SOLO TRUBA

srijeda , 28.02.2018.

htv 3 zagrebački jazz orkestar
na podijumu laci fidri solo truba
bože kako je ostario! jesam li ja
napisao nešto o njemu? ukucam tap-tap-tap
da
jesam

SRETNEM ČOVJEKA NA TRGU

sretnem čovjeka na trgu.
svratimo na kavu.

pričamo o politici, o ženama (arsen i sergio),
gledam ga: on je sasvim običan. iz lijevog uha mu strši dlačica,
kad se nasmije vidim mu most na donjim sjekutićima,
a kad povuče dim, oči mu suze kao i meni.

pun je sitnih detalja i mana.

isti je kao ja.

a ja mu onda dodam trubu.
on se nasmije pa zasvira Dukeov „The Creole Love Call“
s popratnom improvizacijom. on je ladislav fidri
i ja odjednom uočavam: više mi nije nalik.
u trenu se pretvorio u daleki,
hladni,
nedodirljivi
mramorni
spomenik.

drugi dan
opet sretnem čovjeka na trgu,
popijemo zajedno vinjak,
šacujemo zgodne cice kroz izlog
i pričamo nepristojne viceve.

još uvijek mu suze oči kad povuče dim,
još uvijek mu viri dlaka iz lijevoga uha,
još uvijek mu vidim most na donjim sjekutićima,
ali ja mu ne dam
trubu u ruke.

ne dam i ne dam!
ne ponavljam grešku. hoću lacija samo za sebe.
da bude sličan meni. da bude isti kao ja.

tu, u ovoj maloj toploj kavani na trgu,
dok vani vjetar vitla repom jelačićevog konja,
kao da je 1848.

JA, NEVJERNIK

cijeli sam život sumnjao
u postojanje gospodinovo
i jedva sam čekam da umrem
pa da provjerim

i umrem ja
i duh moj emanira
i kao lakši od zraka
digne se do ulaza u rajski vrt

krenem pravo prema recepciji
a u tom trenutku na velikom ekranu
upali se crvenim slovima:

NATRAG – SUVIŠE GREŠAN!

sjednem uz opkopni jarak pun vode
u kojemu plutaju tijela ovakvih kao ja
što ću – kud ću?
kad… evo ti odnekud mitar tarabić!

pita me
je li bre sae
kad ti beše umreo?
reko sad malo prije nema pet minuta
slušaj šapće mi on a sve se osvrće
da ga netko ne čuje
slušaj kaže sad će ovuda da prođe
velečasni iz tvog sela jel ono beše lovro?
da da kažem lovro matijanić pa šta?
e vidiš on ti svaki dan vozi seno
za gospodinovu pastuarnu ubaci se i pritaji
ajuzdravlje veli
i nesta

poslušam ga
i prošvercam se pored svetog petra na široku kapiju
skriven u kolima sa sijenom

i taman velečasni da izbaci u štagalj
zadnji naviljak sijena ispod kojega sam se bio sakrio
kad dopade bog otac
i pravo prema kolima

on uvijek tako
kad se čovjek najmanje nada

što je ovo? upita župnika
pokazujući natuštenim obrvama na me
OTKUD SAE OVDJE PITAM? diže glas stvoritelj
sad već prijeteći

župnik premro
vrti krunicu
te tuc
te muc
ja pokrio glavu rukama
i čekam bič božji preko ušiju kako sam i zaslužio

a onda zagrmi bog kao u starom zavjetu
onim strašnim glasom iz gorućeg grma:
slušaj me protuho SAE
kad si već tu
da čujem
jesi li vjernik ili nisi vjernik?

nisam gospodine rekoh
nisam
on iskolači oči: nisi vjernik?

rekoh nisam
kako da budem vjernik
kad više nemam potrebe
vjerovati u tebe gospodine moj
jer sada znam da si ti ONAJ KOJI JESI
jer stojiš preda u svom sjaju svojemu i veličini nadnaravnoj

jahve se počeše iza uha i reče viš viš
ovakvog odgovora ni u izraela ne nađoh
i tu se gospodin dade u nujno starozavjetno prisjećanje
i vidje da je sve lijepo i dobro
a onda se trže i reče blago

nego župniče
deder odvedi ovog momka te ga operi
obuci ga u bijelo i prišij mu najveća krila koja nađeš u skladištu
a onda ga dovedi meni u odaje
uzet ću ga za posilnog

i ode zviždučući škorin hit šumi šumi javore


NINOČKA VASILJEVNA

utorak , 27.02.2018.

ležimo poslije ljubavi
pitam ninočku vasiljevnu gdje smo? ona ne zna
ona obično ništa ne zna poslije ljubavi

mislim da je lijevo od nas zaleđeni jenisej
kaže zbunjeno
pokrij me dragi hladno mi je

ona je gola
kako i priliči kćeri sjevera
odlazim u napuštenu kolibu
po krzno sibirskog tigra

kad sam se vratio
snijeg je pokrio moju ninočku
bio je brži
bio je bolji

bijeli humak nad njom pokazivao je ženske obline
bio je jednako lijep kao i ona
i dizao se
i spuštao se

po tome sam znao da spava
ogulio sam gorku koru kaline
i žvakao

neka sam mrtav šapnuo sam
ako me je prevarila sa snijegom

MOJ LJIGA PAS

Kad dođem, zasja poput dúge,
Njegovoj sreći nema kraja;
Kad odem, umire od tuge.
Prepun je pasjih osjećaja.

