RITAM STVARANJA
nedjelja, 17.09.2017.
CIKLUS ŽIVOTA
Nisam znala kako sam nastala, samo sam se sjećala da jesam.
Osjećala sam svoje tijelo koje je bilo snažno i moćno, baš kao i sva druga oko mene.
Pretakali smo se jedano u drugo, bili smo prekrasni.
Što nas je bilo više, bili smo jači.
Kada smo istinski odlučili i ujedinili se u nekom svojem cilju, postali smo toliko jaki da smo mogli pomicati planine.
Nitko nije bio snažniji od nas.
Ništa nas nije moglo zaustaviti.
Tek poneka prepreka na putu, mogla je oslabiti naše zajedništvo, ali ništa nas nije moglo uništiti.
Pa ipak, znala sam da svakome na ovom svijetu dođe vrijeme da se pretvori u nešto više od onoga što je sad. Znala sam da svatko od nas ima svrhu u onom obliku u kojemu se nalazi.
Oblici su se mijenjali, ali svrha je ostajala.
Sjećam se trenutka kada je došlo moje vrijeme, vrijeme da odem i postanem netko novi.
Bio je to dan kao svaki drugi. Sunce je sjalo visoko na nebu. Nebu plavom poput najčistijeg safira. Začula sam glas tamo negdje iz daljine kako me zove.
Kako zove moje ime.
Zatreperila sam čitavim svojim bićem, pomalo iz straha, a pomalo iz nekog dubinskog ushićenja.
Bila sam spremna. Znala sam da spremnija od ovoga ne mogu biti.
Prepustila sam se.
Tijelo kakvo sam poznavala polako je iščezavalo dok me je nešto snažno i blistavo vuklo sve više i više. Tu, gdje sam došla, više nije postojala ona gustoća i težina koja me je pratila do tada.
Sve je bilo prozračno, lagano i beskrajno.
Postojala sam u tom trenutku, ali kao da nisam imala granice.
Sve oko mene je titralo u nekom uzbuđenom ritmu stvaranja.
Pomislila sam da je ovo raj, da tamo odlaze svi koji se promjene – baš poput mene.
Pa ipak, osjećaj neke duboke usamljenosti polako se stvarao u mojoj svijesti dok sam vrteći se sama oko sebe tražila neko poznato lice. I tada u mojem čudnom, neuravnoteženom okretanju pojavio se jedan izgubljeni, baš poput mene te se priključio mojem čudnom plesu. Samo kratko vrijeme je bilo potrebno da se oko nas pojave nama slični. Točnije, puno njih i stvore prekrasan prizor strasti i snage.
–Pogledaj! - pomislih u sebi – Pa to je kao i dolje, kada postaneš svoj, priključe ti se isti takvi i ponovno se ujedine.
Stvorili smo ogroman vrtlog, vrtlog koji je bio još moćniji i jači od one snage koju sam poznavala. Uzbuđenje prokola mojom biti i pokrenem se još jače, još brže, još moćnije. Bilo nas je na stotine, na tisuće. Ponovno ujedinjeni, stvorili smo jedno tijelo. Sakrili Sunce iznad i Zemlju ispod sebe. Bili smo toliko jaki da smo nosili sve pred sobom.
Postali smo transformirajući vjetar promjena.
I tada u jednom trenutku ponovno začuh glas.
– Vrijeme je. – Zar opet? Zar ću opet izgubiti prijatelje na tom beskrajnom putu? – Vrijeme je. – glas je ponovio, pun ljubavi, ali odriješit u svojoj namjeri.
I tada, osjetih neku hladnoću i pad. Padala sam brzo, osječajući sve veću težinu vlastitog tijela koje je raslo oko mene.
Zemlja me je vukla, privlačila me svojom ljubavlju i tiho šaputala. – Dođi dijete moje, dođi ljubavi. Čuvat ću te u svojim njedrima.
Dolazak je bio mekan i tako lagan.
Sletjela sam na nježan zeleni list i skoturala se do njegovog samog ruba te kapnula u crno, mirisno, šumsko tlo.
