Šegrtski zapisi

nedjelja, 30.07.2017.

Struka vs ideologizirani prikazi događaja iz ljeta 1941.


Prikaz Boričevca, wikipedia

U nastavku donosimo drugi (zadnji) dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):

Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)

Dobro je poznato i razumljivo je da je dobar dio ustanika bio potaknut na pobunu i zbog terora koji su nad dijelom srpskoga stanovništva u tim krajevima provodile ustanove Ustaškoga pokreta i vlasti NDH. Ipak, spomenuta borba protiv NDH kao hrvatske države i masovni zločini nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovništvom upućuju na to da je bar dio ustanika bio na svoje djelovanje potaknut mržnjom prema Hrvatima kao narodu. Tako su komunistički “aktivisti koji su u kolovozu 1941. poslani u Kninsku krajinu potvrdili (…) da je među ‘srpskim življem na Tromeđi zavladala strašna mržnja prema svemu što je nosilo hrvatsko ime’ te da su tu mržnju poticali velikosrpski elementi”. Dio kasnijih ustaničkih vođa i sudionika ustanka (uglavnom budući četnici) otprije je bio u vezi s talijanskim vlastima, koje su zbog svojih razloga bile zainteresirane za suradnju s njima.

Ustanak je 27. srpnja 1941. istodobno izbio u Srbu i drugim mjestima istočne i jugoistočne Like, te neposredno prije toga istoga dana u Drvaru, Bosanskom Grahovu i brojnim mjestima u jugozapadnoj Bosni. Sljedećega dana proširio se na područja sjeverne Dalmacije, od obrovačke okolice do Kninske krajine. Može se govoriti o jedinstvenom ustanku srpskoga stanovništva na području istočne i jugoistočne Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, a ulogu ustaničkog središta imalo je mjesto Drvar. Od početka se uz naziv “ustanik” pojavljuje i naziv “gerilac”, a ustaničke postrojbe nazivane su “gerilskim odredima”. Riječ je o zanimljivoj pojavi s obzirom na to da je KPJ već potkraj lipnja 1941. usvojila nazive “partizan” i “partizanski odredi”. Za pretpostaviti je da je te odluke CK KPJ zasigurno znao spomenuti Marko Orešković “Krntija”. On je do odlaska u Liku polovinom srpnja 1941. sudjelovao u radu CK KPH u Zagrebu, a to je tijelo imalo izravan doticaj sa središnjim tijelima KPJ. Komunisti iz jugozapadne Bosne okupljeni u Sreskom komitetu KPJ za Bosansko Grahovo također su imali prilike doznati za rad CK KPJ i odluke toga tijela. Uz to je Marko Orešković od svojega dolaska među ustanike prvih dana kolovoza 1941. “pomagao u rukovođenju ustankom na čitavoj slobodnoj teritoriji. On se nalazio svuda: u Drvaru, na frontovima u Bosni, na zborovima na slobodnoj teritoriji Like, na radu u drugim krajevima Like”. Zbog svega toga nije jasno zašto pokretači ustanka iz KPJ/KPH nisu postupili u skladu s odlukama najviših partijskih tijela, nego su usvojili nazive “gerilci” i “gerilski odredi”. Moguće je, ipak, da u početku nisu znali za odluke CK KPJ, no i poslije su ustrajali na nazivu “gerilac”. Naime, u južnoj se Lici i “dalje razvijao široki ustanički pokret povezan sa centrom u Drvaru. Na inicijativu Marka Oreškovića, krajem avgusta odlučeno je da se formira Štab bataljona gerilskih odreda za Liku”, u kojima je polovinom rujna bilo oko 1 400 boraca. S uvođenjem naziva “partizan” i “partizanski odred” krenulo se tek u rujnu 1941., no mnogi su i dalje nastavili djelovati pod dotadašnjim “gerilskim” imenom. U literaturi nastaloj do 1990. nema objašnjenja za taj postupak ustaničkog vodstva, iako se dosljedno isticalo da je Partija vodila ustanak. Postavlja se zbog toga pitanje zašto ustaničko vodstvo nije prihvatilo odluke CK KPJ i nazive “partizani” i “narodnooslobodilački partizanski odredi”. Je li činjenica da su taj naziv iza brali upravo komunisti mogla biti zapreka brojnim ustanicima da pristupe novoosnovanim odredima, pa je izraz “gerilac” izabran iz taktičkih razloga da bi se prikrio njihov komunistički karakter? Jesu li u izboru naziva znatnu ulogu imali i nekomunisti, koji nisu prihvaćali odluke Partije i njezinu dominaciju? Na ta pitanja zasad nema konkretnog odgovora, no usvajanje naziva “gerilac” posredno upućuje na zaključak da je bilo mnogo onih koji nisu prihvaćali komunističko vodstvo.

Spomenuto je da se u brojnim opisima izbijanja ustanka na svim spomenutim područjima ističe prvenstvo Partije u njegovu podizanju i vođenju. Iznimka su, doduše, prikazi događaja na kninskom području, u kojima se isticalo da se zbog jakog utjecaja Talijana među tamošnjim ustanicima vrlo rano istaknuo i prevladao Momčilo Đujić. On je ustanike poveo u smjeru sporazumijevanja s Talijanima i u smjeru njihova pretvaranja u četnike. Sve do rujna 1941. priznavao je zapovjedništvo ustaničkoga središta iz Drvara, a njegove su snage (kao i gerilci iz Like) do tada činile dio zajedničke ustaničke Krajiškoličke (Drvarske) brigade. On nije bio jedini od osoba koje su autori radova objavljenih do 1990. svrstavali u prijeratne građanske političare, “reakcionarne političare” i elemente, ili četnike. Čitanje tih radova kod neupućenih može stvoriti dojam o malobrojnim “reakcionarnim” elementima koji su djelovali nasuprot onome što se činilo kao masovni komunistički pokret. Ima i tvrdnji o teškim uvjetima u kojima su djelovali malobrojni komunisti, no njihovi su neprijatelji često opisani kao tek nešto više od šake stranih plaćenika (u konkretnom slučaju talijanskih plaćenika). Stvarno je Partija na području istočne i južne Like početkom rata imala tek nekoliko desetaka članova, pa je teško povjerovati u priču o ustanicima koje je vodila isključivo ona. Istodobno je na tim područjima prije rata djelovalo više jugoslavenskih režimskih stranaka i organizacija, primjerice Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), Sokol Kraljevine Jugoslavije i četničke organizacije. Vlasti NDH uhitile su i ubile neke njihove prvake, no i dalje su postojali pojedinci i skupine, a njihova se imena u javnosti pojavljuju i nakon izbijanja ustanka. Među njima su se osobito isticale upravo osobe iz općine Srb, primjerice nekadašnji zastupnik JRZ-a u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevo Rađenović, vođa Sokola Kraljevine Jugoslavije u tom mjestu Pajica Omčikus te dotadašnji općinski bilježnik Miloš Torbica.

Djelovanje četničkih elemenata spominju i autori koji su o ustanku pisali do 1990., pa i Jakov Blažević u navedenom radu. Četničko je djelovanje prikazao kao nevažnu pojavu, no četnici su mu dobro poslužili da bi neke nemile događaje prebacio njima na teret. Pritom je u proturječju s vlastitim opisima gotovo savršene organizacije Partije kao vodeće snage ustanka. Tako je tvrdio da “Partije nije bilo, svašta bi se događalo kao npr. u lapačkom kotaru gdje je Gojko Polovina otišao u hrvatsko selo Boričevac i rekao narodu: ‘Bježite! Idu na vas da se osvete, nemamo za sada snage da ih spriječimo.’ Selo je spaljeno od pročetničkih elemenata s kojima je Partija ubrzo raščistila.

Treba znati da u to vrijeme strave i užasa, bez normalnih komunikacija, direktiva i uputa, svatko je često bio prepušten da se snalazi kako zna. Zato je situacija u pojedinim selima u početku zavisila od držanja pojedinih članova Partije. (…)

Da bi otklonili neke spontane akcije, poslali smo u lapački i gračački kotar članove Okružnog komiteta, gdje je Partija uspjela upornom borbom ne samo otkloniti krizu (…) nego i učvrstiti svoje organizacije i vratiti težište ustanka u te krajeve; osmisliti, uzeti ustanak u svoje ruke.” Ipak se i dalje na temelju njegova opisa može pomisliti da je ustanak po svojemu karakteru bio isključivo komunistički, a poteškoće o kojima je govorio bile bi prema tome posljedica spontanosti i teških uvjeta u kojima se djelovalo. Ni spomen pročetničkih elemenata koji su spalili Boričevac nije nužno povezan s ustanicima kao sljedbenicima Partije. Ti su elementi prikazani kao neki drugi, a Partija ih tada nije imala snage spriječiti. Ubrzo se s njima obračunala, no i ta se rečenica može shvatiti kao obračun s nekim elementima izvan ustanka.

Opis događaja u Boričevcu Gojka Polovine baca drugo svjetlo na ono što se dogodilo u tom jedinom većem mjestu u kotaru Donji Lapac koje je bilo većinski naseljeno Hrvatima. Spomenuo je pljačku i palež toga sela dana 2. kolovoza 1941. i naveo da “ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti”. Blaževićev navod o usmenom upozorenju mještanima Polovina opisuje kao poruku koju su ustanici 30. srpnja poslali u pismu. Đoko Jovanić navodi da “tek 2. augusta oko 11 sati naše jedinice ulaze u Borićevac. Sa ustanicima se izmiješalo i mnoštvo golorukog naroda. U tom metežu opljačkani su dućani i napušteni domovi, krcati robom, uglavnom opljačkanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima”. Polovina i Jovanić slažu se u tome da je selo uništeno i opljačkano, što obojica osuđuju. Jovanić spominje i da su “Polovina i komunisti iz Donjeg Lapca zakazali (…) odmah toga dana zbor u Donjem Lapcu. Polovina je (…) osudio ponašanje boraca i naroda kod Borićevca, objasnio da mi vodimo oslobodilačku borbu protiv ustaša, Nijemaca i Italijana, a ne protiv hrvatskog naroda i Muslimana (…) i osudio pljačku i paljevinu. Za vrijeme zbora čule su se velikosrpske parole, ali one nisu imale odjeka”. Polovina i Jovanić zaboravili su reći nešto i o sudbini Boričevljana. Poznato je naime da se velika većina mještana, a uz njih predstavnici vlasti i oružanih snaga NDH, povukla pred ustanicima 2. kolovoza 1941. godine. Jovanić na istom mjestu tvrdi da su se povukli “svi” mještani (on je mislio da se to dogodilo 31. srpnja), a Polovina da su “ustaše pobjegle zajedno s narodom”. Ipak je u selu ostalo 55 Hrvata (44 žene s djecom i 11 ostalih, većinom staraca), koje su ustanici sve pobili. To potvrđuje da je bio opravdan strah ostalih mještana, njih 2 180 koji su se 2. kolovoza 1941. povukli “bez imovine u Kulen Vakuf, neposredno prije napada ustanika, poučeni iskustvom s mjestom Brotinjom. Naime, u Brotinji su 28. srpnja pobijeni svi zatečeni Hrvati Ivezići, njih 37, a kuće im opljačkane i uništene”. Slično su se prema hrvatskome i muslimanskom stanovništvu ustanici s područja Like i jugozapadne Bosne ponašali i na ostalim područjima na kojima su djelovali. Područja pod njihovim nadzorom bila su etnički očišćena. Brojni Hrvati i muslimani su ubijeni, a tisuće su izbjegle iz svojih domova.

