31.07.2006., ponedjeljak

899 - 710 = danas (opet) grizem

Ugrubo bih (mega)supermarkete mogla podijeliti u dvije skupine, na one u kojima mi je gušt kupovati i u koje odlazim kada sama biram, i na one druge, u kojima se nađem kada me splet okolnosti tamo odvede. Pevec spada u ove druge. Dosad je tako bilo, jer mi nije baš zgodno doći do njega, jer je glomazan i jer mi pomalo djeluje kao skladište. Odsad imam još jedan razlog više.

Ima već par mjeseci kako mi je printer pokvaren. S obzirom da mi je (od)služio par godina, da mu je garancija istekla pred 2 godine, da je koštao možda 500-600 kuna i da bi popravak koštao previše s obzirom na to koliko sada vrijedi, odlučila sam kupiti novi. Kako mi baš i nije bila neka sila, nisam odlučno krenula u kupovinu nego bih gdje god bih imala priliku bacila pogled na ponuđeno. Razmišljajući pri tom kako ću negdje na netu malo detaljnije tražiti koji koliko printa po minuti i koliko tinte troši. Dakle, Pevec je bio još samo jedno od mjesta gdje sam otišla onako usput pogledati kakvih modela imaju i eventualno kupiti ako mi se svidi. Bez nekih obaveza i grča kojeg imate kad npr. kupujete košulju dan prije odlaska na vjenčanje (ne vlastito Image Hosted by ImageShack.us ). Usto, išla sam s bratom i tatom pa neko detaljno razgledavanje nije dolazilo u obzir. Image Hosted by ImageShack.us

Uglavnom, kako se to obično desi kada najmanje očekujete, ugledala sam jedan printer koji mi se svidio. Ne samo izgledom nego i svim mogućnostima koje je imao. Cijena mu je bila 710 kuna. Povukla sam kutiju da pročitam detalje sluteći da od prodavača neću saznati ništa više. Slutnje su se brzo pokazale istinite. Prvo, iz njega je izbijala ona ravnodušnost u kojoj kao da vam pokazuje da mu je svejedno hoćete li ili nećete kupiti proizvod. Nije režao ni "mrzio pogledom", ali nije ni odavao znakove nekog ljubaznog prodavača. Osim toga, nije baš obilovao znanjem o proizvodu, jer postavljajući pitanja, pokazalo se da više o njemu znam ja nego on. A ja sam znala stvarno malo, samo ono što sam pročitala na kutiji i vidjela na samom proizvodu. Kako god, uzela sam baš taj printer i skupa s nekim drugim stvarima otišli smo na obližnju kasu.

Nisam računala koliko će nas sve to doći pa me i račun nije nešto osobito iznenadio, iako mi se činilo nemalo. Ali, i inače imam običaj baciti pogled pa sam i ovaj put. Kad ono - printer 899 kuna !!! Bila bih se vratila i za puno manji iznos, ali ovo ... Odem još jednom pogledati ceduljicu iznad printera misleći da sam možda krivo pogledala ili su možda krivo stavili pa je riječ o nekom drugom tipu, ali ne - gledam, čitam i sve jasno - moj printer 710 kuna. Odem opet kod Ravnodušnog koji je okrenuo neke brojeve, utvrdio da je prava cijena ipak 899 i da ako hoću, mogu vratiti printer pa će mi vratiti novac (mislim - DOBRO JUTRO, znam ja da to mogu i bez da mi govori). Nakon što sam mu rekla da im profesionalnost baš nije na nivou, rekao je da je "kolega iz druge smjene valjda zaboravio promijeniti cijenu". Mislim si - da, sigurno je sada lako prozivati kolegu koji nije ovdje i ne može se braniti, a možda si baš ti taj koji nije napravio svoj posao.

Dobro, odlučila sam da printer neću vratiti, jer sviđao mi se bez obzira na tu skoro 200 kuna veliku razliku u cijeni. Ali sam isto tako odlučila javiti se na tu kasu na koju me uputio spomenuti prodavač ako želim povrat. Tek da im kažem da je to što rade KRAJNJE neprofesionalno. Naime, čula sam i od drugih da je u Pevecu "skroz normalno" da npr. neki proizvod košta na polici 18.50, a na kasi 19,70. Ovo je samo primjera radi. Pretpostavljam da se nitko neće vraćati za par kuna, ali opet - to je način za uvaljivanje proizvoda? I tako, dođem ja do te cure tamo. Koja je odmah rekla da je ona "samo ona koja radi na kasi za povrat i koja nema ništa s tim". A ja joj uporno govorim da ne govorim to njoj osobno i da samo želim znati - tko ima nešto s time, tj. KOME NADREĐENOM se mogu obratiti za ovo. Nisam naravno saznala, ali mi je rekla "mi vas ne varamo, nama to nije u interesu, nitko tih 200 kn nije uzeo u džep". Cura izgleda nikako da shvati da to JE varanje, jer mnogi proizvodi se NE bi prodali da im je ispravna cijena tamo gdje bi i trebala biti. Na kraju mi je spomenula da mogu napisati u knjigu žalbe ono što želim. Nisam napisala ništa mislieći na ono - imam ja blog. Image Hosted by ImageShack.us Tražila sam i mail trgovine na Kukuljanovu, ali uzalud mi trud.