Utonula sam u dubinu. Ljubav je pulsirala svuda oko mene. Majka me je čuvala, hranila i njegovala. Kroz njezinu utrobu putovala sam dugo. Toliko dugo dok ponovno ne začuh glas -
Vrijeme je, vrijeme za novo rođenje. – nisam bila jedina koja je bila pozvana.
Poznata nasmješena lica sjajila su svuda do kuda mi je sezao pogled. Tada, nešto nas gurne na svjetlost dana i kristalno bistra lica razliše se zajedno samnom.
Moje tijelo ponovno poznato, snažno i jako prepustilo se novom, kvrgavom putu potočića koji je krčio svoj put prema moru.
Prema moru gdje nas je čekao još jedan novi skok.
I tada spoznah:
ŽIVOT JE KONSTANTNA PROMJENA.
SVI SMO MI RAZLIČITI IZRAZI ISTE LJUBAVI U BESKRAJNOM CIKLUSU ŽIVOTA.
Fotografiju mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!
petak, 01.09.2017.
Najveće lekcije dolaze sa rastancima
Postoji vjerovanje da svatko od nas ima svojeg vodiča.
Njezin je bio pomalo egzotičan tip.
Zatvorila bi oči, duboko udahnula i već je bio tu, kraj nje.
Nije to bio bilo kakav vodič, bio je to zanimljiv lik. Imao je strast prema čučanju i iz te pozicije ju je promatrao.
Nakosio bi glavu na jednu stranu samo da bi ju mogao bolje pogledati. Oči su mu bile crne poput ugljena i nekako uvijek stisnute u blagi smiješak. Kosa crna i sjajna kao griva nekog divljeg konja lelujala bi mu oko glave.
Iako ga je rijetko viđala u pokretu, uživala je u tom prizoru.
Hod mu je bio pomalo gizdav, a kretnje lagane poput mačke koja se šulja vrebajući nekog miša u prikrajku. Imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad zemlje.
Voljela je biti u njegovoj blizini, nadahnuo bi ju samim svojim prisustvom.
– Koja je razlika između učitelja i vodiča?- upitala ga je znatiželjno jednom prilikom.
– Učitelj uči, a vodič vodi. – nasmijao se pomalo bezobrazno i zagledao se prema njoj.
– Nemoj mi reći! – uzviknula je uz osmjeh.
Brzo se uozbiljio i nastavio.
– Da, to je istina. U materijalnom svijetu postoje učitelji. Učitelj ti pomaže da kroz vlastito iskustvo naučiš ono što ti je potrebno. Svaki dobar učitelj zna da riječi ne uče, samo iskustvo uči. Dok ovdje, u području u kojem se ja nalazim, ovom energetskom, postoje vodiči. Vodiči vode osobu kroz različite životne događaje, trenutke i iskustva nadajući se da će pri tome osoba naći učitelja koji će joj pomoći da nauči lekciju. – slušala ga je pažljivo upijajući svaku njegovu riječ.
Kada je Jass govorio, tada se slušalo tiho i koncentrirano, jer dobro je znala da on ne priča puno.
– Da li možeš biti i moj vodič i učitelj? – zapitala je kad je osjetila da je završio s prethodnom misli.
Šutio je trenutak.
– Da.
– Kako?
– Postoje vodiči koji imaju još zadataka u materijalnom svijetu i da bi mogli napredovati, moraju se utjeloviti. Pa ipak, u trenutku kad se utjelove, zaboravljaju tko su.
– Zašto zaboravljaju?
– Zato da bi kroz iskustvo odvojenosti mogli rasti, baš kao i svi ostali.
– Da li ćeš biti moj učitelj? – upitala je najslađe što je mogla. Sve samo da pristane. Da ga doživi u fizičkoj stvarnosti, da ga dotakne..
– Jesi li sigurna da to želiš?
– Da! – poveselila se naivno dok je srce u grudima poskočilo od sreće...
