Sakica

petak, 26.10.2007.

Kiro se ublogiro!

Jao, što ja volim kad poznate osobe (s televizije) otvore blog. Eto, tako saznah da je naš Kiroslav otprl bloga i sad morem da mu pišem svašta što mi padne na pamet. Naravno, poput svih poznatih TV-zvijezda neće on meni ništa odgovorit, jer si mislim malo da čovjek uz takvu zaokupljenost poslom i unutarnjom situacijom države…ne stigne još i blogat. Zna se, svi mi to znamo-samo treba i priznat, najslađe je blogat na poslu. E, sad si ja lijepo zamišljam kako ministri, gradočelnici, predsjednik, premijer,…sjede za svojim podugačkim stolom i brbljaju o teškom stanju u najljepšoj državi svijeta uz svoje otvorene lap-tope (k'o i inače), a Kirko se bloga i bloga, da ti pamet stane (pritom se i smijulji škrto). Pritom Čoba malo virka Kirki s desne da ustanovi što ga to tako zabavlja i zaokuplja, pa kad skuži – 'oće i on bloga da otvori. Razmišlja si kako bi bloga nazvao: Hmmm, da li da ga nazovem Kukuruzistemoje.blog.hr ili…Susomojarvacka.blog.hr? Pa se oni tako blogaju i sve se, onako, smiju sebi u brk. Pa, za njima i ostali. Svi, brate, blogaju! Svi opušteni, svi se smijulje, a BandaMile sređuje svoju kulinarsku stranicu prilagođenu za jednostavnu i samostalnu izmjenu podataka. On je tvrd i neće bloga, veli: Kaj će to meni?!
Pa razmišljam kako ministri uplodaju video uratke omiljenih tamburaša, pa kako na krajevima značajnih rečenica meću smajliće, pa kako jedan drugoga u linkiće meću i 'pozz, svrati na moj blog' komentare jedan drugome ostavljaju . Zamišljam ja i kako je Kire birao potencijalne nickove, npr.: Sat za krepat, Kirontena key, Kiriko apperience, Samohrani ministar, Dr. Kira Polisoje,… Kirica…
A sada…
Kad sam si ja otprla bloga, sin se smijao 2 dana i komentirao: Gdje ide ovaj svijet kad se starci bave rabotom 13godišnjaka?
Kad smo već kod maloljetnika, a i tema je prigodna, evo ukratko opisa prvog (daj Bog i zadnjeg) susreta sina i policije što se zbio ovo ljeto.
'Igraju' se tako 16godišnjaci u neposrednoj blizini naše stambene zgrade. Topla ljetna noć, sve vrvi od života.
Među njima i djetešce. Ja 'ošla spat negdje oko 22:00. Kad zazvoni mob u neki noćni sat i razbudi me. Javim se, što ću?
-Dobro veče.-reče glas.
-Dobro veče.-odgovori ja.
-Jeste li vi gđa Sakica Zvijerokrilatić?-
-Ja sam.-
-Dođite u tu i tu policijsku stanicu po svog sina.-
Skotrlja mi se kamen sa srca.
-A što ga ne biste Vi mogli dovesti, molim lijepo, kad ste ga već tamo odveli?-
-Ne.-
Spremih se ja sva onako pospana mrmljajuć sebi u bradu neke psovke i zaputih se u policijsku. Putem sretoh roditelje s maloljetnicima kak se vraćaju iz policijske. Roditelji gunđaju, sve im riječ 'policija' progunđana na usta izlazi uz još svakojake nazive i nazivlja.
Stupim u policijsku, tamo djetešce milo mi se smješka ponosno. Prilazi mi mlad i naočit cajko i on se nešto smješka. Što su fini ti policajci, pomislih. Tja, i on je čovjek, ali…ne hvala.
