Šegrtski zapisi
petak, 17.11.2017.
(Ne)vidljiva baština Valpovštine šaptom pada
Foto: Tiborjanački križ na zemljovidu iz 1780-ih godina
Vozeći se osobnim automobilom, stojeći u punom autobusu dvadeset, trideset kilometara ili šetajući na početku/kraju naselja svakodnevno prolazite pored baštine na koju se često niti ne osvrnete. Ta je baština podizana od početaka habsburške vlasti uz obnavljanje u zadnja tri stoljeća. O tome uskoro možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine u kojoj pišem o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i vjerskoj povijesti od prije 300-400 godina. Dok ćete u knjizi čitati o tome kako je baština nastajala u ovom ćete kratkom osvrtu vidjeti kako se danas neki odnose.
Prolazeći kroz Valpovštinu i Miholjštinu ne možemo ne primijetiti dvorce, kurije i palače. Navedena je materijalna baština bila i centar naše nematerijalne baštine. Također je i temelj vizure našeg kraja, a što je još i važnije istinski primjer ili bolje rečeno još jedan dokaz procesa dugih trajanja kojim su Valpovo, Donji Miholjac, Petrijevci, Bizovac i ostala naselja dio srednjoeuropskog kulturnog kruga. Navedene su građevine i život koji je u njima i oko njih bujao itekako vidljiva i poznata (ne)materijalna baština. Na području Valpovštine i Miholjštine ukupno ima šest prvoklasnih svjedoka jednog vremena – od srednjega vijeka pa do početka 20. stoljeća. To su Dvorac Valpovo, bizovačka i valpovačka Kurija Normann, Palača Gutmann, Kurija Prandau i Dvorac Mailath. Za spomenute sigurno vrijedi fraza „važan je kvalitet, a ne kvantitet“.
Foto: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić
Foto: bizovačka Kurija Normann, Mihael Sučić
Foto: valpovačka Kurija Normann, Mihael Sučić
Foto: Palača Gutmann
Foto: Dvorac Mailath, Mihael Sučić
Foto: Kurija Prandau, Mihael Sučić
A, sada malo o (ne)vidljivoj baštini koja ima kvantitet dok joj kvalitet još nije prepoznat ili bolje rečeno – naš način života korak po korak gazi i uništava važnost te raširene i svakom oku vidljive, a opet neuočljive baštine. Riječ je o križevima krajputašima. Križevima oko kojih je bujao vjerski, kulturni pa i gospodarski život. Križevima koji su bili nada i uvodili ljude u spokoj nakon napornog rada na polju, u manufakturi ili tvornici. Bili su za putnike spas u zadnji čas nakon dugog puta jer su znali da je neko naselje u blizini gdje će moći naći sigurnost od razbojnika koji su djelovali diljem našeg kraja prije 500, 400 pa i 200 godina. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu (o.a. jedan dio Podravske magistrale od Donjeg Miholjca preko Valpova do Osijeka) i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima.“ (Mihael Sučić: Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, 2016., 217.)
Križevi su ipak prvenstveno bili dio vjerskog života, odnosno religijske prakse naših predaka kojima je vjera puno više značila, to jest svakodnevnica im je bila više prožeta vjerom, duhovnim nego što je ljudima 21. stoljeća. „Proučavajući crkveno ustrojstvo i religijsku praksu (o.a. odnos prema sakramentima) na pojedinom području u određenom vremenskom razdoblju, upoznajemo se sa zanimljivim činjenicama i procesima koji su važni za bolje upoznavanje života pojedinaca i zajednica. U skladu, ali i pod utjecajem mnogobrojnih političkih i gospodarskih procesa u Slavoniji, ali i šire, razvijao se i održavao kontinuitet crkvenog ustrojstva na području Valpova, odnosno na području katoličkih župa Petrijevaca, Valpova i Miholjca iz prve polovice 18. stoljeća.“ (Mihael Sučić, Crkveno ustrojstvo i religijska praksa na području Valpova i okolice od prve polovice 16. do sredine 18. stoljeća, znanstveni časopis Diacovensia : teološki prilozi, 2017., 142.)
