četvrtak, 22.11.2007.
O Bogu Staroga saveza
Što napisati o starosaveznom Bogu? U isto je vrijeme dalek i bliz, pun ljubavi i pun mržnje, donositelj dobra i donositelj zla; pun kontradikcije, a opet, Bog koji spašava.
Kako bilo, prvi preduvjet razumijevanja takvog čudnog Boga je činjenica da je svaka riječ i zarez koji su pisani o njemu djelo ruku čovječjih, no u isto vrijeme i njegova objava, njegov nalog. Kako Bog nikada ne ide kontra svojih stvorenja tako se zbilo i sa objavom. Čovjek je, tu nema sumnje, evoluciono stvorenje, baš kao i svako drugo, i u samu zoru čovječanstva, kada čovjeku bijahu dani razum i spoznaja, Bog ne htjede objaviti se kao kakav daleki Bog, u punini – ljudima neshvatljivoj, već baš kako i doliči savršenom biću – savršeno. Za čovjeka to savršeno jest ne savršeno, odnosno ne potpuno. I kako je čovjek od nesvjesnog bića lagano evoluirao u svjesno, odgovorno biće, tako je Bog korak po korak sebe objavljivao po ljudima tankoćutnog srca i uma na njima shvatljiv način. U početku im se objavio u njihovom strahu pred nepoznatim, pred prirodom. Zatim, spoznahu razne bogove, no strpljivi je Bog tako stvorio čovjeka da kroz vlastite greške i lutanja nauči nešto i o njemu samome. Nakon tisuća godina grešaka i lutanja rodio se i Abraham, onaj prvi koji je povjerovao u Jahvu, a ponizni Bog prihvati priprosti način spoznaje njega i njegovih sinova. I kako je čovjek napredovao u spoznaji i čovještvu, tako se i starosavezni Bog mijenjao zajedno sa njime i tako onaj koji pobi prvorođence Egiptu postade Abba – tatica Isusa Krista.
Kao zaključak bi htio izreći mišljenje kako je starosavezni Bog uvelike bio ljudski instrument za dovođenje razularenog naroda u red i disciplinu, no i sredstvo za razjašnjenje misterija smisla života. To su samo neki aspekti manipuliranja Božjim imenom, no najfascinantnija uloga starozavjetnog Boga jest to nezamjetno preodgajanje čovjeka od primitivnog stvora do punine Isusa Krista i njegove poruke ljubavi. Nesumnjivo ovdje je riječ o svojevrsnoj duhovnoj i mentalnoj evoluciji i Božjem korištenju evoluciji podložnog ljudskog mozga za svoju objavu i preodgoj čovjeka. To je glavna slika starosaveznog Boga uz pomoć koje bolje razumijevamo pregršt kontradikcija i ostale starosavezne događaje današnjem čovjeku toliko daleke, sablažnjive i neshvatljive.
nedjelja, 11.11.2007.
Spoznaja Boga
Smatram da je najizvrsniji način spoznaje Boga spoznaja razumom. Svakodnevno se susrećemo sa najsubjektivnijim, ali i najpopularnijim i sveprisutnim govorom o Bogu, a to je govor prožet osjećajima. Svakako, osjećaje moramo imati, pa čak i prema transcedentnom biću u koje vjerujemo. Legitimno je, ali subjektivno i nedostatno za ispravnu, istinitu, vjerodostojnu i nadahnjujuću duhovnost i život, ravnati se prema osjećajima. Spoznaja Boga se ne smije ograničit na ono što je podložno mijeni, vremenskim (ne)prilikama, slatkoći trenutka...u biti nepredvidljivim izljevima hormona u krv koji onda uzrokuju ovaj ili onaj osjećaj, a povezuje se sa Bogom. Primjerice; čovjek doživljava ekstazu i puninu osjećaja slušajući gregorijanski koral. Zaklet će se u prisutnost Duha Svetog dok je slušao glazbu, a dogodio se sretni splet koji je uzrokovao bujicu hormona koji ga „razveseliše“. Hm, spoznaja Boga ili hormoni? Svaka osjetilna erupcija, pa bila ona uzrokovana i najpobožnijim koralom ili seminarom nije dokaz Božje opstojnosti ili ljubavi kojom nas obasiplje, već subjektivni doživljaj. Prema tome osjećaji ne mogu biti najbliže što opisuje Božju stvarnost u nama, jer ako bi tako bilo ta stvarnost bi bila ovisna o trenutnim osjećajima pojedinca. Još samo jedna mala digresija; vjernici koji isključuju razum u svojoj vjeri, a polazište i cilj su im osjećaji, vrlo su često skloni ekstremizmu, fanatizmu i nedosljednosti ili „magarećoj“ duhovnosti – ona koja sve shvaća doslovno.
Sa druge strane, razum ima sposobnost sintetizirati više stvari i donijeti sud. Sintetiziranjem osjetilnih, osjećajnih, umskih i instinktivnih segmenata pojedinac može dobiti kompletniju sliku ili spoznaju. Tim više, ako je taj isti pojedinac zdrava jedinka sinteza između osjećaja i uma može spoznati štošta pametnoga i doseći zavidnu razinu.
Ne mogu a ne spomenuti Sveto Pismo i spoznaju putem objave. Svaki iskreni katolik susreo se sa problemom nelogičnosti pojedinih odlomaka Svetog pisma. I danas je to kamen spoticanja mnogim „velikim“ umovima. Ako bi taj problem išli rješavat putem osjećaja ubrzo bi se našli u slijepoj ulici. Jedini ispravni pristup razumijevanja Svetog Pisma je razumom. I sada, ako vjerujemo da je spoznaja Boga putem objave moguća onda je to spoznaja putem razuma, jer samo razumom razumijemo Pismo. U ostalom, ne kaže li stara latinska poslovica: Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. - Nema ničega u razumijevanju što prije nije bilo u razumu.
Posljednje, spoznaja Boga je moguća razumom, ne i osjećajima, ali ako osjećaje prihvatimo na ispravan način i razumom si posvijestimo kako su osjećaji čista subjektivnost koja je prisutna, neizbježna i snažno utječe na nas, mogli bi te osjećaje iskoristit kao svojevrsno „gorivo“ i poticaj još većem naprezanju uma u spoznaji Boga, ali još više za vjerodostojan i čestit život na što smo u prvom redu pozvani. Naravno, spoznaja Boga definitivno nije čisto čovjekova zasluga. Bog je taj koji nam omogućuje spoznaju, ali na taj način što nam je dao najveći dar – razum. Koristeći ga na ispravan način spoznaja nam je praktički servirana na dlanu i potrebno je samo posegnuti i poslužiti se, svi smo pozvani, svima je besplatno.
