Pričam s mamom neki dan o ležernim temama tipa "srela ovu", "vidjela onu" i tako u razgovoru kaže mi ona da tamo neka nazovimo ju Marija čuva svoju unučad. Čuva - u što se ubraja biti sa djecom i paziti ih, igrati se s njima, čistiti ih, hraniti, a i praviti ručak za cijelu obitelj (jer čuvanje je u domu djece). Zaključujem da je ta baka kao i mnoge druge koje rade isto to.

Dizanje svako jutro, rano, pa odlazak na drugi kraj grada, pa višesatna briga za djecu i dolazak popodne doma za mene predstavlja svojevrsan oblik radnog odnosa u slučaju kada se sve to ne događa na određeni rok (npr. radi odlaska na odmor roditelja, iznimnih obaveza ili nečeg trećeg, ali privremenog). Predstavlja obavezu. A kada se nekoga tko je u mirovini zaposli na taj način, kada mu se daju zadaci za svaki dan, na neki mu način oduzima ona sloboda koja ga s obzirom na sve ono što je cijeli život radio pripada. Štoviše, kada je o vlastitom roditelju riječ, smatram da bi senzibilitet trebao biti i veći. Posebno ako imamo volje i osnove izvrtiti sve one "filmove" u kojima su se naši roditelji bezbroj puta odricali da bi nama djeci bilo bolje.

Jasno, postoje i razne složenije okolnosti,npr. ako je jedan roditelj ostao udovica ili udovac, možda mu i odgovara da nije sam, ali bez obzira na to ili neki drugi razlog, smatram da je to ipak obaveza. Obaveza za koju nerijetko vidim da ju djeca (ne mislim na unučad, nego na djecu baka) doživljavaju kao nešto što je samo po sebi dar, a ne ipak odricanje od svega onoga što bi se moglo raditi - ići na more, u šetnje, čitati, družiti se u raznim klubovima itd. Imam dojam da se nikako ne shvaća da i u mirovini ljudi MOGU lijepo živjeti i da im se sve ipak ne mora okretati oko usluživanja vlastite djece. Dakle, ono što želim reći je da bih naravno voljela da jednog dana moje dijete čuva osoba od povjerenja, ali sam i sasvim sigurna da bih ako bi to bili moja majka i/ili moj otac definitivno dala neku novčanu nadoknadu. Ne bi to bilo jednako kao da plaćam vrtić, ali sigurno ne ni neki iznos "za čokoladu". Smatrala bih to svojom obavezom. A k tome bi mi bilo i zadovoljstvo.

Druga stvar koju primjećujem je da roditelji nerijetko postaju žrtve vlastite djece i u puno drugih situacija. Uzimaju im stvari (sve kao na nekoj "prijateljskoj" bazi), koriste ih za razne usluge pa čak i dolaze jesti u roditeljski dom da ne bi prljali kod sebe doma. Naravno da bih uzela iz stana nešto što bi mi mama i tata dali, naravno da bih ih zamolila za uslugu kad to sama ne bih mogla napraviti i naravno da bih povremeno dolazila u posjet, ali u nekim služajevima to prelazi svaku mjeru i postoje toliko očigledno korištenje da se nekad pitate koliki prag tolerancije uopće čovjek može imati, čak i kada je u pitanju vlastito dijete.

Ne želim ovdje stvarati dojam neke svoje savršenosti, jer i u odnosu s roditeljima daleko sam od toga, ali spominjati ono da ću vidjeti kad budem imala svoju djecu ne smatram adekvatnim argumentom. Naime, ja već sada jesam dijete svojih roditelja i odnos mi je drugačiji i sada, a i oduvijek je bio, od ovogih manifestiranih kroz slučajeve koje sam opisala. Već sada dovoljno poštujem svoje roditelje da mogu sa sigurnošću reći da oni zavređuju voditi svoj život i da sama sigurno neću biti ta koja će njihovom dužnošću smatrati da mi služe jednako onako kao kada sam bila dijete.

Baš se pitam kako ljudi mogu biti takvi da zaborave 1000 usluga koje im se naprave, ali kada se ne napravi jedna jedina to shvate kao najveće neprijateljstvo i još se k tome prijete nekim kažnjavanjem tipa "vidjet ćeš kad ću ti opet ..." nimalo ne vodeći računa o percepciji složenosti problema sa pogleda te druge osobe. Nije se desilo meni, ali desilo se jednoj dragoj mi osobi i dođe mi da se upletem, jer ipak sam u toj priči glas razuma (a ne emocija koje katkad znaju biti smetnja). Naravno, neću se uplesti, jer to je ipak obiteljska stvar koja će se vjerujem riješiti, iako čak i tada, ne volim baš stajati po strani i gledati naočigled nepravdu i pri tome šutjeti.

UPDATE

Moram samo dodati objašnjenje za ovo što sam spomenula vezano za novac. Moja bi mama sigurno novac uzela, jer uvjerila bih ju da je to optimalno rješenje (tatu zbog karaktera manje vidim kao osobu koja bi taj "posao" u cjelosti preuzela na sebe ako bi postojala druga rješenja). Znam isto tako da bi mama, ako i da, potrošila manji dio, a veći ili spremala za dječju budućnost ili bi im od toga kupovala odjeću, igračke ili nešto treće. Ono što sam htjela reći je da to nije plaćanje kao da dajete novac u trgovini, već samo način izražavanja zahvalnosti i poštovanja prema utrošenom vremenu, energiji i volji da se pomogne, a radi otklanjanja primisli iskorištavanja. Naravno, svatko ima svoje metode i načine održavanja dobrih odnosa pa bira onaj koji smatra najboljim. Kako god, vidim da neki izaberu onaj koji s ljubavlju nema baš nikakve veze, jedino sa "cjeđenjem" roditelja gdje god i kako god stignu.