Šegrtski zapisi
subota, 29.07.2017.
Ustanak 27. srpnja 1941.
Spomenik u Srbu
Na fotografiji je spomenik u Srbu dok je još bio uništen. O temi spomenici koji su nastali od 1945. do 1980-ih godina nekom drugom prilikom, kao i o odnosu prema njima.
U nastavku donosimo dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):
Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)
"Dana 25. srpnja 1945. Karlo Mrazović je u ime predlagatelja Komunističke partije Hrvatske (KPH) vijećnicima koji su sudjelovali u radu IV. zasjedanja Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske u Zagrebu predložio da Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH, koji se istoga dana preimenovao u Narodni sabor Hrvatske) proglasi 27. srpnja za “narodni blagdan kao dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”. Istaknuo je da se “borba kao i organizacija oružanog ustanka, rukovođenje ustankom, zna se da se odigrala, vodila i išla pod rukovodstvom Komunističke partije. Dan 27. jula 1941. jest dan kada su veće, znatne narodne snage prihvatile učešće u narodnom ustanku. 27. jula imamo prve masovne oružane sukobe s neprijateljskim oružanim formacijama”. “Zakon o proglašenju 27. srpnja narodnim blagdanom” vijećnici ZAVNOH-a prihvatili su jednoglasno i od tada do 1990. taj se dan u Narodnoj/Socijalističkoj Republici Hrvatskoj obilježavao kao “dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”.
Poslije je u javnosti bio prisutniji naziv Dan ustanka naroda Hrvatske, a priča o tome ustanku namijenjena široj javnosti bila je više negoli jednostavna. Uz obvezno isticanje uloge Partije u njegovu pokretanju i vođenju, već je u ljeto 1945. istaknuto da su se u razvoju ustanka nizali “uspjesi, širio se ustanak i već 27. VII. 1941. bio je dan masovnog narodnog ustanka, dan kada su oslobođeni Lapac i Srb, čiji su ustanici usko surađivali s Krajišnicima, koji su toga dana također oslobodili Drvar”. Slične su se priče objavljivale sve do sloma komunističkog režima u Hrvatskoj u prigodnim tekstovima u tisku, u udžbenicima i u popularnije pisanim publicističkim izdanjima.
To je promijenjeno odlukom nove hrvatske vlasti 1991., koja je dotadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske zamijenila Danom antifašističke borbe, za čiji je dan obilježavanja određen 22. lipnja, u spomen na dan kada je 1941. osnovan Sisački partizanski odred – prvi partizanski odred u Hrvatskoj.
Na odluku o proglašenju novoga blagdana nedvojbeno su utjecale rasprave u javnosti i u medijima prije toga, osobito tijekom ljeta i jeseni 1990. godine. Tada su u javnosti izneseni i podaci o zločinima koje su počinili ustanici, o suradnji s Talijanima te činjenica da je među njima bio nemali broj onih koji su poslije postali četnici. Dugo vremena činilo se da su proslave u Srbu prošlost koja je nepovratno prošla. Ipak je proteklih nekoliko godina ta problematika postala zanimljiva javnosti zbog obnovljenih proslava “Dana ustanka naroda Hrvatske” i s njima povezanim javnim raspravama. Organizatori proslave koja se redovito održava potkraj srpnja pokraj obnovljenog spomenika tome događaju u Srbu su Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (sljednik nekadašnjeg Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata – SUBNOR). Oni na taj nadnevak nekritički gledaju kroz prizmu nekadašnje pojednostavljene priče namijenjene široj javnosti. Nije zbog toga neobično da ta proslava svake godine izaziva i negativne reakcije onih koji drugačije gledaju na događaje iz srpnja 1941. godine. Vrhunac je takva proslava doživjela 2010. godine. Tada su medijska pozornost i negativne reakcije protivnika proslave također bile na vrhuncu, a iz brojnih nastupa povjesničara moglo se doznati da je u najmanju ruku riječ o kontroverznim događajima. Krajem srpnja 2011. gosti proslave bili su manje zvučna imena, medijska pozornost nije bila ni sjena one iz prethodne godine, a i protivnici proslave dobili su mnogo veći prostor da javnost upoznaju sa svojim stajalištima.