Što nama danas znače ti križevi dovoljno govori primjer križa na cesti između Kitišanaca i Gata kod skretanja za Tiborjance. Križ koji je obilježen na zemljovidu iz 1780-ih godina i koji je konstantno ponosno stajao od 1848. godine „preko noći“ je tijekom kasnog ljeta 2017. godine postao pedeset godina mlađi – datiran je sada u 1898. godinu. Na taj je način ukradeno pola stoljeća povijesti, kulturne baštine i mogućeg potencijala kulturnog turizma. Zanimljivo je još spomenuti da je uz navedeni tiborjanački križ krajputaš tijekom 1780-ih godina na prostoru Valpovštine još jako mali broj krajputaša na području od 900 kilometara kvadratnih. Sve u svemu, moramo se malo „spustiti na zemlju“ jer kada se svašta radi nekim navedenim vidljivim baštinama našega kraja kako se tek neće (ne)vidljivoj baštini.
Foto: Tiborjanački križ prije kasnog ljeta 2017. godine, Predrag Ivanišić
Foto: Tiborjanački križ nakon kasnog ljeta 2017. godine, Mihael Sučić
Kako se tome može stati na kraj? Uz napomenu da je za svaku pohvalu briga o kulturnoj baštini koja je vidljiva i na ovome primjeru mora se spomenuti da je za ovakve i slične akcije potrebno tražiti stručno mišljenje. Nažalost, trenutačni stručnjaci koji su zaduženi za prostor Valpova i Valpovštine često znaju zakazati pa je opisana „briga o baštini“ na primjeru križa otišla u krivome pravcu. Pretpostavljam da dotični „obnavatelji“ nisu niti znali kojima se stručnjacima trebaju obratiti. Uz želju za ponovnom obnovom križa, ali u skladu s pravilima objavljujem javni poziv svim stanovnicima Valpovštine i Miholjštine da se slobodno jave na blog Šegrtski zapisi i portal ako slučajno primijete slične probleme i „uništavanje“ kulturne baštine. Težit ćemo u skladu s pravilima povijesne, arheološke i konzervatorsko-restauratorske struke riješiti problem. Na takav će se način i više poštivati baština i ona materijalna, a još više i nematerijalna. A onda će uz puno rada doći i do kulturnog turizma koji se sve više povezuje sa Slavonijom.
Oznake: Valpovo, Tiborjanci, Baština
petak, 11.08.2017.
Dvorac Valpovo – baština prožeta (ne)kulturom
Što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?
Postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole započeti in medias res i oni koji prvo žele uvesti čitatelje/slušatelje u temu pa krenimo...
Dvorac Valpovo nalazi se u istoimenom gradu na Karašici, ali i Dravi i Vučici ako se gleda povijesna rasprostranjenost prostora trgovišta Valpovo. Tako su recimo 1702. godine popisivači habsburške vlasti pisali da Valpovo ima granice prema jugu s Metlincima i Marjančacima, prema zapadu s Vinogradcima, Tiborjancima, prema sjeveru s Novom Skelom na Dravi i prema istoku s Midlakom. Uskoro više možete čitati u knjizi Mihael Sučić: Počeci habsburške Valpovštine (konac 17. i početak 18. stoljeća)
Dvorac Valpovo, Mihael Sučić
Obnova je ruševne utvrde u Valpovu i pretvorba u roku dva do tri desetljeća u prekrasan dvorac uslijedila od 1720-ih godina kada je područje Valpova, Miholjca, Petrijevaca, Bizovca i okolice pripalo barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu. Uspoređujući današnji dvorac s prikazima dvorca iz 18. stoljeća možemo primijetiti jako puno sličnosti iz kojih proizlazi da je dvorac svoj konačni, sadašnji izgled dobio do 1770-ih godina. Uzimajući u obzir da se dvorac sastoji od kule, sjevernih zidina i kapelice koji vuku svoje korijene iz srednjega vijeka pa uz više-manje obnove tijekom 18. stoljeća i dograđivanje južnijih dijelova zidina i pročelja s tornjem dolazimo do zaključka da je dvorac u prvom redu napravljen od strane radne snage (podložnika, odnosno kmetova), srednjovjekovnih valpovačkih gospodara i obitelji Prandaua. Iz toga se razloga može iznijeti teza da se dvorac treba zvati Dvorac Valpovo, a ne po određenim obiteljima – eventualno po obitelji Prandau.
