| < | svibanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Istinom jesmo
- 17:05 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Često se pitam što je to što misao moju odstranjuje od istine. Kako to da stalno tek slijedim sebe i svaki tren, tren već prošli, svjedočim. Kako svjedočiti tren trenutni?Kao da živim u vremenu prošlom, ma koliko ono blizu bilo, jer svijest moja zaostaje za istinom, za stvarnošću. Da, ali ja jesam! I sjetih se riječi koje kazao je onaj što mudro zboraše, na upit što kazati tko je on koji ga šalje. Reče: 'Kaži da te šalje onaj koji jeste.' Kolika dubina! On jest, a riječi svjedoče u vremenu, u životu. One ukazuju put; put koji riječima opisati se ne može. Da, on jest sada u trenu ovom. Pomislim li, već to nije taj tren. Čak ni ne postoji u trenu tom, jer trajanja nema. I sve ovo što doživljavamo jest kao neki oblak nad Istinom. Često sam razmišljao o tome i nastojao dokučiti Istinu, ali nailazio sam na nemoć ostvarenja. No, nisam stao zbog toga. Možda uporno radim krivo? Očuvanjem volje, ostaje mi usmjerenje. Vremenom se stvara odnos prema tome, a on mijenja mene. Prvo pitanje ne predstavlja više pitanje moje sada. Vidim sebe kako ne vidim sebe i kako se mijenjam. Mijenja me nešto čemu težim i što takav dokučiti ne mogu. Da, takav. Promjena je poticana slijedom misli i ustrajnog promatranja; osnovom nemogućnosti; voljom biti… Viđam slike u slijedu slika što slijede stvarnost. Ishodište im je, kao i svemu u svijetu i životu, u trenu Istinitom; u trenu koji ne traje; koji jest. Da, ali i sve što slijedi jest trenom. On jest uvijek. U njemu je smjerokaz i mjera što odnose stvara; u njemu je sjeme vremena; u njemu je sjeme života; u njemu jest sjeme postojanja… I tako plešemo misleći kako plešemo, pričamo misleći da pričamo, hodamo misleći da hodamo… Ustvari samo jesmo. I kada ti nešto želim reći važan je tren Istine Tebe. To je ono čemu se klanjam. To je sublimat svega. Svega što taj tren čini, a u njemu jesi. I kada jednom vidjeh čovjeka, svećenika, kako uzvraća djevojčici vedrinom na riječi njene, vidjeh usredotočenost njegovu u kojem jest Istina djevojčice. Bila je to i Istina mene u trenu tome. Osjetio sam. A Istina? Ona je ovdje; uvijek ovdje. Ona nije vremenom, ni prostorom, ali od nje privid mnogih trenutaka se razvija. A oni su uvijek ta ista Istina. Divan je taj odnos života; odnos prema Istini. Uvijek si ovdje Istino i kao da si mi stalno nekako drugačija. Vidim kako je to promjena moja. I kada se radošću obraćam svakome, obraćam se istini njegovoj; odnosu koji on ima prema Tebi Istino, kao svećenik prema djevojčici. Svi mi jesmo i postojanjem nam je darovana mogućnost puta smjerom Istine, a Istina je i to. Gledajući tako oduševljava me odnos taj. Dragi moji, Istina jest, a Njome postojimo, mi zaigrani, zaneseni, zapričani … :) |
'Htio bi nešto reči'
- 14:23 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Kao u nekoj nesmotrenoj jurnjavi ustrajno radim nešto misleći kako radim nešto drugo. Stadoh i zapitah se: 'Što to radim?'Evo me ovdje u stanju nekom, namjera nekih. Razvio sam svoj sustav mišljenja i djelovanja. Vidim to i u drugih. Stanje moje često traži izražaj kojim bi prenio okolini nešto; nešto što bi njima bilo od mene. U mene postoji nešto što želim prenijeti; neka misao; neko stanje… Kako stadoh u jurnjavi toj, vidim, kao u presjeku, sebe kako stvaram riječi. Tražim ono nešto čime bi, načinom razumnim, drugima' prenio ovo nešto, što želim prenijeti. Ustvari stvaram riječi, koje zvukom ili slovima vidljivima dajem drugima da ih osjete. Oni su u raznim stanjima i raznih iskustava, pa ustvari različito to doživljavaju. Skoro redovno to kod njih ne stvara ono što htjedoh prenijeti. Ljudi su nizom godina stvarali govor kao