Da bi priča bila vjerodostojna, moram dio napisati u dijalektu. S obzirom da ovdje na blogu ima velik broj onih koji spominju kaj i sve njegove varijante, kao i onih južnjaka koji naprosto zrače od ponosa na svoje južnjačko porijeklo realizirajući isto, među ostalim, govorom (da, pada mi napamet da ima dosta i onih koji pokrivaju oba područja istovremeno ) i da ja to čitam s jednakim guštom kao da i sama tako govorim, morat ćete se i vi ovaj put prilagoditi i pročitati ovo moje.

Razgovor grobnički

- Ćeš?
- Ne bih, hvala.
- Zami.
- Ne mogu, stvarno.
- Vidi ju, zami.
- Stvarno ne mogu, baš sam od obeda.
- Samo pokusi, ionako je sled.
- Ne mogu, puknut ću.
- A biš ča drugo? Ćeš soka?
- Može čaša soka.
- Ma ča ćeš samo sok? Sigurno si lačna?
- Nisam, da jesam, rekla bih.
- Ma biš, vranića. Zami.
- Ne mogu, stvarno sam od obeda.
- Ma kad je bil obed. Zami ...

Naglasak je na ove tri točkice, jer postupak se ponavlja x puta. Čak i usred najzanimljivijih razgovora periodički se ubacuje ono "zami", "ćeš" ili "niš nisi jila".

Sjetilo me to i na jednu diskusiju u kojoj je netko (mislim čak i više njih) zastupalo stav da kada nekome dođeš u goste MORAŠ uzeti hranu koja ti je ponuđena. Ono kao iz pristojnosti. E sad, kako sam ja strašno zahtjevna, delikatna i osjetljivog nosa i želuca, čak i kada sam najgladnija ne jede mi se sve što netko ponudi. Osim toga, kad si sit, onda si sit i nemaš u želucu više mjesta pa ti nečije nutkanje najprije izgleda kao pristojnost, ali se uz upornost zna pretvoriti i u nešto iz čega ne znaš kako izvući živu glavu, a da ne okusiš ponuđeno.

Znam da mnogi ljudi rade to, jer još uvijek žive u uvjerenju nekih prijašnjih vremena kada je nekoga bilo sram reći "otprve" da će nešto uzeti (mislim da je to bio neki "sindrom siromašnih" - ne uzmi da se ne vidi da si gladan) pa je bilo normalno nuditi bez prestanka. Znam isto tako da ti isti ljudi to rade s najboljim namjerama, ne razmišljajući o mogućnosti da se nekome možda ne jede. No znaju biti toliko naporni da biste im najradije rekli "prestani dosađivati". To bih vjerovatno i rekla da je riječ o nekome moje dobi, ali starijoj osobi ipak ne bih. Ne vjerujem da bi shvatila onako kako shvatiti treba.

Nikako ne volim onu osobinu koja se kod nekih ljudskih fenomena manifestira u tome da možete umrijeti od žeđi, a da vas ne ponude čašom vode, a kamoli čega drugoga ili da vam kad im nešto donesete ne kažu ni hvala, a pri tom u goste dolaze praznih ruku. Stoga, čak i kada je netko škrt, vjerujem da "vježbom volje i želje" može nadići tu svoju karakternu osobinu da bi imao barem minimum pristojnosti. Međutim, ova druga krajnost zna biti toliko naporna da mi u takvim situacijama dođe da vrištim.

Ponuditi nekoga 1-2 puta, staviti mu na stol sve ono što smatram prikladnim, pristojnim i nužnim mi spada pod normalno, reći da se može poslužiti i slobodno jesti i piti kao da je doma, isto tako. Ali pristojnim smatram i pustiti gosta da živi. Uglavnom, ako me nemate namjeru ubiti davljenjem, ponudite me jednom. Ako sam gladna reći ću. Štoviše, reći ću i što bih jela. Ako kažem da neću, to znači da neću. Ili ne mogu. Ili ... štogod. Ali ne je NE.