I dalje je ostalo pitanje zbog čega je dobar dio hrvatske javnosti iznimno negativno reagirao na afirmativno prikazivanje događaja iz srpnja 1941. godine. Spomenuti nastupi povjesničara u srpnju 2010. posredno pokazuju da i historiografija raspolaže činjenicama i spoznajama koje ne idu u prilog slavljeničkom raspoloženju na proslavama u Srbu. Iako od 1990. nije bilo značajnijih znanstvenih istraživanja te problematike, ipak već i raščlamba historiografskih uradaka i memoarskih zapisa objavljenih prije te godine pokazuje da sadrže obilje podataka koji o njoj govore drugačije negoli se to nekoć prikazivalo široj javnosti. Među njima su i memoarski radovi istaknutih vođa ustanka i komunista u Lici Gojka Polovine i Đoke Jovanića. Pritom je više nego očit raskorak između brojnih tvrdnji o konkretnom ustaničkom djelovanju i istaknutih krilatica i ideologiziranih fraza o ustanku koji je pokrenula i vodila isključivo Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), odnosno Komunistička partija Hrvatske.
Već se i u djelima namijenjenim široj javnosti moglo doznati da je partizanskoga djelovanja bilo znatno prije kraja srpnja 1941. godine. U svima je bio spomenut Sisački partizanski odred, koji je počeo djelovati 22. lipnja 1941. kao prvi “partizanski odred u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) (…)”. Nije zbog toga slučajno da je ustanak u Srbu redovito označavan kao masovni ustanak, što je očito trebalo opravdati proglašenje toga znatno kasnijeg nadnevka Danom ustanka naroda Hrvatske.
Problem ipak nije bio samo u izboru kriterija prvenstva ili masovnosti ustanka kao presudnog u odabiru nadnevka koji je trebalo slaviti kao državni blagdan. Mnogo je važnije bilo pitanje je li se njime uistinu mogao obilježavati dan koji je nazvan Danom ustanka naroda (naroda u množini – Hrvata i Srba, nap. M. J.) Hrvatske. U sisačkom slučaju stvari su bile prilično jasne i, unatoč tome što su prvi partizani slijedili ideje o komunističkoj revoluciji po uzoru na tadašnji Staljinov SSSR, ipak je prvenstveno bilo opredjeljenje “za oružanu antifašističku borbu u skladu s dotadašnjim smjernicama najvišega partijskog vodstva”. Prethodni navod Ivana Jelića odnosio se na ono što je u sklopu razmatranja oblika, “modela pokretanja oružane, partizanske borbe” pojednostavljeno označio prvim modelom, prema kojem “akcije (…) pokreću komunisti i u njima imaju monopolni, rukovodeći položaj”. Drugi je model pokretanja oružane borbe bio onaj izbijanja masovnih ili narodnih ustanaka, “u kojima se pojavljuje više čimbenika zainteresiranih da utječu na daljnji razvoj događaja”. Taj je model znatno složeniji i u njemu je riječ “o izvanrednoj situaciji s kojom se suočava stanovništvo u pojedinom kraju i gdje se u njemu stvara raspoloženje pribjegavanja oružanom otporu. U Hrvatskoj je to 1941. poglavito došlo do izražaja u pojedinim područjima nastanjenim srpskim stanovništvom (…) gdje nastaje raspoloženje u njemu protiv stvaranja NDH kao hrvatske države. Antihrvatska psihoza još se više povećavala ondje gdje je uslijedio teror ustaškog režima (…) U takvoj se situaciji pojavljuju pojedine političke snage i otimaju za vodstvo u uznemirenom stanovništvu. Komunisti su u takvim situacijama pokazali vidljivu dinamičnost i pokretljivost (…) Ali su se vidljivo zainteresirani pokazali i drugi čimbenici, u prvom redu četničke snage. Riječ je dakle o modelu koji nije onako čist kao prethodni. Kao primjer takva modela mogli bi se označiti događaji u Lici potkraj srpnja 1941”.