Uzimajući u obzir elemente različitih stilova umjetnosti od srednjega vijeka do 20. stoljeća, površinu, povijesne procese i osobe Dvorac Valpovo je par exelence baština u rangu Dvorca Trakošćan, Velikog Tabora, Starog grada Varaždin, osječke Tvrđe, zagrebačkog Gornjeg grada itd.
Osječka Tvrđa, Mihael Sučić
A što je zapravo baština?
Baštinu možemo dijeliti na kulturnu i prirodnu pri čemu se spomenuti pojmovi mogu i podudarati. Tako je na primjer park-perivoj kod Dvorca Valpovo kulturno-prirodna baština. Između ostalog baština može biti i materijalna i nematerijalna pri čemu je najbitnije da je ostavština iz nekih starijih vremena, naših predaka i da se prema njoj u sadašnjosti odnosimo na način nakon kojega će ostati u istom ili još izvornijem obliku za naše potomke. Zadnje se navedeno može postići djelovanjem povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti, biologa, ekologa, konzervatora i restauratora.
A što je kultura?
Kulturu se najjednostavnije može objasniti kao oplemenjivanje, obrađivanje duha i tijela, ali i kao „pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem.“
Na temelju do sada iznesenih informacija konačno možemo reći da postoji kulturna materijalna baština u koju na prostoru Valpova i Valpovštine ulazi Dvorac Valpovo, Dvorac Mailath i Kurija Prandau u Donjem Miholjcu, Palača Gutman u Belišću, Kurija Normann u Bizovcu, sve crkve i kapelice, parkovi i perivoji.
Dvorac Mailath, Mihael Sučić
Također postoji i kulturna nematerijalna baština u koju ulazi (navodim slobodan izbor onoga što je upisano na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz Republike Hrvatske) Čipkarstvo u Hrvatskoj, Festa Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Ljelje iz Gorjana, Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine, Sinjska alka – viteški turnir u Sinju, Bećarac – vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema itd.
A što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?
Povezuju ih takozvani festivali glazbe i još ponešto što se nađe u kompletu (što god taj pojam zapravo značio). Ti su festivali sve popularniji među mladima pa na festivale u gradovima poput Splita i Zagreba dođe nekoliko desetaka tisuća posjetitelja u dva, tri dana. Takvi su festivali sve popularniji i u slavonskim gradovima pa se održavaju u sklopu neke manifestacije ili samostalno. Tako se u Orahovici održava Ferragosto JAM, u Osijeku Pannonian challenge, u Donjem Miholjcu Backyard art festival, a u Valpovu Greenroom festival.
Promatrajući medije koji znaju i po tjedan dana pratiti sve moguće „stvari“ vezane uz pojedine navedene festivale zanimljivo je da se svi festivali održavaju u prostorima koji su udaljeni od kulturne materijalne baštine, osim u Valpovu. U Valpovu se održava u srcu kulturne materijalne baštine za koju se čak zna govoriti da je „među tri najvrjednija dvorca u Hrvatskoj“ (O tom bi se dalo diskutirati jer u znanosti i struci poput povijesti, povijesti umjetnosti, arheologiji takvi termini i hijerarhije ne postoje ili barem nisu profesionalne).
Također kada se slušaju izjave posjetitelja drugih festivala od slavonskih festivala, Zagreba, Splita pa do Slunja većina pokazuje oduševljenje jer se održavaju u prirodi, u šumi, parku, pored jezera i na Poljudu pored prekrasnog Jadranskog mora koje daje dodatnu ljepotu i ugođaj festivalu.