Teško je i pomisliti da Polovina i Jovanić kao sudionici događaja ne bi znali za stradanja preostalih Boričevljana, tim više što je Polovina spomenuo i osudio ubojstvo članova obitelji Ivezić. Neki su autori prije 1990. sve negativnosti koje su se događale u prvim danima ustanka nastojali pripisati četnicima ili četničkim elementima. Polovina je tome pristupio drugačije i zanijekao je i samo postojanje četničkih elemenata: “Ostavljam po strani naše subjektivne greške i slabosti (…) ali prosto je izmišljena tvrdnja da su ‘četnički elementi’ tobože izazvali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih četnicima (…)”. Iako bi se prethodni navod mogao shvatiti i kao tvrdnja da spomenute osobe nisu bile dio ustanka, ipak je činjenica da su neki od njih od prvih dana bili njegovi sudionici i Polovina mnoge spominje u tom kontekstu na više mjesta u svojim sjećanjima. U spomenutoj knjizi sjećanja spomenuo je Pajicu Omčikusa iz Srba u kontekstu ustaničkog djelovanja i kao osobu s kojom se često susretao u prvim tjednima ustanka. Njemu i drugim osobama koje su poslije pristupile četničkim snagama Polovina odriče bilo kakvu važnost za razvoj ustanka i redom ih prikazuje kao slabiće, kukavice i talijanske plaćenike. Ipak, ne daje uvjerljivo objašnjenje zbog čega su tjednima, pa i mjesecima, ustanici pod vodstvom Partije “trpjeli” u svojim redovima djelovanje takvih osoba. Držim da je više od dojma da su i u drugim radovima, uglavnom sjećanjima sudionika ustanka s komunističke strane, kasniji četnici opisani na sličan način. Iako opseg ovog članka to ne omogućuje, držim da bi
raščlamba većeg broja takvih radova pokazala postojanje svojevrsne formule koju su njihovi pisci primjenjivali kada su pisali o budućim četnicima. Njima je odricana svaka važnost u podizanju i vođenju ustanka, prikazivani su kao šačica stranih plaćenika (odnosno kao “suradnici okupatora i domaći izdajnici”), a korišteni su i da bi na njih bila prebačena odgovornost za sve ono negativno što su ustanici počinili, pa i za ratne zločine.

Đoko Jovanić svojedobno je tvrdio da se utjecaj “četnika ispoljio (…) već prvih dana ustanka. Tada još nije došlo do sukoba, jer nisu izvršne jasne diferencijacije u redovima ustanika niti su tada četnici imali vojnih jedinica. Ali koncem 1941. godine oni već imaju svoje nevelike oružane formacije”. Uistinu u početku nije ni bilo četnika, ali ni partizana (komunista) koji bi istupali kao posebne skupine. Pritom treba razlikovati prijeratne četnike od onih gerilaca koji su se tek poslije, u procesu diferencijacije u ustaničkim redovima, odlučili za pripadnost četničkim postrojbama koje su ulazile u sklop četničkih snaga Draže Mihailovića.

Do diferencijacije dolazi od jeseni 1941., no netrpeljivosti između komunista i pročetničkih elemenata bilo je i prije. Četnički izvori ustraju na tome da su komunisti već u ljeto 1941. krenuli u likvidacije nekih četnički opredijeljenih pojedinaca kako bi se nametnuli ustanicima kao isključivi vođe ustanka. Mane M. Pešut tvrdi da su komunisti u Lici (ne, doduše, i na području Srba, Donjeg Lapca i Gračaca) već polovinom kolovoza “ubili iz zasede velikog srpskog borca Đuru Kekića, Medak; a 22 avgusta 1941 Milana Leticu, Šumonje, Plaški; potom 28 avgusta Iliju Cvetičanina, Sadilovac, kao i mnoge druge”. Likvidacija, pa i masovnih, bilo je i poslije. Tako je Jovica Ljubojević tvrdio da jednog zimskog jutra u selu Visuć (smješteno na putu između Udbine i Donjeg Lapca) “zaplakaše majke, zakukaše sestre, kćeri i snaše srpske.

Naoružani odred nekog Đoke Jovanovića [očito Đoke Jovanića, nap. M. J.] upao je u selo i pokupio sve uglednije domaćine, navodno da ih vodi u komandu u Kozju Dragu (…)

O odvedenim seljacima ništa se više nije čulo. Selo zaviše ponovo u kukanje, plač i žalost. Ovi koji se spasiše od ustaša sada nastradaše, ni krivi ni dužni, od nekih Srba, ‘narodnih oslobodilaca-gerilaca’. Kažu imali su šajkače sa crvenim zvezdama.” Kasniji partizani upravo su četnike optuživali za nasilje i ubojstva političkih suparnika. Najpoznatija četnička žrtva bio je Marko Orešković “Krntija”, koji je ubijen 20. listopada 1941. godine. To nisu nijekali ni četnički izvori, pa je Mane M. Pešut istaknuo da je Orešković ubijen od “četnika majora Boška Rašete”.

Vlasti NDH koristile su za ustanike općenito naziv “četnik”, pa su i komunisti često bili nazivani tim imenom. Ubrzo je u dokumentima i u medijima prevladao naziv “četnici-komunisti” ili “četnici i komunisti”, koji se dugo zadržao za označavanje ustanika, poslije i partizana i četnika.

Uporaba četničkog imena u ustaničkim je redovima zabilježena već prvih dana ustanka. Neki sudionici ustanka i kasniji četnički emigranti tvrdili su nakon Drugoga svjetskog rata da je u početku naziv “četnik” bio općeprihvaćen, da bi ga poslije dio ustanika napustio pod komunističkim utjecajem. U udbinskom su kraju četnički elementi početkom kolovoza 1941. predlagali da se za ustanike usvoji ime “četnik”, do čega ipak nije došlo. Nekoliko dana poslije Živko Brković, kao zapovjednik Štaba gerilskih odreda za Kninsku krajinu, promijenio je naziv toga stožera u Štab gerilskih i četničkih odreda za Kninsku krajinu. Još 28. srpnja zapovjednik jedne ustaničke skupine između Knina i Gračaca uputio je pripadnicima talijanske divizije “Sassari” okružnicu (notiziario) naslovljenu na “Zapovjedništvo talijanskih postrojbi Knin”.55 U njoj je “stanovništvo Like” molilo talijansku vojsku da odmah okupira cijelo područje pokrajine zbog hrvatskog tlačenja te ju je prijateljski čekalo, a na kraju su kao potpisnici okružnice navedeni “stanovništvo i četnici” (Popolazione e cetnici). Želja da Talijani okupiraju područje Like i neka druga područja te da srpsko stanovništvo bude pod njihovom zaštitom i izvan dosega vlasti NDH bila je raširena među ustanicima, o čemu dosta podataka ima i u literaturi koja je nastala prije 1990. godine.