Kada mu čitam, voli leći.
Uzmem Dobrišu. Vani snježno.
Zavija sretan. Hoće reći:
Ah, što je lijepo... Što je nježno.

Kod Jendrička, jako se smrači.
Počnem čitati - on se ljuti.
Pa onda reži. To mu znači,
Da mog frenda ne želi čuti.

Zatim sjedne i laje, laje.
Skandira: SAE, SAE, SAE!

OSVETA ŽENE

ponedjeljak , 26.02.2018.

sav pod okriljem noći
nalik zadnjemu tatu
ti ćeš mi opet doći
s njenim ružom na vratu

sveg ću te iskrvarit
iskopat ću ti oči
a ti ćeš uzet stvari
i u noć svoju poći

a ja ću... no da skratim
ja neću podleć plaču
ja strasno ću se dati
uličnom poljevaču

kad dođeš da mi cviliš
da ljubav sam ti žarka
ja ljubit ću te mili
ko zadnja uličarka

i zadnju noć u dvoje
mi provest ćemo ludu
i tijelo će ti moje
mirisati po bludu

a k njoj kad odeš… opet
tad bit će što sam htjela
jer do nje ćeš se popet
sa vonjom moga tijela

kad skinete se nagi
i takneš usnu njenu
ona će reći: dragi
smrdiš na laku ženu

i draga će te tvoja
izbaciti iz stana
i kucat ćeš na moja
al bit će zaključana

ŽIVOT

nedjelja , 25.02.2018.

od lave zemlja sva je
od nje je zemlja sama
il davno skrutnuta je
il kulja svud pod nama

mi ništa drugo nismo
već njena mala kvota
pa ako lava mi smo
koji je cilj života?

s crnom vatrom u glavi
reći ću gnomu tešku:
cilj je vratit se lavi
i ne ponovit grešku

SAE vs. JURE KAŠTELAN

subota , 24.02.2018.

Jure Kaštelan: PJESME KOJE NISAM NAPISAO

(Za Nadu)

Pjesme koje nisam napisao nije uzalud raznio vjetar
bile su kao što oblak trenutak bude kao kapi kišne
što se rasprsnu lude čim kamen dotaknu bile su bljesak
trzaj jecaj skok odron pljusak neriječne netjelesne
nevidne nevremene bile su uzdah i dodir i prvi korak
i prvi glas u snu u letu i miris

bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile

pjesme koje nisam napisao nije uzalud odnijela voda
bile su sunce i mjesec i plodovi zemlje i darovi neba
bile su disanje i leptir što umre čim se rodi
sažigala ih vatra a voda ih je skrila bile su
u meni i izvan mene u kovitlacu zvijezda u tebi
one su ruka koja slika a nisu slika

bez njih se u mraku ne bismo prepoznali
bez njih bi zvjerad šumu proklinjala
bez njih vrela ne bi izvirala

bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile
.
Sven Adam Ewin: ŠTO NISI, JA ĆU

Što nisi stigo, ja ću. Pjesma je moja
Za tvoju Nadu. Za jednu. I samo za nju.
Mogla je biti i Nada bilo koja,
Drugu zamislit ipak nisam u stanju.

Te pjesme kojih nema, bile su mantra;
Smrću leptira, u vodu su se skrile;
Nenapisane, sažgala ih je vatra;
Bile su, bile… Bile su što su bile.

Mi bismo bez njih tek sučelice stali,
Bez njih bi bili zvjerad. Pustinjski pijesak.
Bez njih u mraku ne bismo prepoznali,
Usne i jecaj… Odron… Zvjezdani bljesak.

Što nisi ja ću. Sonet, rime i metar.
Tvoja i moja pjesma… Uzdah i vjetar.
.
Nada Subotić Kaštelan (1931. - 2016.), filmska, TV i kazališna glumica.

Judin ciklus

petak , 23.02.2018.

PLAN

Gledaš ga kako pored bogalja stoji.
On liječi. Tješi. Kroti mekoćom vode.
Nema desnicu Boga otaca tvojih,
Koji silazi srdit. Zgromi… Pa ode.

Rabbi hoda… Što ti na njemu smeta?
Bog je! U to ne sumnjaš. No zašto muti?
Zašto kaže „s vama sam sve vrijeme svijeta“,
A odmah potom bolni rastanak sluti.

I trpi… Zašto? Zar ne bi bilo ludo,
Da izdaš Boga! Pa da ga kopljem bodu.
Ako je Jahve, zar neće izvesti čudo:
Kazniti Rim… Narodu donijet slobodu.

Kojem narodu? Kad bi bilo po tvome,
Slobodu samo - narodu židovskome.
.

POLJUBAC

Da nisi izdo Boga (pitanja plaše),
Ne bi bilo čavala. Koplja u pluća.
I ne bi bilo Muke. Ni gorke čaše.
Ni smrti. Ali… ni Tajne Uskrsnuća!

