četvrtak, 15.02.2007.
JEBENO JE BITI NOVINAR CRNE KRONIKE
objavljeno NA XPORTALU, 4.12.2006 20:56:45
Crna kronika definitivno je najteža. I s ničim se to ne može usporediti. Kad nakon ubojstva maloljetnika zvoniš na vrata njegove obitelji, ulaziš u stan, na sve strane osjećaš bol ožalošćenih, boli te ta užasna tišina i odzvanja u ritmu otkucaja srca. Tuga, samo teška tuga, jad i užas. A miris smrti je svuda naokolo. Osjećaš prisustvo duše ubijenoga, prati te poput sjene…. Zrak je težak, ustajao i mrtvački. Krećeš se prostorom ispunjenim nekakvom fantastičnom izmaglicom, kao da si na tripu… Koje god pitanje postaviš roditeljima ubijenoga, jednako je gadno. A moraš biti skuliran, i uz sav pijetet, svu ljudskost, moraš razmišljati o novini, i jebenoj konkurenciji. Moraš imati više, moraš imati barem dvostruko više boli, krvi, suza, užasa. Toplu, ljudsku priču… Jebeno je biti novinar crne kronike. Jebeno
Jutros sam naganjao nekog pedofila, 37 – godišnjeg manijaka koji je jučer napao curicu od 10 godina. Doletio je k njoj usred bijela dana, u prometnoj ulici u samom centru grada, uhvatio je oko struka rukama i pokušao poljubiti. Curica mu se izmakla pa je potrčao za njom i opet je pokušao poljubiti, ali je mala srećom uspjela pobjeći i stići doma gdje su roditelji odmah zvali policiju koja je brzo identificirala manijaka i pokupila ga. Istražni sudac mu je odredio 30 dnevni pritvor. Lik je otprije poznat po sranjima, doduše ne po članku 183. , pedofiliji, već po zlostavljanju u obitelji.
Krasan početak tjedna, baš divan ponedjeljak. Prošli mi je završio s policijskom torturom. Naime, dečko i cura teško optužuju inspektore za narkotike da su ubili boga u njima, i potkrepljuju to gadnim masnicama, poderotinama i drugim ranama. U policiji decidirano tvrde – nismo prekoračili ovlasti. Dvije strane, jedna istina. Ha, tako često, svakodnevno. A ja ne sudim. Nije na meni da sudim. Ja nudim samo gole činjenice. Uvijek, dvije strane. To je zakon. To je jedino pravilo. Dvije strane, i samo istina. Sve ostalo je sranje. Loše novinarstvo.
Hm. Jebeno je biti novinar crne kronike, jebenije nego išta drugo. Radno vrijeme je 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Pogotovo jebeno je danas kad je konkurencija nemila i kad svaki dan radiš ispočetka, kao da ti je prvi. Urednici stalno traže svježu robu, tople, ljudske priče, sa što više drame, suza, krvi… Imati senzaciju je default, a ako nemaš priču, a konkurencija je ima, najebo si. Nije važno ako si prije toga imao stotinu senzacija. To ti ništa ne znači. To je normalno. Tako mora biti. To se očekuje od tebe, na kraju krajeva. Ali ako nemaš priču, ako si propustio senzaciju… u brate, kriv si, i mrtav si. Nitko te ne može spasiti. Tako je to danas u novinarstvu. Na tržištu opstaju samo najbolji. Nitko te ne pita kako uspijevaš održati korak s konkurencijom, jesi li naspavan, koliki su ti