blijedoplavi ženski rukopis

dnevnički fragmenti


I

danas sam otkrila nešto.
nešto tako veliko i tajnovito i šokantno, da o tome ne smijem reći - ništa.

a gorim da kažem...

što se tiče onog što mogu reći;
svi ti slomljeni djelići mene koje sam godinama pridržavala uz sebe
dok sam jurcala naokolo tražeći posljednju rolu nevidljivog scotch selotejpa...
osjetila sam odjednom

da je u redu pustiti ih da otpadnu.




II

jednom smo trebali projektirati nešto...
nešto tako veliko i tajnovito i šokantno, da o tome ne smijem reći - ništa.

a gorim da kažem...

svejedno... neka ostane zabilježeno da smo se primili projekta
i odmah shvatili da su sva investitorova dosadašnja ulaganja bila besmislena
da je što se kaže - "džaba krečio"
(a krečio je jako puno)
kad mu plan višeg reda ne dozvoljava tako banalnu stvar kao što je - cesta.
i slijegali smo ramenima, ali...
što ne ide, ne ide;
sljedeći će se plan donositi za pet godina.
a onda je kroz vrata ušao moj direktor, saslušao dvije naše rečenice, prekinuo treću
a kao svoje tri plasirao ove:

"ok. ne može cesta. radit ćemo žičaru."

nikada to neću zaboraviri. te tri rečenice.
te tri rečenice koje nikad nikome ne bi pale na pamet... one su kroki mog direktora.

i radili smo žičaru.

(pa eto... osim što živim na donjoj stanici jedne više ne postojeće,
ja onom igrom sudbine koja se zove radni staž
znam dosta i o žičarama generalno.)




III

a što ako je tako teško,
zato jer nije ni mišljeno da to napraviš sama?

pomislih... moj bože, obnevidjela kakva već jesam,
da sam još i oglušila jučer
nikad ne bih čula nešto

... tako veliko, tajnovito i šokantno.




p.s.


ok. nemam cestu. radit ću žičaru



(gorila sam da kažem...)






( tessa k od tesara)