, samo u krugovima rijetkih koji su se usudili optužiti velikoga Njega. Takve su se storije spredale u mračnim barovima na periferiji uz luku, gdje su zalazili strani pomorci, i neugledni umjetnici. Mahom pisci koji su bili dovoljno ludi da razmišljaju dublje, hodajući tako po tankom ledu jer su im na um padale stvari kojih nije bilo u «Knjizi veličanstvenoj». Za takve nije bilo budućnosti u Antimoniji i mogli su samo postati hrana noći. Pojeo bi ih mrak i ne bi nedostajali nikome. A opet, dovraga, mislili su oni manje zastranili intelektualci, zašto bi Antimon namjerno ulizao u prvu susjedu Izvorinkina analnog otvora, kad zna da je to jedino zabranjeno mjesto u slobodnoj i do boli demokratskoj cijeloj zemlji Antimoniji. Osim toga, u svom je haremu imao najljepše djevojke Antimonije. I svaku pučanku, svaku koju bi poželio. No, fakat, Antimon je prekršio jedino što nije smio, skršio je jedinu čašu iz koje se nije smjelo piti.

I ubrzo potom, nadvi se tama nad zemljom meda i mlijeka, gdje su Jack Daniles i kokain tekli u potocima. Opasna kuloarska šuškanja i kontroverzne spekulacije stizale su sve češće iz periferije. zavladaše neredi i anarhija diljem Antuimonije, jer nitko, pa ni sami papa Antun, nije znao kako postupiti u ovako delikatnoj situaciji. Neki su se onako kroz maglu, kao prisjećali da je nekoć bilo u Antimoniji drugačije, dok se nije pojavio Antimon, o kojem nitko nije znao ništa, a sada ih je počelo zanimati sve o njemu. I onda su u općem kaosu, odlučili kazniti monarha, za sva prokletstva koje im je svojim nepromišljenim pokretom muškosti priskrbio, a stariji pučani, počeli su pripovijedati o začaranoj vodi iz gradskog vodovoda, i novoj supstanci kojoj kasnije neki propali kemičar Hoffman nadjene ime LSD. Urotu cjelovitu i zavjeru paklenu, shvatiše smrtnici tek godinama kasnije, i prisjete se žitelji starih vremena, koja bijahu tako drugačija, gdje nije bilo mjesta općem razvratu, sveokolikoj narkofiliji i prostituciji koju uveo je monarh Antimon, svojom naglom pojavom, onoga dana kada svima bijaše ispran mozak. I nakon čega ništa više nije bilo isto. Od Izvorinke, do onog najmanje bitnog pučanina, Ivke retarda.

Priča se danas, tko zna koliko godina nakon tragedije najveće u povijesti Izvorinkije, prelijepe zemlje na Jadranskoj obali, da carica nikad nije preboljela atak na vlastito međunožje. Umrla je sirotica u ludilu, kažnjena tuđim grijehom, duševno poremećena do kraja užasnog života. Ubrzo je izabrana nova Izvorinka, čedna i nevina, prava djevica… A monarh? Taj kurvin sin, jasno je, bestraga je nestao. Kao što je i došao, misteriozno, tako je i otišao. Pričalo se doduše, istini za volju, da je pobjegao nekim malteškim jedrenjakom čiji kapetan trgovao je hašišom. Zaživjela je onda legenda o maltežaninu, vječnom mornaru Corto Malteseu... Ali to je sad već neka druga priča.

Nedjelja je u Izvorinkiji, a blaženi ljube ruku carici u najljepšim bijelim suknjama. Ulicama vlada red i mir, a moral je uveden kao dodatna disciplina.. Nazvali su to zakonom, ili nešto tomu slično. Momci u crnom danas na svakom koraku sa strojnicama na prsima čuvaju stražu. Paze, da se ne ponovi, mada se kolektivno svi trude da zaborave. Šapuću još ponekad u dugim noćima za šankom odvažni o nekim starim vremenima, kada su najbolji nedjeljom lizali tvrdu bradavicu bijele dojke Izvorinke Lucretie. Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to kao u raju...