To potvrđuje i sastanak predstavnika ustanika iz južne Like i sjeverne Dalmacije s Talijanima u mjestu Otrić na željezničkoj pruzi između Knina i Gračaca 11. kolovoza 1941. godine. Ustaničko izaslanstvo, koje su činili uglavnom nekomunisti, istupalo je u ime “Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta za ličke srezove”. U njemu su bili i predstavnici Štaba gerilskih odreda za Donji
Lapac i okolinu, među njima i Đoko Jovanić kao član KPJ. Srpski predstavnici tom su prigodom “potpisali dokument u vidu izjave na pitanja koja su prethodno postavili italijanski oficiri”, pri čemu su zatražili autonomiju za srpski narod “pod zaštitom Kraljevine Italije, ‘jer (da) veruju da bi na taj način bili zaštićeni njegovi životi’. A pri takvom zahtevu sasvim je logično što su dali i obavezu ‘da neće vršiti nikakve sabotaže na štetu italijanskog okupatora i da će ih, šta više, obavestiti o svakom slučaju sabotaže’”. Istaknuta je i obveza da će srpski predstavnici zajedno s Talijanima suzbijati “svaku komunističku akciju u ovim krajevima”. Jovanić je u svojim sjećanjima pokušao taj sporazum i svoje sudjelovanje u njegovu postizanju prikazati kao nešto nevažno. Pritom nije objasnio kako je uopće bilo moguće da netko u ime ustanika krene na pregovore s Talijanima ako su oni pod vodstvom Partije bili odlučni u tome da se treba boriti i protiv njih kao okupatorske sile. Jovanić umanjuje značenje “građanskih političara” i bojnika jugoslavenske vojske Boška Rašete, koji su sudjelovali u pregovorima kao osobe iz ustaničkog vodstva, no ne daje odgovor na logično pitanje kako su takve “nevažne” osobe mogle prisiliti navodno moćnu Partiju da uopće pristane na nešto što je bilo protivno njezinoj politici. I u tom je slučaju moguće govoriti o spomenutoj formuli primjenjivanoj prigodom opisivanja kasnijih četnika, gdje su njihovo djelovanje i utjecaj prikazani kao nevažni. Ipak je takvih “nevažnih” događaja bilo dosta, a i navodno nevažni četnički elementi u prikazima nastalim prije 1990. razmjerno se često spominju. Sve to upućuje na zaključak da su posredno i autori takvih radova unatoč uporabi spomenute formule zapravo priznavali važnost pročetničke komponente u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici 1941. godine. Kako inače objasniti pojave kao što je potpuni izostanak otpora talijanskim snagama u jugoistočnoj Lici već posljednjih dana srpnja 1941., kada su one zauzele važne prometnice i uporišta? Pritom su neke ustaničke skupine s njima i otvoreno surađivale. Nešto slično dogodilo se i u rujnu 1941., i to unatoč iznimnim naporima koje je Partija uložila da uvjeri ustanike da je potrebno boriti se i protiv Talijana. Ubrzo se dio ustanika ipak sukobio s Talijanima, no i dalje su neki ustanici zagovarali suradnju s njima. To je već razdoblje spomenute diferencijacije u ustaničkim redovima, koja je do kraja 1941. dovela do stvaranja partizana i četnika. Slično su mislili i pripadnici Službe državne sigurnosti, koji su sastavili spomenuti elaborat o građanskim strankama u Lici, tvrdeći da prvi začeci stvaranja četničkih organizacija u “Liki datiraju od jeseni 1941. godine, kada je došlo do cjepanja ustanika i stvaranja na jednoj strani četnika, a na drugoj NOV”. Pritom su naveli da su prve četničke postrojbe osnovane u mjestima Medak (kod Gospića), Gračac, Donji Lapac i Srb 1941. godine. Četnici u Lici nikada nisu ustrojili svoje postrojbe na području kotareva Udbina i Korenica “zbog jakog uticaja NOP”. Na nekim su područjima bili osobito jaki, pa je u Gračacu “i okolnim selima” potkraj 1941. i početkom 1942. “došlo do cjepanja ustanika na partizane i četnike. Četnički pokret u Gračacu razvio se pod uticajem četnika Momčila Đujića iz Knina. Može se reći da je na području bivšeg kotara Gračaca bio najviše razvijen četnički pokret, koji je 1942. obuhvatao većinu stanovništva”. Na kraju su zaključili da se iz “izloženog vidi, da je četnički pokret kroz tok rata na području Like bio razvijen, a naročito u nekim mjestima, obuhvatao je veći deo stanovništva”.

Prethodna rečenica o snazi četništva bila je, dakako, dostupna samo rijetkim pojedincima koji su imali pristup takvim materijalima, a javnost je istodobno uvjeravana o slabosti četništva općenito, pa tako i onoga u Lici. Iako plod istrage koju su vodili pripadnici Službe državne sigurnosti (s obzirom na vjerojatni nadnevak nastanka elaborata to je, po svoj prilici, još uvijek bila Uprava državne bezbjednosti), a ne povjesničari, ipak je njihov zaključak više negoli zanimljiv. U elaboratu, doduše, nisu potpisani njegovi autori i nije označeno kada je nastao, no uvid u slične elaborate pokazuje da ih je većina nastala tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, a u njihovu su izradu bile uključene osobe iz područja na koje su se odnosili i koje su često kao sudionici događaja dobro znale što se na njima događalo. S obzirom na karakter elaborata, koji su se izrađivali za potrebe rada spomenute službe i bili su strogo čuvani od javnosti, ne treba sumnjati u želju autora da rekonstruiraju stvarne odnose u Lici prije i tijekom rata, pa i da pokušaju realno prikazati razvoj i snagu četništva.

Istodobno se upravo na sagledavanju stvarne uloge pročetničkih elemenata u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici mogu pronaći odgovori na brojna pitanja koja sam postavio na prethodnim stranicama. Utemeljene spoznaje o toj problematici zasigurno bi mogle pomoći da iz javnosti nestanu mitovi o navodnom Danu ustanka naroda Hrvatske. Njih neki pojedinci i skupine već nekoliko godina tijekom srpnja pokušavaju prikazati hrvatskoj javnosti kao “ratovanje na pravoj strani” i kao događaj na kojem se zapravo temelji hrvatski antifašizam. Već i brojni navodi preneseni iz radova objavljenih prije 1990. pokazuju da je riječ o neutemeljenim tvrdnjama, a mitove bi trebali zamijeniti znanstveno utemeljeni radovi u kojima neće biti mjesta jednostranim ideologiziranim prikazima događaja iz ljeta 1941. godine.