Ono što moram reći je da naše Udruge za zaštitu potrošača slabo rade. Ili možda imaju preslab utjecaj i ovlasti. Jer da je tako, onda bi se trgovci ipak pridržavali ZAKONA. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (ne znam da li se baš tako zove) kaže da maloprodajna cijena mora biti jasno istaknuta na proizvodu ili pored njega i da se po toj cijeni prodaje proizvod i izdaje račun. Drugim riječima, u zapadnom svijetu gdje je prodavač zaštićen ja bih platila 710 kuna, a razliku bi platio onaj koji nije svoj posao napravio kako treba. Pretpostavljam da bi, nakon što se istome određeni iznos nadoknadi iz plaće, drugi put jako dobro znao što mu je posao.

p.s. Ali - zadovoljna sam printerom. Image Hosted by ImageShack.us Ovo je da ne bude skroz grintavi post. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:35 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

28.07.2006., petak

Karirani post

Image Hosted by ImageShack.us Sjećam se kako mi je jedan susjed davno bio komentirao neku prugastu košulju. Bila sam tada u onim godinama kada sam se htjela svidjeti ljudima (nije da sada želim biti omražena, ali razumijete što želim reći Image Hosted by ImageShack.us). Bilo je to i vrijeme kada si nisam mogla priuštiti sve ono što mogu danas. Uglavnom, riječ je bila o jednoj maminoj košulji koju više nije nosila. Bila je bijela, na vertikalne prugice, raznih boja i širina, iako su sve bile relativno tanke. I tako, dođem ja van kad mi taj susjed kaže da što sam obukla piđamu (nemojte me ispravljati za ovo piĐama, jer kod nas se tako govori i da se na trepavice nasadim ne mogu staviti piDŽama Image Hosted by ImageShack.us).

Nije on jedini koji takve vertikalne prugice svrstava u "piđamastu" skupinu, jer čujem od dosta ljudi da ne vole nositi prugice, jer im bude upravo te asocijacije. Ja ih volim, ali uglavnom one tanke. Debele mi ne idu nikako. Osim toga, i kombinacija boja igra ulogu, jer uostalom i prema bojama stvaramo neku vrstu opredjeljenja među onim što nam se sviđa, a što ne.

Horizontalne pruge mi ipak manje odgovaraju, ne znam zašto. Vidim da su sada u modi, ako je suditi prema našim, a i stranim estradnjacima. One mornarske su izgleda hit. Image Hosted by ImageShack.us No kako nisam čovjek koji pada pod takve utjecaje, i dalje neću nositi takve dezene, osim ako me baš ne impresionira neki takav komadić odjeće i navede da promijenim mišljenje.

Točkasto mi isto tako ne ostavlja dojam, ali ako se točke pretvore u neke mrljice, onda je to već druga stvar. No i tu je bitna kombinacija boja, oštrina prijelaza iz jedne boje u drugu. Općenito ne volim neke agresivne šare. Tako npr. postoje cvjetni uzorci koji su mi tako lijepi da oči samo što mi ne ispadnu, dok neke druge ne bi stavila na sebe da mi netko plati. Čime dolazimo na onu da se ukusi razlikuju, jer kladim se da bi kod nekih stvar bila obrnuta.

I na kraju moram spomenuti moje omiljeno šarenilo, a to su karirani uzorci. Ni tu svi tipovi nemaju prolaznu ocjenu, ali oni koji imaju su mi baš milina za oko. Kupila sam si neki dan u DM 2 para japanki za 20 i nešto sitno kuna, od toga su jedne neke zelene karirane. Čim sam ih nataknula na nogu, znala sam da ću vam pisati o tome. Image Hosted by ImageShack.us Volim karirano na obući (što naš i nije česta kombinacije), volim na hlačama, majicama, košuljama. A bome, volim i na kravatama (čitaj - na muškarcima Image Hosted by ImageShack.us). Još kad je sve to "aranžirano" sa zanimljivim muškim primjerkom u odgovarajućoj košulji ... skoro da ostanem bez teksta. Image Hosted by ImageShack.us

Kad smo kod dezena, mislim da bi se od hrvatskog nacionalnog obilježja, crveno-bijelih kvadratića dali oblikovati razni modeli ukusne i nekičaste odjeće. Jedino što bi se za to trebali angažirati hrvatski dizajneri, a ne Kinezi čije proizvode možemo vidjeti na štandovima na kojima se kič nudi kao "autohtono hrvatsko".

- 20:25 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (43) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.07.2006., utorak

Kulinarsko zlostavljanje

Da bi priča bila vjerodostojna, moram dio napisati u dijalektu. S obzirom da ovdje na blogu ima velik broj onih koji spominju kaj i sve njegove varijante, kao i onih južnjaka koji naprosto zrače od ponosa na svoje južnjačko porijeklo realizirajući isto, među ostalim, govorom (da, pada mi napamet da ima dosta i onih koji pokrivaju oba područja istovremeno Image Hosted by ImageShack.us) i da ja to čitam s jednakim guštom kao da i sama tako govorim, morat ćete se i vi ovaj put prilagoditi i pročitati ovo moje. Image Hosted by ImageShack.us

Razgovor grobnički

- Ćeš?
- Ne bih, hvala.
- Zami.
- Ne mogu, stvarno.
- Vidi ju, zami.
- Stvarno ne mogu, baš sam od obeda.
- Samo pokusi, ionako je sled.
- Ne mogu, puknut ću.
- A biš ča drugo? Ćeš soka?
- Može čaša soka.
- Ma ča ćeš samo sok? Sigurno si lačna?
- Nisam, da jesam, rekla bih.
- Ma biš, vranića. Zami.
- Ne mogu, stvarno sam od obeda.
- Ma kad je bil obed. Zami ...


Naglasak je na ove tri točkice, jer postupak se ponavlja x puta. Image Hosted by ImageShack.us Čak i usred najzanimljivijih razgovora periodički se ubacuje ono "zami", "ćeš" ili "niš nisi jila".

Sjetilo me to i na jednu diskusiju u kojoj je netko (mislim čak i više njih) zastupalo stav da kada nekome dođeš u goste MORAŠ uzeti hranu koja ti je ponuđena. Ono kao iz pristojnosti. E sad, kako sam ja strašno zahtjevna, delikatna i osjetljivog nosa i želuca, čak i kada sam najgladnija ne jede mi se sve što netko ponudi. Osim toga, kad si sit, onda si sit i nemaš u želucu više mjesta pa ti nečije nutkanje najprije izgleda kao pristojnost, ali se uz upornost zna pretvoriti i u nešto iz čega ne znaš kako izvući živu glavu, a da ne okusiš ponuđeno.

