oni snovi što dolaze predvidljivo
samo zato jer je noć...
samo zato jer je umor...
i koji me me sakriveni u netaknutoj posteljini
lakonski čekaju da im dođem,
da me uzmu...
da ih uzmem...
kao lažnu kartu uvijek spremnu za tu priliku
sakrivenu u rukavima kockara varalice,
nisu vrijedni mog sanjanja.
meni je uvijek bilo preteško prihvatiti baš lagani san
onaj san kojemu je vrijeme dozrilo od umora,
kad su sjene i tako nestale istim kartaškim trikom -
samo zato jer je sve postalo sjena.
svoje snove izazivam ćudljivo ženski -
nekad dugim ostajanjem na javi
češće ranim bjegovima iz postelje
da me postanu željni...
da me zasluže svim mojim napisanim suvišnim riječima,
svim mojim kricima radosti...
svim mojim uzdasima.
jer - kad danu
u svitanje pružam prvu sunčavu zraku
... spasa,
a u sumrak posljednju,
i držim ih čvrsto obuhvaćene tankim prstima,
...a ne sakrivene u rukavu,
znam da...
da se ne držim čvrsto u rukama
izgorjela bih u podne ispred sunčeva sata.
listopad 2009.
(kategorija jako jako davno
... prije nego je uspostavljeno novo vrijeme)
|