zelenu granu..

petak, 26.02.2016.


Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom Spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i blaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
ko plava pjesma naglo prekinuta
ko neko bljedo i beznadno kolo
ko bosi prosjak na po pusta puta

Sva ljubav moja u sred ceste kisne
moje je srce od sedam komada
pod svakim mačem jedan vrat da vrisne
nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli preska svjetla boje
krvlju..... mozak van da skoči
nad mojim mrakom sjevaju te tvoje
tuđinska ženo, samilosne oči

Oliver Dragojević Zelenu granu s tugom žuta voća

jucer sam prvi put u zivotu cula ovu Oliverovu pjesmu, khm, ne znam jel me zbog toga mora biti sram il bas dobro da sam ju tek sad cula zato kaj me odusevila. odvela me na neko drugo mjesto, u dane davnih ljetnih i bezbriznih dana.
bas je dobra, to je u biti tekst Tina Ujevica kojeg isto, moram priznat, nisam nesto citala i proucavala. mea culpa, al mozda je ovo znak, vrijeme je da se prouci i taj dio propustenog.
poslusajte si ovu pjesmu..dobra je..zove na ljeto, na neku idilu..opustite se..

haha

A






savjeti

utorak, 23.02.2016.

nemoj ovo, daj ono, pusti da odlezi, strpi se, cekaj, kud zuris...
sve smo to culi x puta u zivotu i naravno, mislili, da smo najpametniji i da sve to nama uslo kroz jedno uho i izaslo kroz drugo, ne ce nikad trebat.
eh da, kad tad ce nam trebat i bit ce nam zao sto ipak nismo poslusali barem jednu od tih strpi se, cekaj, pusti da odlezi.
tako to ide, sto smo stariji, postajemo nekako mudriji, u stvari postajemo usporeniji i ne da nam se gnjavit sa stvarima na koje smo prije ludovali, nekako vise nismo zapaljivi na prvu ( iako ja jos uvijek ponekad planem i prije te prve, na samu pomisao necega i nekoga, digne mi se kosa na glavi) pa nam se cini da su ipak ti savjeti mic po mic dosli na svoje.

treba pustit da odlezi cisto da sebe ojacamo i da pokazemo da smo cool i da nas ne diraju ti niski udarci nasih provokatora.
samo jedno strpljenje, jedno cekanje od nas je napravilo heroja.

zivjeli!!

A

vi

srijeda, 17.02.2016.

vi ste ti koji ste mi pokazali da ne treba zakljucivat na prvu
vi ste ti koji ne osudujete
vi ste mi dali priliku biti ja, a da me pritom niste odbacili stovise jos smo otisli dalje
vi ste mi pokazali koliko stvari mogu izgledat iz drukcijeg kuta
vi ste rekli da neke stvari nisu konacne, da odnosi ne moraju biti vjecni
vi ste me naucili da od ljudi ne treba ocekivat previse
vi ste ti koji znaju da ljude ne stigmatiziramo jer nam je i samima lose od tog
zbog vas imam brdo misli na cekanju
zbog vas uzivam u nasim cavrljanjima
vasa kritika me oblikovala i ucvrstila jer znam da je dobronamjerna
vi ste ti koji su na dobrom putu da postanu moji prijatelji

Hvala vam dragi moji SIM/MIS


A

žuži se potuži

utorak, 16.02.2016.

ovo mi je jucer stiglo na mail iliti emajl :)

