Gdje god se krećem i kamo god idem, idem s Harryjem. On je sa mnom svaki put kad putujem bilo gdje, kući ili kao ovaj put u Bosnu za Novu godinu. Da, odlučila sam se na put u Sarajevo i tamo s prijateljima dočekati Novu godinu.
Pred nama je dug put i trebat će nam puno strpljenja jer se susrećemo sa svakojakim ljudima i s raznim neugodnim situacijama.
Iz Zagreba krećem s autobusnog kolodvora. Na šalteru uzimam kartu, a Harry nakon što me doveo do šaltera leži i čeka. Platila sam kartu, ljubazna gospođa za šalterom mi je gurnula u onu rotirajuću policu kartu i ostatak novca.
Kako ne poznajem cijeli kolodvor, jer svaki puta odlazim s drugog perona, tako sam se poslužila uslugama osoblja službe koja pomaže osobama s invaliditetom. Tu službu inače često koristim jer su ljudi baš uslužni i ljubazni. Na žalost, zagrebački kolodvor je jedan od rijetkih koji to ima. Kad mi je gospođa na šalteru predala moju kartu zamolila sam je da nazove službu i pozove neku osobu koja će me odvesti na pravi peron.
Kad je osoba stigla Harryiju sam dala komandu "slijedi" i tako sam otišla na peron. Ova je komanda kod pasa vodiča vrlo korisna i jako ju često koristim na javnim mjestima gdje se ne može samostalno sigurno kretati bez tuđe pomoći.
Kad stignemo na peron uvijek prvo potražim vozača svog autobusa te mu najavim kako sa mnom kreće na put i pas vodič. Na žalost, uvijek se pribojavam reakcije vozača ili konduktera. Do sada sam tri puta imala problema s prijevoznicima.
Koliko god ja objašnjavam da je sa mnom pas vodič, da je sve to zakonski regulirano i da on ima sva prava ući autobus, ljudi jednostavno nisu upoznati sa Zakonom. Za njih je pas prljav, smrdi, opasan i nema šta raditi u autobusu. Boje se u stvari da će se pas popišati ili što god gore, a uvijek se izvlače na to da će se putnici buniti. Nikad do sad do toga nije došlo. Naprotiv, zahvaljujući razumnim putnicima, uspijevala sam problem brzo riješiti. Upravo su oni bili ti koji su vozaču rekli da nije nikakav problem što s njima putuje pas vodič, ali i da je obaveza vozača uzeti slijepu osobu sa psom u autobus.
Zbog ovakvih problema svi mi korisnici pasa vodiča obavezno nosimo sa sobom i radnu iskaznicu psa vodiča u kojoj osim podataka o psu kao psu vodiču, piše i nekoliko članaka Zakona u kojima se navodi kako pas može ulaziti u sva javna sredstva, javne objekte, čekaonice u bolnicama i sl. Bez tog dokumenta moj Harry nije službeno pas vodič.
U situacijama kad me nisu htjeli pustiti u autobus, a stvarno sam se trudila objasniti i izbjeći krajnju mjeru, imam pravo zvati policiju te ona prekršitelju piše kaznu. Srećom, do sad nikad nisam zvala policiju jer se uz mene uvijek nađu ljudi koji su upoznati s činjenicom da se slijepe osobe kreću i uz pomoć pasa te do sada još nisam odustala od puta ili zvala policiju.
Nažalost, u takvim situacijama, nakon što uspijem uvjeriti vozača kako pas smije ući, eto javlja se novi problem - sam Harry koji osjeća kako se nešto negativno događa te odbija ući. Sad je na meni uvjeriti ga da je sve u redu i da mu nitko neće ništa.
Ovaj puta vozač nije bio tvrdoglav. Najprije je rekao da to nije moguće, pa sam mu pokazala knjižicu i rekla koja prava imaju slijepe osobe s psima vodičima i vrlo brzo je problem bio riješen.
Kako me je uputio vozač, zadnja sjedišta su bila slobodna, pa sam se smjestila tamo kako bi Harry imao mjesta te kako ne bih smetala ostalim putnicima. Harry savršeno podnosi vožnu te s njim nisam nikad imala problema, dapače, obožava se voziti.
Preda mnom je put od oko 8 sati. Stajemo i do tri puta kako bi se putnici odmorili. Iskoristim ovu priliku te izvedem Harryja. Jednom smo stali na granici. Što se naših vlasti tiče nije bilo previše kompliciranja, a na bosanskoj granici sam policajcu osim svoje putovnice pokazala i Harryjevu knjižicu cijepljenja i nije bilo nikakvih dodatnih pitanja. Čini mi se da je vozač već rekao policajcu da sam ja s psom na zadnjem sjedištu.
Vožnja je potrajala, neko sam vrijeme spavala, pa slušala knjigu i vrijeme je brzo prošlo. Harry je spavao, dva tri puta se premjestio s jedne na drugu stranu, nekoliko mi je puta gurnuo glavu u krilo da bih ga malo pomazila, i nije smetao nikome. Sve u svemu, na putu je bilo sve u redu.
Stigli smo u Sarajevo, kondukter mi je prije dolaska najavio da uskoro stižemo. Polako se spremamo za izlazak iz autobusa. Pri izlasku, pozdravljam vozača i zahvaljujem mu što je ipak pustio psa u autobus.
Ovakav primjer dobrog ponašanja psa na putovanju nadam se da će vozač pamtiti te sljedeći puta neće raditi problem kad ću htjeti ući u njegov autobus.
Post je objavljen 29.12.2010. u 23:59 sati.