Kažem tko sam, gđa Sakica Zvijerokrilatić, a on pozove barba Brku. Barba Brko je policeman starog kova, mrk i brkat, oštar i discipliniran. Govori mi da je moj maloljetnik zatečen bez nazočnosti odrasle osobe van roditeljskog doma, a sve to nakon 23:00 h, točnije u 23:15, a to je zabranjeno, tj. plaća se kazna, tj. ja – samohrana majka maloljetnika plaćam kaznu.
Bila sam još pospana, pa nisam htjela da se svađam, a i barba Brko me ubrzo izvjestio da se ovaj prvi put oprašta, ali drugi put neće.
Na putu doma djetešce veli da su im policemani rekli da ih moraju privest, jerbo im se može nešto dogodit dok su tako sami, njih 5orica vani bez zaštite odrasle osobe, pored stambene zgrade u kojoj stanuje 500tinjak ljudi, a oni su tu da ih zaštite od…bbbbb…tko zna čega?!
Na putu doma djetešce pita, jerbo mu stvarno nije jasno, zašto su ih potrpali u maricu i odvezli u policijsku postaju??
I što da ja sad odgovorim na takvo pitanje, molim lijepo??!
Odgovorim mu da je to pitajbogakada donesen zakon o maloljetnicima koji se treba poštivat, inače će majci iz džepa država isisat zadnju kunu. Uto mi padne na pamet kako je period od 15-18 godine života jednog maloljetnika najvažnije doba u njegovom odrastanju. Tada mora steći autoritet naspram svojih vršnjaka, pa naspram roditelja, pa mora se posexat prvi puta, pa mora otkriti čari izlazaka, pa se sjetih da su odlasci na koncerte i muzika općenito najvažnija stvar u tom periodu i sjetih se još da djetešceta u doj dobi baš i ne vole na koncerte odlaziti sa svojim roditeljima, a i roditeljima je to malko bolesno…, a i koncerti obično startaju oko 23:00 h, a ne u 20:00, a u 23:00 h maloljetnici moraju biti doma.
Pa mi odma' na pamet padnu i raznorazna rješenja da ja kojim slučajem odlučujem o nečemu takvom. Lijepo bih organizirala izlaske isključivo za maloljetnike u dobi od 15-18 godina, ako si stariji…briši van! Tako bi bilo bolje i njima i nama. Dileri ne bi mogli ulaziti na maloljetnička okupljališta, jerbo su obično stariji od 18 g., organizirala bih autobus,…ne!...onaj mini bus za siguran prijevoz maloljetnika (kad u visoko razvijenim zemljama postoji poslijeponoćni taxi za žene, što ne bi postojao poslijeponoćni taxi za maloljetnike?!...to i nije tako daleko…), pa bih postavila policemane više na ulice, tako da spriječe, a ne da samohranim majkama država naplaćuje kazne! Možda ne bi bilo loše ni uvesti ljetni i zimski policijski sat za maloljetnike. Zimi do 23:00, ljeti do 01:00, pardon…do 01:30!
Sve se ovaj policijski sat meni čini kao da nam država želi debilizirat djecu, a ne zaštitit. Još i gore! Ali što koga briga za maloljetnike, oni ne glasaju!
E sad idem posjetit bloga mr. Kire, mada znam da tamo ima već 'iljade 'obožavatelja', lukavo ću napisat da sam obožavateljica njegova oduvijek, pa će možda svratit i pročitat post o problemima nas – roditelja maloljetnika.
Za kraj pogledajte ovaj simpatični trash uradak djetešcetov u kojem je on i režiser i glumac (onaj s bradom) o čudnoj braći Seljan i njihovim zgodama.
- 15:33 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2007.