"Imala sam 25 godina kad sam prvi put došla u posjetu kod Žužike, u njen stan na Trgu bana Jelačića. Bila je friško vjenčana za gospona Ronkulina i naprosto je prštala od pozitivne energije. Iako u poznim godinama, bila je naprosto neodoljiva! Ponudila mi je čaj i kekse i započela razgovor koji sumnjam da ću ikada zaboraviti..."Curica, kolko je vama let? Dvajspet? Jeste udata? Niste!!??? Je pa kaj čekate, sad su vam zadnji cajti za prvoga muža! Znate, svaka ženska se mora udati! Bar jedamput. Da bude gospođa. Kaj ne vidite kakve si sve žofe nađu muža pa kaj ne bi mogli vi, ovak lepa i mlada puca, a još znate i šivati! Ženska koja zna šivati, ak je k tome još pametna i nekak zgleda može osvojiti celi svet! Verujte mi, ja znam! A muški su vam ko deca. Da da, točno tak kak vam velim. Znate kaj, nemojte preveć zbirati jer bute ostala stara cura i niko vas više ne bu htel taman da ste Đina Lolobriđida. Lepo si najdite nekakvog pristojnog čoveka, iz pristojne familije, da ima pravi posel i svoj stan i udajte se! Pa kaj ak vam se noge ne odseku kad ga vidite? To vam ionak brzo prođe, a vi bute se lepo zbrinuli. Kaj velite? Vi bi se zaljubili prije? Je pa zaljubite se, ko vam brani? Muž bu vam furt negde na putu ili u uredu (ak si baš ne zberete nekakvog bokca), a malo zabave sa strane nikoga nije ubilo pa ne bu ni vas. I još nekaj. Ovo je važno. Ak ga ulovite da ima ljubavnicu, a imal bu ju sigurno ak nekaj vredi, budite mudra. Kaj bi se rastajala, sačuvajbože! Vi ste od njega napravila uspješnog čoveka i sad to sve lepo da poklonite nekakvoj vrtiguzici koja bu mu dojadila za mesec dana???? Ste ponorela???? Lepo se pogledajte u špigl, recite si da ste lepa i poželjna, zbigecajte se ko paradni konj i vratite mu milo za drago. Da vidite kak bu se vratil doma, ko pokisli pes! Pazite kaj vam velim! Muške se ne sme dulje od dva dana ostaviti same. Jer ko sva deca, ono kaj vide hoće i imati. Zato uvek budite zrihtana i nasmijana da ne stigne zaboraviti kaj ima doma...."


kaj ja znam, nikad nisam bila neki njezin fan, al ok, ljudi su ju kovali u zvijezde, dobro da ju nisu okovali, haha.
RIP Žuži pa se sad ti nekome potuži.

A

Korizma iliti pronadimo sami sebe

srijeda, 10.02.2016.

danas pocinje tzv promjena kojom zadiremo u sebe.
svatko od nas dobro zna u cemu je tanak, koji dio ga muci do bola i ovo je prilika da poradi na tome.
dojmio me se danas jedan tekst pa sam ga metodom copy paste ovdje objavila ( nije pisalo da je zabranjeno kopiranje, haha).
kad ga covjek procita stisne se srce, al taj tekst nije samo tekst za vrijeme koje dolazi, za 40 dana pred nama, taj tekst je za vjecnost jer svi mi trebamo imati to u sebi, to nesto od cega ce nam se stisnut srce, barem se podrazumijeva.
pa procitajte i razmislite.

A

'ukradeni tekst':

Svakodnevno se susrećemo sa surovom hrvatskom stvarnošću čiji je scenarij prepun scena kopanja po kantama za smeće, kontejnerima, žicanja za kruh, spuštenih pogleda ili onih iz kojih uglavnom izvire očaj

Portal Free Voice objavio je priču o jednoj takvoj sceni koju ste možda i sami doživjeli s nekim drugim protagonistima. Kako biste vi reagirali da u dućanu vidite staru gospođu kako krade jaja?
Autor teksta, Toni Volarić, piše da je tog jednog izrazito hladnog dana brzo ušao u Konzum obaviti šoping. ‘Vukao sam onu crvenu plastičnu, kažu stručnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam nabaviti kalorije u šarenim omotima’ , piše.
Tad je spazio nju: ‘Gospođu u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predziđu Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako čudno u odnosu na frižider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvima smo nekada oblagali studio za probe mog ne baš uspješnog benda, sredinom osamdesetih. Čudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela. Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo drhtati. Zaboravio sam se kontrolirati vidjevši u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na oči, sve mi se zamaglilo. Žena krade je…. jaje koje košta jednu kunu.’

Kako piše autor, gospođa ga je spazila i pogledom mu dala do znanja da se nada da je neće ‘otkucati’.

