ponedjeljak, 19.02.2007.
PUKOVNIK NA KOLJENIMA
objavljeno NA XPORTALU, 16.2.2007 18:03:19
Jedan kontroverzni pukovnik vojne policije prije rata bio je poznat kao gradska faca. Frajeri su ga se bojali, a pičke se masovno vlažile na njegovu pojavu. U ratu se taj fighter brzo uzdigao zahvaljujući čeličnim mudima i masu puta osvjedočene hrabrosti u najopasnijim akcijama. Uskoro je postao šef vojne policije, što mu je jamčilo apsolutnu kontrolu na terenu jer u ratu je vojna policija kontrolirala baš sve, od šverca nafte, oružja, droge i hrane, do trgovine s umproforom i srpskom stranom jer se cijelo vrijeme rata s neprijateljem trgovalo. Nekidan je Jutarnji objavio priču o njemu pa smo doznali da se iskaznica vojnog policajca iznajmljivala za 5 000 maraka dnevno, što najbolje ilustrira apsolutnu moć vojne policije tijekom rata.
Visokorangirani časnik nakon rata se školovao na visokim vojnim ustanovama u USA, ali za razliku od većine sličnih kontroverznih i inkriminiranih likova iz rata koji danas imaju milijune, naš junak navodno jedva skupi za šut dopa. Zvuči nevjerojatno to s obzirom na moć koju je imao i jedva čovjek može povjerovati da taj lik danas nema riješeno ni stambeno pitanje jer su mu obitelj deložirali pa su se smjestili u nekakvom podrumu gdje žive nezakonito i u nimalo ugodnim uvjetima.
Iako je svakodnevno šmrkanje, duvanje, furanje, kako ko voli, jebeno skup sport, opet mi nikako ne ide u glavu da se u tih četiri, pet, za ratne profitere rajskih godina, nije moglo spremiti sa strane, da ne kažem «mrnjaukniti» par milijuna eura, kad su to uspješno uradili puno slabiji kalibri od kontroverznog dop pukovnika. Sam kaže da je uvalio u sebe otprilike 100 000 eura heroina što je mačji kašalj, sitniš za iole ozbiljnijeg ratnog profitera. Ljudi koji su na čelnim vojnim i policijskim pozicijama bili na par mjeseci, uzimali su i po nekoliko puta više, o čemu se naveliko pisalo po novinama zadnjih deset godina. Sjećam se tajnih žiro računa i muljanja iz ljeta 1995. godine kada se haračilo nakon Oluje po selima šibenske i zadarske dalmatinske zagore. Šleperima se iz takozvane SAO Krajine transportiralo sve, od igle do lokomotive, stoka, automobili, namještaj, bijela tehnika… ma sve živo, čak i kablovi iz kućnih elektro instalacija. Ispada da se pukovnik u svemu tome nije snašao jer, ili laže i skriva svoje blago, ili stvarno nije (dovoljno) krao!??
Znam tipa, još jednog vlasnika iskaznice vojne policije koji je početkom devedesetih dva puta tjedno iz Italije kombijem dovozio robu, dizajnersku odjeću koju je uvozio pod deklaracijom vojnih uniformi. Prema vlastitom priznanju, zaradio je najmanje pola milijuna eura, a bio je običan vojnik koji danas ima vilu na moru, kafić, tri stana u Zagrebu i vikendicu na jednom otoku. On je klasični pripadnik svoje generacije, tipični ratni profiter, jedan od onih koji su borbu za hrvatsku slobodu i neovisnost doživjeli kao idealnu priliku za bogaćenje. Takvih je bilo jako puno, i njima je ovaj rat došao kao naručen jer su prije rata bili nitko i ništa. Za razliku od njih, glavni lik u ovom tekstu bio je faca i prije rata, bio je faca u ratu, a danas jedva krpa kraj s krajem. On je uistinu iznimka, jedinstveni slučaj u priči o ratnom profiterstvu i uspjehu jedne generacije koja ne samo da je na tuđoj muci riješila sebi egzistenciju, već je osigurala ugodan život i svojim unucima. Treba i to znati, strovaliti se s vrha piramide optočene draguljima u blatnjavu kaljužu siromaštva i teške ovisnosti. Onaj rat odavno je gotov, ali ovom novom ratu još dugo se neće nazrijeti kraj. To gore, više nema činova, moći ni znački. Obezglavljen, osiromašen, prevaren, uplašen… mogao bi puno toga ispričati o «slavnim danima», samo kad bi htio. A opet, pitanje bi li bilo puno koristi. Jer junkijima nitko ne vjeruje.
