MOJ PAS VODIČ I JA

Harry i ja na dugom putu

Gdje god se krećem i kamo god idem, idem s Harryjem. On je sa mnom svaki put kad putujem bilo gdje, kući ili kao ovaj put u Bosnu za Novu godinu. Da, odlučila sam se na put u Sarajevo i tamo s prijateljima dočekati Novu godinu.

Pred nama je dug put i trebat će nam puno strpljenja jer se susrećemo sa svakojakim ljudima i s raznim neugodnim situacijama.

Iz Zagreba krećem s autobusnog kolodvora. Na šalteru uzimam kartu, a Harry nakon što me doveo do šaltera leži i čeka. Platila sam kartu, ljubazna gospođa za šalterom mi je gurnula u onu rotirajuću policu kartu i ostatak novca.

Kako ne poznajem cijeli kolodvor, jer svaki puta odlazim s drugog perona, tako sam se poslužila uslugama osoblja službe koja pomaže osobama s invaliditetom. Tu službu inače često koristim jer su ljudi baš uslužni i ljubazni. Na žalost, zagrebački kolodvor je jedan od rijetkih koji to ima. Kad mi je gospođa na šalteru predala moju kartu zamolila sam je da nazove službu i pozove neku osobu koja će me odvesti na pravi peron.

Kad je osoba stigla Harryiju sam dala komandu "slijedi" i tako sam otišla na peron. Ova je komanda kod pasa vodiča vrlo korisna i jako ju često koristim na javnim mjestima gdje se ne može samostalno sigurno kretati bez tuđe pomoći.

Kad stignemo na peron uvijek prvo potražim vozača svog autobusa te mu najavim kako sa mnom kreće na put i pas vodič. Na žalost, uvijek se pribojavam reakcije vozača ili konduktera. Do sada sam tri puta imala problema s prijevoznicima.

Koliko god ja objašnjavam da je sa mnom pas vodič, da je sve to zakonski regulirano i da on ima sva prava ući autobus, ljudi jednostavno nisu upoznati sa Zakonom. Za njih je pas prljav, smrdi, opasan i nema šta raditi u autobusu. Boje se u stvari da će se pas popišati ili što god gore, a uvijek se izvlače na to da će se putnici buniti. Nikad do sad do toga nije došlo. Naprotiv, zahvaljujući razumnim putnicima, uspijevala sam problem brzo riješiti. Upravo su oni bili ti koji su vozaču rekli da nije nikakav problem što s njima putuje pas vodič, ali i da je obaveza vozača uzeti slijepu osobu sa psom u autobus.

Zbog ovakvih problema svi mi korisnici pasa vodiča obavezno nosimo sa sobom i radnu iskaznicu psa vodiča u kojoj osim podataka o psu kao psu vodiču, piše i nekoliko članaka Zakona u kojima se navodi kako pas može ulaziti u sva javna sredstva, javne objekte, čekaonice u bolnicama i sl. Bez tog dokumenta moj Harry nije službeno pas vodič.

U situacijama kad me nisu htjeli pustiti u autobus, a stvarno sam se trudila objasniti i izbjeći krajnju mjeru, imam pravo zvati policiju te ona prekršitelju piše kaznu. Srećom, do sad nikad nisam zvala policiju jer se uz mene uvijek nađu ljudi koji su upoznati s činjenicom da se slijepe osobe kreću i uz pomoć pasa te do sada još nisam odustala od puta ili zvala policiju.

Nažalost, u takvim situacijama, nakon što uspijem uvjeriti vozača kako pas smije ući, eto javlja se novi problem - sam Harry koji osjeća kako se nešto negativno događa te odbija ući. Sad je na meni uvjeriti ga da je sve u redu i da mu nitko neće ništa.

Ovaj puta vozač nije bio tvrdoglav. Najprije je rekao da to nije moguće, pa sam mu pokazala knjižicu i rekla koja prava imaju slijepe osobe s psima vodičima i vrlo brzo je problem bio riješen.

Kako me je uputio vozač, zadnja sjedišta su bila slobodna, pa sam se smjestila tamo kako bi Harry imao mjesta te kako ne bih smetala ostalim putnicima. Harry savršeno podnosi vožnu te s njim nisam nikad imala problema, dapače, obožava se voziti.