Znam da mnogi ljudi rade to, jer još uvijek žive u uvjerenju nekih prijašnjih vremena kada je nekoga bilo sram reći "otprve" da će nešto uzeti (mislim da je to bio neki "sindrom siromašnih" - ne uzmi da se ne vidi da si gladan) pa je bilo normalno nuditi bez prestanka. Znam isto tako da ti isti ljudi to rade s najboljim namjerama, ne razmišljajući o mogućnosti da se nekome možda ne jede. No znaju biti toliko naporni da biste im najradije rekli "prestani dosađivati". To bih vjerovatno i rekla da je riječ o nekome moje dobi, ali starijoj osobi ipak ne bih. Ne vjerujem da bi shvatila onako kako shvatiti treba.

Nikako ne volim onu osobinu koja se kod nekih ljudskih fenomena manifestira u tome da možete umrijeti od žeđi, a da vas ne ponude čašom vode, a kamoli čega drugoga ili da vam kad im nešto donesete ne kažu ni hvala, a pri tom u goste dolaze praznih ruku. Stoga, čak i kada je netko škrt, vjerujem da "vježbom volje i želje" može nadići tu svoju karakternu osobinu da bi imao barem minimum pristojnosti. Međutim, ova druga krajnost zna biti toliko naporna da mi u takvim situacijama dođe da vrištim.

Ponuditi nekoga 1-2 puta, staviti mu na stol sve ono što smatram prikladnim, pristojnim i nužnim mi spada pod normalno, reći da se može poslužiti i slobodno jesti i piti kao da je doma, isto tako. Ali pristojnim smatram i pustiti gosta da živi. Uglavnom, ako me nemate namjeru ubiti davljenjem, ponudite me jednom. Image Hosted by ImageShack.us Ako sam gladna reći ću. Štoviše, reći ću i što bih jela. Ako kažem da neću, to znači da neću. Ili ne mogu. Ili ... štogod. Ali ne je NE. Image Hosted by ImageShack.us

- 19:27 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (39) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.07.2006., petak

A jesam grinta

Ljeto definitivno nije moje godišnje doba. K tome, ni inače nisam baš tip koji šuti. Zapravo, grintanje na štošta skoro da mi je prirodno stanje (nije baš za pohvalu, ali poricanje činjenica ne bi baš imalo nekog smisla Image Hosted by ImageShack.us). Tako da kad spojimo to i ove tople dane, baš vam moram spomenuti neke stvari koje me smetaju.

Primjetili ste da ima ljudi koji vam se zanose u facu? Nije to ono kad vam se zanosi netko kome je to "svrha". Image Hosted by ImageShack.us Mislim na one ljudi koji vam se približe na jedno 15-20 cm pa vam ugroze vidno polje koje se počne mutiti. Znam dvije takve osobe, približe vam se ful, onda se vi odmičete poprimajući hiperboličan oblik tijela, ali faca i dalje neumorno putuje za vama.

Drugo što ne volim je kad mi netko u autobusu, dok čekam u redu za nešto, u crkvi ili bilo gdje drugdje mljacka ili žvače za uhom. Ili kad prebacuje umjetne zube s jedne strane usta na drugu. Vrhunac zvučnih efekata ljudske nekulture je ono kad na cesti čujem ... hrrrrrrrrrrrek. Gnjusno, želudac mi se okrene. Ima jedna Baba koja tako hreče po cesti da vam sve pizze i pečeni mesni odresci ovoga svijeta presjednu sljedećih par dana.

Onda, smeta me kad ljudi traže veze za nešto. Ali vrhunac bedastoće je kad netko traži vezu za nešto za što veza uopće ne treba. Pisala sam već o tome, ali svježi primjeri uvijek motiviraju na još mojih ljetnih izljeva njurganja. Pokušavam zamisliti sebe kako dolazim u npr. Zagreb, treba mi wc i onda tražim vezu da bih se negdje, da oprostite, popišala. Image Hosted by ImageShack.us Ili, ima netko možda vezu za izradu osobne iskaznice? Ili, preko veze bih kod okuliste za pregled za koji ionako čekam godinama radi vlastite lijenosti. Ne kužim vam ja tu potrebu nekih da stalno traže "nekog svog" kao da sami nisu u stanju baš ništa.

Ono što me baš danas zasmetalo - stojim u redu u marketu i čekam da nekoj ženi prije mene prodavačica naplati račun. Račun ju dođe 110 kn i 5 lipa. Žena daje 120 kn. Ova ju pita - imate li možda 5 lipica (baš tim riječima) da vam ne moram usitniti na što žena odgovara da nema. I onda joj ova radi 5 lipa mijenja 10 kn. Mislim si, a jesi i ti neki lihvar. Nakon toga, dolazim ja na red, dajem gotovo točno koliko je trebalo. Uz baš 5 lipa viška. Koje mi je morala vratiti. Ne sjećam se stvarno kad sam zadnji put uzela taj sitniš, ali ovoj nisam dala gušta pa sam ih pobrala kao najveća škrtica na svijetu. Samo da nauči cijeniti tuđih 5 lipa jednako kao što cijeni svojih.