Zašto se takvi festivali održavaju u parkovima, pored jezera, na Poljudu, a ne recimo u Dioklecijanovoj palači, na Medvedgradu kod Oltara Domovine ili u Trakošćanu, a u Valpovu se održava u dvorcu? Odgovor je jako jednostavan – jer takvim festivalima nije mjesto na takvim mjestima jer dolazi do štete na kulturnoj materijalnoj baštini! Između ostalog jer dolazi do velike koncentracije posjetitelja na površinski malom prostoru tijekom kratkog razdoblja. Zato se sve više uvode pravila o brojnosti posjetitelja u pojedinim povijesno-kulturnim mjestima kao što su dvorci, utvrde, crkve. Kao primjer možemo navesti špilju – arheološki lokalitet Altamiru, sve se više raspravlja o previše ljudi na dubrovačkim zidinama, katedralu u Ninu, a pitanje je vremena kada će se početi raspravljati i paziti na mnogobrojne posjete u Dioklecijanovoj palači. U zadnje se vrijeme sve više raspravlja i o prekomjernoj posjećenosti Nacionalnog parka Plitvička jezera o čemu sve više govore i akteri iz UNESCO-a. Uz veliki se broj ljudi pojavljuje i pitanje buke, a naročito uz tip glazbe koja se pretežito pušta na ovakvim festivalima kakav je valpovački. O utjecaju je buke također bilo govora i među stručnjacima, ali i u medijima. Jednaka je učinkovitost buke na objekte ako je buka konstantna kao i kada se događa u intervalima (tijekom ovakvih festivala kakav je valpovački). Kao primjer možemo navesti dvorac Lužnica i buku koja mu je prijetila.
Medvedgrad, wikipedia
Dioklecijanova palača, Mihael Sučić
Dubrovačke zidine, wikipedia
Dvorac Lužnica, wikipedia
O tome kako se treba paziti na materijalnu baštinu pa čak i na onu koja se sastoji samo od kamenja dovoljno govore zaštite koje se stavljaju na arheološkim lokalitetima itd.
Dvorci, utvrde, palače, crkve i kapele su u prvom redu kulturno-edukativno-turističke destinacije koje odlikuje mir i spokoj koji je okvir posjetiteljima da uđu u svijet nekih prošlih vremena. U njima se u prvom redu održavaju manifestacije vezane uz čuvanje, naglašavanje važnosti pojedine baštine pri čemu se daje posjetiteljima i informacija o nekoj drugoj baštini (za to je zaduženo interdisciplinarno promatranje baštine/baština).
Ulaženjem festivala poput ovoga u Valpovu (koji je jako zanimljiv i daje mladima mogućnost zabave na jedan malo drugačiji način od onoga uobičajenog u Valpovu, Valpovštini i Slavoniji pa i drugačiji pogled na svijet i na takve festivale) u Dvorac Valpovo dolazi do zanemarivanja pravila povijesne, arheološke i drugih sestrinskih struka, ali ne od strane organizatora i suorganizatora festivala koji samo žele mladima ponuditi nove sadržaje nego od stručnjaka (kustosa) koji se trebaju svakodnevno brinuti za dvorac i približiti ga ljudima kroz manifestacije kojima je u fokusu povijesna kulturna materijalna i nematerijalna baština.
Unutrašnjost Dvorca Valpovo, Mihael Sučić
Tim se onda manifestacijama i sadržajima treba privući mlade u dvorac tijekom poslijepodnevnih sati da dođu radi povijesti dvorca i radi spoznaje da su taj dvorac gradili i njihovi preci koji su imali i svoje vrline i mane pa čak i zanimljiviji život od današnjih ljudi jer oni nisu znali za dosadu. A onda nakon posjeta dvorcu nastave druženje sa svojim prijateljima na festivalima tipa valpovačkog u nekom primjerenijem prostoru. Prijedlog može biti prostor poznatog Zvjerinjaka koji je poznat i po lovu baruna Prandau i grofova Normann, ali i po djelovanju Jugoslavenske armije 1945. godine. Nikako prostor održavanja ne bi trebao biti park-perivoj oko Dvorca Valpovo jer je on kulturno materijalna prirodna baština o kojoj itekako puno mogu reći i povjesničari, a možda još više i biolozi.
Sve u svemu:
1) Valpovački festival je anomalija u Hrvatskoj, Europi i Svijetu
2) Zanemarivanje kulturne baštine od strane stručnjaka koji su zaduženi za dvorac
3) Problem je velike koncentracije ljudi u kratkom razdoblju i na malom prostoru u kulturno materijalnim i prirodnim baštinama sve učestaliji problem u Hrvatskoj i Svijetu
4) Problem se buke zanemaruje dok ne dođe do vidljivih posljedica
5) Valpovački festival i slični takvi festivali su zanimljivi projekti kojima se mladima daju nove perspektive, ali ne unutar materijalnih baština
...
