Nemezis
Veliki budže
Inače je krasno ovo moje selo. Jedna birtija, škola i jedna trgovina. Pametnom dosta. Do prvog grada, (pravog grada, a ne povećeg sela koji nosi to ime samo zbog administrativnih potreba) cca 40 km, autocestom manje. Mir i tišina, susjedi udaljeni taman kolko treba da si uletimo kad si trebamo a ne smetamo u međuvremenu. Priroda krasna, imaš gdje prošetat, ponekad ti i srna prošeće kroz dvorište, pa se čudiš tko ti se u 7 ujutro nabada u štiklama po tlakavcima . Nema ljepšeg mjesta za imati dijete, kažem vam.
Ili, ne bi bilo, da ne postje baš ti jedni susjedi. Oni su inače velike njuške, druže se sa našom političkom vrhuškom (ili bar onim dijelom koji ne služi kaznu trenutno), imaju firmu koja radi dobro, dovoljno para da sami ne kose travu i cijepaju drva...i pse. Lovačke pse. Koji osim što seru u mom dvorištu, što se jaaako vidi kad je dvorište pod snijegom, slobodno šeću selom veći dio dana.
Krenem tako danas do trgovine, ne što mi nešto uistinu treba, više da se prošećem, i u povratku jedan od te dvojice stoji ko ukopan. I gleda me. Sto metara smo udaljeni, pa sedamdest, pa pedeset, pa manje i manje, a on ni da bi uho mrdnuo.
Iako sam inače osoba od mački, i sa psima se dobro slažem. Volimo se i veselimo ako se poznajemo. A u pravilu se upoznamo lako. Kako svako pravilo ima iznimku, tako ga ima i ovo. Sa tom dvojicom se nisam nikad sprijateljila, ne samo ja, jednostavno nisu pipl frendli.
I dođem do njega, i prođem pokraj njega, osjetim i na potiljku da me i dalje fiksira pogledom. U nekoj drugoj, netrudnoj situaciji me to ne bi diralo previše, jer, prije se nisam bojala pasa. A sad...sad osjećam dobru dozu nelagode.
Nisam jedina, neko jutro je klinca koji prolazi pokraj kuće na putu do škole ganjao natrag sve do njegove kuće. Pa ga je mama autom prebacila do škole. I očekivali bi da će mama nešto poduzeti, možda nešto i jest poduzela, ali psi se i dalje slobodno šeću.
Jer budžama izgleda nitko ništa ne smije.
Sve si neš mislim, kako će to izgledati kad krenem bebicu voditi u šetnju...i sve mi se čini da moram nekog poslati da budžama objasni da su dani bez lanca iza njih, jerbo ja to sama neću moći.
Jednostavno nemam dovoljno samokontrole da to odradim na civiliziran način, bez ispada, psovki, prijetnji šinterajem i ostalim histeričnim ispadima.
I nije meni što su oni budže, pa da se plašim njihove reakcije, svoje se ja reakcije plašim :D
Pripisujem to hormonima. Većinu vremena plutam u balončiću od sapunice, ali i na najmanju naznaku da bi beba mogla biti ugožena pretvaram se u...zmaja.
Šta će tek bit kad se rodi...