Više možete čitati na facebook stranici Šegrtski zapisi.

Oznake: povijest, 2. svjetski rat

30.07.2017. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

subota, 29.07.2017.

Ustanak 27. srpnja 1941.


Spomenik u Srbu

Na fotografiji je spomenik u Srbu dok je još bio uništen. O temi spomenici koji su nastali od 1945. do 1980-ih godina nekom drugom prilikom, kao i o odnosu prema njima.

U nastavku donosimo dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):

Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)

"Dana 25. srpnja 1945. Karlo Mrazović je u ime predlagatelja Komunističke partije Hrvatske (KPH) vijećnicima koji su sudjelovali u radu IV. zasjedanja Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske u Zagrebu predložio da Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH, koji se istoga dana preimenovao u Narodni sabor Hrvatske) proglasi 27. srpnja za “narodni blagdan kao dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”. Istaknuo je da se “borba kao i organizacija oružanog ustanka, rukovođenje ustankom, zna se da se odigrala, vodila i išla pod rukovodstvom Komunističke partije. Dan 27. jula 1941. jest dan kada su veće, znatne narodne snage prihvatile učešće u narodnom ustanku. 27. jula imamo prve masovne oružane sukobe s neprijateljskim oružanim formacijama”. “Zakon o proglašenju 27. srpnja narodnim blagdanom” vijećnici ZAVNOH-a prihvatili su jednoglasno i od tada do 1990. taj se dan u Narodnoj/Socijalističkoj Republici Hrvatskoj obilježavao kao “dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”.

Poslije je u javnosti bio prisutniji naziv Dan ustanka naroda Hrvatske, a priča o tome ustanku namijenjena široj javnosti bila je više negoli jednostavna. Uz obvezno isticanje uloge Partije u njegovu pokretanju i vođenju, već je u ljeto 1945. istaknuto da su se u razvoju ustanka nizali “uspjesi, širio se ustanak i već 27. VII. 1941. bio je dan masovnog narodnog ustanka, dan kada su oslobođeni Lapac i Srb, čiji su ustanici usko surađivali s Krajišnicima, koji su toga dana također oslobodili Drvar”. Slične su se priče objavljivale sve do sloma komunističkog režima u Hrvatskoj u prigodnim tekstovima u tisku, u udžbenicima i u popularnije pisanim publicističkim izdanjima.

To je promijenjeno odlukom nove hrvatske vlasti 1991., koja je dotadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske zamijenila Danom antifašističke borbe, za čiji je dan obilježavanja određen 22. lipnja, u spomen na dan kada je 1941. osnovan Sisački partizanski odred – prvi partizanski odred u Hrvatskoj.

Na odluku o proglašenju novoga blagdana nedvojbeno su utjecale rasprave u javnosti i u medijima prije toga, osobito tijekom ljeta i jeseni 1990. godine. Tada su u javnosti izneseni i podaci o zločinima koje su počinili ustanici, o suradnji s Talijanima te činjenica da je među njima bio nemali broj onih koji su poslije postali četnici. Dugo vremena činilo se da su proslave u Srbu prošlost koja je nepovratno prošla. Ipak je proteklih nekoliko godina ta problematika postala zanimljiva javnosti zbog obnovljenih proslava “Dana ustanka naroda Hrvatske” i s njima povezanim javnim raspravama. Organizatori proslave koja se redovito održava potkraj srpnja pokraj obnovljenog spomenika tome događaju u Srbu su Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (sljednik nekadašnjeg Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata – SUBNOR). Oni na taj nadnevak nekritički gledaju kroz prizmu nekadašnje pojednostavljene priče namijenjene široj javnosti. Nije zbog toga neobično da ta proslava svake godine izaziva i negativne reakcije onih koji drugačije gledaju na događaje iz srpnja 1941. godine. Vrhunac je takva proslava doživjela 2010. godine. Tada su medijska pozornost i negativne reakcije protivnika proslave također bile na vrhuncu, a iz brojnih nastupa povjesničara moglo se doznati da je u najmanju ruku riječ o kontroverznim događajima. Krajem srpnja 2011. gosti proslave bili su manje zvučna imena, medijska pozornost nije bila ni sjena one iz prethodne godine, a i protivnici proslave dobili su mnogo veći prostor da javnost upoznaju sa svojim stajalištima.

I dalje je ostalo pitanje zbog čega je dobar dio hrvatske javnosti iznimno negativno reagirao na afirmativno prikazivanje događaja iz srpnja 1941. godine. Spomenuti nastupi povjesničara u srpnju 2010. posredno pokazuju da i historiografija raspolaže činjenicama i spoznajama koje ne idu u prilog slavljeničkom raspoloženju na proslavama u Srbu. Iako od 1990. nije bilo značajnijih znanstvenih istraživanja te problematike, ipak već i raščlamba historiografskih uradaka i memoarskih zapisa objavljenih prije te godine pokazuje da sadrže obilje podataka koji o njoj govore drugačije negoli se to nekoć prikazivalo široj javnosti. Među njima su i memoarski radovi istaknutih vođa ustanka i komunista u Lici Gojka Polovine i Đoke Jovanića. Pritom je više nego očit raskorak između brojnih tvrdnji o konkretnom ustaničkom djelovanju i istaknutih krilatica i ideologiziranih fraza o ustanku koji je pokrenula i vodila isključivo Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), odnosno Komunistička partija Hrvatske.

Već se i u djelima namijenjenim široj javnosti moglo doznati da je partizanskoga djelovanja bilo znatno prije kraja srpnja 1941. godine. U svima je bio spomenut Sisački partizanski odred, koji je počeo djelovati 22. lipnja 1941. kao prvi “partizanski odred u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) (…)”. Nije zbog toga slučajno da je ustanak u Srbu redovito označavan kao masovni ustanak, što je očito trebalo opravdati proglašenje toga znatno kasnijeg nadnevka Danom ustanka naroda Hrvatske.