troškovi, kako dolaziš do informacija... Od tebe se očekuje samo jedno - da sve imaš, a ako nemaš, nema te. Istini za volju, postoji određena fleksibilnost, ovisno od redakcije do redakcije. Ali u suštini, priča je zakon, i ne smije se dogoditi da konkurencija ima nešto, a da ti nemaš. Toliko to zna biti ponekad zajebano, da ljudi nadrobe bilo što, nabriju priču bilo kako, samo da imaju skandal, senzaciju, ekskluzivu, svetu ekskluzivu. Nedavno tako, raspalili smo nešto jako, jebeno jako. Priča je postala nacionalna sapunica i na njoj se lešinarilo danima, gotovo dva tjedna. Konkurencija je debelo popušila jer nisu prvoga dana imali ni slova, možda su tek nešto prepisali za zadnja izdanja nakon što je naša novina izišla iz tiska. I dogodilo se sutradan upravo ono užasno što smo očekivali. Nategnuli su nešto što nije imalo veze s mozgom. Nisu izmislili, ali kao da jesu. Jer su povezali stvari koje nisu imale puno veze sa slučajem, izvukli neke činjenice iz konteksta, negdje dodali, negdje oduzeli. Samo da odgovore, samo da imaju nešto što drugi nemaju, i nekako se iskupe za promašaj, daju na kolegiju nešto čime šefovima mogu zamazati oči. Izbjeći golotinju, neizbježno smaknuće. Učinili su upravo ono što smo očekivali jer, sjećam se da smo tu večer nakon što smo odradili radni dan i konstruirali priču, sjedili za šankom i nizali pretpostavke kako će se konkurencija sutra iskupiti. Znali smo da nemaju ništa, i da će morati nešto izmisliti. I zaista. Pogodili smo.
Crna kronika definitivno je najteža. I s ničim se to ne može usporediti. Kad nakon ubojstva maloljetnika zvoniš na vrata njegove obitelji, ulaziš u stan, na sve strane osjećaš bol ožalošćenih, boli te ta užasna tišina i odzvanja u ritmu otkucaja srca. Tuga, samo teška tuga, jad i užas. A miris smrti je svuda naokolo. Osjećaš prisustvo duše ubijenoga, prati te poput sjene…. Zrak je težak, ustajao i mrtvački. Krećeš se prostorom ispunjenim nekakvom fantastičnom izmaglicom, kao da si na tripu… Koje god pitanje postaviš roditeljima ubijenoga, jednako je gadno. A moraš biti skuliran, i uz sav pijetet, svu ljudskost, moraš razmišljati o novini, i jebenoj konkurenciji. Moraš imati više, moraš imati barem dvostruko više boli, krvi, suza, užasa. Toplu, ljudsku priču… Jebeno je biti novinar crne kronike. Jebeno
Urednici su neumoljivi. Stalno traže, i nikad im nije dosta… U njihovom rječniku ne postoji – ne mogu, nemam, ne znam. Traže šlager, vise nad tobom i pritišću te. Njih pritišću šefovi na kolegiju, a nad njima visi uprava koju pritišću vlasnici. Više krvi, više je prodanih primjeraka, a to je više oglašivača, što znači više para. Para koje se rijetko transformiraju u stimulaciju, ali kazna zato košta skupo. Od 5 do 30, ponekad i više posto, opale te po plaći. Pa ti zajebi! Iz priče o mrkvi i batini, kod nas postoji samo batina. Mrkva je odavno prestala rasti u ovom vrtu. Čast iznimkama.