Vrhunac mog današnjeg kreštanja je moje opetovano natezanje s mamom vezano za stroj za pranje suđa. Mogu shvatiti da netko (kao osobi koja nije malo dijete) ne želi priuštiti hir i kupiti novu igračku - spomenuti stroj. No ja to i nisam htjela. Štoviše, moljakam već ne znam ni ja koliko da kupim taj stroj i poštedim nas sve skupa muka. Vjerovatno se pitate gdje je problem. I ja isto skupa s vama. Image Hosted by ImageShack.us Ali mami je problem, kako kaže, što nema mjesta. Pri tom se opirući micanju jednog ormarića kojeg, usput budi rečeno, mogu svrstati u one djelove namještaja u kojima stoje sve neke bezvezne stvari koje možete utrpati bilo gdje. Samo kad bi htjeli. Da stvar bude bolja, rekla sam joj i da bih joj isti stroj pustila u nasljeđe taman i da se sutra udajem. Image Hosted by ImageShack.us No ne pomaže ni to. Jedina je nada tata koji je na mojoj strani. Ovdje ide ono trep-trep. Image Hosted by ImageShack.us

Sad kad sam vam se izjadala, idem. Suđe me čeka. Image Hosted by ImageShack.us

EPILOG - Neočekivani rasplet

Između pisanja posta i spomenutog pranja suđa razgovarala sam s mamom. Opet krešteći (izgleda da mi je takva faza) o nečemu (neću vas umarati baš sa svakom sitnicom Image Hosted by ImageShack.us) došle smo na temu koja nema veze sa problematikom stroja. I onda je ona, ničim izazvana (nečim ipak da - mojim kreštanjem) rekla "pa dobro, možeš kupiti makinu" i dodala "ali onda moraš i novi škaf" (svi me iskorištavaju, nekad se osjećam ko francuska sobarica Image Hosted by ImageShack.us). Uglavnom, poanta je da se grintanje nekad isplati, čak i kad nema veze s ničim. Image Hosted by ImageShack.us

- 19:26 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (43) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.07.2006., ponedjeljak

"Zločin" i kazna

Ako ste pomislili da će ovo biti neka moja recenzija "Zločina i kazne", neće, iako mi je to jedno od dojmljivijih djela ruske književnosti. Ne znam zašto je tako, ali pročitala sam ga jednom ili dvaput, kad je Dostojevski bio obavezna lektira, a iz glave mi još nisu otišli Raskoljnikov i baba lihvarica. No, da ne skrenem previše s teme, bila sam jučer na misi i čula propovijed koja je bila i više nego dobra, a i blog-inspirativna u mome slučaju.

Naime, riječ je bila o nečemo o čemu vrlo često razmišljam, a što (barem u percepciji vjernika) često zna izazvati dvojaka tumačenja. Citirao je svećenik rečenicu koja bi išla otprilike ovako "ne ideš na misu, ne ideš na vjeronauk ... Bog će te kazniti", a koju sasvim sigurno izgovore mnoge mame i/ili tate. Jasno, rekao je i da takva rečenica nikako ne bi smjela izaći iz usta (a valjda i srca i duše) nekoga tko vjeruje u Boga kao "nešto" isključivo i samo dobro. Ta je rečenica uostalom samo karikirani primjer onoga što i inače često čujemo, onoga da Bog kažnjava.

Ne znam kako cijelu tu situaciju mogu doživjeti ljudi koji nisu vjernici i koliko im čak takav Bog može biti netko kome bi se jednom možda htjeli približiti, s obzirom da i među vjernicima postoje zablude. I s obzirom da prijetnje Božjom kaznom predstavljaju upravo kontradikciju onoga što bi vjera trebala biti. Dobro, možemo se pitati, a što je onda ono kada se dese ružne stvari u životu, kada nam netko čini nažao, kada se desi bolest ...Možemo se pitati i možemo nalaziti vlastita tumačenja, ali moje sigurno nije da Bog time ikoga kažnjava.

Neki ljudi namjerno čine drugima zlo, i njima će se to zlo vratiti. Ali ne zato što će Bog tako htjeti, nego upravo jer su sami izabrali zlo kao način. Neki drugi (zapravo sam sigurna da to ponekad svi činimo) naprave nešto ružno drugome, ali ipak nenamjerno. Ali tada je ipak naša savjest ta koja nam "javlja" da to nije trebalo učiniti ili reći. Rekla bih i da se pri tom buđenju, osvješćivanju, progledavanju ili nazovite kako hoćete, ako to dozvolimo, može uplesti Bog, jer uostalom, što je Bog nego dobro?

Drugo što je na neki način povezano je i ono da "moramo vratiti". Teško je uvijek voditi se onom "tko tebe kamenom ti njega kruhom" ili okrenuti drugi obraz kada dobiješ pljusku, ali opet je to onaj izbor kojega imamo. Sama nisam osvetoljubiv tip. Najveći doseg "vraćanja" mi je ono što riješim odmah, verbalno, a čak i po tom pitanju mislim da se puno može napraviti. Tako ja, kako vidite i na blogu, radim na tome. Image Hosted by ImageShack.us Istina, ne baš uvijek uspješno, ali ... Image Hosted by ImageShack.us

Sjećam se nečega od prije dosta godina. Jedna poznanica tada mi je bila nešto kao frendica (ne prijateljica, nego frendica) pa sam joj, među ostalim, pričala o jednom liku u kojeg sam onda mislim bila zaljubljena (sada mi je smiješno na to gledati kao zaljubljenost, ali onda mi nije bilo). Uglavnom, malo poslije oni su završili u vezi. Nakon što me prošao prvi šok, onaj emotivni, javio mi se osjećaj kako bih joj to rado vratila. Samo da vidi kako je to. Ne iz zloće, nego samo da vidi kako je to kad nekog tako povrijediš. Sada nisam ni blizu takvim mislima, ne samo kada je taj slučaj u pitanju, nego i inače. Danas sam sretna da je tako bilo i želim im svu sreću u bračnom životu. Jednostavno više ne mogu i ne želim na taj način razmišljati.

