Šegrtski zapisi

subota, 18.11.2017.

Grad heroj Vukovar – grad egzodusa 20. stoljeća


Foto: youtube

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
Poezija: Siniša Glavašević, Priča o Gradu

Grad – to ste vi te riječi diraju u srce, bude osjećaje stanovnicima Vukovara, ali i ne samo Vukovara nego svim ljudima koji su svjesni herojstva Grada Vukovara. Iz toga ćemo razloga nešto reći o stanovnicima Grada na dvije rijeke, tko je sve i kada živio, demografski razvoj Vukovara.

Krajem 18. stoljeća Vukovar je bio županijsko središte Srijemske županije. Malo je poznato u javnosti da je Vukovar sve do 1873. godine bio Grad od dva dijela – Starog i Novog koji su bili povezani s mostom preko Vuke. Dok još nije osnovana Srijemska županija u Starom i Novom Vukovaru je 1730-ih godina zabilježeno u katoličkim župnim matičnim knjigama 372 kuće. Tijekom istog desetljeća u popisu vlastelinstva Vukovar spominje se 410 kuća ( Stari-371, Novi-39). Gradski magistrat je 1739/1740 popisao oko 1200 stanovnika, dok su godinu dana kasnije franjevci naveli podatak od 1022 stanovnika-katolika. Možemo pretpostaviti da su razliku činili stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti, kao i drugih vjerskih zajednica. Stotinjak godina kasnije, to jest 1830. godine Vukovar je imao 978 kuća i oko 5000 stanovnika. Dvanaest godina kasnije popisano je 5310 stanovnika od toga je katolika bilo 3302, a pravoslavnih 1938, Židova 50 i kalvinista 20. Spomenuti su različiti pripadnici vjerskih zajednica bili rezultat mnogobrojnih migracija diljem Habsburške Monarhije, naročito iz južne Ugarske (Banata i Bačke).

Prije početka Prvog svjetskog rata, to jest tijekom zadnjih godina postojanja multietničke i multikonfesionalne Habsburške Monarhije proveden je jedan od najcjelovitijih popisa stanovništva 1910. godine. Prema tome popisu možemo uočiti da je u tada cjelovitom Vukovaru (spomenuto spajanje Starog i Novog 1873. godine) živjelo 10 359 stanovnika. Hrvata je bilo 4125, Nijemaca 3502, Mađara 954, Srba 1592 i drugi. Promatrajući popis kroz konfesije možemo uočiti da je Rimokatolika bilo 7923, Grkokatolika 84, Reformista 175, Evangelika 56, Pravoslavnih 1628, Židova 493.

Tijekom monarhističke Jugoslavije, odnosno tijekom prvih godina iste iseljeno je dosta Mađara i Nijemaca što se često u literaturi navodi i kao prvi egzodus stanovnika Vukovara. Drugi val pojačanih migracija u 20. stoljeću počinje 1939. godine kada Srbi koji su pretežito od 1918. godine zamijenili Nijemce i Mađare na službeničkim mjestima napuštaju Vukovar. Od 1941. do 1943. godine i Židovi, Hrvati koji su se suprotstavili vlasti NDH, Romi i Srbi napuštaju Vukovar. Treće iseljavanje je uslijedilo dolaskom komunističke vlasti kada protjeruju Nijemce iz Vukovara i okolice, kao i drugi narodni neprijatelji (naročito Hrvati). Najveći egzodus stanovništva iz Vukovara uslijedio je 1991. godine kada je Vukovar bio okupiran. U Gradu heroju je prema popisu stanovništva 1991. godine bilo 44 639 stanovnika od kojih 21065 Hrvata (47,2%), 14425 Srba (32,3%), 4355 Jugoslavena (9,8%) i 4794 drugih (10,7%). Nakon 1991. godine je uslijedila depopulacija u njezina tri oblika-emigracijska, prirodna i ukupna. Ona je bila rezultat srpske oružane agresije i spomenute okupacije. Prema izvještaju Državne komisije za popis i procjenu ratne štete 1999. godine ratna šteta na području Grada Vukovara procijenjena je na 9,5 milijardi kuna.

Više o opisanoj tematici u:
Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara
Sanja Lazanin, Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća
Slaven Ružić i Dražen Živić, Ratni mortalitet Srba (bivše) općine Vukovar tijekom 1991.
Dražen Živić, Demografske osnove poslijeratnog razvoja Grada Vukovara (1991.-2001.)

Oznake: Vukovar, migracije, 1991

18.11.2017. u 10:32 • 5 KomentaraPrint#

petak, 17.11.2017.

(Ne)vidljiva baština Valpovštine šaptom pada


Foto: Tiborjanački križ na zemljovidu iz 1780-ih godina

Vozeći se osobnim automobilom, stojeći u punom autobusu dvadeset, trideset kilometara ili šetajući na početku/kraju naselja svakodnevno prolazite pored baštine na koju se često niti ne osvrnete. Ta je baština podizana od početaka habsburške vlasti uz obnavljanje u zadnja tri stoljeća. O tome uskoro možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine u kojoj pišem o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i vjerskoj povijesti od prije 300-400 godina. Dok ćete u knjizi čitati o tome kako je baština nastajala u ovom ćete kratkom osvrtu vidjeti kako se danas neki odnose.