Preda mnom je put od oko 8 sati. Stajemo i do tri puta kako bi se putnici odmorili. Iskoristim ovu priliku te izvedem Harryja. Jednom smo stali na granici. Što se naših vlasti tiče nije bilo previše kompliciranja, a na bosanskoj granici sam policajcu osim svoje putovnice pokazala i Harryjevu knjižicu cijepljenja i nije bilo nikakvih dodatnih pitanja. Čini mi se da je vozač već rekao policajcu da sam ja s psom na zadnjem sjedištu.

Vožnja je potrajala, neko sam vrijeme spavala, pa slušala knjigu i vrijeme je brzo prošlo. Harry je spavao, dva tri puta se premjestio s jedne na drugu stranu, nekoliko mi je puta gurnuo glavu u krilo da bih ga malo pomazila, i nije smetao nikome. Sve u svemu, na putu je bilo sve u redu.

Stigli smo u Sarajevo, kondukter mi je prije dolaska najavio da uskoro stižemo. Polako se spremamo za izlazak iz autobusa. Pri izlasku, pozdravljam vozača i zahvaljujem mu što je ipak pustio psa u autobus.

Ovakav primjer dobrog ponašanja psa na putovanju nadam se da će vozač pamtiti te sljedeći puta neće raditi problem kad ću htjeti ući u njegov autobus.

Točka, točka, točkica

Eto me opet.

U predhodnom sam postu nastojala objasniti s čime pišem te kako nastaju moji materijali na brajici.

Također sam spomenula i napravicu jednostavnog imena – pločica i šilo s kojom započinje sam proces učenja brajice. Ta pločica ostaje u mojoj uporabi i dalje jer ni računalo kao ni mobitel nisu sasvim sigurno mjesto za pohranu podataka kao što su e-mail adrese profesora s mog fakulteta, brojevi telefona ili mobitela kolega od kojih u svako doba mogu zatražiti pomoć. Zato, koristim i dalje ovu možda zastarjelu napravicu zajedno s bločićem koji se sastoji samo od debljih papira nego onog adresara što ga se koristi za crni tisak.

Deblji papir za brajicu dosta je bitan jer svaki puta čitajući isti tekst prelazim prstima preko točkica te se one mogu jednostavno rečeno izlizati. Na debljem papiru (najsličnija usporedba je papir sa zidnih kalendara) osigurava se mogućnost čestog izčitavanja tekstova.

Brajeva abeceda vizualno skroz se razlikuje od slova na crnom tisku. To nije grafički prikaz slova već je to kao što sam spomenula točkičasti prikaz znaka drugim riječima to je trodimenzionalan prikaz.

Šestotočka skup je šest točkica s čijom kombinacijom nastaju slova, brojke te raznorazni znakovi kao što su brojevi, matematički simboli ili glazbene note.

Predznak u brajici je od velike važnosti jer su sva slova na brajevom papiru vizualno iste veličine, redovi su jednaki, razmaci također. Stoga je uloga znaka označavanje kad je prvo slovo veliko, kad je cijela riječ pisana velikim slovima, kad je rečenica, cijeli tekst ili dio teksta napisan ukoso, ili podebljanim slovima ili kad je riječ o brojevima te znakovima matematičkih operacija kao što su plus, minus, puta, podijeljeno i sl.

Hm, možda previše informacija odjednom u ovih nekoliko rečenica? Pokušati ću stvar pojednostaviti.

Već sam rekla da brajev znak ima 6 točkica. I u svakoj našoj komunikaciji kada sam učila govorili smo o broju pojedine točkice. Prva lijevo gore je točkica 1, lijevo u sredini je 2, lijevo dolje je 3, desno odozgo prema dolje su 4, 5 i 6. Pokušati ću dalje pojašnjavati koristeći te brojeve točkica.

Mašina igra veliku ulogu u mom životu te životu svih slijepih osoba. Dakle, kako se piše tekst na mašini?

U mašinu uvučem papir, zaglavim ga kako se ne bi pomicao. Glava na mašini koja utiskuje točkice ili jednostavnije rečeno kursor pomaknem skroz u lijevo te po podrebi razmaknicom pomičem u desno. Razmaknica, ali i upis bilo kojeg slova, pa makar bila upisana i samo jedna točkica u znaku, uvijek je jednak. Napravim nekoliko razmaka kako bih uvukla prvi red ulomka odnosno kako bih uvukla početak teksta. Prvi znak uvijek je predznak koji označava o čemu se radi - je li tekst, matematički zapis ili notni zapis.