U Enciklopediji Jugoslavije iz 1988. istaknuto je da su se “oružane akcije, koje su pripremale i predvodile organizacije KPH na području Korduna, Banije i Like, slile sa spontanim otporom srpskog stanovništva, poprimajući karakter općeg ustaničkog pokreta”, a i da je “u dinamičnom procesu bilo (…) uspona i padova, pa i trenutnih kriza ustaničkog pokreta, koje će se prevladati naporima organizacija KPH”. Više su pozornosti “drugim čimbenicima” i poteškoćama u razvoju ustanka pridali autori Pregleda istorije Saveza komunista Jugoslavije iz 1963. godine. Oni su istaknuli da su kao “i u Bosni i Hercegovini, mase srpskog stanovništva Like, Banije i Korduna prihvatile (…) poziv Partije na oružanu borbu (…) Partijske organizacije su i tu morale voditi odlučnu borbu protiv pokušaja velikosrpskih elemenata da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. (…) u Lici [je] velikosrpskim snagama pošlo za rukom da u saradnji s talijanskim okupatorom izazovu snažnija kolebanja ustaničkih masa i da stvore svoje četničke formacije”. Franjo Tuđman je u tekstu objavljenom u Enciklopediji Jugoslavije godine 1960. istaknuo da se očekivanja “Talijana da će se masovni ustanci koji su izbili u NDH razvijati u granicama obračuna između srpskih masa i ustaša, nisu (…) ostvarila. Pod rukovodstvom KP ustaničke mase okrenule su se i protiv talijanskih okupacionih snaga. U toj situaciji Talijani su odlučili da interveniraju i uguše ustanak. Pritom su težili da razbiju jedinstvo ustaničkih redova i izoliraju KP, prikazujući se kao zaštitnici srpskog naroda od ustaških progona. Vojnoj intervenciji Talijana na području NDH prethodili su sporazumi sa srpskim građanskim političarima (…) Tako je na području Kninske Krajine i južne Like došlo do stvaranja prvih četničkih oružanih formacija (…) U septembru su talijanske trupe zaposjele još neokupirane dijelove Druge zone, u oktobru i Treće zone. Ustaničke jedinice na području tromeđe Like, Dalmacije i Bosanske Krajine nisu pružile otpor talijanskim snagama, nego su većim dijelom pristupile četnicima, tako da je u ovim oblastima došlo do krize ustanka”.
Čitanje takvih prikaza nameće brojna pitanja: Odakle su došli spomenuti velikosrpski elementi? Odakle su crpili svoju snagu kada su Partiji, kao navodno vodećoj snazi ustanka, nametnuli “odlučnu borbu” koja je u Lici dovela i do snažnijeg kolebanja ustanika? Zbog čega su se u rujnu ustaničke postrojbe na Tromeđi ponijele kako su se ponijele? Odgovori na ta pitanja važni su za razumijevanje tadašnjih događaja i upućuju na to kakav je bio karakter ustanika u razdoblju nakon izbijanja ustanka, odnosno može li se govoriti isključivo o pretečama partizana koji su se borili pod vodstvom Komunističke partije.
Iako spomenuti prikazi ukazuju na djelovanje “velikosrpskih” ili “pročetničkih” elemenata, ipak se stječe dojam da su oni na ustanike djelovali izvana, odnosno da nisu prije toga djelovanja činili dio ustaničkih “masa”. Istodobno su neki četnički emigranti nijekali važnost komunista u podizanju ustanka i u njegovu vođenju u početnom razdoblju. Tako je Vojin Malešević u želji da “u potpunosti” pobije i otkrije “laži hrvatskih komunista” odlučio iznijeti “imena vodećih četničkih prvaka, koji su organizovali i digli ustanak protiv ustaša na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije”. Među njima je bio i Pajica Omčikus iz Srba, koji je navodno “sa ličkim junacima uništio (…) ustaše u Srbu i osvojio ga”, a Dane Stanisavljević-Cicvara “organizovao je ustanak u Gračačkom srezu i odigrao veliku ulogu u borbi protiv ustaša”.