*******
Zrak je bio hladan i vlažan, prodirao joj je u svaku poru. Težina na prsima već je mjesecima bila potpuno nesnosna, bolna, gotovo nepodnošljiva. Kretala se u kroz mračnu uličicu do mjesta na kojem se slavilo. Srce ju je vuklo, a glava upozoravala. Slušajući ju, počela se sve sporije vući ljuljajući se s jedne noge na drugu. Napokon je stigla i zakoračila u prostoriju. Tu su se mješali žamor i muzika, ali energija mjesta bila je ugodna i nekako se opustila. Prošarala je pogledom i ugledala ga u kutu kako razgovora s ljudima. U njenoj glavi nastalo je novo rasulo, kojem je dopustila da ju preuzme i paralizira....
*******
Obukao je svoj crni kaput, znala je da je na odlasku. Na odlasku iz njezinog života.
Prišao joj je polako, rastvorio svoj kaput i zagrlio ju. Bio je to zagrljaj za kojim je toliko čeznula sve ove mjesece.
Trenutak u kojem ju je dotaknuo, pokrenuo je niz slika pred njenim očima.
- Sjetila se prvog puta kad ga je vidjela. Odmah ga je prepoznala. Znala je tko stoji pred njom. U stvarnosti bio je nešto sitnije građe i duže kose, lice mu je bilo mršavo s izraženim jagodicama i uskim crnim očima lagano stisnutim na krajevima. Pa ipak, gizdavo držanje i lebdeći hod, mekan poput mačjeg odmah joj je privukao pažnju. Glas mu je bio dubok i odzvanjao je cijelim njezinim bićem. Osjećala ga je dušom. Osjećala je puls nečeg puno dubljeg od puke fizičke privlačnosti. Pa ipak, za nju bio je potpuno neuhvatljiv u svojoj pojavnosti. Nije mogla doprijeti do njega.
-Sjetila se kako je u tom silnom prepoznavanju njega zaboravila na sebe, zaboravila je koliko je moćna i dostojna.
- Sjetila se kako je u silnoj želji za njim postala mala i slaba.
-Sjetila se kako joj je trebala njegova pažnja koja nije stizala.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala govoriti ostajala nijema.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala djelovati ostajala paralizirana strahom da ne izgubi ono što nije niti posjedovala.
Gonjena svim tim slikama, spustila je tešku glavu na njegovo rame dok ju je ljuljao u svojem čvrstom zagljaju i prepustila mu se – potpuno.
Napokon.
Duboko je udahnula kroz nos pokašavajući ugrabiti miris trenutka, ali kao neko iskušenje, nikakvog mirisa nije bilo, nikakvog mirisa koji bi ponijela sa sobom.
Polako su se razdvojili, ništa joj nije ostalo osim sjećanja na zagrljaj u jednoj tamnoj noći.
Promatrala je učitelja kako odlazi, a negdje u daljini svojeg uma začula je pitanja:
Što si naučila draga moja dušo? Što ćeš ponijeti sa sobom?
-Naučila sam učitelju, da ne postoji niti jučer niti sutra, postoji samo sad.
Jer ono što je bilo već slijedeći trenutak može biti otrgnuto od tebe.
Nema mjesta hodanju pognute glave sječajući se trenutaka koje ne možemo promijeniti.
Nema mjesta strahu od sutrašnjice jer ona niti ne postoji.
Naučila sam da bol koja trga svaku stanicu tijela, ustvari je novčić s dvije strane. Može donijeti nevjerojatnu patnju ii nevjerojatan rast.
Naučila sam da kad duša govori glava treba šutjeti.
Naučila sam da u ovom životu nema kajanja za propuštenim trenucima, jer oni su samo to – propušteni trenuci.
Naučila sam da je najbolje vrijeme za djelovanje – sad!
Naučila sam da najveće lekcije dolaze sa rastancima.
Promatrala ga je kako nestaje iza ugla pitajući se da li je lekcija završila ili će se možda ponovno sresti na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu...
Poljubac,
Ana
Fotografije mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!
Pratite me na Facebook stranici, YouTube kanalu i instagramu Ritam Stvaranja
Oznake: zagrljaj, vodič, učitelj, ljubav, lekcija, ritam stvaranja, pria
