Marketing
899 - 710 = danas (opet) grizem
Ugrubo bih (mega)supermarkete mogla podijeliti u dvije skupine, na one u kojima mi je gušt kupovati i u koje odlazim kada sama biram, i na one druge, u kojima se nađem kada me splet okolnosti tamo odvede. Pevec spada u ove druge. Dosad je tako bilo, jer mi nije baš zgodno doći do njega, jer je glomazan i jer mi pomalo djeluje kao skladište. Odsad imam još jedan razlog više.
Ima već par mjeseci kako mi je printer pokvaren. S obzirom da mi je (od)služio par godina, da mu je garancija istekla pred 2 godine, da je koštao možda 500-600 kuna i da bi popravak koštao previše s obzirom na to koliko sada vrijedi, odlučila sam kupiti novi. Kako mi baš i nije bila neka sila, nisam odlučno krenula u kupovinu nego bih gdje god bih imala priliku bacila pogled na ponuđeno. Razmišljajući pri tom kako ću negdje na netu malo detaljnije tražiti koji koliko printa po minuti i koliko tinte troši. Dakle, Pevec je bio još samo jedno od mjesta gdje sam otišla onako usput pogledati kakvih modela imaju i eventualno kupiti ako mi se svidi. Bez nekih obaveza i grča kojeg imate kad npr. kupujete košulju dan prije odlaska na vjenčanje (ne vlastito 
). Usto, išla sam s bratom i tatom pa neko detaljno razgledavanje nije dolazilo u obzir.
Uglavnom, kako se to obično desi kada najmanje očekujete, ugledala sam jedan printer koji mi se svidio. Ne samo izgledom nego i svim mogućnostima koje je imao. Cijena mu je bila 710 kuna. Povukla sam kutiju da pročitam detalje sluteći da od prodavača neću saznati ništa više. Slutnje su se brzo pokazale istinite. Prvo, iz njega je izbijala ona ravnodušnost u kojoj kao da vam pokazuje da mu je svejedno hoćete li ili nećete kupiti proizvod. Nije režao ni "mrzio pogledom", ali nije ni odavao znakove nekog ljubaznog prodavača. Osim toga, nije baš obilovao znanjem o proizvodu, jer postavljajući pitanja, pokazalo se da više o njemu znam ja nego on. A ja sam znala stvarno malo, samo ono što sam pročitala na kutiji i vidjela na samom proizvodu. Kako god, uzela sam baš taj printer i skupa s nekim drugim stvarima otišli smo na obližnju kasu.
Nisam računala koliko će nas sve to doći pa me i račun nije nešto osobito iznenadio, iako mi se činilo nemalo. Ali, i inače imam običaj baciti pogled pa sam i ovaj put. Kad ono - printer 899 kuna !!! Bila bih se vratila i za puno manji iznos, ali ovo ... Odem još jednom pogledati ceduljicu iznad printera misleći da sam možda krivo pogledala ili su možda krivo stavili pa je riječ o nekom drugom tipu, ali ne - gledam, čitam i sve jasno - moj printer 710 kuna. Odem opet kod Ravnodušnog koji je okrenuo neke brojeve, utvrdio da je prava cijena ipak 899 i da ako hoću, mogu vratiti printer pa će mi vratiti novac (mislim - DOBRO JUTRO, znam ja da to mogu i bez da mi govori). Nakon što sam mu rekla da im profesionalnost baš nije na nivou, rekao je da je "kolega iz druge smjene valjda zaboravio promijeniti cijenu". Mislim si - da, sigurno je sada lako prozivati kolegu koji nije ovdje i ne može se braniti, a možda si baš ti taj koji nije napravio svoj posao.
Dobro, odlučila sam da printer neću vratiti, jer sviđao mi se bez obzira na tu skoro 200 kuna veliku razliku u cijeni. Ali sam isto tako odlučila javiti se na tu kasu na koju me uputio spomenuti prodavač ako želim povrat. Tek da im kažem da je to što rade KRAJNJE neprofesionalno. Naime, čula sam i od drugih da je u Pevecu "skroz normalno" da npr. neki proizvod košta na polici 18.50, a na kasi 19,70. Ovo je samo primjera radi. Pretpostavljam da se nitko neće vraćati za par kuna, ali opet - to je način za uvaljivanje proizvoda? I tako, dođem ja do te cure tamo. Koja je odmah rekla da je ona "samo ona koja radi na kasi za povrat i koja nema ništa s tim". A ja joj uporno govorim da ne govorim to njoj osobno i da samo želim znati - tko ima nešto s time, tj. KOME NADREĐENOM se mogu obratiti za ovo. Nisam naravno saznala, ali mi je rekla "mi vas ne varamo, nama to nije u interesu, nitko tih 200 kn nije uzeo u džep". Cura izgleda nikako da shvati da to JE varanje, jer mnogi proizvodi se NE bi prodali da im je ispravna cijena tamo gdje bi i trebala biti. Na kraju mi je spomenula da mogu napisati u knjigu žalbe ono što želim. Nisam napisala ništa mislieći na ono - imam ja blog. Tražila sam i mail trgovine na Kukuljanovu, ali uzalud mi trud.
Ono što moram reći je da naše Udruge za zaštitu potrošača slabo rade. Ili možda imaju preslab utjecaj i ovlasti. Jer da je tako, onda bi se trgovci ipak pridržavali ZAKONA. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (ne znam da li se baš tako zove) kaže da maloprodajna cijena mora biti jasno istaknuta na proizvodu ili pored njega i da se po toj cijeni prodaje proizvod i izdaje račun. Drugim riječima, u zapadnom svijetu gdje je prodavač zaštićen ja bih platila 710 kuna, a razliku bi platio onaj koji nije svoj posao napravio kako treba. Pretpostavljam da bi, nakon što se istome određeni iznos nadoknadi iz plaće, drugi put jako dobro znao što mu je posao.
p.s. Ali - zadovoljna sam printerom. Ovo je da ne bude skroz grintavi post.
Post je objavljen 31.07.2006. u 21:35 sati.