sredstvo komuniciranja. Riječi predstavljaju stvari, misli, radnju, kao i neke koje služe stvaranju cjelina povezujući ih, ili dodatno naglašavajući neke čimbenike namjere prijenosa. Nastala je prava umjetnost govora. Naravno, govor podrazumijeva i vještinu razumijevanja onoga koji prima. Stadoh i mislim si. Biti umjetnik oslikavanja riječima? Biti dobar u tome? Biti umjetnik govora? Hm? Ustvari, htio bi nešto reči! Htio bi reči upravo to što jest ovdje kod mene. Ovo stanje, misao… Govorom je riječ posrednik. I ne samo riječ, nego i vještina govora i razumijevanja. Htio bi ti prenijeti ovo ovdje. Mogao bi i dalje, kao u mlinu mljeti, i misliti kako sam ti kazao to. Ja sam tu, a ti si isto tu, ali tamo. Oboje smo ustvari tu. To su istinska stanja. Za cvijet svijet postoji kada procvate. Pupoljkom je htijenje i volja. Pogledajmo prirodu. Htio bi nešto reči. Nešto prenijeti. Nešto dati. Čemu da ti dajem nešto drugo, a ti, kako znaš i umiješ. Kao da si negdje tamo i kao da si bilo tko. Ne! To nije to! Riječ je sredstvo i takova može svašta uraditi, kao i sva sredstva. Sredstvima se nešto radi. S njima i po njima se 'posreduje'. Sama riječ kazuje to. Nekoč su ljudi mudro mislili i nastojali dati što jasniji značaj riječi. To mi govori o namjeri istinskoga prijenosa. Nastojim li otkloniti posredstvo, očito oboje moramo biti ovdje i biti isto. Izgleda nevjerojatno, ali zar sve ove uobičajene upotrebljivosti ne vode apsurdima i neefikasnosti? Kada smo ovdje nema sredstva ni radnje. Tada je to to! To je onaj bljesak u kojem se u trenu osjeti. To je čak i ispred bljeska u oku, a bljesak je tek potvrda. Vješti 'umjetnici' mogu stvarati izmišljena stanja. Oni zluradi mogu tako manipulirati. Izravnim načinom nestaje manipulacija. Često sam u ranijim postovima govorio o istini kao vanvremenoj cjelini, pa i vanprostornoj. To je to isto. Reče mi neki dan prijatelj, kako mu nije jasno, kako je mogao odgovoriti na francuskom na pitanje postavljeno na engleskom, a engleski ne zna. Divan primjer! Njemu govor riječima ne treba. Ipak, riječi su potvrda, a mogu biti i sredstvo. Zašto? To je pitanje vjere. Ljudi vjeruju riječima i ona ih često pokreču. Ima se odnos prema njima. Ona čovjeku nešto znače i kao takove postoje čovjeku. Pas, gica, maca… uglavnom ih ne razumiju. Oni traže druge putove. Zna se da pas sa vremena na vrijeme odlazi i u direktno saživljavanje. On može osjetiti i puno toga što nisu riječi. Može to i čovjek, ali obično ne vjeruje u to. Sve je to 'energija', 'vibracije'…, koje kao da stoje na granici predodžbe i istine. Djeluju i prepoznatljive su u prostotu i vremenu. Mogu vas, ovako realne povesti. Kuda? U bilo koje mjesto ili vrijeme postojanja. Sve je povezano i svoju istinu, na taj način, ima u svakom djeliću jedne i jedine istine. Ova misao djeluje na prvi pogled nelogično. Znam. Da, jer i pogled je 'posredstvo'. Prijatelji moji dragi, osjećate li dar života? Zaustavite jurnjavu. To ne znači prestati govoriti, ali tada će te biti na nešto višoj razini svijesti. Živite u svijetu gdje većina govori, ali vi će te vidjeti što govor jest. Neka vas životna radost prati … :) |
Vezanost
- 23:25 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Promatrajući svijet uviđam kako su svi njegovi dijelovi povezani. Trebalo je vremena da dijelovi poprime značaj cjeline, jer jedino po njoj imaju vrijednost postojanja. Postojanje je dato odnosom među dijelovima, pa i odnosom prema cjelovitosti koju čine.No, nije samo ta komponenta vidljive povezanosti čimbenik cjeline. Ima tu i jedan vrlo važan čimbenik svega toga. Spomenuto viđenje je proizašlo iz moje svijesti. Njome sam, uostalom, i prosuđivao i uočavao svaki detalj, pa i skupine njihove. Njome sam nalazio smisao u povezanosti dijelova. Razmišljajući