Castanea sativa Mill.

Sheera i ja smo navadile se pobirat kastanji jeno jutro.



Uzele smo prave šljakerske rukavice XXL veličine, navukle ih na naše tanane, damske prstiće i uputile se stazicom kroz šumicu. Naravno, na privatan posjed. Oko spomenutog posjeda su naprosto stršala upozorenja pisana em velikim, em štampanim (em latiničnim), tome još dodano i crvenim slovima da je posjed privatnog tipa i da se tu ne smijemo motat, kamoli skupljat kestene. He, he,…baš smo se oglušile.



Tamo su se motale još dvije tragačice za kestenima koje su, valjda, tu od prekjučer sudeći po punoj košari kestena koju smo uspjele škicnuti u prolazu. Jest da smo se moja Sheera i ja dogovorile da će naša kesten-avantura startat u 10:00, ali trebao se prvo kakao popit, pa cigareta zapalit, pa foto album s vjenčanja detaljno pregledat, pa još sve i prodiskutirat…U jednom trenutku (ali vrlo kratko) društvo nam je pravio i pauk dugonog (osmonog) negdje 2,5cm koji se elegantno spustio iznad foto albuma, a Sheeri drito ispred nosa…Uh, što je bilo cike, vike i bježanja!



Svježa i hladna šumica, škrto sunašce koje probija šuštave grane još uvijek pune jesenskog lišća, krici nekakvih životinja (tješile smo se-pticama), vrludave stazice koje sigurno negdje vode,ma…pravi lutajući, istraživački, plodosakupljački užitak.



A sad ukratko o kestenima:
Miris pečenih kestena je neopisivo izuzetan!
U ježastoj čahuri se obično nalaze tri kestena od kojih su dva sasvim OK, a treći je niškoristi na uštrb dva stasita brata.



Ako odleže na zemlji neko vrijeme nakon pada sa stabla, napadaju ih crvi.
Nikako ne želite da vam kesten padne sa stabla na glavu! Nije na odmet u sezoni padanja nositi kakav šljem iliti kacigu.
Skupljanje kestena se vrši isključivo u rikavicama od kože ili skaja. Ježaste čahure zbilja bockaju.
Pri pečenju (kuhani su totalno bez veze) treba ih malo zarezati i to s ravne strane, ne s oble, jer se tako lakše ljušte (može i gule).



Preporučljivi su osobama koje su fizički vrlo aktivne, jerbo su puni škroba.
Bogati su sklopom B vitamina, A i C, mineralima kalija i fosfora, nešto manje željezom, kalcijem i magnezijem.
Nisu baš lako probavljivi što hoće reći da biste od njih mogli pustiti koji vjetrić.
Nije naodmet niti skupljati plodove divljeg kestena. Vodom u kojoj su se kuhali divlji kesteni možete ispirati svoju kosu u slučaju da želite lijep crvenkasto smeđi odsjaj vaših vlasi.
Od istih se radi i rakija (za koju nisam baš čula da se pije), ali služi poboljšanju venske cirkulacije (redovitim premazivanjem) ukoliko imate problema s proširenim, natečenim, bolnim venama.




- 18:40 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

Dan hrane



Danas se obilježava Svjetski dan hrane. Kao takav obilježava se od 1945.g., a utemeljila ga je Organizacija za hranu i poljoprivredu (Food and agriculture organization), kraće FAO.
Naravno, FAO ima i svoj cilj. To bi bilo suzbijanje jednog od problema koji našu krasnu planeticu i dobre ljude na njoj muči: glad.
Ljudi gladuju. Još uvijek. Štoviše, neki i umiru od gladi, tj. posljedica neuhranjenosti i gladovanja. Procjenjuje se da u ovom trenutku gladuje više od 850 milijuna ljudi diljem svijeta. Kao i uvijek do sada, time je najviše pogođena Afrika. Mnogo je razloga gladovanja. Neke od zemalja u kojima se gladuje pogođene su ratom (ili je rat prepreka za dostavu hrane zemljama u kojima se gladuje), neke prirodnim nepogodama, neke očajnom infrastrukturom koja onemogućava prijevoz hrane do onih koji gladuju, a svima je glavni i, rekla bih, začarani krug: siromaštvo. Uz to treba spomenuti i nedovoljnu aktivnost i nebrigu razno raznih vladajućih čimbenika u svim zemljama svijeta (onima u kojima se gladuje i onima u kojima se ne gladuje) koje, npr., novac troše na hipernaoružanje umjesto na, recimo, poboljšanje uvjeta za mogućnost prisutnosti poljoprivrede u zemljama pogođenim ovom problematikom.
Na svijetu se, naravno, proizvodi dovoljno hrane za sve ugrožene zemlje i njihove obitavaoce, ali sva mudrost svijeta, očito, još uvijek nije dovoljna da bi se glad iskorijenila. Pravo na hranu spada u jedno od osnovnih ljudskih prava. U svijetu se to pravo, koliko se dade zaključiti, ozbiljno krši.
- 20:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2007.