Radimo o zatvorenom krugu koji traje od jutra do tiskanja izdanja. Čak ni do sutradan kad se pojavi u novinama. Jer dok se čita, mi već radimo na novoj priči. I ponavlja se taj ludi proces svakodnevno. S neizdrživim ritmom zbog kojeg novinari rikavaju rano, trpaju u sebe ogromne količine otrova svih vrsta, ovisno o afinitetima, vrsti organizma i količini stresa Događaj treba popratiti, i plasirati ga što kvalitetnije. Osim praćenja događaja, treba što više grebati po površini, njuškati, tražiti, kopati, istraživati. Silovanu djevojku pitati je li uživala… da, i toga je bilo…. Čudni su filmovi urednički. Jebiga. Novinu treba prodati, ali suptilno, pametno. Jer čitatelja možeš zajebati samo jednom. Roba koju prodaješ ne smije biti pokvarena, jasno treba znati gdje je granica. Gdje je početak žutila. Znati nabrijati, ali ne pretjerati. I stoga nimalo ne pretjerujem kada kažem da za praćenje crne kronike treba biti virtuoz. Jebeno je stalno plesati između policije i podzemlja, i ne dati guzu nikome od njih. Ne prikloniti se. Najgore što se novinaru može dogoditi je gubitak objektivnosti, gubitak svoga ja. A mnogi prodaju dušu vragu, ma tko god on bio. Jer ovdje vragovi imaju mnogo lica. Više nego u i jednom hororu. Prodati se? Možda, ali to mora biti uistinu ogromna lova kojom je osiguran jebeno dobar život do smrti, toliko dobar da u niti jednom trenutku ne pomisliš da si se prodao. Jer nema povratka. Novinar može samo jednom izgubiti dušu. Bez kredibiliteta, može se eventualno zarediti i pisati u nekom koncilu. Ili se pridružiti rigidnoj desnici koja još uvijek ima para za financiranje netiražnih pamflet izdanja u službi ideje protuhrvatske teorije zavjere. Prodati se? Nema tih para.
Policija od informacije daje jako malo, gotovo ništa. Svakoga jutra, negdje nakon kave u omiljenoj birtiji gdje se na kolegiju planira radni dan, stiže službeno priopćenje, svojevrstan rezime zbivanja tijekom zadnjih 24 sata iz policijske perspektive. Još uvijek stiže faxom. Naša policija još ne zna za elektronsku poštu zbog čega popizdim svaki put kad moram po starinski pisati službeni upit, printati ga, pa slati faxom. Zar ne bi bilo lakše mailom? Bi, ali u policiji nemaju mail. Jebiga… Nego… pričao sam o tom priopćenju na faxu. U njemu su redom sva kaznena djela ili prekršaji proteklog dana, opisana obveznim policijskim rječnikom, službeno i pomalo degutantno. Gole činjenice, mozaik s osnovnim konturama, bez boje i oblika. Dobiješ u najboljem slučaju informaciju da je netko dana Z u XY sati, tko ima Y godina, u ulici XYZ razbio muškarca starog X godina, i nanio mu pritom, kako policija običava kazati, TTO ili LTO, ili ti «teške, odnosno lakše tjelesne ozlijede». Opišu to uz još jednu rečenicu, gdje u najboljem slučaju kažu da je bio pijan, ili da je imao oružje, i završe s informacijom da je osobu A istražni sudac zatvorio, te da je istraga u tijeku. I sad ti pajdo iz toga izvlači priču. Moraš doznati tko su likovi, zašto su se pofajtali, naći svjedoke, pronaći protagoniste, sve ih ispitati, napraviti fotografije, i onda konačno napisati priču.
Ne trebam napominjati da policija dalje od «istraga je u tijeku, i u interesu istrage ne možemo reći ništa više», ne želi govoriti. Osuđen si na veze u policiji, po sudovima, u državnim odvjetništvima, među braniteljima, moraš ševiti nekoga iz sudske pisarnice, izlaziti s inspektoricom, a sve to jebeno košta. Moraš potplaćivati, stalno podmazivati svoje drukere, doušnike s ulice, ili one unutar establišmenta.
Baš prošli tjedan bio sam popizdio zbog jedne stavke u priopćenju. Napisali su da su zatekli tipa s inzulinskim priborom i otopinom nečega što bi mogla biti heroinska otopina. Uz tu stavku, bila je još jedna, da su zatekli maloljetnika s rizlom bijele boje u kojoj je bila materija karakteristična za marihuanu… pa jebote, što te dvije stavke rade u priopćenju, uz pedofile, ubojice, diplomirane kriminalce svih vrsta!??? Dok dileri vozikaju BMW-e okolo. Ma sranje totalno. Ali jebiga, na kraju godine, kad se složi statistika, s ovom dvojicom jadnika i gomilu sličnih, policijska učinkovitost bit će na razini. Super. I bilo bi super da nema novinara, a onda i urednika koji će takvo sranje bez problema pustiti u novinu. Sic!
