Ponekad se (i koliko je često -
ponekad?) ujutro pitam;
OK… gdje je nestala moja lijeva polovica…
i kad sam je ono zadnji put ono uopće imala…
i gdje sam je držala…
među fasciklima i računima i ravnalima i rapidografima?
u zbirci zadataka za napredne matematičare?
jer… izgubila sam i sjećanje na nju.
A opet;
Ja znam da se od mene očekuje i da me vide kao onu koja ima obje
i koja ih drži čvrsto u svojim rukama
i da se i sama vidim tako.
Ali jednostavno… nekad su stvari drugačije nego što ih vidimo
ili naknadno ispadnu drugačije…
Nekad jednostavno izgubim lijevo uporište
ili mi je lijeva obala tako daleko
i premostim svijet tako široko
...nadsvodim ga krivuljom luka daleko van njegovih margina,
da naprosto ne mogu spriječiti da se u mojim koritima onda valja
i puno otpadnih voda
i odbačenih stvari,
a o brojnim plivačima na dionicama gdje je kupanje zabranjeno da ne govorimo.
No ono smo što jesmo…
a jer
to što jesmo, ovdje naravno, ovisi o oblacima i godišnjem dobu,
ja jednostavno u vremenima plavljenja ne znam drukčije.
No svejedno... ja se trudim dati najbolje od sebe… trudim se uvijek, baš uvijek
- osim kada se trudim izvuči najgore iz sebe
...a to je tako često.
No osjećam… evo baš sada
osjećam… da nekad treba skupiti svoje obale…približiti ih
i da nekad treba skupiti i usne i oči i dlanove,
nekad naprosto treba držati sve svoje zamke zatvorenima...
i u njih uloviti samo… pa recimo vlastiti palac,
i lijevi i desni…
jer shvatiš da se neuhvatljivu možeš uloviti jedino za vlastite fige sretnice.
I iako svi od mene očekuju ovo ili ono - ono smo što jesmo,
i ne možeš… jer si žena, a ne legenda,
biti rijeka - pa ni zlatnog El Dorada,
niti možeš splavima i mostovima komplicirane i nestabilne statike
povezati razdvojene gradove koji rastu na tvojim obalama,
pa makar ti se oni rado podavali iz noći u noć
(jer su u tome našli nešto za sebe... jer ti im daješ tu rijetku kvalitetu -
grad na rijeci)
i dozvolili ti da ih nazivaš otrcanim imenima
kao što su –
Ljubav
… ili
Ljepota.
Ne možeš… jer oduzimaš od sebe za njihove kejeve i šetnice,
od svog toka...
a i ranjava te ta skela...
a i nećeš… jer si žena pobogu,
nećeš - jer zbog vatrometa i parade na obali
kradeš od svoje struje,
a nekad je jedino što želiš -
stajati u vlastitoj struji bosa
… ili eventualno mušičariti u visokim petama
i poslije vratiti rijeci nazad što je njeno.
I ne znam što će točno novi vodostaj donijeti…
ili odnijeti
tessa k - stosedamdesetidva…
tessa k - jedan sedam dva...
ili koliko već bude...
ali ovo mjesto će se, čini mi se, i opet promijeniti
i neće mu biti prvi put - no to sam ja;
ponekad baš u vremenima kad sve plavi, neke rijeke reguliraju svoj tok;
one koje se vječno odbijaju poklopiti s obzorom očekivanja,
jer nisu rijeke - nego su žene.
I iako je New York -
state of my mind
ponekad mi se most u Londonu,
uistinu čini kao idealno mjesto za čitanje novina.
(
tessa k od
tesara)
p.s.
... a D. me onda pitao -
Mama… koliko je težak Eiffelov toranj.
Ali o tome drugi put.