Problem ipak nije bio samo u izboru kriterija prvenstva ili masovnosti ustanka kao presudnog u odabiru nadnevka koji je trebalo slaviti kao državni blagdan. Mnogo je važnije bilo pitanje je li se njime uistinu mogao obilježavati dan koji je nazvan Danom ustanka naroda (naroda u množini – Hrvata i Srba, nap. M. J.) Hrvatske. U sisačkom slučaju stvari su bile prilično jasne i, unatoč tome što su prvi partizani slijedili ideje o komunističkoj revoluciji po uzoru na tadašnji Staljinov SSSR, ipak je prvenstveno bilo opredjeljenje “za oružanu antifašističku borbu u skladu s dotadašnjim smjernicama najvišega partijskog vodstva”. Prethodni navod Ivana Jelića odnosio se na ono što je u sklopu razmatranja oblika, “modela pokretanja oružane, partizanske borbe” pojednostavljeno označio prvim modelom, prema kojem “akcije (…) pokreću komunisti i u njima imaju monopolni, rukovodeći položaj”. Drugi je model pokretanja oružane borbe bio onaj izbijanja masovnih ili narodnih ustanaka, “u kojima se pojavljuje više čimbenika zainteresiranih da utječu na daljnji razvoj događaja”. Taj je model znatno složeniji i u njemu je riječ “o izvanrednoj situaciji s kojom se suočava stanovništvo u pojedinom kraju i gdje se u njemu stvara raspoloženje pribjegavanja oružanom otporu. U Hrvatskoj je to 1941. poglavito došlo do izražaja u pojedinim područjima nastanjenim srpskim stanovništvom (…) gdje nastaje raspoloženje u njemu protiv stvaranja NDH kao hrvatske države. Antihrvatska psihoza još se više povećavala ondje gdje je uslijedio teror ustaškog režima (…) U takvoj se situaciji pojavljuju pojedine političke snage i otimaju za vodstvo u uznemirenom stanovništvu. Komunisti su u takvim situacijama pokazali vidljivu dinamičnost i pokretljivost (…) Ali su se vidljivo zainteresirani pokazali i drugi čimbenici, u prvom redu četničke snage. Riječ je dakle o modelu koji nije onako čist kao prethodni. Kao primjer takva modela mogli bi se označiti događaji u Lici potkraj srpnja 1941”.

U Enciklopediji Jugoslavije iz 1988. istaknuto je da su se “oružane akcije, koje su pripremale i predvodile organizacije KPH na području Korduna, Banije i Like, slile sa spontanim otporom srpskog stanovništva, poprimajući karakter općeg ustaničkog pokreta”, a i da je “u dinamičnom procesu bilo (…) uspona i padova, pa i trenutnih kriza ustaničkog pokreta, koje će se prevladati naporima organizacija KPH”. Više su pozornosti “drugim čimbenicima” i poteškoćama u razvoju ustanka pridali autori Pregleda istorije Saveza komunista Jugoslavije iz 1963. godine. Oni su istaknuli da su kao “i u Bosni i Hercegovini, mase srpskog stanovništva Like, Banije i Korduna prihvatile (…) poziv Partije na oružanu borbu (…) Partijske organizacije su i tu morale voditi odlučnu borbu protiv pokušaja velikosrpskih elemenata da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. (…) u Lici [je] velikosrpskim snagama pošlo za rukom da u saradnji s talijanskim okupatorom izazovu snažnija kolebanja ustaničkih masa i da stvore svoje četničke formacije”. Franjo Tuđman je u tekstu objavljenom u Enciklopediji Jugoslavije godine 1960. istaknuo da se očekivanja “Talijana da će se masovni ustanci koji su izbili u NDH razvijati u granicama obračuna između srpskih masa i ustaša, nisu (…) ostvarila. Pod rukovodstvom KP ustaničke mase okrenule su se i protiv talijanskih okupacionih snaga. U toj situaciji Talijani su odlučili da interveniraju i uguše ustanak. Pritom su težili da razbiju jedinstvo ustaničkih redova i izoliraju KP, prikazujući se kao zaštitnici srpskog naroda od ustaških progona. Vojnoj intervenciji Talijana na području NDH prethodili su sporazumi sa srpskim građanskim političarima (…) Tako je na području Kninske Krajine i južne Like došlo do stvaranja prvih četničkih oružanih formacija (…) U septembru su talijanske trupe zaposjele još neokupirane dijelove Druge zone, u oktobru i Treće zone. Ustaničke jedinice na području tromeđe Like, Dalmacije i Bosanske Krajine nisu pružile otpor talijanskim snagama, nego su većim dijelom pristupile četnicima, tako da je u ovim oblastima došlo do krize ustanka”.

Čitanje takvih prikaza nameće brojna pitanja: Odakle su došli spomenuti velikosrpski elementi? Odakle su crpili svoju snagu kada su Partiji, kao navodno vodećoj snazi ustanka, nametnuli “odlučnu borbu” koja je u Lici dovela i do snažnijeg kolebanja ustanika? Zbog čega su se u rujnu ustaničke postrojbe na Tromeđi ponijele kako su se ponijele? Odgovori na ta pitanja važni su za razumijevanje tadašnjih događaja i upućuju na to kakav je bio karakter ustanika u razdoblju nakon izbijanja ustanka, odnosno može li se govoriti isključivo o pretečama partizana koji su se borili pod vodstvom Komunističke partije.

Iako spomenuti prikazi ukazuju na djelovanje “velikosrpskih” ili “pročetničkih” elemenata, ipak se stječe dojam da su oni na ustanike djelovali izvana, odnosno da nisu prije toga djelovanja činili dio ustaničkih “masa”. Istodobno su neki četnički emigranti nijekali važnost komunista u podizanju ustanka i u njegovu vođenju u početnom razdoblju. Tako je Vojin Malešević u želji da “u potpunosti” pobije i otkrije “laži hrvatskih komunista” odlučio iznijeti “imena vodećih četničkih prvaka, koji su organizovali i digli ustanak protiv ustaša na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije”. Među njima je bio i Pajica Omčikus iz Srba, koji je navodno “sa ličkim junacima uništio (…) ustaše u Srbu i osvojio ga”, a Dane Stanisavljević-Cicvara “organizovao je ustanak u Gračačkom srezu i odigrao veliku ulogu u borbi protiv ustaša”.

