Ovaj post je posvećen mojoj prijateljici Pipi kojoj je nakon ponoći rođendan.
Ona je moja prijateljica nekih 8 ili više godina. Kao i obično srele smo se na neuobičajen način... na terasi njezine bake.
Nismo imale ništa zajedničko, a izgledamo kao nebo i zemlja i ona je nekh 20+ cm niža od mene, dobro da ja ne mogu nositi pete, ne mogu, ona može, pa ih je i počela nositi, ali samo u zadnjih par mjeseci.
Prijeteljstvo je počelo jer se ona sažalila nad mojim društvenim životom jer je moj tadašnji dečko izvodio bijesne gliste pa me povela sa sobom van na rock koncert na otvorenom, a ja sam bila obučena onako sva finjaka i potpuno neprimjereno...čak je jedan tip komentirao da izgledam tako čiiiisto, valjda je mislio ispeglano. I tako je to pomalo krenulo.
Dečko je nakon nekog vremena dobio nogu, a nas dvije krenule u život u za mene novom gradu. I baš nam je bilo dobro. Nismo se palile na iste tipove jer imamo različiti ukus po pitanju muškaraca pa je svako nalazio nešto za sebe i nekad se čudio onom drugome, ali to nas nije ometalo da budemo setne.
Bilo je tu i trzavica i komplikacija jer koliko smo različite izgledom još smo više različite karakterno, ali kroz godine opstale smo i što je najbitnije poštujemo svoje razlike.
U svemu tome smo i odrasle, sazrile i sada pričamo o nekim drugim temama: plaćanje računa, tko je kuhao šta jučer, da li je Leg magic stvano tako dobar i kako ću dolaziti na kavu s opremom "kao slučajno", kako naći posao i kada ćemo napokon završiti fakultet...
Pipi je bila tu za mene u svim onim dramam oko slomljnog srca, katastrofalnog sexa po n-ti put, obiteljskih problema, ali i novčanih kada sam ostala bez novaca za fax i dalje je...samo što se popravljam i eliminiram drame i probleme.
Pipi je dobra osoba, stvarno dobra osoba koja me usred noći vozila na hitnu jer nije imao tko drugi kada sam imala alergisku reakciju s masovnim oticanjem...izgledala sam kao zvonar crkve Notre Dame i nisam mogla hodati.
I drugi puta je bila uz mene u bolnici i prala moje pidžame svaki dan. I za svaki rođendan i blagdan mi pokloni njezine unikatne naušnice po mom ukusu...koji je različit od njezinog.
Ona sluša moje monologe i ja slušam njezine...i nema neugode, prešućivanja ili skrivanja stvari jer ona je moja prijateljica.
To je osoba s kojom idem u kino, ponekad, ali ona sjedi u parteru, a ja na balkonu...i ne vidimo razlog da to bude prepreka, svaka gleda film sa svog omiljenog mjesta, a nakon filma se nađemo vani i komentiramo.
Isto tako smo znale ići na "novinske" kave, našle ni se, naručile kavu i čitale novine u tišini.
Buku i riječi možeš dijeliti s mnogima, tišinu samo s posebnim ljudima.

A moja Pipi ima rođendan i ja joj želim da ima lijepu godinu, sa što manje stresa, što više zaređenog novca, što manje problema i pregršt onih malih trenutaka koji život znače.

Pipi, sretan ti rođendan!



A ove fotografije me podsjećaju na tebe - knjige i kava ili čaj .