objavljeno NA XPORTALU, 21.2.2007 17:13:54
U životu nisam ugazio na toliko kokošjih govana i blata kao jutros u pripizdini, tamo negdje između Drniša i Knina, u nedođiji koju ponovno vjerojatno ne bi pronašao bar iz desete. Tamo me uputila policija, odnosno njihovo službeno priopćenje u kojem je pisalo da je neka baba držala godinama zatočenu svoju tetku u nekakvom kućerku, praktički bez hrane i pića. Vozao sam se satima, tražio, raspitivao se po tim selima u kojima uglavnom nema ni pasa, a eventualno bi se s vremena na vrijeme kao duh, odnekud po tim sablasno praznim naseljima pojavio nekakav stari srpski povratnik, Metuzalemom vršnjak, koji bi me uputio dalje, u novu potragu. I tako sam barem sedam, osam puta tijekom jutra dobivao nove tragove i na kraju konačno pronašao zaseok s desetak ruševnih jednokatnica gdje je kuća zatočene starice koju je policija u međuvremenu smjestila u kninsku bolnicu. Tamo nigdje nikoga, htio sam reći da nigdje nije bilo niti psa, ali se onda odnekud pojavila povampirena džukela vrste «dodž» (domaća džukela), prljavi poludivlji strašno ružni mješanac iznad kojega je pisalo da je strašno opasan što su kasnije potvrdili njegovi vlasnici koji tu svrate jednom mjesečno. Hodao sam okolo po govnima i blatu i zazivao ali nitko nije odgovarao. Po nazočnosti kokoši zaključio sam da ljudi ipak ima, a iskreno, imao sam nekakav osjećaj da me netko promatra iz tih nastambi, ali da se stari Srbi boje jer, istini za volju, ne djelujem na prvi pogled baš nevino, a stranci rijetko kada dolaze u tu selendru. No, srećom, naišla je neka baba, a kasnije i vlasnici one džukele pa su me uputili i pokazali me gdje je nesretna starica živjela. Unutra smrdi za popizditi, sve neuredno, a prostora nema ni za okrenuti se. U kantunu jedan ležaj, peć na drva u kojoj se nije imalo što ložiti jer luda nećakinja nije ni ogrjev davala starici, i ništa više. Nuždu je, po svemu sudeći, vršila unutra, a jela i pila rijetko i povremeno. Od susjeda sam doznao da se nećakinja užasno odnosila prema staroj koja se žalila da ni zraka unutra nema jer joj je ova sve pozatvarala, kako joj susjedi ne bi slučajno ubacili kroz prozor malo hrane, nedajbože. Vrata su inače željezna, a na prozoru rešetke. Nisam mogao vjerovati da netko može biti tako bezdušan, i da ljudi u današnje vrijeme žive onako jadno. Strava, teška strava. Nakon obilaska mjesta zločina, otišao sam opet po šumama i gorama, tražiti selo u kojem živi zlostavljačica, žena – monstrum, kako ju je kasnije nazvao moj šef. Našao sam je kako radi u vrtu, u društvu sina koji je doletio iz Beograda čim je čuo što se dogodilo. Ona se branila da je bila zapravo i dobra kakva je trebala biti, da je morala pješice odlaziti k tetki i hraniti je, a doma imala vlastite bolesne roditelje. Kazala mi je da je pozivala staru da dođe živjeti k njoj, ali da ova nije htjela jer je, kako kaže, htjela umrijeti svoja na svome. Inače, nećakinja je uzimala 600 kuna socijalne pomoći od tetke. Bez problema, i kupovala od toga alkohol jer, kako kažu mještani, stalno je pijana.
Tako sam se divno jutros proveo, po šumama i gorama nekadašnje SAO Krajine. Pazio da ne ugazim u govno i skuhao se jer je bilo nenormalno vruće. Ali, koliko god je bilo naporno, isplatilo se, jer sve je bolje od sjedenja u glupom uredu. Divim se ljudima koji to mogu, koji imaju živaca cijela jutra provoditi po kancelarijama. Ja najradije tamo ne bi ni dolazio. Pogotovo danas, kad imaš mobitel, laptop, digitalni foto aparat i auto. Pa čovječe, imaš redakciju u malom!
Post je objavljen 21.02.2007. u 17:15 sati.