One noći da nisu došli vojnici
(Kako izdaja ljepotom mračnom žeže!)
Izostali bi bolni majčini krici;
Sinu bi bilo lakše, no svijetu teže!

Znao si. Ulog nije obično biće;
Ti si na kocku stavio Živog Boga!
Taliri bjehu samo nužno pokriće;
Presudan bješe - ujed Poljupca tvoga.

Za takav potez treba imati muda;
I zato imaš svu moju ljubav, Juda.
.

SMRT

Prođe muka… Isus je umro na križu.
Zar je umro kao običan čovjek?
Nisam izdao Boga? (Pitanja stižu.)
Nego čovjeka? Neka sam proklet dovijek!

Ti sada više ne smiješ među ljude.
Koja groteska! Zar si mogao znati,
Da baš je tako moralo da se zbude,
Što je pisano - u stopu da te prati.

No već je kasno… Namaknuo si uže.
Rabbija svoga pitaš viseć o grani
(Krajičkom svijesti), dok strvinari kruže:
- Zašto ne spasi svoj narod izabrani?

Kasno ti bljesnu, kad glava već je pala:
Bog je ovaj od NOVOG materijala!

LJUBAV U DJETELINI

četvrtak , 22.02.2018.

uspuzali smo se
uz rosnu djetelinu

onda si ti ispružila jedno ticalo prema meni
vrlo nježno

na vrhu ticala primijetio sam
točkicu rezidue davnog sanskrta
što je bio nagovještaj
da je ozbiljna stvar u pitanju

ja sam ispružio oba roga
i oprezno krenuo prema tebi

donja dva mala ticala
slijedila su gornje
prema preciznim uputama
iz udžbenika biologije za sedmi osnovne

bio je svibanj
bile su divlje ruže
bilo je vrijeme parenja puževa vinogradara

ubrzo smo obilno obalavili
ljubavni zagrljaj smo obavili čitavim stopalom
kao tutkalom

kao OHO ljepilom

SAE vs. GJURO ARNOLD

Gjuro Arnold: POD CRLJENIM KIŠOBRANOM

Kasna jesen. Kiša pljušti,
Vjetar golom trese granom –
Mi stupamo uporedo
Pod crljenim kišobranom.

Ti se k meni tiskaš bliže
Kao da te zima bije;
Al’ ja ćutim, gdje ti mlada
U žilama krvca vrije.

S blizine mi tvoje drage
Sve se jače lica žare –
Okolina opet svoje
Pramaljetne prima čare.

I meni je: ko da šećem
Nekud zemljom obećanom…
Oh, kako je divno, Bože
Pod crljenim kišobranom
.

Sven Adam Ewin: PRŽIMO SE POLJUPCIMA

O, kako smo sretni samo,
Ja u fraku, ti u nercu;
Kiša pljušti, mi šetamo
Gore-dolje po Zrinjevcu.

Mi šećemo krug za krugom
I još nam se ne da kući;
Malo-malo jedno drugom
Utisnemo cjelov vrući.

Sad jedino što nas brine
Mi bi više, mi bi dalje;
Bog nas gleda sa visine
Pa anđelka nama šalje.

- Dok se ovo dvoje prži,
Ti kišobran njima drži!

ZADNJONEPČANI KONSONANTI

srijeda , 21.02.2018.

bila si lijepa profesorica
istočnjačkih jezika na dijalektu

bila si kosooka i stroga u izricanju
krutih pravila
sklanjanja pasivnih oblika

bio sam glupi student iz malog mjesta jarmina
koji je došao evidentno pasti
moj jezik nisi govorila
ja nisam tvoj

imao sam ozbiljnih problema
s izgovorom usneno-zubnih suglasnika
i ti si me oborila

dok si mi vraćala indeks
s nekim dugim i drskim pogledom na moje usne
dogodilo se da su nam jezici u bliskom kontaktu
s lakoćom svladali tisućljetne lingvističke udaljenosti

osobito inače nesavladiv izgovorni lom konsonata
pri kojima jezik kao što je poznato
mora nježno dodirivati
zadnje nepce

HOLANDEZOVA SMRT

utorak , 20.02.2018.

zora će
i moja plovidba definitivno završava
brod mi se sprema potonuti u marijansku brazdu

nema panike
kraj je kraj
pomiren sam u sebi
i htio bih se pomoliti
ali se ne mogu sjetiti niti jedne jedine riječi

stojim na pramcu bez svjedoka
dvanaest mornara visi o jarbolu
pored mene je mrtvačka škrinja
johoho i boca ruma

svi mornari su smaknuti mojom rukom
ja sam
ukleti holandez
koji je volio jednu ženu
a ona me je ostavila zbog moje okrutnosti

prokletstvo usuda
ždere mi srce
bol je neizdrživa
ali ja sam to što jesam
i to što nikako ne mogu biti

kao utjeha tvrdom prizoru
iz dubokog oceana na istoku
izranja božanski orion

tišina je biblijska
job je zinuo u bezglasni krik
na moje usne pada slap
zaboravljene molitve:

„ne dopusti o bože da potonem
dok orion ne izroni iz oceana“

orion se diže sporo
s raskošnog zviježđa
sve vrijeme kaplje voda
kao s tebe
u vrijeme naše gole ljubavi

još sam uspio šapnuti usnama punim soli
orione samo te je ocean dostojan
a onda me je povukla dubina
u san
u mit
ne k tebi draga

ne k tebi
jer mit može opstati samo dosljedan svojoj biti

ZVONKO I IRENA

ponedjeljak , 19.02.2018.

za opis dva beskraja
budimo realni moraš tražiti nemoguće

godina je 2018.
veljača
sniježi
je li danas ponedjeljak?
19.?

prolazim pored kavane korzo
na uglu ilice i gundulićeve

pred kojom
zvonko golob još uvijek pokušava pripaliti cigaretu
dok mu lijepa irena pridržava strgani kišobran
i recitira preverta na uho godina je 1965.

lažem
to je samo lijepa iluzija

lažem
oni su
ne lažem

zvonko konačno pripaljuje
povlači duboki dim
danas mu je rođendan
irena mu dodaje kišobran
i odlazi prema kazalištu u grčevitom plaču

on?
mislim da će na trg
u klub književnika čeka ga arsen

u kutu sjedi mihalić sa s. novakom
i matkom peićem
piju špricer
mihalić skida pepeljare s očiju i briše ih maramicom

za drugim stolom mladi tito bilopavlović
pred njim porcija fileka
švrlja na ubrusu sa cvjetićima svoje antologijske:
"jesam li zaslužio žar sunčani - čašu vina
ja koji osim tuge nisam iskoristio ništa"

arsena nema
k vragu
snijeg naglo zgušnjava

BOSUTSKA PASTORALA

nedjelja , 18.02.2018.

Potopljen čun… Lopoč na vodi.
Val je digla usnula riba.
Voden-pauku talas godi.
Diže ga... Spušta... Biba… Biba.

U mulju šaran travu pase.
Bizamski štakor šašom šuška.
Apscisom vode uvija se
Sinusoidna bjelouška.

Puštam malenoj uholaži
Da mirno plazi preko lica,
Dok moju krvnu plazmu traži
Na nozi crna pijavica.

S vrbe medena rosa kaplje;
Riba pliva u oku čaplje.

PJESNIK

subota , 17.02.2018.

Poput Adama, on je prvi
Stanovnik Raja i Nebesa.
Nije od mesa i od krvi,
Nego od krvi i od mesa.

U Raju služi, više-manje,
Bogu kod pokladnih veselja;
A anđelima za skrivanje
Njihovih mračnih, tajnih želja.

On je spadalo. On je mona.
Niti ga veži, niti driješi.
Na rubu grijeha i izgona.
Kad treba plakat, on se smiješi.

A kad se smiješi, on bi plako
Pa ne znaš je li Raj il' Pak'o?

KRUŠKOV PRELAC

petak , 16.02.2018.

Ležim pod oskorušom u vrtu,
Listam Eliotovu „Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka“,
Ovo je jedan od onih dana koje bih da zaboravim.

Zatim ustajem i odlazim u sobu,
U kojoj prebireš po majčinoj zlatnini.
Što će ti to?

Kažem: pogledaj me. Dižeš trepavice.
Iz zjenice iskače – on. I bježi.
Sustižem ga lako. Nije veći
Od kukca.

Onda,
Do duboko u noć on i ja pijemo votku.
U ponoć odlazi. On je noćni leptir.

Kako izdrži?

ON I JA

Malo pa malo… pa on čisto
Za glavu hoće da me skrati.
Neprilagođen. I ja isto.
Pa sad ti mene, njega shvati.

Preskačem preko niskog plota
I vrzmam mu se oko žene.
Njemu svejedno. Džoint mota.
Pa sad ti shvati njega. Mene.

Sve se dobro u meni gasi.
Kidišem na se. Dosta svega!
On se raskinu da me spasi.
Pa sad ti shvati mene. Njega.

Malo sam Doktor Jekyll sad,
A malo zatim - Mister Hyde.

GUBEC

četvrtak , 15.02.2018.

Tiha voda brijeg dere, a brza muhe nosi.
Čemu te kose, vile, sjekire, grablje, lijevče?
Zašto si toga jutra (a s injem već u kosi),
Rano kukuriknuo, glupi zagorski pijevče?

Sve zlo s Markova trga danas je palo na nas;
I nema više nikog da digne bunu tvoju;
Zahvaljujući tebi, ovi tahiji danas,
Još u jajetu smaknu - pijetle što rano poju.

Čak i da si uspio u svome preokretu,
Isto bi bilo svekru. Isto bi bilo snahi.
Ista bi bila tlaka i mužeku i kmetu:
Tahi bi bio Gubec. Gubec bio bio Tahi.

Koliko god me sutra vadili iz konteksta,
Svaka uspjela buna svrši zamjenom mjesta.

PORED JENISEJA

srijeda , 14.02.2018.

Mrzim Sibir. Od zime kričim ko kreja.
To nisko sunce. Ta kratka svjetlost dnevna.
No što je tu je. Stojim kraj Jeniseja;
Na snijegu gola… Ninočka Vasiljevna.

Ona me prstom zove. Ona je prosta.
Gledaj me, kaže. Ali mi ne da blizu.
Ona je sva od tajge i permafrosta.
S grlenim smijehom. I zubima u nizu.

Tu odmah do nje sibirski tigar leži
(Nina mi kradom vrele poljupce šalje.);
Tigar otvori žute oči… I reži.
On ima meko krzno. I mračne ralje.

Gledam u Ninu… I počeo bih igru.
No prvo moram nešto šapnuti tigru.

KAKO ZAUSTAVITI RIJEKU

utorak , 13.02.2018.

Svojoj sam rijeci rodno mjesto,
U mojem grlu izvor živi;
I nema toga tko je presto
Izvoru mome da se divi.

A priprosto je moje lice;
Iz moga grla pije stoka;
U mojem grlu žive ptice;
Različak cvjeta rubom oka.

Na obali si moje rijeke
I prema rijeci gajiš prezir;
Ne ustavljaj je rukom mekom,
Utopit će te riječni gejzir.

Najbolje da joj priđeš s boka,
I pridružiš se… ko pritoka.

FARADAYEV KAVEZ

Na stolu prljava sol. Hladna juha;
Pladanj s mesom. U mom tanjuru kosti;
Čaša s ciknulim vinom… Mrve kruha;
Tihi znaci odsustva urednosti.

Svakog dana uočavaš mi mane;
Duplaš crtu dokle mi peglaš hlače;
Kad me ljubiš - usne skrivaš sa strane;
Moje draži baš ništa ti ne znače.

Bez kletve, suza, svijeća i opijela,
Odavno naš si raskinula savez;
Spremila si odbojnost svoga tijela,
Od dodira, u Faradayev kavez.

Crveno – crno. Ti razdvajaš nam boje,
Dok krevet naš raspolavljaš na dvoje.

SAE vs. BRANKO MILJKOVIĆ

ponedjeljak , 12.02.2018.

Branko Miljković: PROPOVEDANJE VATRE

Ljubavi moja mrtva, a ipak živa,
Nek u svom danu nedorečen gori,
Nek igra se pesnika dok pesmu ne stvori,
Pticom osvetljeni pevač koji u meni prebiva.

O zlatni talog vremena, prostori
Puni sunca! Senko, gde se ta zemlja skriva,
Gde materija sva od zaborava otkriva
Vatru u sebi i dan bez jutra u gori.

Kako se zove pre nego se rodimo,
Spremni u tuđoj nadi i bezbolnom ognju sve to?
Zdravo, o moguća zvezdo koju i ne slutimo,

Il me zaboravi pesmo, jer želja je moja kriva.
Pod zemljom će se nastaviti trajanje započeto.
O sve što prođe večnost jedna biva.
.

Sven Adama Ewin: TEBE SE VIŠE NE MOŽE PROBUDITI

puna zrelost toga dana
tražila je azil
pod lažnim imenom slobode

to se vidjelo po bijeloj traci kože
oko otečenih zglavaka tvojih nogu
sigurnom znaku nedavnih okova

čovječe
što ti bi?

pa nisi još ni mladost apsolvirao
a već si počeo govoriti kao šaman
na što se odmah urušio komad neba
a zvijezda po zvijezda pala je u lepu vodu
u dan svoje nužnosti

i što si mogao?

uskočio si u vlak na nizbrdici kao biblijski strojovođa
vlak je počeo naglo ubrzavati
ti si se smijao

bio je to žuđeni trenutak
kad je zrelost pervertirala u mudrost
i iskočila na metar i pol prije fatalne okuke

i to bi bilo uglavnom sve
mada bih na tvoj sonet mogao ići đonom
i to mirne duše
tu si tanak
vidim formu si namjerno pretpostavio sadržaju
a i druga su vremena danas lako bih ti parirao
uznapredovalom rekombinantnom metodom
jer ja sam jedini preživjeli
iz tog jurećeg vlaka
prije fatalne okuke

ti ne vjeruješ?

pogledaj
s mene još kaplje krv
bijeli se kost otvoreni prijelom noge
nemam oka nokat je sagorio u pepeo
zgažena pjesma pod rukom
panika

ne
ne
ne

to ne bi bilo fer
ti si se odrekao svih nagrada
ranjiv si tebe svaka riječ može ubiti
i ja te više nikada ne bih mogao probuditi
jer „sve što prođe večnost jedna biva“ tako si rekao


Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934. - Zagreb, 12. veljače 1961.)


KAKVE SU MOJE PJESME

nedjelja , 11.02.2018.

Neke su duge. Neke kratke.
Neke su bistre. Neke mutne.
Neke hrapave. Neke glatke.
Neke opake i okrutne.

Poslije prepirke, poslije svađe,
Ništa slađe od pjesme nema;
Pa se u mojoj pjesmi nađe
Slatkog pekmeza... Meda... Džema.

Ponekad pjesma bude mrka
I ako netko tad je kuša,
Skuplja usta i bude grka
Kao nezrela oskoruša.

Ti neku šutni. Neku ubij.
A neku, ako hoćeš… ljubi.

SAE vs. A. S. PUŠKIN

A. S. Puškin: NE PJEVAJ, DRAGA, KAD SI SA MNOM

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme pune tuge:
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.

Kad razliju se u tišinu
Te pjesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mjesečinu
I lik daleke, jadne žene.

Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mome srcu gasne,
Al nova oživi ga snaga,
Kad začujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme, pune tuge;
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.

(Prepjev: Dobriša Cesarić)
.

Sven Adam Ewin: TUŽBALICA ZA MEĐIMURJEM

Još jedna pjesma do fajronta
Za mnom tri su godine duge.
U ovom blatu pored fronta;
U ovoj krčmi punoj tuge.

Ne pjevaj, draga! Prošla sreća
Pada na srce poput tega.
Ne pjevaj, draga! To me sjeća
Na ljubav moju iz Ludbrega.

Ne pjevaj, draga, pjesme klete,
Ne želim čuti niti slovca,
Jer one mene odmah sjete
Na ljubav moju iz Čakovca.

Ne pjevaj, draga, plačnim glasom,
U dertu ja se hvatam noža.
Ne sjećaj mene svojim stasom
Na ljubav moju iz Ormoža.

Ne pjevaj, draga, tako meko,
Ko guščarica pored Drave.
To mene sjeća, već ti rekoh,
Na moju dragu iz Lendave.

Nemoj, draga, rane ne soli,
Da ne potegnem sablju tursku,
Ti ne znaš kako mene boli
Kad zagudiš po međimursku.

Jer sve što moja duša sanja,
Kraj vinograda mala klet je.
O, umrijet ću ti od sjećanja
Na jedno davno protuletje.

Ne pjevaj, draga, bit će ajme,
Već meni dodaj čašu vinsku!
Ne pjevaj, draga, ne sjećaj me,
Na ljubav moju varaždinsku.

Tvoje me, draga, pjesme plaše,
U svakoj me je nešto taklo.
Hajde, ispijmo pune čaše,
Pa da u srču stučem staklo.

Ma ne pjevaj tu pjesmu, k vragu,
Jer sjetit će me onog dana,
Kad ljubio sam svoju dragu,
Uz miris plavog jorgovana.

O, da je ovom vagabundu
Da krikne preko svake mjere,
A kada plati zadnju rundu,
U Muri srce da opere.

Zaludu… Tonu moje lađe,
I kraju ide moje vrijeme;
A sutra, kad me metak nađe,
Pod jorgovan sahranite me.


SAE vs. BERTOLT BRECHT

subota , 10.02.2018.

Bertolt Brecht: VI ŠTO ĆETE IZRONITI IZ POTOPA

Vi što ćete izroniti iz potopa
U kojemu smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kojem ste umakli.

Jer mi smo išli, mijenjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.

A znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnjev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htjedosmo pripremiti tlo za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.

Ali vi, kad najzad dođe vrijeme
Da čovjek čovjeku bude drug,
Spomenite se nas
S trpeljivošću.
.

Sven Adam Ewin: NIJE OVO ŽUĐENO VRIJEME

Mi nismo više niti sjena,
Iz oka samo mržnja sijeva.
Lica su nam unakažena
Od količine anti-gnjeva.

Nije ovo žuđeno vrijeme,
I nikad neće biti. Ali,
I kad bi došlo, bez dileme,
Zagrizao bih cijankalij.

Dođi k meni prozukla glasa,
Pazi! Ovdje kamera snima!
Ja nisam više bivša klasa;
Ja samo mrtav, drug sam svima.

Poslušaj mrtvog. On ne laže.
Taj nikad nikog ne prokaže.



TI HOĆEŠ SONET

Šutimo… Ti u jednom trenu
Okreneš se i kažeš: jao!
Daš mi sonet?... Za uspomenu?
Znaš, ono nešto… Nešto kao:

„Draga, u ovom divnom času,
Koža je tvoja meka svila.
Dva oka tvoja leptira su,
Što dok te ljubim, sklope krila.“

Mila, priznajem, vrlo zgodno,
Ja od ljepote, evo, plačem.
No malo mi je… staromodno;
Ja imam nešto puno jače.

Ja imam sonet… prvak svijeta!
Sonet… Ah, sonet svih soneta.

PRIČAJ, DRAGI

petak , 09.02.2018.

Rekla si, hajde, pričaj, dragi.
Rekoh, riječ je o mladoj ženi.
I sve… Kako smo bili nagi;
I što je ona rekla meni.

I kada smo se. I gdje smo se.
I kako smo se vrijeme cijelo.
I njene oči… Njene kose.
I njene usne… Njeno tijelo.

Ti si tražila jače doze,
Požurivala: dalje, dalje!
Opisao sam naše poze,
Sve po redu, do u detalje.

Rekla si: samo jednom tjedno?
I smijala se, čudo jedno!