Snovi



Volim horror. Uh, što volim horror! Volim se dobro isprepadat, osjetit snažno i ubrzano lupanje srca od straha, pa onda ona fascinantna ukočenost kao u kakvog životinjskog predatora (u ovom slučaju bih ja bila lovina, ja osjećam strah, u životinjskom svijetu je nešto drukčije, lovina se nikad ne ukoči, već bježi, tj. postoje varijacije među vrstama: oni koji znaju već unaprijed da nema šanse da išta postignu svojim bijegom, ukoče se toliko da zavaraju neman glumeći da su krepali, ostali se dadu u trk.)
Kod ljudi ubrzano lupanje srca služi tomu da u datom trenutku koji zahtijeva određene postupke ne osjećamo tromost, kako tjelesnu, tako i umnu. Situacija preživljavajućeg straha traži brze reakcije. Ukočenost je, pak, trenutna reakcija koja dovodi fizičke pokrete do minimuma aktivnosti sa svrhom pravilne procjene situacije: da li da ostanemo mirni, prikriveni, bešumni ili da se dademo u trk, jer je to bolja solucija od prve želimo li se izvući sa što manje ozljeda, ili je situacija takva da smo primorani, kao zadnja opcija, posegnuti za nečim što nam može poslužiti kao oružje da bismo se zaštitili od napadača. Postoje i situacije u kojima možemo samo vrištat, dakle, niti jedna od tri nabrojane zaštite nam ne može pomoći. Tada vrištimo.
No, pustimo to. U ovom postu ću spomenut horrore u snovima. Tamo se mogu pošteno isprepadat, a istovremeno ne odlučujem niti instinktivno, niti svjesno kako ću reagirat. Kao olakšanje imam činjenicu da je to samo san (doduše, to saznam tek kad se probudim), a usput sam proživjela pravu adrenalinsku avanturu. Da ne pričamo o tome kako se lijepo mogu psihoanalizirat kroz simbole koje se pojavljuju u snovima. Naravno, ako baš želim.



San br.1:
Sanjam da sam mala djevojčica, cca 6 godina. Živim na selu. Trenutno se nalazim u velikoj i lijepoj kući koja odiše bogatstvom, a bogami i ukusom. Sama sam. Kuća je dobro osvijetljena i nije me strah. Odjednom mi se silno pripiški i moram izići u dvorište, jer u kući nema WC-a! Izlazim polako, vani je mrak i najadnija okućnica koju sam ikad odsanjala. Kuća i okućnica ne idu nikako jedna s drugom. Polako odlazim u mrak. Bojim se. Taman kad sam htjela obaviti radnju skužim neke oke kao svijetle u mraku i gledaju me. Osjetim strah. Ukočila sam se čak i u snu. Oke su se počele približavati te uvidjeh da je to zapravo vuk. Više mi nije bilo do pišanja. Okrenem se i trkom se pokušavam spasiti. Trčim prema osvijetljenoj kući, otvaram teška vrata (a na vratima božićni ukras dobrodošlice!), upadam u jako osvijetljenu kuću i lupim vratima. Padne mi na pamet kako sam spašena, ali uto čujem zvonjavu na vratima. Opet se prepadnem, provirim (onako mala) kroz špijunku i skužim da me kroz tu istu špijunku gleda ono jedno vučje oko! U taj čas mi padne na pamet da taj vuk ima obilježja odraslog čovjeka.