Kada želim pisati obični tekst, a što je ipak najčešće, započinjem rečenicu te stavljam predznak za prvo veliko slovo. To je znak s točkicama 4 i 6. Čim se utisnu točkice u papir, kursor se pomiče u desno te iza sebe ostavlja točkičasti prikaz slova ili znaka koje sam ukucala kombinacijom pritiska na određene tipke na mašini. I tako slovo po slove, ubacujući poneki zarez koji se piše kao točkica 2, dolazm do kraja rečenice i stavljam točku koja se piše kao točkica 3. Nova rečenica, novi znak za veliko slovo i tako dalje.

Ako želim napisati naslov, tada ga stavljam na sredinu. Ako želim da naslov bude sav s velikim slovima tada ispred svake riječi naslova stavim točkice 4 i 5. Ako pak u naslovu je neka riječ sa samo jednim slovom, tada se ispred tog slova stavlja znak kao za veliko slovo - 4 i 6. Nakon naslova napravim dva reda razmaka i onda pišem tekst.

Pri kraju retka točnije šest slovnih mjesta prije kraja mašina se oglašava zvoncem koje me upozorava da se približavam kraju papira te završavam riječ ili stavljam znak (crticu - 3,6) za razdvajanje riječi.

Zatim, koristim tipku za prijelaz u novi redak te ponovo pomičem „kursor“ do kraja ulijevo i nastavljam pisati.

Slova u brajici podloga su brojevima te glazbenim notama. Prvih devet slova engleske abecede s određenim predznakom, a to je znak s točkicama 3,4,5 i 6 predstavljaju prvih devet brojki. Ispred prvog znaka višeznamenkastog broja (npr. kada upisujem nečiji telefonski broj) stavlja se znak za broj. Ako se u nisu želi nastaviti s nekim tekstom (dakle, želim upisati ime vlasnika tog telefonskog broja), onda se ispred prvog znaka stavlja znak s točkicom 6 koja označava prekid brojčanog zapisa i nastavak slovnog. Pa onda nejčašće ide znak za veliko slovo, i tako dalje.

Dakle, vidi se da se pored slova mora upisivati puno znakova koji označavaju o čemu se radi - je li veliko slovo (4,6), je li broj (3,4,5,6), a koji može biti i rimski i arapski, je li nota, je li bilo koji drugi znak za na primer podebljana slova, kosa slova, crtica za razdvajanje riječi i slično.

Brajeva slova na papiru su veličinom sva ista i riječ o znatno većem formatu znaka nego što je crni tisak pa su zato sve knjige, časopisi, u stvari svi tekstovi i sl. veliki, debeli i nekad ih je stvarno teško za nositi.

Brajicu mogu svi pisati pa i osobe koje vide, ali teže je čitati okom jer je riječ o svoj sili sitnih točkica. Kod brajice bitno je naučiti princip, kombinaciju točkica.

Eto, mislim da sam donekle uspjela prikazati kako izgleda brajica te kako pišem. U sljedećim postovima pokušati ću pojasniti nešto o modernijem načinu pisanja i čitanja: o računalima, govornoj jedinici i drugim, u pravilu zvučnim pomagalima.

Čitamo se uskoro.

Moj prvi susret s brajicom

Braillovo pismo
- čista nepoznanica ili samo slaba informiranost?

Mnogi nikad nisu imali priliku vidjeti pisani tekst na Brailleovom pismu ili jednostavnije rečeno na brajici i zato se zasigurno pitaju kako slijepe osobe tako s lakoćom čitaju, pa i najdeblje knjige. Ali, pitaju se i kako se slijepe osobe služe kompjuterom, kako ja na primjer pišem ovaj blog, kako čitam knjige, kako se pripremam za ispite i ostalo. Vjerujem da je dosta i čitatelja moga bloga, ali i slučajnih posjetitelja koje ovo zanima. Barem se nadam.