Naravno, nije mu palo na pamet odati nekom poslovođi što se dogodilo. Umjesto toga, došao je do nje: ‘Stao sam kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam ju čvrsto zagrliti. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Zaštititi ju i ugrijati. Dao sam joj u ruku 200 kuna. … Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog frižidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti riječ. A onda je počela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti šminka, iz te gospođe izlazile sve tuge njezina života. Nisam znao šta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krasti jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati krasti. Dan ili dva, a možda i više, bit će sita. I nisam ja sad nešto posebno dobar čovjek. Ja sam njezin dužnik. Mi smo njezini dužnici, ona i njezina generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao krenuti. Kao da je nisam htio ostaviti. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem.’

I zato... obratite pažnju na ljude oko sebe, na svoje susjede. Učite djecu da pomažu. Specijalnu pažnju zaslužuju starije i nemoćne osobe od kojih neki jedva ili nikako preživljavaju, a ponekad i najmanja pomoć puno znači. Ne treba gajiti iluziju da sutra naši roditelji neće biti na njihovom mjestu.

Tekst u cijelosti možete pročitati na portalu Free Voice

gladna pisanja

ponedjeljak, 08.02.2016.

pisem vecinom za svoju dusu kao i svi mi, za ciju bi dusu pisali nego za svoju, da si olaksamo, da sebe razveselimo.
ja uvijek kazem da je topla voda vec izmisljena i covjek u biti nema neke nove novije najnovije teme o kojoj bi pisao, koju bi prvi obradio, ali razlika svim tim temama je tko pise i nacin na koji pise.
ja sam presretna jer imam mjesto pod suncem na kojem mogu baljezgat i doslovno ispustat svoje misli, primisli, neprocjenjivo pa makar to samo ja i citala. zato hvala svima koji posvete koju minuticu citajuci moje tekstove.
eto toliko za sad.

A

avanturisticki duh

nedjelja, 07.02.2016.

dodemo jucer na bundek i skuzim da nemam sa sobom niti mokre maramice niti papirnate, a kad to nemas, razumije samo onaj koji treba, a nema u datom momentu.
ne bi to bio takav bad da nije pao lanac s bicikla onak dobrih x puta, da nam svima nije curio nos, a voda svugdje zatvorena, wc takoder radi mozebitnog puknuca.
sve to nije umanjilo divan dan, dobru zabavu i avanturisticki duh koji se pojavio kad smo to najmanje ocekivali.
stoga zivio takav trenutak jer tog nema svaki dan, nesavrsenost je upravo Ispala savrsena.

Jer danas se duh nije pojavio, bili smo savrseni od prve, haha.
na greskama se uci unatoc godinama koje su iza nas

nista mi nece ovaj dan pokvarit

A

da mi se vratit

petak, 05.02.2016.

u dane kad smo bili bezbrizni
kad smo sanjali neke druge snove
kad smo svi bili isti, barem na prvu
kad smo satim sjedili na klupi i uzivali u zajednistvu
kad smo dane provodili vani
kad smo mislili da smo veci od svemira
kad smo bili sretni jer nosimo kljuc oko vrata
kad smo znali da nam nista ne nedostaje
kad je dan duze trajao
kad smo zudili za cigareta zvakama
kad smo drhtali zbog njega
kad smo znale da smo jos dugo zajedno
kad smo mislili da ce sve to trajat vjecno

eh da, da mi se vratit..u neko drugo vrijeme..

A

draga moja (na dobrom putu da postanes) prijateljice

srijeda, 03.02.2016.

eto draga moja, ne znam gdje smo, jesmo li blizu, daleko, na pocetku, sredini, ali znam da smo na dobrom putu, da postanemo prijateljice.
iako ces ti reci, moje su prijateljice i moja prijateljstva stara preko 20 godina..ok, postujem to, sve to stima, al prijateljstvo je kao ljubav, vise kao zaljubljenost.
taj proces radanja neceg novog, ispitivanja, propitivanja, testiranja, kada, kako, zasto..a sve se svodi na ljubav, neupitnu i bezgranicnu, nesebicnu i lijepu, jer sve je zapravo ljubav pa ne postale mi te prijateljice, haha, ja tebe svejedno volim.
nemoj samo, molim te nakon ovoga pobjec, nije mi namjera, ugusiti te sa svim tim, naprotiv, dajem ti veliki prostor, volim te iz mog malo svemira, a ti kako hoces.

tu sam, za tebe, uz tebe, uvijek...makar nemam uvijek vremena kada bi to trebalo.

A

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se