tako uočavam da je sve ovo ustvari kvaliteta moga gledanja na svijet. Ovdje mislim i na ono što sam ranije mislio i vidio, ma kakovo bilo. Tako sam gradio iskustvo. Njime sam, nadogradnjom, mijenjao svoj svijet, a u njemu su bili sudovi i mišljenja drugih, na način kako sam ih ugradio u moju viziju svijeta. Dugo sam tako stvarao svoje viđenje svijeta, a da pri tome nisam kritički razmatrao čitav taj sustav, a sa time i osnovu moga viđenja svijeta. Kada malo dublje prionuh tome sagledavanju, primijetio sam, sjećanjem, drugačiji pristup u vrijeme u koje još svijest moja prodrijeti može. Mislim na stanje svijesti svoje sadašnje. No, i pored toga sam svjestan njene promjenjivosti. Ustvari, kao da se jedino ona mijenja. Sve ostalo je konstantna promjena, koja je uvjetovana. Na taj način je promjena konstanta. Ona čini osjet prolaznosti i vrijeme života. Povremeno mi se čini da je i svijest podložna tome, a time i ona jest u tome. A što se onda mijenja? Žovot! On je taj u cjelovitosti što je ono promjenjivo. To je iskorak iz cjelovitosti po svijesti svake jedinke. Tako život predstavlja promjenjivost svijesti. Zanimljivo; i sve to u cjelovitosti kojom je sve dato kao konstanta u vanvremenu. Vrijeme je karakteristika života, tj. svijesti promjenjive. Pokušati ću to predstaviti kao pogled van vremena. To je lako shvatiti kao gledanje u prošlost. Ona je bila i sada je nepromjenjiva. To je čvrsta i nepromjenjiva struktura. Budućnost ne vidimo i mislimo kako je svašta moguće. Kada ona prođe, postati će prošlost i tako vidljiva kao čvrsta struktura. To je kao pogled van vremena. Tome je lako dati kritiku živoga uma. Moguće je prigovoriti kako se ne zna što će biti sada za budućnost. Sadašnja svijest je u životu, a time u vremenu i ona time potvrđuje svoju životnost. Obaranje toga bio bi napad na svijest. Znači li to da ona treba evoluirati za neka viđenja van ograničenja vremenom? Odgovor neka si svatko da sam. Ja vidim nemoć svijesti za gledanje u budućnost uslijed nebrojeno djelića koji je čine. Racionalan um to ne može procesuirati. Za prošlost se služi pojednostavljivanjima. Povezujem tako svijest sa vremenom i nalazim njenu životnost. Kako svijest u izražajnosti čini niz misli, takova bez vremena ni ne može, jer viđenje upravo tvori taj niz, a za njega je uvjet vrijeme. Tako naša uobičajena svijest djeluje i vrijeme je njen neophodan čimbenik. Kako onda zamisliti svijest vanvremenu? Zar ona nije dana nizom misli? Misli, ma kako one brze bile. Često zbog brzine imamo osjećaj istovremenosti. Postoji li možda vrijeme van vremena kao neko drugo vrijeme? Zar time i život van života? Ova posljednja pitanja su na nivou životne vremene svijesti. To je kao pokušaj predstavljanja Boga trećim licem; kao nekoga tko je naših životnih kvaliteta, a time i prolaznosti. Kao da je u vremenu. Vidim to kao potrebu početka razvijanja nove svijesti. Takova svijest uviđa svoju nekompetentnost. Iz toga se nazire potreba promjene i to kvalitete u osnovi djelovanja. Sve ovo je kao djelomična slika i nije funkcionalno kao takovo. Govorio sam o vremenu, a ono nije jedino čime se predstavlja život. Čak kao takovo djeluje isprazno. Gdje smo tu mi; mi živi? Tu smo u prostoru života. Predstavili smo ga nekim dimenzijama, a matematika nam govori o nebriojenom broju njih. No pustimo sada dimenzije. Ome su smjerovi koji su mogući u prostoru i to kvalitetni smjerovi. Znamo za: naprijed – natrag, lijevo – desno, gore – dolje, kao i razne kombinacije spomenutoga. Realnošću čovjeka odredili smo jedinice za udaljenost za mjerenje prostora. Sve to na nivou nas živih. Vrijeme samo za sebe nije ništa. Prostor sam za sebe također nije ništa. Vrijeme i prostor zajedno sami za sebe nisu ništa. Nedostaje sadržaj! Zanimljivo je da