RITAM STVARANJA
nedjelja, 17.09.2017.
CIKLUS ŽIVOTA
Nisam znala kako sam nastala, samo sam se sjećala da jesam.
Osjećala sam svoje tijelo koje je bilo snažno i moćno, baš kao i sva druga oko mene.
Pretakali smo se jedano u drugo, bili smo prekrasni.
Što nas je bilo više, bili smo jači.
Kada smo istinski odlučili i ujedinili se u nekom svojem cilju, postali smo toliko jaki da smo mogli pomicati planine.
Nitko nije bio snažniji od nas.
Ništa nas nije moglo zaustaviti.
Tek poneka prepreka na putu, mogla je oslabiti naše zajedništvo, ali ništa nas nije moglo uništiti.
Pa ipak, znala sam da svakome na ovom svijetu dođe vrijeme da se pretvori u nešto više od onoga što je sad. Znala sam da svatko od nas ima svrhu u onom obliku u kojemu se nalazi.
Oblici su se mijenjali, ali svrha je ostajala.
Sjećam se trenutka kada je došlo moje vrijeme, vrijeme da odem i postanem netko novi.
Bio je to dan kao svaki drugi. Sunce je sjalo visoko na nebu. Nebu plavom poput najčistijeg safira. Začula sam glas tamo negdje iz daljine kako me zove.
Kako zove moje ime.
Zatreperila sam čitavim svojim bićem, pomalo iz straha, a pomalo iz nekog dubinskog ushićenja.
Bila sam spremna. Znala sam da spremnija od ovoga ne mogu biti.
Prepustila sam se.
Tijelo kakvo sam poznavala polako je iščezavalo dok me je nešto snažno i blistavo vuklo sve više i više. Tu, gdje sam došla, više nije postojala ona gustoća i težina koja me je pratila do tada.
Sve je bilo prozračno, lagano i beskrajno.
Postojala sam u tom trenutku, ali kao da nisam imala granice.
Sve oko mene je titralo u nekom uzbuđenom ritmu stvaranja.
Pomislila sam da je ovo raj, da tamo odlaze svi koji se promjene – baš poput mene.
Pa ipak, osjećaj neke duboke usamljenosti polako se stvarao u mojoj svijesti dok sam vrteći se sama oko sebe tražila neko poznato lice. I tada u mojem čudnom, neuravnoteženom okretanju pojavio se jedan izgubljeni, baš poput mene te se priključio mojem čudnom plesu. Samo kratko vrijeme je bilo potrebno da se oko nas pojave nama slični. Točnije, puno njih i stvore prekrasan prizor strasti i snage.
–Pogledaj! - pomislih u sebi – Pa to je kao i dolje, kada postaneš svoj, priključe ti se isti takvi i ponovno se ujedine.
Stvorili smo ogroman vrtlog, vrtlog koji je bio još moćniji i jači od one snage koju sam poznavala. Uzbuđenje prokola mojom biti i pokrenem se još jače, još brže, još moćnije. Bilo nas je na stotine, na tisuće. Ponovno ujedinjeni, stvorili smo jedno tijelo. Sakrili Sunce iznad i Zemlju ispod sebe. Bili smo toliko jaki da smo nosili sve pred sobom.
Postali smo transformirajući vjetar promjena.
I tada u jednom trenutku ponovno začuh glas.
– Vrijeme je. – Zar opet? Zar ću opet izgubiti prijatelje na tom beskrajnom putu? – Vrijeme je. – glas je ponovio, pun ljubavi, ali odriješit u svojoj namjeri.
I tada, osjetih neku hladnoću i pad. Padala sam brzo, osječajući sve veću težinu vlastitog tijela koje je raslo oko mene.
Zemlja me je vukla, privlačila me svojom ljubavlju i tiho šaputala. – Dođi dijete moje, dođi ljubavi. Čuvat ću te u svojim njedrima.
Dolazak je bio mekan i tako lagan.
Sletjela sam na nježan zeleni list i skoturala se do njegovog samog ruba te kapnula u crno, mirisno, šumsko tlo.
Utonula sam u dubinu. Ljubav je pulsirala svuda oko mene. Majka me je čuvala, hranila i njegovala. Kroz njezinu utrobu putovala sam dugo. Toliko dugo dok ponovno ne začuh glas -
Vrijeme je, vrijeme za novo rođenje. – nisam bila jedina koja je bila pozvana.
Poznata nasmješena lica sjajila su svuda do kuda mi je sezao pogled. Tada, nešto nas gurne na svjetlost dana i kristalno bistra lica razliše se zajedno samnom.
Moje tijelo ponovno poznato, snažno i jako prepustilo se novom, kvrgavom putu potočića koji je krčio svoj put prema moru.
Prema moru gdje nas je čekao još jedan novi skok.
I tada spoznah:
ŽIVOT JE KONSTANTNA PROMJENA.
SVI SMO MI RAZLIČITI IZRAZI ISTE LJUBAVI U BESKRAJNOM CIKLUSU ŽIVOTA.
Fotografiju mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!