E pa odmah na početku najaviti ću jedan od sljedećih postova koji će govoriti o kompjuterizaciji te digitalizaciji knjiga, a danas ću Vas pokušati uvesti u moj svijet točkica, odnosno, pokušati ću vam opisati moje prve susrete s brajevim pismom i pisanjem na brajici.

S Brailleovim pismom, jednostavnije rečeno: brajica, prvi sam se puta susrela u 4. razredu osnovne škole kad su moja učiteljica i roditelji razmatrali mogućnost da pređem s crnog tiska na brajicu, na tada meni potpuno nepoznat način pisanja i čitanja.

Tada kao devetgodišnjakinji to mi je bilo nešto sasvim novo, nepoznato, i naravno nesavladivo. Nije mi se baš učilo nešto što sam u stvari znala - odnosno već sam bila savladala slova i čitanje (crnog tiska) i sada ponovno treba savladavati slova i čitanje tamo nekih točkica. I to na jedan sasvim drugačiji način. Čitanje prstima - nešto do tada nepojmljivo, nepoznato i strano. Tada mi je bila draža igra s prijateljicama.

No, obaveze su obaveze. Jednom tjedno odlazila sam kod tiflopedagoga u Rijeku kako bih naučila brajicu te sačuvala ono malo vida što sam onda još imala, a ostale dana sam išla u na redovnu nastavu.

Moj prvi susret s brajicom bio je prilično zbunjujući. Pred mene je stavljen papir s mnoštvom točkica. I ništa mi nije bilo jasno jer sam trebala čitati prstima? Kako ću ja to kad je sve to zgusnuto i neprepoznatljivo pod prstima? Milion nepoznanica, milion pitanja.

S velikim strpljenjem tiflopedagogice, ali i s mojim velikim strpljenjem, ali i voljom, počela sam savladavati slovo po slovo, znak po znak, pravilo po pravilo. Iznenađujuće - ali brzo je išlo.

Prvo s čime sam se susrela je - s čime pisati. Bila je to jedna plastična pločica koja se je preklapala. Između dviju pločica stavlja se malo deblji papir. Na gornjoj pločici bile su kvadratne rupice koje su izgledale kao da je ta rupica probušena sa 6 malih okruglih rupica - po dvije u tri reda. Baš onako kakav je raspored za slovo brajice. Tu je bilo i šilo s kojim se je ubadalo u rupice - u svaki okvirić po nekoliko rupica, kako bi se formirao brajev znak, odnosno slovo. Tako se počinje. A kažu da je svaki početak težak.

Naime, ova je napravica vrlo zanimljiva jer se njome piše skroz drugačije nego strojem ili rukom. Na pločici se piše s desna na lijevo. Tim postupkom dobiva se sve isto napisano jer kad se papir izvuče iz pločice te okrene prema gore točkice slova su normalno poredani i čita se s lijeva na desno.

Ta se pločica koristi u početku učenja, a kasnije sam se rijetko susrela s njime. Poneki stariji profesor se s njome služio kada si je htio na brzinu zapisati neku bilješku. Ipak se s njome vrlo sporo piše, a današnja tehnologija našla je mnogo boljih, jednostavnijih i bržih rješenja. Ali, i pored svih kompjutera, računara i svih uređaja za računske operacije, nema matematike bez brojalice. One obične, u deset redova s kuglicama.

Malo po malo savladavala sam sve te silne točkice i učila svaki znak zasebno.

Vrlo brzo sam se susrela i s mašinom za pisanje brajice. Pomislio bi netko da je to obična pisaća mašina, ali ova mašina ima samo 6 tipki za pisanje kombinacije točkica, plus tipke za novi red i za razmak. Pritiskom na određenu kombinaciju tipki, na papir se utisne kombinacija točkica i ostane zabilježeno slovo.

S tom sam mašinom završila i osnovnu i srednju školu. Stekla sam brzinu i vještinu da sam mogla pisati skoro onako kako je profesorica govorila. Srećom, svi su oko mene imali jako puno razumijevanja, nije ih smetala buka mašine, a često su mi i ponavljali kada ne bih stigla.

Tako je svakog dana nastajalo na desetke ispisanih papira iz kojih sam kasnije učila.


Evo, toliko u uvodu, a vrlo skoro ću pripremiti post o samom Brailleovom pismu, ili kako mi to jednostavnije kažemo - o brajici.