TI I JA

četvrtak , 08.02.2018.

prvo me zgrabiš zagrizeš u me
pa me pustiš

ja šokiran
odglumim smrt

ti se prepadneš
pa me gurkaš njuškicom: probudi se

onda ja zgrabim tebe
i izgrizem te do smrti

ti poslije budeš pitoma
kao kesten

ja se pokajem
volim te divlju

ti obučeš vjenčanicu od tapirovog krzna
ali me više ne možeš utješiti

JUTROS

jutros padaju krupne riječi
specifične težine zlata

jutros pravimo snježne grude
iz kojih se cijedi voda
moguć je zločin u igri

jutros se nas dvoje ne prepoznajemo
iza tankih stabala

u vakuumu raste energija nultog poljupca
njegova gorčina daje jutru pikantan okus

PODNEVNI NESPORAZUM

srijeda , 07.02.2018.

jutro je obećavalo
naše izjave bile su cijeli brojevi
obli i topli

u podne si mi rekla nešto nerazumljivo
glasom za koji nisam bio siguran da nije podrugljiv
upitao sam te da ponoviš

što da ti ponovim?
rekla si tonom koji je u sebi imao suviše decimala
da bi ulazni parametri dali konačni rezultat kao rješenje
bio je to početak determiniranog kaosa

pogledao sam kroz prozor
četa vojnika prelazila je most u neredu
time su se sva podrhtavanja anulirala
to je bilo dobro za most

predvečer si se iz nekog razloga opustila
svaka tvoja rečenica bila je relaksirano zaokružena
i mi smo se ponovo vratili u potpunu harmoniju

pogledao sam kroz prozor
ista četa vojnika vraćala se preko mosta
ovaj put fenomenalno usklađenog koraka
to nije bilo dobro za most

srušio se usred zapovijedi kapetana
desna
desna

nisam dopustio
da do tebe dopre vrisak s mosta
na uho sam ti šaptao neke bezobrazne riječi
kao ispriku za podnevni nesporazum

NEMA IZLAZA

ponedjeljak , 05.02.2018.

nema izlaza ovo je kavez bez vrata nema
izlaza nema izlaza
ovu noć
dan zaobilazi s tamne strane

nema izlaza netko je presjekao
vatrogasne ljestve za nuždu nema izlaza nema
izlaza zmija se svija u krug uže pleše na vrhu
repa nema izlaza

nema izlaza ulaz je oslijepljen bijelim
žaračem nema izlaza ruže su odlučile
meni
više

nema izlaza

SAE vs. SLAVKO MIHALIĆ

Slavko Mihalić: PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše!
Kako je naglo zahladnjelo,
Daleko smo od grada.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala,
Mi smo sada jedno i čemu govoriti?
Žuti oblaci obično donesu tuču.
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Ako ti želiš, možemo i ostati.
Bojim se za tebe, za mene je svejedno.
Gromovi su opasni u poljima,
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama.

Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
.

Sven Adam Ewin: PRIBLIŽAVANJE OLUJE (sonetna obrada)

Pogledaj one oblake, Vera!
Bojim se za te, zašto šutiš?
Oluja stiže sa sjevera,
Mi smo točno na njenoj ruti.

Žuti oblaci nose tuču,
Nebo paraju bijele munje,
A mi smo, dušo, u bespuću.
Najviši. U to nema sumnje.

Zakopčaj haljinu. Ne predaj se!
Čemu prijekori? Nismo krivci!
Makovi žarki već se gase.
Ne plači, Vera! To su živci.

Sjećanje na te. Tvoje tijelo,
Bit će mi sveto. Ko raspelo.
.

Sven Adam Ewin: BALADA O VERI

Ležiš u zobi… Tvoja roba!
Mi smo zlato. I zob je zlato.
Volimo se… U neko doba,
Muklo zatutnji žitni plato.

Bacamo novčić: pada pismo!
U oku našem strah se krije.
Nema natrag. Odlučili smo.
Odlučili smo davno prije.

Po tebi prska zrelo ljeto;
Iz tvoga bedra kulja tama;
I tvoje tijelo, nekad sveto,
Sad je poput bludnoga hrama.

Ljubimo se, a već se čuje
Daleki, mukli huk oluje.
U intermecu polja šute,
To žitne vlati nešto slute.

- Bojim se, draga! Ruku pruži.
Ta grmljavina koja kruži,
To se ne bliži nevér, Vera,
To kombajn grmi po kaldrmi.

Zatim ljubimo zemlju nijemo;
Kraj moje glave tvoja glava;
I sa strepnjom osluškujemo,
Kraj naših tijela - govor trava.

- Mada pripadaš vrsti biranoj,
Zla ti se, sestro, sprema kob!
Reče rodici kultiviranoj,
Tu, ukraj međe, divlja zob.

Pa u sućuti
Naglo ušuti.

A nad poljanom punom sjete
Promaknu glava Antoanete.
Za njom zlokobna sjena mine
Horizontalne giljotine.

Klečim i čekam. Ti se prigla.
Zlato i ljubav. Njiva žuta.
Zakopčat si se jedva stigla,
A zatim kombajn sve proguta.