Nema dvojbe da su komunisti igrali značajnu ulogu u pokretanju ustanka, a oni su bez obzira na totalitarni karakter ideologije koju su propovijedali bili i nedvojbeni antifašisti. Mnogi od njih bili su organizatori ustanka i poslije važne osobe u ustaničkom vodstvu. U Lici su se isticala imena Gojka Polovine i Đoke Jovanića, ali i manjeg broja komunista Hrvata. Najpoznatiji je bio član Centralnog komiteta KPH (CK KPH) i Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ) Marko Orešković “Krntija”, koji je u tom kraju boravio od polovine srpnja 1941. kao delegat CK KPH (ustanicima se pridružio prvih dana kolovoza). Sekretar Okružnog komiteta KPH u Gospiću za Liku Jakov Blažević pridružio se ustanicima u istočnoj Lici polovinom kolovoza iste godine. Nema dvojbe da su KPJ i KPH, kao njezin dio, radile na pokretanju oružane borbe, pa su u razdoblju od kraja lipnja do druge polovine srpnja 1941. diljem Hrvatske uz spomenuti Sisački partizanski odred organizirane i brojne borbene skupine koje su izvele više akcija. Sa svrhom pokretanja oružane borbe CK KPH je 13 srpnja 1941. odlučio u različite hrvatske krajeve uputiti svoje članove, koji su u suradnji s lokalnim partijskim organizacijama trebali pomoći u ispunjenju toga cilja. Među njima je bio i spomenuti Marko Orešković “Krntija”, koji je upućen u Liku, gdje je djelovao i na području na kojemu je izbio ustanak 27. srpnja 1941. godine. Partija je uputila i više proglasa stanovništvu da se odazove pozivu na oružanu borbu, pa sve navedeno upućuje na to da je i u Lici ona dala poticaj za pokretanje ustanka. Brojni su ustanici isticali i ciljeve koji su bili potpuno suprotni onome što je Partija javno propovijedala, a neki istodobno vjeruju “u pobjedu Rusije i nadaju se povratku kralja Petra i uspostavi Jugoslavije, ali da pod Hrvatskom državom nikako ne mogu da žive niti da će oružje položiti, već da će se boriti za slobodu i [s] Talijanima (…)”. S prethodnom tvrdnjom i navodom slaže i tvrdnja poslijeratnog četničkog emigranta Mane M. Pešuta koji je, opisujući stanje na području Like, Korduna i Banovine u tom razdoblju, naveo da su srpski komunisti “već u početku komunističke akcije prilepili petokrake na kape. Za njima se poveo jedan deo boraca a da ni sami nisu osećali šta s time rade. Na ovaj način su odredi postali jedna opšta mešavina u kojima je vladala zabuna. Tako je deo boraca nosio ambleme, drugi petokrake a treći opet amblem i petokraku. Ovo im ništa nije smetalo da i dalje ostanu u jednoj jedinici i da im parola borbe bude ista kao i do tada ‘S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu’”. O tome da su petokrake i potkraj rujna 1941. bile razmjerno slabo zastupljene posredno govori tvrdnja Đoke Jovanića da je pojava prvog partizanskog odreda u Lici, nazvanog “Leteći odred” (utemeljen je 20. rujna 1941.), “s crvenim petokrakama izazvala (…) reakciju pojedinih pročetničkih elemenata (…)”. Bilo je ustaničkih odreda čiji su pripadnici još početkom 1942. nosili kokarde, kada su ih pod očitim komunističkim pritiskom zamijenili petokrakama. Tako su u selu Velika Popina u okolici Gračaca u vremenu borbi partizanskih snaga s Talijanima kod Srba i na Srpskom klancu u ožujku 1942., “podstaknuti zauzimanjem Donjeg Lapca i očekivanim oslobođenjem Srba i pokretom partizanskih snaga ka Popini (…) pojedinci (…) teška srca mjesto kraljevskih kokardi koje su nekad nosili stavljali petokrake zvijezde na kape i stidljivo dizali stisnutu pesnicu na pozdrav”.

Navedeni dio je od stranice 751. do stranice 758.
Nastavak slijedi sljedećih dana.

Više čitajte na facebook stranici Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, 2. svjetski rat

29.07.2017. u 10:13 • 2 KomentaraPrint#

subota, 01.07.2017.

Dvorac - baština s kamenom spoticanja

Puno dvoraca, utvrda i kurija i još više naziva!

Vozeći se iz Osijeka prema Virovitici možete ugledati jedan barokni dvorac koji je kroz stoljeća postojanja dobio i elemente drugih smjerova europske likovne umjetnosti.


FOTO: Pročelje dvorca u Valpovu, Mihael Sučić

Stručnim jezikom možete primijetiti elemente gotike na najstarijim dijelovima pa i baroka i klasicizma na najmlađem dijelu (pročelju) s fotografije.
Nekim drugim jezikom - umornog, ali opuštenog turista ili svakodnevnog prolaznika koji ide na posao, u školu ili ubija umirovljeničke dane ili prisilno neradničke možete primijetiti ljepotu, divnu starost s kojom se dočarava bajkovitost jednog prošlog vremena kojeg se ne mogu sjetiti niti najstariji Valpovčani i Valpovčanke, kao niti stanovnici Valpovštine. Ta je bajkovitost utkana u priče o bijeloj djevi, čarobnom prstenu (o.a. po toj je priči ženski šahovski turnir u Valpovu i dobio ime), ali i o dobrobiti baruna i barunica Prandau, odnosno grofova i grofica Normann. Naravno, život 18. i 19. stoljeća (obitelj Prandau je ušla u život Valpova i Valpovštine na Silvestrovo 1721. godine, a obitelj Normann na mala vrata kada su se prizetili u travnju 1852. godine kada se mogla čuti poezija slavuja i šarenilo cvjetova najvećeg parka-šume kontinentalne Hrvatske (tada Banske Hrvatske)) nije bio toliko bajan. Bilo je i negodovanja pa čak i buna stanovnika Valpovštine, ali o tome nekom drugom prilikom jer sada nema vremena za objašnjavanje konteksta da se ne uđe u crno-bijelu metodu prikaza povijesti.


