Sakica

Nikad nije kasno da upoznaš sebe i s tom spoznajom mijenjaš nešto

Baš sam jučer s koleginicom vodila jedan zanimljiv psihoanalitičan
desetominutni razgovor. Sve je počelo mojom odlukom da prestanem
piti kavu (na poslu), jer kava izaziva trenutno ubrzanje, euforiju, stres, a onda nagli gubitak energije, malaksalost, pad imuniteta. Spomenimo tu i šećer koji uz kafu ide obvezatno što se mene tiče. Dakle, to odricanje od užitka ispijanja prešećerene kave bi bilo zbog nekog višeg cilja. Kolače ne jedem već desetljećima. Kolegica je zaključila (a ja se odma' nadovezala) da su prečeste moje izjave o prestajanju nečeg, npr.: prestat ću se družit s nekim, prestat ću kupovat onaj kruh (stalno imam primjedbe na kruh), prestat ću furat s njim, prestat ću mu se javljat na mob, prestat ću pit kavu,…
Tome svakako treba dodat jedan od mojih najvećih prestanaka, a to je odluka da prestanem jest meso. Koležinica se našalila i dodala k tome i moju odluku da prestanem konzumirat k…(previše maloljetnika posjećuje ovaj blog, pa ću se izrazit '…da prestanem vodit ljubav s osobama muškog spola'). Dakle, odreći ću se na vrijeme nečeg i to iz korijena da ne bih kasnije morala plaćati za to previsoku cijenu.
Interesantno je da su moje odluke o prestancima vrlo odlučne, čvrsto stojim iza njih i zaista ih sprovedem u djelo. Međutim, te odluke nisu ujedno i odluke o počecima nečeg novog (odluka o ne jedenju mesa nije ujedno i odluka o isključivom jedenju bilja, već prepuštanje onom što je preostalo).
Koležinica u obliku psihoanalitičarke je zaključila da je to odricanje od užitaka nastalo stoga što u životu nikad nisam osjetila pravu ljubav (nije mi pružena u djetinjstvu, pa je sad ne znam ni dati), pa se kažnjavam time da ne uživam u životu, tj., da se odričem užitaka u što većoj mjeri, jerbo smatram da ne zaslužujem osjećaj uživanja.
Za životne suputnike (supatnike) sam u većini slučajeva birala osobe kod kojih mi je odpočetka nešto smetalo i to samo zato da bi ih mogla napustiti kad mi je to što mi je smetalo postalo neprebrodivo.
Ono malo mojih bivših momaka koje ne mogu svrstat u psihopate su bili toliko dobri da sam mislila da s njima svakako nešto nije u redu mada ja trenutno ne mogu naći falingu, ali već ću ja naći oštećenje svojim iskušanim metodama mrcvarenja. Mislila sam sigurno nešto s njima ne štima čim su sa mnom! Najlakše od svega je bilo prekinut s nekim. Nerado priznajem, ali u meni to izaziva neki bolestan ushit sreće. Onda si razmišljam kako je njima bez mene, kako im je sad kad mene nema?! To podsjeća na nekakvo malo majušno samoubojstvo! Oh, ke bolesno!
Jer ja…ne zaslužujem da mi se desi nešto dobro (??!). Jer si mislim da bi se svi htjeli mnome okoristit za neke 'prljave ciljeve' i odbacit me??!
Jesus, kako je bilo teško živjeti dok ovo nisam shvatila, tj. dok se moja podsvijest nije pretočila u svijest!

Moje tijelo nepogrešivo putem drhtaja mjehura proživljava neke važne i velike stvari: uzbuđenost, tugu, sreću, ushit, ljubomoru, ljepotu, muziku…
Dobijem kontrakcije mjehura. Moj učitelj joge mi je spomenuo jednom prilikom kroz osmijeh da je to normalno za mladu ženu poput mene, mislim, da osjeća drhtaje u donjem dijelu trbuha. Prividno sam ostavila dojam da sam zadovoljna odgovorom, jer nisam htjela objašnjavat da osjećam kontrakcije mjehura, ne maternice. Zna li netko odgovor zašto je to tako? Da li se i vama dešava nešto slično?

Što se tiče muzike, evo jednog banda koji je u stanju izazvati drhtaj mjehura u mene, pa si uživajte: