htv 3 zagrebački jazz orkestar
na podijumu laci fidri solo truba
bože kako je ostario! jesam li ja
napisao nešto o njemu? ukucam tap-tap-tap
da
jesam
SRETNEM ČOVJEKA NA TRGU
sretnem čovjeka na trgu.
svratimo na kavu.
pričamo o politici, o ženama (arsen i sergio),
gledam ga: on je sasvim običan. iz lijevog uha mu strši dlačica,
kad se nasmije vidim mu most na donjim sjekutićima,
a kad povuče dim, oči mu suze kao i meni.
pun je sitnih detalja i mana.
isti je kao ja.
a ja mu onda dodam trubu.
on se nasmije pa zasvira Dukeov „The Creole Love Call“
s popratnom improvizacijom. on je ladislav fidri
i ja odjednom uočavam: više mi nije nalik.
u trenu se pretvorio u daleki,
hladni,
nedodirljivi
mramorni
spomenik.
drugi dan
opet sretnem čovjeka na trgu,
popijemo zajedno vinjak,
šacujemo zgodne cice kroz izlog
i pričamo nepristojne viceve.
još uvijek mu suze oči kad povuče dim,
još uvijek mu viri dlaka iz lijevoga uha,
još uvijek mu vidim most na donjim sjekutićima,
ali ja mu ne dam
trubu u ruke.
ne dam i ne dam!
ne ponavljam grešku. hoću lacija samo za sebe.
da bude sličan meni. da bude isti kao ja.
tu, u ovoj maloj toploj kavani na trgu,
dok vani vjetar vitla repom jelačićevog konja,
kao da je 1848.
Post je objavljen 28.02.2018. u 14:27 sati.