Prolazeći kroz Valpovštinu i Miholjštinu ne možemo ne primijetiti dvorce, kurije i palače. Navedena je materijalna baština bila i centar naše nematerijalne baštine. Također je i temelj vizure našeg kraja, a što je još i važnije istinski primjer ili bolje rečeno još jedan dokaz procesa dugih trajanja kojim su Valpovo, Donji Miholjac, Petrijevci, Bizovac i ostala naselja dio srednjoeuropskog kulturnog kruga. Navedene su građevine i život koji je u njima i oko njih bujao itekako vidljiva i poznata (ne)materijalna baština. Na području Valpovštine i Miholjštine ukupno ima šest prvoklasnih svjedoka jednog vremena – od srednjega vijeka pa do početka 20. stoljeća. To su Dvorac Valpovo, bizovačka i valpovačka Kurija Normann, Palača Gutmann, Kurija Prandau i Dvorac Mailath. Za spomenute sigurno vrijedi fraza „važan je kvalitet, a ne kvantitet“.


Foto: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić


Foto: bizovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: valpovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: Palača Gutmann


Foto: Dvorac Mailath, Mihael Sučić


Foto: Kurija Prandau, Mihael Sučić

A, sada malo o (ne)vidljivoj baštini koja ima kvantitet dok joj kvalitet još nije prepoznat ili bolje rečeno – naš način života korak po korak gazi i uništava važnost te raširene i svakom oku vidljive, a opet neuočljive baštine. Riječ je o križevima krajputašima. Križevima oko kojih je bujao vjerski, kulturni pa i gospodarski život. Križevima koji su bili nada i uvodili ljude u spokoj nakon napornog rada na polju, u manufakturi ili tvornici. Bili su za putnike spas u zadnji čas nakon dugog puta jer su znali da je neko naselje u blizini gdje će moći naći sigurnost od razbojnika koji su djelovali diljem našeg kraja prije 500, 400 pa i 200 godina. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu (o.a. jedan dio Podravske magistrale od Donjeg Miholjca preko Valpova do Osijeka) i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima.“ (Mihael Sučić: Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, 2016., 217.)

Križevi su ipak prvenstveno bili dio vjerskog života, odnosno religijske prakse naših predaka kojima je vjera puno više značila, to jest svakodnevnica im je bila više prožeta vjerom, duhovnim nego što je ljudima 21. stoljeća. „Proučavajući crkveno ustrojstvo i religijsku praksu (o.a. odnos prema sakramentima) na pojedinom području u određenom vremenskom razdoblju, upoznajemo se sa zanimljivim činjenicama i procesima koji su važni za bolje upoznavanje života pojedinaca i zajednica. U skladu, ali i pod utjecajem mnogobrojnih političkih i gospodarskih procesa u Slavoniji, ali i šire, razvijao se i održavao kontinuitet crkvenog ustrojstva na području Valpova, odnosno na području katoličkih župa Petrijevaca, Valpova i Miholjca iz prve polovice 18. stoljeća.“ (Mihael Sučić, Crkveno ustrojstvo i religijska praksa na području Valpova i okolice od prve polovice 16. do sredine 18. stoljeća, znanstveni časopis Diacovensia : teološki prilozi, 2017., 142.)

Što nama danas znače ti križevi dovoljno govori primjer križa na cesti između Kitišanaca i Gata kod skretanja za Tiborjance. Križ koji je obilježen na zemljovidu iz 1780-ih godina i koji je konstantno ponosno stajao od 1848. godine „preko noći“ je tijekom kasnog ljeta 2017. godine postao pedeset godina mlađi – datiran je sada u 1898. godinu. Na taj je način ukradeno pola stoljeća povijesti, kulturne baštine i mogućeg potencijala kulturnog turizma. Zanimljivo je još spomenuti da je uz navedeni tiborjanački križ krajputaš tijekom 1780-ih godina na prostoru Valpovštine još jako mali broj krajputaša na području od 900 kilometara kvadratnih. Sve u svemu, moramo se malo „spustiti na zemlju“ jer kada se svašta radi nekim navedenim vidljivim baštinama našega kraja kako se tek neće (ne)vidljivoj baštini.


Foto: Tiborjanački križ prije kasnog ljeta 2017. godine, Predrag Ivanišić


Foto: Tiborjanački križ nakon kasnog ljeta 2017. godine, Mihael Sučić

Kako se tome može stati na kraj? Uz napomenu da je za svaku pohvalu briga o kulturnoj baštini koja je vidljiva i na ovome primjeru mora se spomenuti da je za ovakve i slične akcije potrebno tražiti stručno mišljenje. Nažalost, trenutačni stručnjaci koji su zaduženi za prostor Valpova i Valpovštine često znaju zakazati pa je opisana „briga o baštini“ na primjeru križa otišla u krivome pravcu. Pretpostavljam da dotični „obnavatelji“ nisu niti znali kojima se stručnjacima trebaju obratiti. Uz želju za ponovnom obnovom križa, ali u skladu s pravilima objavljujem javni poziv svim stanovnicima Valpovštine i Miholjštine da se slobodno jave na blog Šegrtski zapisi i portal ako slučajno primijete slične probleme i „uništavanje“ kulturne baštine. Težit ćemo u skladu s pravilima povijesne, arheološke i konzervatorsko-restauratorske struke riješiti problem. Na takav će se način i više poštivati baština i ona materijalna, a još više i nematerijalna. A onda će uz puno rada doći i do kulturnog turizma koji se sve više povezuje sa Slavonijom.


Oznake: Valpovo, Tiborjanci, Baština

17.11.2017. u 17:35 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Učitelj povijesti u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, Otočac

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se