San br.2:
Sanjam da prijatelji i ja vozimo jednog gospona (u kojeg sam zaljubljena već godinama u stvarnom životu) koji je strašno pijan i bulazni. Mi smo trijezni, naravno. Vozimo ga u njegovom skupom, velikom, crnom automobilu nepostojeće marke. Iskrcavamo ga kući njegovoj. Bolje rečeno-villi njegovoj. Prijatelj skuži na zadnjem sjedalu aktovku punu novaca i pošto ne znamo što ćemo s njom i frka nas je da to neko ne ukrade, a optuže nas, odlučimo sav novac uplatiti na gosponov bankovni račun. Prijatelj pohita to napraviti( u snu znam da je to odista i napravio), a ja ostade s gosponom u slučaju da mu treba pomoć nešto. Nalazimo se u kući, on negdje spava, ja se budim, ležim na kauču u donjem rublju (zelene gaće i maskirna kanotjerica), njega nema, ustanem se da ga potražim, skužim da sam sva dlakava (bolje rečeno-nisam depilirana) i izgledam bez-veze i neuredno. Upadam u neku prostoriju, a tamo gospon leži u svojoj kućnoj fontani koja je u stadiju adaptacije, leži na crnoj vreći za smeče. Leži krasan, prelijep, u crnim mudantama. Djelovao je omamljeno. Ja si prikrivam tijelo, što zbog donjeg rublja, što zbog nedepiliranih tjelesnih zona koje se primjećuju. Dođem do njega, pričamo, ja sa skrivam, on kao da ne primjećuje moje dlake posvuda. Odjednom primjeti kurje oko na mojem malom nožnom prstu (u stvarnom životu nemam tamo kurje oko, nemam nigdje kurje oko!), poseže sa nekim kirurškim škarama i želi mi ga odstraniti, ja se nedam, on navaljuje, mlataramo se, ali ne previše uvjerljivo, odjednom mi škarama odreže to moje famozno kurje oko. Ja se ukočim i zaprepastim gledajući u taj krater pun krvi i gnoja (fuj!) koji se usput i dimi poput nekog vulkana. Osjećam bol, odšepam do kupaone da si to operem. Njega više ne primjećujem. Oblačim trapke i šepam dalje namjeravajući otići iz kuće (koja se sva adaptira, skužim).

Nakon nekoliko dana što sam odsanjala ove sne (u istoj noći) sam negdje pročitala da ljudi uglavnom imaju noćne more, ako je u prostoriji u kojoj spavaju prehladno.
Ima li itko kakvo pametno objašnjenje ovih snova?
- 09:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

