subota, 29.04.2006.
Je li ljubav umijeće?
"Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi - ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi.
Erich Fromm
Fantastično. Tko danas smatra da je neznalica u ljubavi? Reći kome da je invalid u ljubavi isto je i kao opalit ga mokrom krpom po ustima. Pokušajte, eksperimenta radi, reći nekome da ne zna ljubiti; javite mi rezultate.
Dakle, svi "znaju" ljubiti. Otkuda onda toliko rastava braka, jer ljubiti svoga bližnjega je temelj ljubavi i bez tog temelja nema ljubavi, već samo opsjena. Otkuda toliko mržnje, ratova, gladi, bijede; ako tako silno znamo ljubiti? Ljubimo li uopće sebe i znamo li ljubiti sebe? Kako ljubiti sebe, a da to ne postane egoizam? Tisuću pitanja, a nitko nam ne daje odgovore.
No, treba li nam tko servirati odgovore? Ako si gladan nećeš li sam pripraviti štogod za jelo ili ćeš čekati da ti tko kaže? Ako si žedan čitanja da li ćeš čekati da ti tko kaže gdje se knjige nalaze, ili ćeš sam potražiti knjige? Tko je istinski gladan ljubavi, smatram da će sam potražiti načine voljenja.
Danas živimo u svijetu u kojem se sve servira, a mi samo kupimo. Ljubav se ne servira, ne u ovom svijetu, ljubav je umijeće, poput sviranja kakvog zahtjevnog instrumenta, treba se svojski namučit ne bi li svladali to umijeće. Dakle bez truda nema ljubavi.
Većina ljudi se zamara problemom kako biti ljubljen, a ne kako voljeti. Takvi ljudi su u stanju sve učiniti kako bi bili ljubljeni, no sami ne daju ništa. U težnji za tim ciljem muškarci idu putem koji obećava uspjeh, moć i bogatstvo, a žene se trude biti lijepe, privlačne. I muškarci i žene teže razvijanju ugodnih manira, zanimljivih konverzacija, dobornamjernosti u nastojanju da se bude od koristi. Ono što većina ljudi podrazumjeva pod - biti vrijedan ljubavi - u biti znači "biti popularan" i "imati seksipil".
Drugi problem je pretpostavka da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela.
Čitava nam se kultura zasniva na apetitu za kupovanjem i imanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća modernog čovjeka je sastoji se u zadovoljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i kupovanje. On i ona promatraju ljude na sličan način. "Privlačan" obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na tržištu osobnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti.
Još jedna greška vodi vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi: zbrka između početnog doživljaja "zaljubljivanja" i trajnog stanja "ljubavi" ili, bolje rečeno, "ostajanja" u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost - čemu svi težimo, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljubljene. To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću ili zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Međutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj prirodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje i uzajamna dosada ne ubiju i ono što je preostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju intenzitet zanesenosti, ono "ludovanje" jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove priješnje osamljenosti.
Nije li to sve činjenično stanje, ja mislim da je, a i Erich Fromm, čija su ovo promišljanja, također. Do slijedećeg posta, pozdrav:)
srijeda, 26.04.2006.
Još jedan dan
Počeo bih neupadljivo, i samo kratko. U biti me mori misao kako ljudi same sebe smatraju centrom, u najmanju ruku, svemira, a istodobno to negiraju i poriču. Zanimljiv fenomen zvan egocentrizam. Isto tako će vam se smatrat kompetentnima zabadat nos u sve i svašta, gradeći svoje kozmose na apsolutnom ne znanju i arogantnoj neupućenosti, a smatrajući se vrhunskim autoritetom i mjerilom za dotično pitanje. Kakva budalaština. Čovjek koji provede 2 minute u tjedan dana u mozganju o x stvari spreman je slijepo vjerovati svojim utopijama i parirat nekome koji je cijeli život posvetio tom pitanju. Isto tako taj x može biti pitanje života i smrti, a ljudi sa svojim utopijama se ne libe baciti u koštac sa time. Uzmimo primjer zakona o istospolnim brakovima. Prepirali su se političari koji veze nemaju o struci, već barataju podacima iz 45. ruke i nije ih sramota. Tko je pitao struku (psihologe primjerice) kako život sa dva oca, odnosno bez majke, može utjecat na dijete i kojeg ćemo degenerika dobit ako ulogu majke počne brkati, a da ne govorim o školskim danima kada počne biti žrtva iskrene djece. Uskoro bismo mogli imati novu manjinu: djeca homoseksualnih brakova.
Svašta bih još mogao pisati ali dosta..........
