utorak, 28.12.2010.
 pustopoljina to je riječ kojom bih opisala stanje u kojem moje biće obitava mislila sam da mogu činiti sve što se mora činiti i da ću uvijek znati što treba učiniti sad odjednom vidim sebe kako sjedim nasred te puste i tihe površine i očekujem da se dogodi bilo što kažu moraš nešto učiniti ne znam put iz kojeg ću moći iskoračiti presijeći odrezati iskopati samo drastične poteze bih morala učinii da zaustavim taj razarajući niz događaja koji urušava i pretvara u šuplju lomnu utvrdu ono što se činilo tako dobro utvrđeno izgrađeno zaštićeno. i sve što se donedavno činilo više nije a sve što se nije činilo sada je. i mislim da nema ništa na svijetu što je sigurno i dobro poznato sve je promjenjivo, krhko i lomno ne postoji ni mjesto ni osoba ni pojam ni osjećaj koji stoji nepomično i vječno kao što stoji plavi brijeg iz šimićeve pjesme.   |
