Nemezis
Oge tete test
Išla sam jučer obaviti tu, vrlo omraženu pretragu. OGTT test. Ako se niste susreli, to vam je test koji otkriva da li imate trudnički dijabetes, ukratko. Rezultate će poslati ovih dana liječnici, pa vam ne znam reći kakvi su. Nekako si mislim da su ok, do sada su mi svi nalazi bili odlični, čak i željezo, u što se svi čude, ne znam zašto.
Dakle, dođete na tašte u Dom Zdravlja. Glupog li naziva, dom zdravlja, a samo boesni u njemu. Onda izvade krv, popijete veliku čašu glukoze, čekate sat vremena, opet vade krv, čekate sat vremena, opet vade krv.
Svašta sam o tom testu čula. Satima ne smiješ ništa pojest ni popit, moraš mirovat i ne smiješ ni van na zrak izać, ne smiješ pušit, moraš se jaaaako mučit da ti ta glukoza ostane u želucu jer je gnjusna i jer će ti se sigurno povraćat, obavezno neka netko ide s tobom, ako ti bude zlo, pazi, pazi, zna se desit i da se onesvijestiš...
Ugl, ustala sam u pet i trideset, popila čašu vode, spremila se, sjela u auto i u 7 sam bila u krugu bolnice. Uspjela sam naći parking što mi je odmah popravilo raspoloženje, iako sam bila pospana i gladna.
Dali oni meni tu čašu, četri deca sigurno. I pijuckam polako, nije baš ko Mojito, al nije ni tako strašno. Utažilo žeđ, gladna nisam bila do deset.
Izađem u čekaonu, sjednem, propuh. Preselim se na drugu stranu, manji propuh. Debela baba mi sjedi s desne, obična baba s lijeve strane, čekaju red. Desna baba kašlje. Ne stavlja ruku na usta. Vraćam se na propuh. Babe dočekaju red, vratim se na stranu gdje je propuh manji. Stari deda sjeda pokraj mene. Slinav i šmrkav. Kiše i kašlje. U maramicu, al tek nakon što je uspjie izvuć iz džepa. Krasno, mislim si, došla sam savršeno zdrava u dom zdravlja, al čini se da neću takva kući.
Sjednem opet na stranu gdje je propuh. Kraj mene sjeda klinka, kašlje. Na onoj drugoj strani nema mjesta. Tamo deda i dalje kašlje i kiše. Ustajem, mičem se od kliconoša svih dobi i uzrasta, i odma mi se ukrpa bolesna baba, neka nova. Ispituje me gluposti. Kašlje, ni ova ne stavlja ruku na usta. Zgađena odlazim van, gledati kišu. Osjećam njen bijesan pogled na potiljku, i sigurno se žalila drugim babama kako je današnja mladež nekulturna, tako otići u pola rečenice...
Da se mene pita, trudnice ne bi imale nikakvog doticaja sa pocijentima, pogotovo ovim zaraznim. I također bi mogle parkirati na mjestu za invalide ili bilo kojem drugom mjestu koje ne ugrožava promet a blizu je destinaciji koju posjećuju. Ali, ne pita me se.
Pa cuclam propolis od ranog jutra, miješam med i limun, svijetlim si u upaljeno grlo i pitam se što ću tek pokupiti ako zbog upale grla odem u čekaonicu svoje liječnice opće prakse. Ebolu, možda.
Ispada da bi za mene bilo puno bolje da sam osjetljiva na igle, bockanja i cukrenu vodu. Mogla sam se lijepo onesvijestit, ili bar ispovraćat po hrpi nekulturnih penzionera koji nisu u stanju zaustavit let klica običnim stavljanjem ruke pred usta, pa se sad ne bi osjećala ko da mi je šmirgl papir zapeo u grlu.