Nema dvojbe da su komunisti igrali značajnu ulogu u pokretanju ustanka, a oni su bez obzira na totalitarni karakter ideologije koju su propovijedali bili i nedvojbeni antifašisti. Mnogi od njih bili su organizatori ustanka i poslije važne osobe u ustaničkom vodstvu. U Lici su se isticala imena Gojka Polovine i Đoke Jovanića, ali i manjeg broja komunista Hrvata. Najpoznatiji je bio član Centralnog komiteta KPH (CK KPH) i Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ) Marko Orešković “Krntija”, koji je u tom kraju boravio od polovine srpnja 1941. kao delegat CK KPH (ustanicima se pridružio prvih dana kolovoza). Sekretar Okružnog komiteta KPH u Gospiću za Liku Jakov Blažević pridružio se ustanicima u istočnoj Lici polovinom kolovoza iste godine. Nema dvojbe da su KPJ i KPH, kao njezin dio, radile na pokretanju oružane borbe, pa su u razdoblju od kraja lipnja do druge polovine srpnja 1941. diljem Hrvatske uz spomenuti Sisački partizanski odred organizirane i brojne borbene skupine koje su izvele više akcija. Sa svrhom pokretanja oružane borbe CK KPH je 13 srpnja 1941. odlučio u različite hrvatske krajeve uputiti svoje članove, koji su u suradnji s lokalnim partijskim organizacijama trebali pomoći u ispunjenju toga cilja. Među njima je bio i spomenuti Marko Orešković “Krntija”, koji je upućen u Liku, gdje je djelovao i na području na kojemu je izbio ustanak 27. srpnja 1941. godine. Partija je uputila i više proglasa stanovništvu da se odazove pozivu na oružanu borbu, pa sve navedeno upućuje na to da je i u Lici ona dala poticaj za pokretanje ustanka. Brojni su ustanici isticali i ciljeve koji su bili potpuno suprotni onome što je Partija javno propovijedala, a neki istodobno vjeruju “u pobjedu Rusije i nadaju se povratku kralja Petra i uspostavi Jugoslavije, ali da pod Hrvatskom državom nikako ne mogu da žive niti da će oružje položiti, već da će se boriti za slobodu i [s] Talijanima (…)”. S prethodnom tvrdnjom i navodom slaže i tvrdnja poslijeratnog četničkog emigranta Mane M. Pešuta koji je, opisujući stanje na području Like, Korduna i Banovine u tom razdoblju, naveo da su srpski komunisti “već u početku komunističke akcije prilepili petokrake na kape. Za njima se poveo jedan deo boraca a da ni sami nisu osećali šta s time rade. Na ovaj način su odredi postali jedna opšta mešavina u kojima je vladala zabuna. Tako je deo boraca nosio ambleme, drugi petokrake a treći opet amblem i petokraku. Ovo im ništa nije smetalo da i dalje ostanu u jednoj jedinici i da im parola borbe bude ista kao i do tada ‘S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu’”. O tome da su petokrake i potkraj rujna 1941. bile razmjerno slabo zastupljene posredno govori tvrdnja Đoke Jovanića da je pojava prvog partizanskog odreda u Lici, nazvanog “Leteći odred” (utemeljen je 20. rujna 1941.), “s crvenim petokrakama izazvala (…) reakciju pojedinih pročetničkih elemenata (…)”. Bilo je ustaničkih odreda čiji su pripadnici još početkom 1942. nosili kokarde, kada su ih pod očitim komunističkim pritiskom zamijenili petokrakama. Tako su u selu Velika Popina u okolici Gračaca u vremenu borbi partizanskih snaga s Talijanima kod Srba i na Srpskom klancu u ožujku 1942., “podstaknuti zauzimanjem Donjeg Lapca i očekivanim oslobođenjem Srba i pokretom partizanskih snaga ka Popini (…) pojedinci (…) teška srca mjesto kraljevskih kokardi koje su nekad nosili stavljali petokrake zvijezde na kape i stidljivo dizali stisnutu pesnicu na pozdrav”.
Navedeni dio je od stranice 751. do stranice 758.
Nastavak slijedi sljedećih dana.
Više čitajte na facebook stranici Šegrtski zapisi
Oznake: povijest, 2. svjetski rat