BALADA O JEZERU

nedjelja , 04.02.2018.

ti si jezero
ja obala

kad netko baci oblutak
ti mi nekoliko puta zaredom kažeš
volim te

ne
ne kažeš

to su obični koncentrični valovi


KRATKA POVIJEST IZUMIRANJA HRVATA

ne znam zašto se hrvati boje
vlastitog nestanka?

to je jednostavno
i nimalo ne boli

recimo navečer legneš sa svojim jezikom
a ujutro te kljukaju tuđim
iz flašice

kažu jedi
ti moraš velik porasti
vidi koliko smeća uokolo
to treba počistiti
gosti dolaze

pogledaš oko sebe
a ti u tuđoj kući
i pod miriše na novog gazdu
i cvijeće u vazi od prokroma je

otvoriš prozor
i dođe ti da vrisneš:
tko je noćas preorao groblje tvojih otaca?

ali sve završi potmulim bolom ispod žličice
znak kroničnog gastritisa

jesi vidio da je lako?

SVI MOJI JAUCI

subota , 03.02.2018.

svi moji jauci za izgubljenom ljubavi
izlijetali su u suton
nečujno kao šišmiši iz pećine

duboko u grotlu
ostajala je bol

pred zoru vraćali su se
u moja širom otvorena usta
i vješali se za nepce
glavom dolje

jeste li je našli? pitao sam ih
jeste li je našli? bio je njihov odgovor

zatim bi tu prespavali dan
vodili ljubav
dobili mlade
a u suton ponovo izlijetali
kao nemušti krikovi za tobom

ponekad bi mi poslali sms
s nevidljive strane mjeseca
„neki tragovi vode do betelgeuze u orionu“

i otišli bi tamo
jako su me voljeli

daleko je to
pa bih ja ostajao
otvorenih usta cijelu noć radi eholokacije
da ne lutaju suviše u povratku ludi šišmiši

u tom slučaju
zvučnu frekvenciju jauka
podesio bih u područje ultrakratkih signala
na toj valnoj dužini nadao sam se zalutalom kriku tvoga očaja

LAŽNI ORIJENTIR

osvajam tvoj teritorij

moj si lažni orijentir
sjever-sjeverozapad
godina je 1234.

opkoljen
na koju stranu u proboj?

primijetila si primijetio sam
sagnula si se
i glavom snažno zamahnula unatrag
tvoja kosa jedva da je stigla otkriti golo poprsje
govoriš mi pokretom bedara: kreni gdje je najgušća konjica

lišće klena
otpustilo je vrteće elipse
iz tvojih šatora diže se dim
ti ispisuješ prstom po zraku: mrtav si tuđinče

tvoja kosa
krik
kasno amazonko
rađam se ponovo
pod kopitama mongolskog konja

ti golim grudima zaustavljaš moju hrabrost
iz bedara ti može izaći samo bastard

počinje slijepo očuđavanje povijesti bijelim usijanjem
ti se priklanjaš
mačem režeš moju grivu i govoriš
povijest nije ništa drugo nego plastična obrada mekog metala

mogu li spriječiti smjenu carstva
u tvojoj utrobi
jednostavno pjesmom?

ili je moje puzanje brisanim prostorom
pod tvojom neprestanom vatrom jedino rješenje?

odgovor je u goloj stepi
u golom vjetru
u naša dva gola tijela
jer gavrani koji nam se prikradaju već slute

SAE vs. FRANO ALFIREVIĆ

petak , 02.02.2018.

Frano Alfirević: BOKA

Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.

Ljepotom iskonskom tu duh je okovan
da želje izgubi ko anahoreta
i bude mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko veliki samostan.

Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bici nekoj.

A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
.

Sven Adam Ewin: DVIJE PIKANTERIJE

Pišeš široko… A opet nešto fali.
Neka sitnica da stihom zasvjetluca.
Da me navede, ozbiljno il u šali,
Da ne bih, ali… u mozgu da mi kljuca.

Čuj, ne zamjeri što tražim „ono nešto“.
Prokleta profi bolest. Ali da skratim:
Moram priznati, Tina si krao vješto.
No nije ni to… po čemu tebe pamtim.

Pikanterija koja ti pjesništvo prati
(Svi će se, manje-više, time baš bavit)
Čovječe, Frano, ne mogu vjerovati:
S kriškom naranče u grlu se udavit?

I još grdno fasovat što si Tina
Podbo, da nije… ko Baudelaire veličina!

IDIOT

Ja ovdje na Fejsu, već godinama,
Svakodnevno, bez ijednog preskočenog dana,
Odajem kroz svoje stihove – poštu hrvatskoj poeziji,
Njenim nositeljima i vinovnicima, kako živim tako i mrtvim,
Njenim najboljim dostignućima, kako u pravcima, stilovima,
Tako i u temama i motivima.

Pritom prošvercam
I pokoji svoj stih da se ne primijeti.

A onda, u rijetkim trenucima gorčine, kažem:
Eh, Svene, Svene, stvarno, koji si ti idiot.

ESKIMSKI POLJUBAC

četvrtak , 01.02.2018.

kad sam ti rekao
da mi pošalješ zračni poljubac draga
nisam mislio da mora biti toliko vreo

jer se digao u zrak
i završio u stratosferi

tamo su ga dohvatile zračne struje
tako da mi se javlja u inbox neki inuit s aljaske
kaže sletio mu na nos ali ne reagira na uobičajeno trljanje
a žena mu se vraća iz lova na tuljane za nekih pola sata

i sad on ne zna što da radi

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se