Počelo je kao super serija, ja oduševljena sjedila kod kuće i do kasno u noć čekala početak. Bilo je više reklama nego sadržaja. O tome se pričalo naveliko s prijateljicama i cijelim ženskim rodom, razmišljalo i uspoređivalo. Svaka od nas je imala prije ili kasnije nekog Mr. Big-a i to nas je ohrabrivalo da ustrajemo. Imala sam 20, a Carrie 30+.
Sada se opet emitira po neki puta na našim televizijama. Sada sam blizu 30 i sve se češće pitam ako gledam koju epizodu gdje je njoj - Carrie mozak?? Ono što mi je bilo simpatično i prihvatljivo s 20, danas baš i nije. Tako sa skoro ovoliko godina koliko je onda imala ona sam u čudu što ju jedan te isti frajer levati godinama, a ona plače, pa tipka, pa razmišlja, pa razgovara, pa odlučuje, pa ima starješinsko vijeće i na kraju opet pristaje na sve što joj ovaj ponudi.
Ono što mi je bilo simpatično s 20, danas mi je u najmanju ruku neobično - debilno. Jedna nazovi samosvjesna žena iz velegrada, neovisna i sva šik je najobičniji jado?!
Čovjek joj je upropastio lijepe stvari u životu, od nje napravio emocionalnog invalida, ostavio na cjedilu milijun puta, a ona kontemplira o tome.
Carrie, idol tolikoh žena u Americi, a i šire je jedna obična mazohistica na visokim petema i one se još ugledaju na nju.
Serija koja je kao otvarala oči ženama u njihovoj sexualnoj emancipaciji je na kraju zaključila da će joj se Mr. Big vratiti i tako potvrdila da treba biti jado jadni i čekati jer će se "princ s limuzinom" na kraju odlučiti za onu koju je najviše izlevatio. Hallooo??
I razumijem da mi je s 20 to bilo fora, ali to su pratila žene svih uzrasta i uzdisale za tim. Zar ne bi trebale s tim godinama biti pametnije?
Ponovnim gledanjem otkrila sam neke druge stvari. Samantha je osoba koja ima naporan sexualan život, ali barem ne glumata i ne sramoti se jer ima stav, žena zna što hoće, e to je nešto za razmišljanje, broj partnera može biti i jako mali, ali je bitan stav da te nitko neće praviti budalom.
I još da je većina žena slijepa pored očiju! Kada sretnu dobrog frajere koji je materijal za nešto normalno one pate i dalje za onim koji ih ne j... ni pol posto, jer je ovaj manje zanimljiv ili im ne uzburkava krv tako - bolje rečeno ne uznemirava im živce da se cijele treskaju.
Ako ne znamo prepoznati dobru stvar s 20 trebale bi to znati s 30, zar ne? Trebale bi, ali čini mi se, ako nema patnje nema ni uzbuđenja. Gluposti koje bi trebale nestati s adolescencijom se ukorjenjuju puno dublje. A onda patimo jer ako je Carrie dočekala pa onda ćemo i mi...da malo sutra.