Događaju se u mojoj obitelji, i to najmilijima, neke ne baš lijepe stvari u kojima neki drugi iz iste obitelji iz čiste sebičnosti gaze sve ono što se gradilo godinama. Ne mogu reći da sam sretna radi toga, naprotiv, nekad mi bude baš teško, posebno radi mame. Svejedno, ne razmišljam kako bi ih radi toga što rade trebao "kazniti Bog". Ali vjerujem da Bog može dati snage da se i kroz najteže trenutke u životu prođe. Vjerujući da će neki kojima očigledno On nije taj kojega slijede u svojim djelima, progledati jednom upravo radi već spomenute savjesti. Ako i ne, to nije moj problem, jer tuđe savjesti nisu nešto o čemu želim razmišljati.

Sreća, ona potpuna i cjelovita, je u nama samima, koliko god bili uvjereni da nam za nju trebaju drugi ljudi. Život mi uljepšavaju mnogi ljudi, radi mnogih sam sretna, radi mnogih bih mogla plakati kad im se desi nešto jako lijepo ili kad meni učine nešto jako lijepo, ali ona unutarnja sreća koja nas ispunjuje ipak je nešto što moramo izabrati sami. Jer to baš nitko osim nas samih izabrati ne može. Na putu da do toga dođem u trenutku kada nisam sretna sasvim sigurno nije mržnja niti osvećivanje. Ali Bog je. I radi toga puno mi je lakše u životu.

- 20:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.07.2006., subota

O sebičnosti "velike" djece

Pričam s mamom neki dan o ležernim temama tipa "srela ovu", "vidjela onu" i tako u razgovoru kaže mi ona da tamo neka nazovimo ju Marija čuva svoju unučad. Čuva - u što se ubraja biti sa djecom i paziti ih, igrati se s njima, čistiti ih, hraniti, a i praviti ručak za cijelu obitelj (jer čuvanje je u domu djece). Zaključujem da je ta baka kao i mnoge druge koje rade isto to.

Dizanje svako jutro, rano, pa odlazak na drugi kraj grada, pa višesatna briga za djecu i dolazak popodne doma za mene predstavlja svojevrsan oblik radnog odnosa u slučaju kada se sve to ne događa na određeni rok (npr. radi odlaska na odmor roditelja, iznimnih obaveza ili nečeg trećeg, ali privremenog). Predstavlja obavezu. A kada se nekoga tko je u mirovini zaposli na taj način, kada mu se daju zadaci za svaki dan, na neki mu način oduzima ona sloboda koja ga s obzirom na sve ono što je cijeli život radio pripada. Štoviše, kada je o vlastitom roditelju riječ, smatram da bi senzibilitet trebao biti i veći. Posebno ako imamo volje i osnove izvrtiti sve one "filmove" u kojima su se naši roditelji bezbroj puta odricali da bi nama djeci bilo bolje.

Jasno, postoje i razne složenije okolnosti,npr. ako je jedan roditelj ostao udovica ili udovac, možda mu i odgovara da nije sam, ali bez obzira na to ili neki drugi razlog, smatram da je to ipak obaveza. Obaveza za koju nerijetko vidim da ju djeca (ne mislim na unučad, nego na djecu baka) doživljavaju kao nešto što je samo po sebi dar, a ne ipak odricanje od svega onoga što bi se moglo raditi - ići na more, u šetnje, čitati, družiti se u raznim klubovima itd. Imam dojam da se nikako ne shvaća da i u mirovini ljudi MOGU lijepo živjeti i da im se sve ipak ne mora okretati oko usluživanja vlastite djece. Dakle, ono što želim reći je da bih naravno voljela da jednog dana moje dijete čuva osoba od povjerenja, ali sam i sasvim sigurna da bih ako bi to bili moja majka i/ili moj otac definitivno dala neku novčanu nadoknadu. Ne bi to bilo jednako kao da plaćam vrtić, ali sigurno ne ni neki iznos "za čokoladu". Smatrala bih to svojom obavezom. A k tome bi mi bilo i zadovoljstvo.

Druga stvar koju primjećujem je da roditelji nerijetko postaju žrtve vlastite djece i u puno drugih situacija. Uzimaju im stvari (sve kao na nekoj "prijateljskoj" bazi), koriste ih za razne usluge pa čak i dolaze jesti u roditeljski dom da ne bi prljali kod sebe doma. Naravno da bih uzela iz stana nešto što bi mi mama i tata dali, naravno da bih ih zamolila za uslugu kad to sama ne bih mogla napraviti i naravno da bih povremeno dolazila u posjet, ali u nekim služajevima to prelazi svaku mjeru i postoje toliko očigledno korištenje da se nekad pitate koliki prag tolerancije uopće čovjek može imati, čak i kada je u pitanju vlastito dijete.

Ne želim ovdje stvarati dojam neke svoje savršenosti, jer i u odnosu s roditeljima daleko sam od toga, ali spominjati ono da ću vidjeti kad budem imala svoju djecu ne smatram adekvatnim argumentom. Naime, ja već sada jesam dijete svojih roditelja i odnos mi je drugačiji i sada, a i oduvijek je bio, od ovogih manifestiranih kroz slučajeve koje sam opisala. Već sada dovoljno poštujem svoje roditelje da mogu sa sigurnošću reći da oni zavređuju voditi svoj život i da sama sigurno neću biti ta koja će njihovom dužnošću smatrati da mi služe jednako onako kao kada sam bila dijete.

Baš se pitam kako ljudi mogu biti takvi da zaborave 1000 usluga koje im se naprave, ali kada se ne napravi jedna jedina to shvate kao najveće neprijateljstvo i još se k tome prijete nekim kažnjavanjem tipa "vidjet ćeš kad ću ti opet ..." nimalo ne vodeći računa o percepciji složenosti problema sa pogleda te druge osobe. Nije se desilo meni, ali desilo se jednoj dragoj mi osobi i dođe mi da se upletem, jer ipak sam u toj priči glas razuma (a ne emocija koje katkad znaju biti smetnja). Naravno, neću se uplesti, jer to je ipak obiteljska stvar koja će se vjerujem riješiti, iako čak i tada, ne volim baš stajati po strani i gledati naočigled nepravdu i pri tome šutjeti.