Nikad nije kasno da upoznaš sebe i s tom spoznajom mijenjaš nešto

Baš sam jučer s koleginicom vodila jedan zanimljiv psihoanalitičan
desetominutni razgovor. Sve je počelo mojom odlukom da prestanem
piti kavu (na poslu), jer kava izaziva trenutno ubrzanje, euforiju, stres, a onda nagli gubitak energije, malaksalost, pad imuniteta. Spomenimo tu i šećer koji uz kafu ide obvezatno što se mene tiče. Dakle, to odricanje od užitka ispijanja prešećerene kave bi bilo zbog nekog višeg cilja. Kolače ne jedem već desetljećima. Kolegica je zaključila (a ja se odma' nadovezala) da su prečeste moje izjave o prestajanju nečeg, npr.: prestat ću se družit s nekim, prestat ću kupovat onaj kruh (stalno imam primjedbe na kruh), prestat ću furat s njim, prestat ću mu se javljat na mob, prestat ću pit kavu,…
Tome svakako treba dodat jedan od mojih najvećih prestanaka, a to je odluka da prestanem jest meso. Koležinica se našalila i dodala k tome i moju odluku da prestanem konzumirat k…(previše maloljetnika posjećuje ovaj blog, pa ću se izrazit '…da prestanem vodit ljubav s osobama muškog spola'). Dakle, odreći ću se na vrijeme nečeg i to iz korijena da ne bih kasnije morala plaćati za to previsoku cijenu.
Interesantno je da su moje odluke o prestancima vrlo odlučne, čvrsto stojim iza njih i zaista ih sprovedem u djelo. Međutim, te odluke nisu ujedno i odluke o počecima nečeg novog (odluka o ne jedenju mesa nije ujedno i odluka o isključivom jedenju bilja, već prepuštanje onom što je preostalo).
Koležinica u obliku psihoanalitičarke je zaključila da je to odricanje od užitaka nastalo stoga što u životu nikad nisam osjetila pravu ljubav (nije mi pružena u djetinjstvu, pa je sad ne znam ni dati), pa se kažnjavam time da ne uživam u životu, tj., da se odričem užitaka u što većoj mjeri, jerbo smatram da ne zaslužujem osjećaj uživanja.
Za životne suputnike (supatnike) sam u većini slučajeva birala osobe kod kojih mi je odpočetka nešto smetalo i to samo zato da bi ih mogla napustiti kad mi je to što mi je smetalo postalo neprebrodivo.
Ono malo mojih bivših momaka koje ne mogu svrstat u psihopate su bili toliko dobri da sam mislila da s njima svakako nešto nije u redu mada ja trenutno ne mogu naći falingu, ali već ću ja naći oštećenje svojim iskušanim metodama mrcvarenja. Mislila sam sigurno nešto s njima ne štima čim su sa mnom! Najlakše od svega je bilo prekinut s nekim. Nerado priznajem, ali u meni to izaziva neki bolestan ushit sreće. Onda si razmišljam kako je njima bez mene, kako im je sad kad mene nema?! To podsjeća na nekakvo malo majušno samoubojstvo! Oh, ke bolesno!
Jer ja…ne zaslužujem da mi se desi nešto dobro (??!). Jer si mislim da bi se svi htjeli mnome okoristit za neke 'prljave ciljeve' i odbacit me??!
Jesus, kako je bilo teško živjeti dok ovo nisam shvatila, tj. dok se moja podsvijest nije pretočila u svijest!

Moje tijelo nepogrešivo putem drhtaja mjehura proživljava neke važne i velike stvari: uzbuđenost, tugu, sreću, ushit, ljubomoru, ljepotu, muziku…
Dobijem kontrakcije mjehura. Moj učitelj joge mi je spomenuo jednom prilikom kroz osmijeh da je to normalno za mladu ženu poput mene, mislim, da osjeća drhtaje u donjem dijelu trbuha. Prividno sam ostavila dojam da sam zadovoljna odgovorom, jer nisam htjela objašnjavat da osjećam kontrakcije mjehura, ne maternice. Zna li netko odgovor zašto je to tako? Da li se i vama dešava nešto slično?

Što se tiče muzike, evo jednog banda koji je u stanju izazvati drhtaj mjehura u mene, pa si uživajte:
- 15:41 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (7)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga






  • OBAVEZAN DOLAZAK!



    Saki u ribičiji (ma, je l' se to meni brci naziru??!)

    ludBok! U ovom blogu se, uglavnom, piše o meni. Imala sam kao dijete kronični nedostatak pažnje, pa si lijepo sad to sve nadoknađujem, između ostalog i ovim svojim blogekom, ali i ostale teme će bit, kad tad, spomenute:muzika, izlasci, putovanja, art, malko filozofiranja...ma, sve ćemo dotaknuti-, naročito - muškarce... sramežljivi slobodno na :
    sakira@net.hr

    A evo još jedan: amorositta@gmail.com






    Google
















    Get your own Chat Box! Go Large!


    Sakica, pripadnica fem-fem gerile...

    image hosted by ImageVenue.com

Linkovi

Misao

  • thumbup Zabrljaj život!Bar ćeš znati da si živ."


    Koja glupa slika!


    A vid' mace! Napila se...

Pročitati, pogledati, poslušati