Više možete čitati na:
Facebook stranici Šegrtski zapisi
Blogu Šegrtski zapisi
Oznake: Baština, Kultura, Valpovo
subota, 01.07.2017.
Dvorac - baština s kamenom spoticanja
Puno dvoraca, utvrda i kurija i još više naziva!
Vozeći se iz Osijeka prema Virovitici možete ugledati jedan barokni dvorac koji je kroz stoljeća postojanja dobio i elemente drugih smjerova europske likovne umjetnosti.
FOTO: Pročelje dvorca u Valpovu, Mihael Sučić
Stručnim jezikom možete primijetiti elemente gotike na najstarijim dijelovima pa i baroka i klasicizma na najmlađem dijelu (pročelju) s fotografije.
Nekim drugim jezikom - umornog, ali opuštenog turista ili svakodnevnog prolaznika koji ide na posao, u školu ili ubija umirovljeničke dane ili prisilno neradničke možete primijetiti ljepotu, divnu starost s kojom se dočarava bajkovitost jednog prošlog vremena kojeg se ne mogu sjetiti niti najstariji Valpovčani i Valpovčanke, kao niti stanovnici Valpovštine. Ta je bajkovitost utkana u priče o bijeloj djevi, čarobnom prstenu (o.a. po toj je priči ženski šahovski turnir u Valpovu i dobio ime), ali i o dobrobiti baruna i barunica Prandau, odnosno grofova i grofica Normann. Naravno, život 18. i 19. stoljeća (obitelj Prandau je ušla u život Valpova i Valpovštine na Silvestrovo 1721. godine, a obitelj Normann na mala vrata kada su se prizetili u travnju 1852. godine kada se mogla čuti poezija slavuja i šarenilo cvjetova najvećeg parka-šume kontinentalne Hrvatske (tada Banske Hrvatske)) nije bio toliko bajan. Bilo je i negodovanja pa čak i buna stanovnika Valpovštine, ali o tome nekom drugom prilikom jer sada nema vremena za objašnjavanje konteksta da se ne uđe u crno-bijelu metodu prikaza povijesti.
FOTO: Park-šuma u Valpovu, Mihael Sučić
Sjećanje na barunsku obitelj koja je nestala smrću Gustava Prandaua 1885., kao i na grofovsku obitelj Normann koja je napustila Valpovštinu u poraću Drugog svjetskog rata ostalo je živo u složenici koja se provlači kroz medije, kroz djelovanje institucija Valpova i Valpovštine, kao i kroz svakodnevne razgovore ljudi - Dvorac Prandau-Normann. Time se najotvorenije odaje počast važnosti dviju obitelji za povijest kraja koje oplakuju četiri rijeke (Drava, Karašica, Vučica i Vuka).
E sada - ovdje dolazimo do kamena spoticanja jer zaboravljamo na još nekoliko obitelji koje su zadužile pa čak "malo" i gradile, dograđivale dvorac. Znate koje su to obitelji? Znate li koji je to dio dvorca? Naravno - onaj najstariji kojeg prvog uočite kada dolazite iz pravca Donjeg Miholjca i Belišća - kula, okolne zidine pa i dijelovi kapelice.
FOTO: Kula u Valpovu, Mihael Sučić
A koje su to obitelji? Počevši od one koja je započela gradnju nekadašnje utvrde od koje je ostala kula, kapelica i zidine koje su ukomponirane u osamnaestoljetni dvorac - obitelji Morović pa Gereb pa Pereny. Neki su od članova tih obitelji bili na najvišim pozicijama kasnosrednjovjekovnog Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva kao što je pozicija palatina. Palatin je imao čast potkralja, bio je i regent maloljetnog vladara itd. Sve u svemu, zahvaljujući njima Valpovo je na karti kraljevstva došlo na važno geopolitičko i geostrateško mjesto.
Iz toga razloga možemo slobodno napisati da je dvorac u Valpobu zapravo Dvorac Morović-Gereb-Pereny-XY osmanski gospodari-Prandau-Normann, ali ima jedno veliko ALI.
O Morovićima, Gerebima i Perenyma je malo ljudi struke i/ili ne struke čulo, ipak su živjeli prije 500-600 godina. Točnije, nebitni su jer su ipak živjeli prije puno, puno godina.