UPDATE

Moram samo dodati objašnjenje za ovo što sam spomenula vezano za novac. Moja bi mama sigurno novac uzela, jer uvjerila bih ju da je to optimalno rješenje (tatu zbog karaktera manje vidim kao osobu koja bi taj "posao" u cjelosti preuzela na sebe ako bi postojala druga rješenja). Znam isto tako da bi mama, ako i da, potrošila manji dio, a veći ili spremala za dječju budućnost ili bi im od toga kupovala odjeću, igračke ili nešto treće. Ono što sam htjela reći je da to nije plaćanje kao da dajete novac u trgovini, već samo način izražavanja zahvalnosti i poštovanja prema utrošenom vremenu, energiji i volji da se pomogne, a radi otklanjanja primisli iskorištavanja. Naravno, svatko ima svoje metode i načine održavanja dobrih odnosa pa bira onaj koji smatra najboljim. Kako god, vidim da neki izaberu onaj koji s ljubavlju nema baš nikakve veze, jedino sa "cjeđenjem" roditelja gdje god i kako god stignu.

- 08:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (42) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

Volim kad ...

Image Hosted by ImageShack.us Nije tajna da volim muškarce. Image Hosted by ImageShack.us I tu nekako počinje ova kratka priča.

Volim kad pjevaju. Gledam Talijane u svom zadnjem nogometnom ogledu kako punim plućima pjevaju himnu. Ne, ne gledam diveći se nekoj posebnoj ljepoti (iako, ima i onih koje bi se i tako dalo gledati Image Hosted by ImageShack.us), već slušajući s koliko (muškog) žara ulaze u zadnji "dvoboj". Riječ je ovdje o nacionalnom ponosu, ali čak i da je u pitanju neki drugi motiv, volim kad muškarci lijepo pjevaju. I glasove ne ispuštaju mrmljajući sebi u bradu. Valjda dobivam dojam odlučnosti, ponosa, snage.

Volim i kad se bore. Za sve ono do čega im je stalo. Ne mislim tu na rješavanje problema šakama, jer bilo bi najbolje da se njih baš nikad ne upotrebljava u tu svrhu. Govorim o nekoj sasvim drugoj borbi. Sportskoj, ali i svim drugim vrstama koje život nosi, a koje pokazuju da netko drži do časti i dostojanstva, i sebe i drugoga. O borbi u kojoj žele voljenu ženu učiniti sretnom koliko god to ponekad teško bilo. O borbi da u životu poštenim radom steknu ono što ih jača kao osobe. O borbi za dijete, svoje ili tuđe, kad god ustreba. O borbi u kojoj svladavaju sve ono teške situacije u kojima ih život nije mazio.

Volim i kad plaču. Zadnji podsjetnik su mi ove nogometne utakmice. Stvarno mi nije jasno zašto se mnogi muškarci toliko (gotovo panično) boje suza. Pokazati emocionalnost ne znači biti manje muško. Osim toga, suze su neki znak potrebe za nježnošću, a uopće ne sumnjam da potrebu za njome ima svaki čovjek. Svaki.

Volim i kad su nježni. Potpuno je nebitno izražavaju li taj osjećaj prema curi, ženi, majci, djetetu. Volim vidjeti muškarca kojeg nije sram igrati se sa djecom, koji se sjeti pokloniti cvijet ženskoj osobi koja mu znači, koji zna pogladiti po kosi, koji zna pogledati onako ...

Volim i kad pričaju i slušaju, i kad uživaju u tome. Baš kao i onda kad samo šute.

Volim i kad su odlučni. Ne odlučni u smislu "ja sam gazda i onako je kako ja kažem i nikako drugačije". Odlučni u smislu sigurnosti u sebe, u svoje stavove, ali s osjećajem da nekad ipak treba popustiti. Recimo, u kombinaciji s nježnošću.

Volim i kad poštuju žene i ne boje se to pokazati. Čak i ako to "priznanje" (povremeno) žele zapakirati u šarmantno-provokativne komentare.

Volim i kad ... e pa neću vam baš sve reći. Image Hosted by ImageShack.us

Puno puta pisala sam o tome koliko volim djecu. Puno puta, pa i ovaj, govorila sam o tome koliko volim muškarce. Govorila sam i o ženama, ali sasvim sigurno će one ovdje ponovno dobiti mjesto u jednom posebnom postu. Jer vrijede. Jako puno za one koji možda nekim čudom to još uvijek ne znaju.

Možda sam mogla biti i kraća ... Volim kad su ljudi cijelim svojim bićem.

- 21:29 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (46) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.07.2006., subota

Ljetna shema

Ljeto je došlo, vrijeme godišnjih odmora, repriza na svim televizijama, ljetnih vrućina koje se izmjenjuju s periodima kada čujemo one tragi-generalizacijske izjave tipa "ljeta više nisu ista" kao da i prije 100 ili 200 godina ljeti nikad nije pala kiša ili kao da i prije nisu postojala više ili manje kišna ljeta. Uglavnom, na vidiku je period gotovo revolucionarnih promjena stila življenja. S obzirom na to, (opet) mi neke stvari nisu jasne.