FOTO: Park-šuma u Valpovu, Mihael Sučić

Sjećanje na barunsku obitelj koja je nestala smrću Gustava Prandaua 1885., kao i na grofovsku obitelj Normann koja je napustila Valpovštinu u poraću Drugog svjetskog rata ostalo je živo u složenici koja se provlači kroz medije, kroz djelovanje institucija Valpova i Valpovštine, kao i kroz svakodnevne razgovore ljudi - Dvorac Prandau-Normann. Time se najotvorenije odaje počast važnosti dviju obitelji za povijest kraja koje oplakuju četiri rijeke (Drava, Karašica, Vučica i Vuka).

E sada - ovdje dolazimo do kamena spoticanja jer zaboravljamo na još nekoliko obitelji koje su zadužile pa čak "malo" i gradile, dograđivale dvorac. Znate koje su to obitelji? Znate li koji je to dio dvorca? Naravno - onaj najstariji kojeg prvog uočite kada dolazite iz pravca Donjeg Miholjca i Belišća - kula, okolne zidine pa i dijelovi kapelice.


FOTO: Kula u Valpovu, Mihael Sučić

A koje su to obitelji? Počevši od one koja je započela gradnju nekadašnje utvrde od koje je ostala kula, kapelica i zidine koje su ukomponirane u osamnaestoljetni dvorac - obitelji Morović pa Gereb pa Pereny. Neki su od članova tih obitelji bili na najvišim pozicijama kasnosrednjovjekovnog Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva kao što je pozicija palatina. Palatin je imao čast potkralja, bio je i regent maloljetnog vladara itd. Sve u svemu, zahvaljujući njima Valpovo je na karti kraljevstva došlo na važno geopolitičko i geostrateško mjesto.
Iz toga razloga možemo slobodno napisati da je dvorac u Valpobu zapravo Dvorac Morović-Gereb-Pereny-XY osmanski gospodari-Prandau-Normann, ali ima jedno veliko ALI.
O Morovićima, Gerebima i Perenyma je malo ljudi struke i/ili ne struke čulo, ipak su živjeli prije 500-600 godina. Točnije, nebitni su jer su ipak živjeli prije puno, puno godina.
Zapravo, ima još jedno veće ALI. Jeste li ikada čuli za Dvorac Celjski-Korvin-Drašković ili za Utvrdu Celjski-Vitovac-Korvin-Rattkay? Naravno da niste jer su njihovi nazivi Dvorac Trakošćan i Veliki tabor.


FOTO: Trakošćan, wikipedia


FOTO: Veliki tabor, wikipedia

Svaka je od tih obitelji doprinijela gradnji Trakošćana, Velikog tabora pa tako i našeg protagoniste dvorca u Valpovu. Za razliku od spomenutih dvoraca i plemićkih gradova postoje dvorci koji mogu nositi ime (bez previše razmišljanja) pojedine obitelji. To su Dvorac Eltz u Vukovaru, Dvorac Pejačević u Našicama pa i Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu o kojemu će biti više riječi u jednom od sljedećih članaka.

Sve u svemu, nazivom se dvorca u Valpovu - Dvorac Prandau-Normann, Dvorac Prandau ili čak Dvorac Normann-Prandau iznosi svojevrsna destrukcija povijesti Valpova i Valpovštine. Zadnji naziv možda još najviše bode u oči jer su Normanni došli nakon Prandaua i neusporedivo su manje utjecali na razvoj, gradnju dvorca za razliku od članova obitelji Prandau. Da je već prvi barun Prandau koji je kročio u Valpovo Petar II. Antun Hilleprand von Prandau dogradio i sagradio današnji dvorac imamo dokaz na njegovom portretu od prije 260-270 godine (sredina 18. stoljeća).


FOTO: Portret Petar II. Hilleprand von Prandau, Muzej likovnih umjetnosti Osijek

O dogradnji nekadašnje srednjovjekovne utvrde u Valpovu, gradnji dvorca od strane obitelji Prandau, kao i stanovnika mnogobrojnih naselja Valpovštine pa i o svakodnenvom životu stanovnika možete čitati uskoro u novoj knjizi pod nazivom Počeci habsburške Valpovštine, autora Mihaela Sučića. Još ako vas zanima koje su bile prve obitelji i koja su nosila prezimena u Valpovu, Donjem Miholjcu ili možda u Bizovcu, Petrijevcima, Marijancima, Brođancima i Koški (i u svim drugim naseljima do Podravske Moslavine) ova je knjiga savršena za Vas.

Sada se još moramo malo vratiti nazivu dvorca u Valpovu. Uzimajući u obzir sva saznanja treba doći ili se treba pokrenuti revizija naziva dvorca pri čemu se treba prekinuti nepravda koja je učinjena tijekom prošlog stoljeća prema mnogobrojnim obiteljima, pojedincima koji su utkali sebe u dvorac. Dvorac nisu samo članovi dvije obitelji nego i obitelji od prije 500-600 godina, kao i stanovnici Valpova i okolnih naselja koji su na stotine sati proveli na i oko dvorca dok su pomagali pri dogradnjama i gradnjama.
Iz toga razloga predlažem da se dvorca u Valpovu nazove Dvorac Valpovo. To predlažem i na temelju mnogobrojnih izvora pa i na temelju naziva vlastelinstva koje se rasprostiralo od Drave na sjeveru pa do Vuke na jugu - Vlastelinstvo Valpovo.

Tim bi se preimenovanjem itekako doprinijelo stručnom razvoju proučavanja Valpova i Valpovštine, ispravila bi se nepravda prema drugim obiteljima koje su gradile nekadašnju utvrdu, a sadašnji dvorac, a naročito bi se ispravila nesreća prema obiteljima "običnih-kmetskih" obitelji čiji su muškarci doprinijeli gradnji dok su žene radile na zemlji i brinule za djecu. Na takav su način i žene dale veliki obol gradnji pa i veći od muškaraca.
Sada je vrijeme da svoje kažu i stručnjaci iz Valpova i Valpovštine, ali i svi čiji su preci gradili dvorac. Neki bi rekli da je ovo svojevrsna revizija na što možemo samo reći da je jer se jedino uz pomoć revizije može napredovati u bilo kojem aspektu života pa tako i u povijesti, odnosno kulturi.

Oznake: Valpovo, Valpovština, Baština

01.07.2017. u 10:10 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se