ni sam sadržaj za sebe nije ništa! Naravno, kada jedino cjelina jest! Čudno je kako mi ljudi sa ovim svijestima nemoguće dijelove smatramo mogućima. Čak baratamo njima. Naravno, u mislima svojima. Stvarnost je ipak stvarna. Ona nije u mislima. Tako mi ustvari imamo neki zamišljeni svijet koji predstavljamo dijelovima. Time smo osnažili pojmove vremena i prostora kao stvarne. Pa ako vrijeme, prostor i sadržaj nisu stvarni, što je? Kao da nam stvarnost nije dokučiva. Ovom sviješću i nije. Naime ovom sviješću smo stvarno živi, ali njome ne dokučujemo stvarnost kao svjesne kvalitete. Možemo tek priznati da ona je. To je krajnje na ovaj način. Tu možemo uvesti i osjećaje kao i osjetilne spoznaje. Osobno ne stajem pred ovim zidom. Ustrajno nastojim shvatiti sebe i svijet. Ovdje sam, a ne znam gdje ni kako. Od prvog osjeta nosi me ono nešto. Jest ono nešto, kome hvala bi rekao, a sve češće to i činim. Na nivou namjere viđenja, a time i promjene svijesti, nastojim nadići vrijeme i prostor, a i smisao dijelova što sadržaj čine. Time težim cjelini. U tome nailazim na jednu novu kvalitetu. Nekako bi je prikazao kao povezanost. Ta povezanost je van vremena, van prostora i preko svih dijelova. Ona je istovremena za sve, kao i istoprostorna, kao i isto materijalna. Za gledanje uobičajenom sviješću to je kao zakrivljeni prostor, kao sažimano vrijeme, kao cjelina u stalnom stanju. Kako to vidim u praktičnom smislu? Cijeli svemir kroz svo vrijeme vibrira. To su stalne promjene kojima je određena sva njegova sadržina. Sve te vibracije su u suzvučju. Svako novo stanje određeno je prethodnim, a time i svima. Na taj način i sva od početka do kraja. Ne postoji ni početak ni kraj. Početak i kraj su viđenja svijesti vezane uz svijest većine ljudi, da je nazovem uobičajenom ili racionalnom. Tako je praktično moguća veza svega u svemiru. Jedino je pitanje svijesti koja bi to podastrijela ovom nivou. Čemu, ustvari? Tu se otvara pitanje svijesti. Dok je ona u službi, kao takova u svom ustroju nosi element odstupanja od cjeline. Time se otvara pitanje:'Što svijest je?' Traganje za odgovorom u smislu traganja za istinom postojanja nastoji spojiti suprotnosti. To vodi boljoj spoznaji sebe i otkrivanju zabluda. U moru 'mogućnosti' otvaraju se putovi novi. Istina o sebi i nije promašaj. Ljudi smo i imamo svoje putove. Uobičajeno nismo ono što mislimo da jesmo, ali jest istina da tako mislimo. Sve više nestaju zablude i otvara se 'prostor' nekih veza dostupnih osjetu i svijesti. Otvara se put mira i nestaje usiljenost, jer nestaje usiljenost koju stvaraju želje. Od uvijek i za uvijek smo dati cjelinom. Ona nije moja, ni tvoja. Ona jednostavno je. Sve je manje kočnica mojih i prevladava svijest po kojoj je osjet vezanosti svega što jest. Život je dar na taj način. Pojavljuje se radost sudjelovanja svijesti o sebi. Ona je taj dar. Kao što je ona, za života se pojavljuju i drugi darovi. Živi smo. Ne želim ništa više od onoga što zaslužujem, a to će mi biti darovano, ma što ja o tome mislio. Prijatelji moji dragi, ima toga još. Eto, malo sam o tome i ovdje napisao. Možda vas zanima čije je tp dijelo? Znate što bi ja o tome rekao. To je pitanje svijesti koja radi sa dijelovima, koja sjecka. Otvorite oči za Istinu. Znam, i to je dar. Da, ne sumnjajte u smislenost svega ovoga što život čini. To bi bio destruktivan put. Jednom možda osjetite put kojim će krenuti životna radost i smisao. U tom smjeru je Istina života, a ona je cjelinom svega u radosti svih. Mir i dobro je put. Na njemu se rješavaju zablude kojih je današnji svijet pun. Volite Zenlju i Svemir, jer oni su izvor života. Volite sve žive, jer oni zajedno sa vama čine i vaš život. Otvarate tako putove Istini, dobroti i radosti. Neka vas radost života prati … :) |