Primjetili ste da se negdje u svibnju ili lipnju u medijima počinje intenzivno pojavljivati ona "više cvijeća, manje smeća"? Poruka je naravno korisna i pozitivna, ali meni skoro redovito digne tlak. Jer nije mi jasno zašto nama turisti moraju biti razlog da bismo htjeli čišću Hrvatsku. Ispada da nije toliko bitno kakvi smo u jesen i zimu, jer tada nemamo goste, ali je strašno bitno da se "uredimo" kada nam netko dolazi. S tim u vezi je i ona "nasmiješi se". Sjeća li se netko sugestije ne znam više kojeg političkog lika tamo nekog vremena kada je taj (ili ta, mislim da je i Pave spominjala mlade i lijepe konobarice kao "preduvjet" turističkog uspjeha) rekao da turisti vole vidjeti nasmiješene i vedre ljude? Ne bi li bilo koje političko vodstvo trebalo željeti vedre ljude u svojoj zemlji tijekom cijele godine? A ne u medijima davati gotovo kretenoidne izjave koje podrazumijevaju da s umjetno-lažnim smiješkom hodamo okolo pokazujući Njemcima, Talijanima, Slovencima ... kako smo sretan narod. Vrhunac ljudske gluposti koju pamtim je ona iz vremena kada su se u Karlovcu stvarale strašne gužve i kada se savjetovalo i Karlovčanima i drugima iz turističkih mjesta ili mjesta koja su bila "tranzitnog tipa" da izbjegavaju izlaske u to vrijeme kako bi smanjili gužvu? O Bože, naravno da će svatko sam prosuditi kada će si uštedjeti vrijeme izbjegavajući kolonu, ali da se netko drzne savjetovati nam da budemo doma dok netko s kopna ne stigne na more???

Drugo što me smeta je priča u kojoj ljudi iz neznanja ili nedovoljnog promišljanja turizam doživljavaju kao izvor tolike zarade u kojoj Hrvati gotovo da ništa drugo i ne trebaju raditi. Zaboravljaju pri tom da je kod nas 2-3 mjeseca intenzivnijega sunca i topline i da ni Austrijanci ni Mađari neće masovno dolaziti na Jadran niti bilo gdje drugdje u Hrvatsku da bi imali ono što imaju doma. Zašto neki konačno ne shvate da Hrvatska nije Havajsko otočje? I da k tome ima drugih oblika privređivanja? Osim toga, tu je i ona pojava pohlepe koja se ogleda u želji da neki "poduzetnici" u par tjedana toliko zarade da cijelu godinu ne moraju raditi ništa. A pri tom daju uslugu tipa "2x2 sobice" u koju nakrcaju "rodbinu" zaobilazeći u širokom luku sve poreze.

Posebna priča su mjesta poput Zrća. Može li mi netko objasniti što bi trebala značiti ta "in" mjesta raskalašenog življenja u kojima se pod krinkom zabave nastoji opravdati sve ono što u zabavu ne bi trebalo spadati? Netko će reći da je seks zabava. Dobro, stvar izbora. Ali ako je nekome zabavno skidanje gaća pod utjecajem alkohola i koječega drugoga pred strancem kojega vidiš prvi, a vjerovatno i zadnji put zabavno, onda ne bi trebalo zaboraviti da je upravo to model koji upijaju i svi oni 14 ili 15-godišnjaci koji iz djece prelaze u odrasle i koji upravo na taj način dobivaju signal iz kojeg će pročitati i upiti ono što im se nudi. Osim toga, način na koji se ženska tijela tamo nude kao komadi mesa spadaju u nešto što je daleko od liberalnosti i neke "slobode" izričaja osobnosti. Zato mi je krajnje nejasno što bi trebala značiti ta stalna i u medijima sveprisutna kategorizacija ljeta u kojoj se opravdava i neko ne samo slobodnije nego i preslobodno ponašanje. Znači li to da si ljeti smijemo dopustiti potpuno odsustvo mozga? Jasno da svatko bira svoj način življenja, ali djeci i mladima nuditi model po kojem bi ljeto trebalo biti godišnje doba u kojem je sve dozvoljeno ne čini mi se nekim osobitno pametnim načinom edukacije.

Tradicionalno (eh, baš mogu donositi zaključke na temelju drugog ljeta na blogu Image Hosted by ImageShack.us) i ovdje će pretpostavljam nastati pravo zatišje, jer će se mnogi blogeri raspršiti po cijeloj Lijepoj našoj. Svima, i onima koji odu na odmor i oni koji ostanu doma, želim puno nelažnih osmijeha - usput, evo vam jedan Image Hosted by ImageShack.us, i naravno prave ljubavi. Onima koji odlaze raditi, uspješno skupljanje kunica u kojima će uživati u ostatku godine. Image Hosted by ImageShack.us U svakom slučaju, život postoji i kad nije ljeto. Jednako lijep i ništa manje interesantan.

- 13:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.07.2006., utorak

Zagreb - centar (hrvatskog) svemira

Da živim u Zagrebu, postoji mogućnost da mi percepcija ovoga o čemu ću pisati ne bi bila ista. Ne mogu to reći sa sigurnošću jer ono "što bi bilo kad bi bilo" je uvijek nešto o čemu možemo nagađati, a nikada znati. Kako god, u njemu ne živim pa onda mogu reći kako neke stvari izgledaju s pogleda nekoga tko nije u glavnom gradu Hrvatske. I tko isto tako ne živi u nekom selu na Velebitu, daleko od gradskog načina življenja.

INA-a. Sjedište joj je kako znate u Zagrebu. S obzirom da su obje rafinerije nafte izvan Zagreba, i to u Rijeci i u Sisku, pitam se zašto je središte u Zagrebu. Istina je da u Zagrebu postoje INA maziva, ali to je vrlo mali omjer u odnosu na ostatak proizvodnje. SVA goriva kojima se voze SVI stanovnici Hrvatske (koji gorivo ne kupuju izvan Hrvatske) proizvode se u rafineriji na Urinju (pored Rijeke). Što znači da i novac koji se od te proizvodnje dobije ipak zaslužuje ostati tamo gdje i nastaje. Gradonačelnik Bandić uvijek priča o dobrim prihodima grada kojima se puni zagrebački gradski proračun. Što mi je jako drago kada to nije na način da se on puni na račun pražnjenja proračuna nekih drugih.