Zapravo, ima još jedno veće ALI. Jeste li ikada čuli za Dvorac Celjski-Korvin-Drašković ili za Utvrdu Celjski-Vitovac-Korvin-Rattkay? Naravno da niste jer su njihovi nazivi Dvorac Trakošćan i Veliki tabor.
FOTO: Trakošćan, wikipedia
FOTO: Veliki tabor, wikipedia
Svaka je od tih obitelji doprinijela gradnji Trakošćana, Velikog tabora pa tako i našeg protagoniste dvorca u Valpovu. Za razliku od spomenutih dvoraca i plemićkih gradova postoje dvorci koji mogu nositi ime (bez previše razmišljanja) pojedine obitelji. To su Dvorac Eltz u Vukovaru, Dvorac Pejačević u Našicama pa i Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu o kojemu će biti više riječi u jednom od sljedećih članaka.
Sve u svemu, nazivom se dvorca u Valpovu - Dvorac Prandau-Normann, Dvorac Prandau ili čak Dvorac Normann-Prandau iznosi svojevrsna destrukcija povijesti Valpova i Valpovštine. Zadnji naziv možda još najviše bode u oči jer su Normanni došli nakon Prandaua i neusporedivo su manje utjecali na razvoj, gradnju dvorca za razliku od članova obitelji Prandau. Da je već prvi barun Prandau koji je kročio u Valpovo Petar II. Antun Hilleprand von Prandau dogradio i sagradio današnji dvorac imamo dokaz na njegovom portretu od prije 260-270 godine (sredina 18. stoljeća).
FOTO: Portret Petar II. Hilleprand von Prandau, Muzej likovnih umjetnosti Osijek
O dogradnji nekadašnje srednjovjekovne utvrde u Valpovu, gradnji dvorca od strane obitelji Prandau, kao i stanovnika mnogobrojnih naselja Valpovštine pa i o svakodnenvom životu stanovnika možete čitati uskoro u novoj knjizi pod nazivom Počeci habsburške Valpovštine, autora Mihaela Sučića. Još ako vas zanima koje su bile prve obitelji i koja su nosila prezimena u Valpovu, Donjem Miholjcu ili možda u Bizovcu, Petrijevcima, Marijancima, Brođancima i Koški (i u svim drugim naseljima do Podravske Moslavine) ova je knjiga savršena za Vas.
Sada se još moramo malo vratiti nazivu dvorca u Valpovu. Uzimajući u obzir sva saznanja treba doći ili se treba pokrenuti revizija naziva dvorca pri čemu se treba prekinuti nepravda koja je učinjena tijekom prošlog stoljeća prema mnogobrojnim obiteljima, pojedincima koji su utkali sebe u dvorac. Dvorac nisu samo članovi dvije obitelji nego i obitelji od prije 500-600 godina, kao i stanovnici Valpova i okolnih naselja koji su na stotine sati proveli na i oko dvorca dok su pomagali pri dogradnjama i gradnjama.
Iz toga razloga predlažem da se dvorca u Valpovu nazove Dvorac Valpovo. To predlažem i na temelju mnogobrojnih izvora pa i na temelju naziva vlastelinstva koje se rasprostiralo od Drave na sjeveru pa do Vuke na jugu - Vlastelinstvo Valpovo.
Tim bi se preimenovanjem itekako doprinijelo stručnom razvoju proučavanja Valpova i Valpovštine, ispravila bi se nepravda prema drugim obiteljima koje su gradile nekadašnju utvrdu, a sadašnji dvorac, a naročito bi se ispravila nesreća prema obiteljima "običnih-kmetskih" obitelji čiji su muškarci doprinijeli gradnji dok su žene radile na zemlji i brinule za djecu. Na takav su način i žene dale veliki obol gradnji pa i veći od muškaraca.
Sada je vrijeme da svoje kažu i stručnjaci iz Valpova i Valpovštine, ali i svi čiji su preci gradili dvorac. Neki bi rekli da je ovo svojevrsna revizija na što možemo samo reći da je jer se jedino uz pomoć revizije može napredovati u bilo kojem aspektu života pa tako i u povijesti, odnosno kulturi.
Oznake: Valpovo, Valpovština, Baština