I uz sva ova sranja koja sam nabrajao, kao novinar crne kronike često i najebeš. Ni kriv, ni dužan. Prije desetak godina objavio sam tako primjerice najobičniju vijest o prometnoj nezgodi, dakle nezgodi, čak niti ne o nesreći, a razlika je velika, u kojoj je tip naletio autom na vespu. U nekih 5 do 7 redaka, a to je onda stvarno «neš ti teksta» samo sam prenio ono što je pisalo u službenom policijskom priopćenju. Vijest je bila benigna, nebitna da bi se više s njom bavio. No, ispostavilo se da je u nesreći sudjelovao jedan moj susjed, poznanik s kojim sam bio na «bok», kojem se, pogađate, nije svidjelo ono što je izišlo u novinama. I okrivio je mene. Pokušao sam mu objasniti da sam samo prenio ono što je pisalo u priopćenju, i da se žali policiji ako mu nešto ne štima. Jasno, ponudio sam mu i da ispriča svoju verziju, da ću je rado objaviti, ali njemu to očito nije bilo važno. Otada se više ne pozdravljamo. Godinama, kad se sretnemo u liftu, šutimo. To je jedni lik u gradu, u mom neboderu, s kojim se srećem bez ikakvog pozdrava.
Uz svu tu neizbježnu muku oko proizvodnje šlagera, kao da nije dosta, uvijek dolaze i pacijenti, likovi koji su zabrijali da se moraju pošto poto pojaviti u novinama, i da je njihova životna priča naprosto genijalna, bitna i od životne važnosti za ovaj svijet. Ima tako jedan koji me godinama nazove svako malo, i traži da objavim njegove zgode i nezgode. Riječ je o sporu oko njegove kuće, i ratu s općinom. Tvrdi da je javna ulica njegovo vlasništvo, i više puta je pravio barikade po njoj. Zbog toga, ali i zbog fizičkih napada i prijetnji smrću sucima, više je puta završio u zatvoru. I dakako, zvao bi me iznutra svakodnevno. Kod nas u Dalmaciji, ti pacijenti u najvećem broju nazivaju, ili dolaze u redakciju (ordinaciju), kad zapuše jugo, i to znamo dobro, pa odmah nakon vremenske prognoze znamo što se sprema. Najčešće su bezopasni, jedino što zapilaju. No, najgori su oni koji se opasno zamjere, kriminalci, majmuni što mlate žene i djecu, pa nezadovoljni objavljenim tekstom, znaju svratiti, prijetiti… Jedan mi je znao dolaziti s pištoljem, taj je bio posebno zajeban. Tadašnja tajnica mi je bila završila na bolovanju zbog njega, žena je pukla od beda.
Ali nema ordenja, nema tu neke senzacije. Sve je to u roku službe. Treba napraviti priču, isfurati šlager i zajebati konkurenciju. Nitko ne pita kako si, kako ćeš doći do činjenica. Bitno je da to ujutro osvane u novinama, i da je bolje, više i žešće nego u konkurentnoj novini. Ili još bolje, da drugi to uopće nemaju. Jer ako imaju, a ti nemaš… oooo, bolje da te nema.
Jebeno je biti novinar crne kronike. Ali i fora. Možda sam sadist, mazohist, možda nisam normalan, ali svaki put kad čujem sirenu, adrenalin mi proradi samo tako. Ima neki ludi gušt što me pokreće kad radim na velikoj priči. I silno želim doznati tko, što, kako, zašto, gdje… Ima nešto bolesno, perverzno u tome. Ali da nema, ne bi bilo fora, ne bi to radio da mi se ne sviđa. Jebeno je biti novinar crne kronike….