Onda, kad ste u Rijeci i odlučite otići na drugi kraj Hrvatske, jedino što možete je - rezervirati. Ne kartu, nego nerijetko i cijeli dan koji će vam trebati za savladavanje 500-600 km udaljenosti ako to neće biti osobni automobil. A nekad čak i tada. Tako primjerice da biste iz Rijeke došli do Osijeka, možete autobusom što je najbrže. Naravno, ako ne želite presjedati, onda imate JEDAN Autotransov autobus dnevno kojem treba gotovo 7 sati. Ako se odlučite za vlak, onda ih imate ČAK 2. Jedan je brzi kojem treba skoro 9 sati, drugi baš nije tako brz pa mu treba 11 sati. Odlučite li se krenuti prema jugu, u Dubrovnik, možete birati između autobusa kojem treba oko 12 sati, ili broda. "Marco Polo" ponedjeljkom i petkom plovi za Dubrovnik i za to mu treba 18 do 20 sati ovisno o broju luka u koje pristaje na tom putu. Što se aviona tiče, riječki je aerodrom na Krku (Omišalj), a letova Croatia Airlinesa u sezoni i izvan nje prema Osijeku i Dubrovniku NEMA. Ni dnevno, ni tjedno, ni mjesečno. Ni sezonski.

Sva ministarstva imaju središta u Zagrebu, bez obzira imaju li veze s poljoprivredom, ribarstvom, pomorstvom, šumarstvom. Također je broj fakulteta (i općenito studija) koji se u Zagrebu nalaze puno veći od broja bilo kojeg drugoga grada. Razumljivo je da je s obzirom na broj stanovnika realno očekivati da taj broj bude veći, ali ono što mi nije razumljivo je da Rijeka npr. nema studij Talijanskog jezika i književnosti, kao ni da nema nešto što je u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet ili Prehrambeno-biotehnološki fakultet.

Posebna je priča zdravstvo. U tom smislu i centralizacija na nižoj razini predstavlja veliki problem. Tako su do nedavno (ne znam je li se konačno uspio riješiti taj problem) bubrežni bolesnici sa kvarnerskih otoka morali i svaki drugi dan prevaljivati put do Rijeke ili Labina da bi otišli na za život neophodnu dijalizu. Trebam li vam reći da bura i loše vrijeme zna biti takvo da se povremeno s otoka NE može na kopno čak i kada se želi koristiti helikopter za takve, iznimne situacije. Osim toga, tu su i svi drugi pregledi koji se nerijetko ne mogu obaviti ni u Rijeci. Tako npr. kada se pokvare rentgen aparati koji su prestari, pacijente se upućuje kod privatnih liječnika. Tu se onda nužno upitate - čemu uopće uplaćujete one iznose koji vam se uzmu od plaće? I da. Humanitarne akcije. Naravno da nemam ništa protiv istih, uvijek se uključim svojim skromnim prilogom. ALI zašto se vrlo čestu pomažu zagrebačke bolnice, odjeli, zavodi. Ponavljam, znam da Zagreb ima najviše stanovnika, ali nije Zagreb cijela Hrvatska. Gotovo u pravilu kada je akcija na razini Hrvatske pomaže se nekom ili nečem - zagrebačkom. Kada je riječ o riječkim bolnicama (pretpostavljam i nekih drugih gradova), onda sve to ostane na lokalnoj razini. I drugi gradovi imaju teško bolesne trudnice, i drugi gradovi imaju osobe s invaliditetom, i drugi gradovi imaju teško bolesnu djecu. Zašto se na njih u tim prilikama zaboravlja? Zašto se ne pomogne svima u Hrvatskoj koji boluju od iste bolesti kad se već krene u akciju?

Da zaključim, volim Zagreb, jednako kao i bilo koji drugi hrvatski grad. I zato, želim dobro i onima u selima, i u mjestima, i u gradovima. I ne želim da niti Zagreb niti Rijeka žive na račun nekoga tko ima manje prihode. Naprotiv, smatram da onaj tko ima više mora pomoći onoga tko ima manje. Zato, smatram da slabije razvijenim mjestima i županijama treba pomagati, a ne odmagati centralizacijom. Moram opet ponoviti ono što sam već rekla. Broj stanovnika sigurno mora biti određena osnova za financijska i bilo koja druga ulaganja i davanja. Ali osim reciprociteta, država nikako ne smije zanemariti i preostale svoje uloge. Ona mora biti socijalna, mora se zalagati za obrazovanje svih stanovnika, mora isto tako voditi brigu o otocima i njihovoj povezanosti sa kopnom ne sjećajući ih se samo u vrijeme turističkih mjeseci itd. Znam, sad će se pojaviti oni koji možda neće reći, ali će pomisliti da sam utopist. Možda i jesam, ali da nisam značilo bih da se mirim da situacijom. A to ipak nije moj način. Zato, vi koji ste iz Zagreba niste, sigurno ste i sami svjesni barem dijela ovoga o čemu sam govorila. Vi koji jeste, ovo je samo jedan od načina na koji ste mogli spoznati nešto što se događa malo dalje od vas, ali ipak u NAŠOJ zajedničkoj državi. Bolje će biti jedino onda kada svi skupa shvate da tako ne bi trebalo biti. Slika onih koji u Zagreb HRLE studirati one studije koje imaju u svojim gradovima, i to samo zato što je to "prestižno", govori da su mnogi još jako daleko od te spoznaje.

UPDATE

Da ovaj post ne bi bio pročitan na način na koji nije napisan, savjetujem čitanje onoga što sam napisala prije više od godinu dana.


- 21:32 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (90) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se