Ljeto definitivno nije moje godišnje doba. K tome, ni inače nisam baš tip koji šuti. Zapravo, grintanje na štošta skoro da mi je prirodno stanje (nije baš za pohvalu, ali poricanje činjenica ne bi baš imalo nekog smisla ). Tako da kad spojimo to i ove tople dane, baš vam moram spomenuti neke stvari koje me smetaju.

Primjetili ste da ima ljudi koji vam se zanose u facu? Nije to ono kad vam se zanosi netko kome je to "svrha". Mislim na one ljudi koji vam se približe na jedno 15-20 cm pa vam ugroze vidno polje koje se počne mutiti. Znam dvije takve osobe, približe vam se ful, onda se vi odmičete poprimajući hiperboličan oblik tijela, ali faca i dalje neumorno putuje za vama.

Drugo što ne volim je kad mi netko u autobusu, dok čekam u redu za nešto, u crkvi ili bilo gdje drugdje mljacka ili žvače za uhom. Ili kad prebacuje umjetne zube s jedne strane usta na drugu. Vrhunac zvučnih efekata ljudske nekulture je ono kad na cesti čujem ... hrrrrrrrrrrrek. Gnjusno, želudac mi se okrene. Ima jedna Baba koja tako hreče po cesti da vam sve pizze i pečeni mesni odresci ovoga svijeta presjednu sljedećih par dana.

Onda, smeta me kad ljudi traže veze za nešto. Ali vrhunac bedastoće je kad netko traži vezu za nešto za što veza uopće ne treba. Pisala sam već o tome, ali svježi primjeri uvijek motiviraju na još mojih ljetnih izljeva njurganja. Pokušavam zamisliti sebe kako dolazim u npr. Zagreb, treba mi wc i onda tražim vezu da bih se negdje, da oprostite, popišala. Ili, ima netko možda vezu za izradu osobne iskaznice? Ili, preko veze bih kod okuliste za pregled za koji ionako čekam godinama radi vlastite lijenosti. Ne kužim vam ja tu potrebu nekih da stalno traže "nekog svog" kao da sami nisu u stanju baš ništa.

Ono što me baš danas zasmetalo - stojim u redu u marketu i čekam da nekoj ženi prije mene prodavačica naplati račun. Račun ju dođe 110 kn i 5 lipa. Žena daje 120 kn. Ova ju pita - imate li možda 5 lipica (baš tim riječima) da vam ne moram usitniti na što žena odgovara da nema. I onda joj ova radi 5 lipa mijenja 10 kn. Mislim si, a jesi i ti neki lihvar. Nakon toga, dolazim ja na red, dajem gotovo točno koliko je trebalo. Uz baš 5 lipa viška. Koje mi je morala vratiti. Ne sjećam se stvarno kad sam zadnji put uzela taj sitniš, ali ovoj nisam dala gušta pa sam ih pobrala kao najveća škrtica na svijetu. Samo da nauči cijeniti tuđih 5 lipa jednako kao što cijeni svojih.

Vrhunac mog današnjeg kreštanja je moje opetovano natezanje s mamom vezano za stroj za pranje suđa. Mogu shvatiti da netko (kao osobi koja nije malo dijete) ne želi priuštiti hir i kupiti novu igračku - spomenuti stroj. No ja to i nisam htjela. Štoviše, moljakam već ne znam ni ja koliko da kupim taj stroj i poštedim nas sve skupa muka. Vjerovatno se pitate gdje je problem. I ja isto skupa s vama. Ali mami je problem, kako kaže, što nema mjesta. Pri tom se opirući micanju jednog ormarića kojeg, usput budi rečeno, mogu svrstati u one djelove namještaja u kojima stoje sve neke bezvezne stvari koje možete utrpati bilo gdje. Samo kad bi htjeli. Da stvar bude bolja, rekla sam joj i da bih joj isti stroj pustila u nasljeđe taman i da se sutra udajem. No ne pomaže ni to. Jedina je nada tata koji je na mojoj strani. Ovdje ide ono trep-trep.

Sad kad sam vam se izjadala, idem. Suđe me čeka.

EPILOG - Neočekivani rasplet

Između pisanja posta i spomenutog pranja suđa razgovarala sam s mamom. Opet krešteći (izgleda da mi je takva faza) o nečemu (neću vas umarati baš sa svakom sitnicom ) došle smo na temu koja nema veze sa problematikom stroja. I onda je ona, ničim izazvana (nečim ipak da - mojim kreštanjem) rekla "pa dobro, možeš kupiti makinu" i dodala "ali onda moraš i novi škaf" (svi me iskorištavaju, nekad se osjećam ko francuska sobarica ). Uglavnom, poanta je da se grintanje nekad isplati, čak i kad nema veze s ničim.